Samotračke misterije – Danas gotovo zaboravljen i slabo naseljen, mali grčki otok Samotraka na samom sjeveru Egejskog mora bio je jednom važno kulturno središte i srce drevnog religijskog kulta Velikih bogova. Samotraka se prvi put spominje u Ilijadi, gdje se kaže da je Posejdon običavao sjediti na vrhu planine Saos, smještene na sredini otoka, i promatrati bitke Trojanskog rata na maloazijskoj obali.

Arheološka istraživanja ukazuju na to da je otok bio nastanjen od kraja neolitika, oko 3000. g. pr. Kr. Tijekom II. tisućljeća, za vrijeme brončanog doba, pristiže novi val doseljenika iz velike tračanske etničke skupine indoeuropskog podrijetla. Sjećanje na te davne stanovnike sačuvano je u mitskoj tradiciji, a njihovi kultovi preživjeli su u elementima samotračkog misterijskog kulta.

U doba velike grčke kolonizacije koja je uslijedila oko 750. g. pr. Kr., autohtono stanovništvo izmiješalo se s grčkim kolonizatorima Eoljanima, koji su naselivši otok sagradili Paleopolis, Stari grad. Oni su usvojili i helenizirali postojeće kultove i religijsko središte, a pod njihovom je upravom otok procvjetao. Paleopolis postaje poznato religijsko središte sa svetištem Velikih bogova i najvažnije misterijsko središte sjeverne Grčke, poštovan koliko i Eleuzina u blizini Atene.

Za vrijeme kasnijih makedonskih, egipatskih i rimskih vladara Samotraka je uživala poseban status kao sveto mjesto i bila pod njihovom zaštitom.

Gašenje Samotrake kao religijskog i duhovnog središta odvijalo se postupno, slabljenjem kulturnog impulsa antičkog svijeta. Veliki udarac zadao joj je potres oko 200. godine, nakon kojeg se njezino svetište više nikad nije uzdignulo u prijašnjem sjaju. Kraj mu je označio car Teodozije, koji je 391. godine najprije zabranio posjet “poganskim hramovima i gledanje vandalskih kipova”, a zatim godinu dana kasnije stavio van zakona sve nekršćanske obrede, pa tako i samotračke, nazvavši ih “poganskim praznovjerjem”. Posljednje razaranje došlo je s potresom u VI. stoljeću.

Misterijske religije

Misteriji (od grčkog mysteria – tajni kult) predstavljaju ezoterijsku stranu religije s tajnim obredima uvođenja (iniciranja) i povjerljivim prenošenjem znanja posvećenika.

Kultne radnje i posvećivanja izvodila su se tajno, čak i onda kad su misteriji postali poznati i poštovani u cijelom helenskom svijetu. Zavjet šutnje i pečat tišine pratili su posvećenike i sprečavali pristup onima za koje se smatralo da su nedostojni uzvišenog znanja. Najbolji pokazatelj važnosti i dubine sadržaja misterijskih religija je činjenica da su u njihovu mudrost bili upućeni mnogi filozofi, državnici i umjetnici onog vremena.

Od grčkih misterijskih kultova najštovaniji su bili eleuzinski, orfički, dionizijski i samotrački, a svaki od njih imao je svoju mitsku povijest pisanu simboličkim jezikom. Njihovo je glavno zajedničko obilježje davnina postanka i tajnovitost. No, razlozi njihova slabog poznavanja i teškog razumijevanja u današnje vrijeme nisu samo u tajnovitosti koja ih je obavijala, fragmentarnosti izvora i velikoj vremenskoj udaljenosti. Oni su, prije svega, bili dio kulturnog i civilizacijskog kruga čija se slika svijeta i kriterij vrednovanja bitno razlikuju od današnjih. Stoga danas pojam “misterij” uglavnom vezujemo ili uz neke posebne zagonetke i natprirodne fenomene ili uz mračnjaštvo i šarlatanstvo.

Da bismo uopće mogli zahvatiti nutarnji, skriveni aspekt religije na Samotraci, trebamo se upoznati s egzoterijskom, mitskom predajom koja čuva njezinu nutarnju bit.

Heroji na Samotraci

Mitska tradicija prenosi da su starosjedioci Samotrake, kao i cijele Helade, bili Pelazgi, potomci Pelazga¹ . Misteriji su navodno postojali na otoku od pradavnih vremena, a kasnije su povjereni Dardanu i Jasionu² , sinovima Zeusa i Elektre³ , kćeri titana Atlasa. Prema grčkoj predaji, oni su rođeni na ovom otoku, dok rimska predaja govori da su izbjegli iz Etrurije, noseći svete kipove. Dardan (“onaj koji spaljuje”) je bio praotac Trojanaca, a Jasion (“iscjelitelj”) zaštitnik plodne unutrašnjosti zemlje i ljubimac božice Demetre, s kojim je ona rodila sina Pluta , boga blagostanja. Ali Zeus odluči da i drugi od ova dva sina [Jasion] treba biti slavljen i zato ga inicira u obrede misterija, koji su postojali na otoku od davnih vremena, ali su od tada, kaže se, dani njemu u ruke. Naravno, nije dozvoljeno nikome osim iniciranima da čuju o misterijima. (Diodor Sicilski, V, ⁴).

Kažu da je Jasion bio prvi koji je inicirao strance, a da je Dardan sagradio hram gdje su se održavali misteriji u čast bogovima, čija su imena bila tajna.

U samotračke obrede bili su posvećeni Heraklo, Orfej, Tezej, Dioskuri Kastor i Polideuk kao i mnogi drugi heroji “skriveni” iza imena Argonauti, koji su s Jazonom sudjelovali u potrazi za zlatnim runom. Još se u rimsko doba smatralo da je pet brončanih pehara sa Samotrake bio posvećeni poklon Argonauta. U Argonautici Apolonije Rodski prenosi: Na Orfejev prijedlog navečer oni usidriše brod na Samotraci, otoku Elektre, Atlasove kćeri. On im poželi da pomoću svete inicijacije nauče nešto o tajnim obredima i tako s većom sigurnošću otplove preko velikog mora…

Dardan je zaslužan i za donošenje misterija u Troju. No, ono što je Dardan prenio u novu domovinu nije nestalo propašću Troje. Naime, Rimljani su sebe smatrali potomcima trojanskog junaka Eneje, koji je nakon propasti Troje i po nalogu bogova osnovao novo kraljevstvo preko mora, na obalama Lacija. Eneja je na odlasku iz Troje uzeo sa sobom ‘svete prikaze’ bogova, koje kasnije nazvaše Penati:

Sada pak svoje Penate
tebi povjerava Troja
Neka te prate na putu,
i grad im visok potraži,
Tamo u miru ih smjesti
kad prolutaš morima mnogim.
Tako mi reče⁵,
pa Vestu s trakama njenim iznese,
Vječitu vatru iznese
rukama svojim iz hrama.
Vergilije, Eneida

Penati su bili bogovi zaštitnici rimskih ognjišta, obitelji i države, a u kasnijem su ih razdoblju prikazivali kao dva muška lika. Sjedište Penata rimskog naroda bilo je unutarnje svetište hrama boginje Veste na Forumu, odnosno “državno ognjište”. Tamo se, dakle, preko Samotrake i Troje, zatvorio “Dardanov krug”.

Ostaje pitanje kako je jedan tako mali otok, gotovo izoliran od glavnih središta antičke kulture, mogao steći toliku slavu i širiti svoj utjecaj od Male Azije do Rima. Slijedeći tragove antičkih mitova, možemo vidjeti da mu je veličinu davao dubok, skriveni izvor duhovnog blaga zbog kojega je mnogo raznorodnih “povijesti”, događaja i likova, koliko simboličkih toliko vjerojatno i stvarnih, bilo međusobno isprepleteno i povezano tajnim vezama.

Kult Kabira – Velikih bogova

Drevni samotrački misteriji privlačili su štovatelje iz cijelog grčko-rimskog svijeta više od tisuću godina. Poznato je da je dio misterija sačinjavalo štovanje bogova, čija su imena bila skrivana od javnosti i najčešće su ih nazivali jednostavno Bogovi ili Veliki bogovi (Theoi megaloi). Herodot kaže: Pelazgi su ranije prinosili žrtve i molili se bogovima, a da pritom nisu pominjali po imenu ni po nadimku nijednoga od njih; oni, naime, nisu uopće ni čuli za njihova imena. Oni su se kod njih nazivali bogovima zbog toga što su sve tako lijepo uredili i dali svakom ono što mu pripada. (Povijest, II, 51, 52). Herodot i drugi antički pisci nazivaju ih imenom Kabiri (Kabeiroi), iako taj naziv nije nikad pronađen na Samotraci.

Porijeklo Kabira je predgrčko i zapravo nepoznato, a ne zna se ni točan broj tih božanstava; njihov je broj tijekom vremena varirao, pa se smatralo da postoje dva, tri, četiri ili sedam Kabira. Jedino je pouzdano da su Kabiri vrlo stara božanstva, toliko stara da su s vremenom poistovjećena s različitim “mlađim” božanstvima i povezana s drugim kultovima i predajama.

Već su ih sredinom IV. st. pr. Kr. Grci poistovjetili s Demetrom, Perzefonom, Hadom i Hermesom te povezali s plodnošću, smrću i životom poslije smrti. Tako Pauzanija kaže da se u blizini Tebe nalazi svetište “Demetre Kabirijske” i Perzefone. 

U njega mogu ući upućeni u misterije. Neka mi radoznali ljudi oproste moju šutnju o tome tko su ti Kabiri te koji se obredi vrše njima u čast i u čast Majke.(…) Tebanci pričaju da je na tom mjestu bio nekad grad čiji stanovnici su nazvani Kabiri, da je Demetra došla Prometeju, jednom od Kabira, i Etneju, njegovu sinu, i da im je povjerila nešto. Što je ona njima povjerila i što se s tim dogodilo, smatrao sam da mi to nije dozvoljeno napisati, ali u svakom slučaju dar Demetre Kabirima je upućivanje u tajne obrede.

Kabiri se povezuju i s Hefestom, bogom vatre, pa su bili štovani i na Lemnu, svetom Hefestovu otoku, kao zaštitnici kovača i metalurgije. Pauzanija nam prenosi da je izvorno kabirsko božanstvo bio Prometej, a izum vatre, proizvodnje željeza i drugih korisnih znanja Diodor pripisuje “Kabirima – Titanima”, što ih sve dovodi u vezu s elementom vatre.

Ipak, čini se da se krug srodnih božanstava ne zatvara ovdje. Moderni istraživači povezuju identitet Kabira i s nekim indijskim i iranskim božanstvima. H. P. Blavatsky kaže da su Kabiri Veliki bogovi, najtajniji od svih antičkih božanstava, identični s indijskim Kumarama i Rudrama, i da su personificirali svete vatre tajnih snaga prirode.

Može se pretpostaviti da su Veliki bogovi, “otkrivani” u samotračkim misterijima, predstavljali one tajanstvene, vječno stvaralačke snage prirode i procese kojima je stvaran svijet. Možda se zato koristio samo generički naziv Kabiri jer je, bez ograničavanja i iskrivljavanja, teško imenovati ono nevidljivo i pokretačko. Pored toga, te su snage mogli prepoznati samo oni koji su u sebi probudili te iste potencijale. Kabiri bi, prema ovom tumačenju, bili božanske snage koje stvaraju i vladaju “vatrom”, čuvari stvaralačkih snaga prirode, upravitelji godišnjih doba i izmjena energija u prirodi, vladari nad svim zemaljskim poslovima, a nadasve prijatelji i dobrotvori ljudi koji, kao što to simbolizira Prometej, donose smrtnicima “svetu vatru” kako bi pomoću nje razvili razna umijeća i sposobnosti, odnosno svjetlo inteligencije.

Misteriji

Kult Velikih bogova imao je svoj javni i tajni dio. Javne svečanosti u čast Velikih bogova održavale su se sredinom ljeta, u trajanju od tri dana. Gradovi su običavali slati svoje službene “promatrače”, theoroi, kako bi u svetištu prinijeli žrtvu i zavjetne darove i time osigurali blagoslov za svoj narod.

Za razliku od eleuzinskih, samotrački misteriji bili su otvoreni za pripadnike oba spola i ljude svih društvenih slojeva, a uvjet za primanje bila je čistoća i moralno dostojanstvo onih koji žele biti posvećeni. Postojala su dva stupnja inicijacije, myesis i epopteia, “Mali misteriji” i “Veliki misteriji”. Mali misteriji su se odnosili na pročišćenje (katarzu) i bili su priprema za Velike misterije. O pojedinostima koje su se odvijale tijekom iniciranja u misterije malo je poznato. Zna se tek da su se ceremonije održavale noću, uz svjetlost baklji i uljanica, u najskrovitijim dijelovima svetišta (anaktoronu i hieronu), i da se kao lingua sacra sve do I. st. pr. Kr. koristio predgrčki jezik. Nakon obreda pročišćenja, koji su se odvijali određenim slijedom, razotkrivani su sveti predmeti i simboli. U formi ceremonijalne drame otkrivala se “sveta povijest”, odnosno metafizičko objašnjenje mita, čiji nam sadržaj nije poznat. Na kraju je novi inicijant dobivao crvenu vrpcu oko pojasa, koja je predstavljala amulet i simbol zaštite, te prsten od magnetiziranog željeza, simbol stalnog dodira s božanskom snagom.

Uvođenju u Velike misterije moglo se pristupiti odmah poslije Malih misterija, ako je mystes to htio i ako su njegove moralne i duhovne karakteristike to dozvoljavale, mada je u Samotraci postizanje stupnja epopteie bilo više iznimka no pravilo. Da bi se prosudilo kandidatovo stanje nutarnje čistoće, epoptes je morao pred svećenikom izreći tzv. psihostaziju, “vaganje duše” vezano za dobra i loša djela koja je učinio. O ceremonijama i radnjama koje su se poslije toga događale ne znamo ništa. Možda ćeš sad, znatiželjni čitatelju, želeći da doznaš, zapitati: “Što se tada govorilo, što činilo?” Rekao bih ti kad bih smio, i ti bi o tome saznao kad bi se smjelo čuti. Ali, i uši i jezik pretrpjeli bi istu kaznu; jezik zbog suvišne brbljavosti, a uši zbog nedopuštene znatiželje. I zato te neću mučiti dugom neizvjesnošću, jer si možda obuzet pobožnom željom. Slušaj dakle i vjeruj u istinu. Približih se međi između života i smrti; prijeđoh prag Prozerpinin i, kad sam prošao kroz sva počela, ponovo se vratih: vidio sam Sunce kako duboko u noći sja u punoj svjetlosti, prišao sam bogovima donjega i bogovima gornjega svijeta, vidio sam ih licem u lice, i molio im se izbliza. Eto ti moje priče, i nju, premda si je čuo, treba da ne znaš. Ja ću se ograditi da otkrijem samo ono što je bez grijeha dopušteno znati i neposvećenima. (Apulej, Metamorfoze ili Zlatni magarac).

Herodot je bio među prvim posvećenicima za koje znamo. Aristofan spominje da su mnogi Atenjani bili uvedeni u ove misterije, a znamo i za spartanskog kralja Lisandra. Plutarh spominje da su u misterije na Samotraci bili istovremeno uvedeni makedonski kralj Filip II. i njegova buduća supruga Olimpija, roditelji Aleksandra Velikog. Prvi zapisani rimski posvećenik bio je uveden 149. g. pr. Kr. Od tog je datuma nadalje broj posvećenika bio sve veći, a navodno je i car Hadrijan posjetio otok 123. g. i bio primljen u misterije.

Uloga misterija

Epiktet naglašava moralne vrijednosti samotračkih posvećenika, a Diodor Sicilski potvrđuje da postaju pobožniji, pravedniji i u svakom pravcu bolji. Platon kaže da je stvarna zadaća misterija bila vratiti dušu njezinoj primordijalnoj čistoći, položaju savršenstva iz kojeg je “pala” u manifestirani svijet. On uspoređuje ono što se “gleda” u misterijima s onim što čovjek “vidi” dok je izvan tijela, poslije smrti: …kao misti i epopti pristupali (smo) tajni savršenih i jednostavnih i nepromjenjivih i blaženih pojava, koje nam se otkrivaju u čistoj svjetlosti, čisti i neuprljani onim što sada sa sobom nosimo i nazivamo tijelom, u koje smo zatvoreni kao oštrige u svoju školjku. Klement Aleksandrijski prenosi da se u Velikim misterijima omogućavalo upoznavanje prirode i svih stvari kakve one jesu.

Misteriji nisu pružali čovjeku ništa izvan njega samog, već su pomagali buđenju njegove svijesti i oslobađanju duše. Tajna znanja koja su se prenosila imala su ulogu omogućiti posvećeniku da “upoznajući samoga sebe, upozna svijet i bogove”. U samotračkim Malim misterijima čovjeka se nastojalo pročistiti od svih svjetovnih stvari, lišiti ga njegovih animalnih nagona, svega onog što bi moglo ometati njegov napredak, kako bi mogao dotaknuti srce stvari i uzdići se do epopteie, sagledavanja svega. Kad je stanjen veo iluzija što ih čovjeku oko osjetila tka vidljivi svijet, dolazi podučavanje o podrijetlu stvari i stvaralačkim snagama prirode. Tada se otvara “prilaz” Velikim bogovima – Kabirima.

Novom posvećeniku se govorilo da O ovoj zaštiti koju su imali posvećeni za života i nakon smrti govore mnogi izvori. Tko je jednom spoznao da je njegova “kap” dio oceana svijeta, da je njegova “iskra” dio vatre svijeta, da je njegova duša dio duše svijeta i jedinstva svega što postoji, nikada neće biti sam… Svjestan svoje božanske prirode i oslobođen straha od kraja zemaljskog života, posvećenik je nadilazio svoju slabost i ograničenost, te je spremniji dočekivao putovanje koje slijedi nakon smrti.

Zavjet šutnje o postupcima i sadržajima misterija koji je obvezivao posvećenika nije ga, međutim, odvajao od ostalih ljudi. Jer kao što se ni duboka ljubav ni duboka bol ne iskazuju riječima, tako se ne iskazuje riječima ni najdublji doživljaj tajanstvenih snaga koje upravljaju Životom, već tišinom i djelima. Stečeno znanje i iskustvo inicirani su filozofi, umjetnici, državnici i oni manje poznati izražavali kroz vlastiti primjer moralnog usavršavanja i kroz svoja djela koja su bila na dobrobit svih.

* * *

Na mjestu slavnog samotračkog svetišta pronađeni su brojni žrtvenici, uljanice, pehari, prstenovi od magnetiziranog željeza te popis inicijanata fragmentarno sačuvan na kamenim stelama, što samo po sebi ne otkriva gotovo ništa o samotračkim misterijima jer njihov je stvarni sadržaj potonuo zajedno s mitskom tradicijom. Tek je jedna zanimljivost vezana uz arheološka iskapanja na Samotraci, koja su u XIX. stoljeću započeli Francuzi, vrijedna spomena. Među prvim otkrićima u svetištu Velikih bogova pojavila se, poput kakve znakovite poruke iz davnine, veličanstvena krilata skulptura Nike sa Samotrake, božice pobjede.

Autor: Barbara Milošević Mujić

Nova Akropola

¹ Prema nekim mitovima, on je bio prvi čovjek koji je živio na svijetu, a stvorila ga je boginja Eurionoma, kći titana Okeana.
² Jasion i Jazon – vođa Argonauta, dva su različita lika.
³ Grčka tradicija poznaje još dva različita lika s imenom Elektra; jedna je majka Iride i Harpija, a druga je smrtna Elektra, kći Agamemnona i Klitemnestre.
⁴ Grčki bog bogatstva i blagostanja. Kasnije je rimski Pluton, ekvivalent grčkom Hadu, dobio i neke karakteristike Pluta.
⁵ Hektor koji se ukazao Eneji u snu.

Tekstovi o istoriji na portalu P.U.L.S.E

  Antička Grčka, Istorija, Nova Akropola, Samotraka