Servantes

Tko još nije čuo za Don Quijotea i Sancha Panzu? Ugledavši jednog mladića kako čita knjigu lupajući se po čelu i urlajući od smije­ha, španjolski kralj Filip III. još je u XVII. stoljeću rekao: “Ovaj momak je ili lud ili čita Don Quijotea.” Dvoranin je otišao pitati mladića kakva je to knjiga i s najvećom hitnjom izvijestio kralja da se zbilja radi o Don Quijoteu.

Kažu da se u svakom djelu ogleda njegov tvorac. Pokušat ćemo ispripovijedati život Miguel de Cervantes Saavedra, u nadi da ćemo možda tako dokučiti što nam je želio poručiti svojim književnim djelom.

 

Početak

Cervantes se rodio 9. listopada 1547. godine u obitelji osiromašenog španjolskog plemića u mjestu Alcalá de Henares nedaleko od Madrida. Bilo je to vrijeme kada se u Španjolsku, tada najmoćniju državu na svijetu, slijevalo bogatstvo iz kolonija u Americi. Ipak, razlike u društvu počinju poprimati drastične razmjere i polako dovode moćnu Španjolsku do sloma.

Cervantesov otac, plemić slavne prošlosti s obiteljskim grbom na zidu i rupama u plemićkom plaštu, bio je liječnik sa sedmero djece čija se obitelj borila s vječitom neimaštinom. No sjećanje na slavne dogodovštine herojskih predaka ispunjavale su njega i njegovu obitelj ponosom i gordošću koje su često graničile sa samouništenjem; jednom pripadniku slavne loze nije dolikovalo baviti se poslovima običnih građana i seljaka. Čak je i smrt bila bolja od toga.

Obitelj se selila po cijeloj Španjolskoj u potrazi za poslom, novaca nije bilo ni za osnovne potrebe, pa se otac sam pobrinuo za prvo obrazovanje svoje djece. Nije im, međutim, mogao prenijeti mnogo, jer se morao brinuti za prehranu mnogobrojne obitelji zbog čega je često boravio u dužničkim zatvorima. Miguel je učio kod učitelja po mjestima u kojima je obitelj boravila. Godine 1569., kad mu je bilo dvadeset godina, u Madridu uči latinski, retoriku i rimsku povijest kod nekog obrazovanog učitelja koji ga je, izgleda, upoznao i s vodećim idejama humanizma. Kao nadaren učenik sa smislom za književnost, koji se već zarana počeo baviti pjesništvom, brzo ulazi u umjetnički krug blizak kraljevskom dvoru. Tu susreće mladog kardinala Giulia Acquavivu, talijanskog poslanika kome se svidio talentirani, siromašni mladić i on mu nudi službu kancelara, spasivši ga na taj način od deset godina zatvora i odsijecanja desne ruke, presude izrečene zbog ranjavanja nekog plemića u dvoboju. Presuda je izrečena in absentio jer je Cervantes već bio na putu za Rim.

U Italiji, na samom izvorištu renesanse, dolazi u dodir s izvornim djelima velikih suvremenih i antičkih mislilaca. Kao samouk i žedan znanja, Cervantes će se desetljećima kasnije sjećati mnogih pojedinosti iz knjiga koje je tada čitao, a naročito Bijesnog Orlanda Ludovica Ariosta, kojeg je jako cijenio.

 

“Casa real”

Međutim, siromaštvo, “blagoslovljeni dar čiju vrijednost čovjek nije u stanju procijeniti”, prisiljava ga da odluči kako će zarađivati za život. Izbor nije bio velik: crkva, pomorstvo i trgovina, ili vojnička služba.

Španjolski kralj Filip II. pripremao je u to vrijeme ratni pohod protiv Turaka. Žedan herojstva i slave o kakvima je slušao cijeli život, naš se junak u dvadeset i četvrtoj godini života oduševljeno ukrcao na jednu španjolsku galiju koja se kao dio savezničke kršćanske flote sastavljene od genovskog, mletačkog i španjolskog brodovlja usidrila u Sredozemlju. Sva se španjolska flota, poznata kao “Nepobjediva armada”, sastojala od takvih vatrenih mladića, neustrašivih u borbi, što žude za velikim i časnim djelima. Na čelu im se nalazio kraljev polubrat don Juan od Austrije, “lijep kao Apolon”, tada najsposobniji španjolski vojskovođa i obožavani vitez mladih boraca s galija. Miguel je odmah zadivio svoje zapovjednike neobičnom hrabrošću i čvrstinom.

Bitka kod Lepanta, 1571. godine

Dana 7. listopada 1571. godine savezničke galije naišle su na tursku flotu u zaljevu kraj Lepanta i upustile se u neizvjesnu i tešku bitku s nadmoćnijom turskom mornaricom. Cervantes se zatekao pod palubom, bolestan od groznice, pa su ga drugovi nagovarali da tamo i ostane. Kasnije će o tome napisati: “Što bi rekli o meni? Da ne vršim svoju dužnost. Više volim umrije­ti boreći se za svoga Boga i kralja nego da se sklonim pod palubu.”

Borio se među prvima, vodeći odred od dvanaest ljudi. U bitci je izgubio lijevu ruku “na veću slavu desnice”: “Baš kad su trube radosnim zvucima pozdravljale pobjedu, ja sam još uvijek držao mač u desnoj ruci, dok je krv tekla iz lijeve. Osjetio sam da mi grudi nose duboku ranu, a lijeva ruka bila je sasvim smrskana.” Ova bitka bila je možda najvažniji događaj u Cervantesovu životu. Pred kraj će života napisati: “Rane što ih vojnik nosi na licu i grudima, to su zvijezde koje ostalima pokazuju put do neba časti.”

Zimu nakon bitke provodi u odmoru i liječenju, ali se ubrzo nakon toga vraća u borbu. Pridružio mu se i brat Rodrigo te obojica postaju najbolji borci don Juana od Austrije. Međutim, niz velikih pothvata “Nepobjedive armade” iznenada prekida Filip II. u strahu da mu don Juan od Austrije ne preotme prije­stolje. Flota se ukotvila u talijanskim lukama, a sve snažniji utjecaj Turaka na Sredozemlju izaziva ogorčenje, najprije kod vojnika, a zatim i u cijeloj zemlji. Zbog ovakvog kraljevog postupka slavna bitka kod Lepanta gubi na svom značaju.

Cervantes napušta flotu i neko vrijeme boravi u Italiji u dokolici i čitanju, uživajući pod ugodnim talijanskim nebom, a potom se vraća u domovinu. Sa sobom nosi dva pisma s preporukama svojih vrhovnih zapovjednika s kojima je trebao otići kralju i postati kapetan u španjolskoj vojsci.

 

Alžir

Međutim, domovina nije bila tako blizu kao što se činilo. Galiju El Sol na kojoj je Cervantes sanjario o sretnoj budućnosti iznenada su zarobili gusari, a zarobljenici su odvedeni u Alžir. Sa zarobljenicima se postupalo jednako kao što su kršćani po Europi postupali sa Židovima i muslimanima; i za najmanju pogrešku ili neposluh zatočenike su sakatili ili ubijali.

Cervantesov boravak u zatočeništvu podsjeća umnogome na avanturistički roman i govori nam puno o karakteru budućeg pisca Don Quijotea. Pronašavši pisma sa sjajnim preporukama, gusari su zatražili visoku otkupninu, misleći da se radi o bogatom plemiću. Kako otkupnina nikako nije stizala, u zatočeni­štvu je proveo pet godina, a za to je vrijeme četiri puta organizirao bijeg. Nijedan od tih pokušaja nije uspio. Ipak, zatvorski drugovi mu nikada nisu prestali vjerovati i slijepo su slušali njegove savjete u nadi da će ih osloboditi ropstva. Svaki put kad bi pokušaj bijega propao, ništa nije pokušavao sakriti, a svu odgovornost preuzimao je isključivo na sebe, prkoseći tako smrti.
“Nikad nisam izgubio nadu da ću vratiti svoju slobodu. I kad god u onome što sam spremao, snovao i pokretao, uspjeh nije odgovarao mojem očekivanju, nisam gubio hrabrost, nego sam, da je održim, izmišljao novu nadu, ma kako trošna i slaba ona bila.”

Pri pogledu na ovu ludu hrabrost, gusarima se vjerojatno činilo da pred sobom imaju nekog bogatog i nadutog plemića koji im može donijeti mnogo zlatnika. Ipak, ustrajnost i nesalomljivi karakter “kljastog Španjolca”, kako su ga zvali, ostavili su snažan utisak na njih.

Sloboda je napokon došla u vidu otkupnine koju su uz velika odricanja sakupili Cervantesovi rođaci. Obitelj se odrekla gotovo svega da bi ga otkupila i tako se 1580. godine napokon vratio u Španjolsku.

 

Domovina

S trideset i tri godine, bez ruke, ali pun herojskih uspomena i velikih planova, Cervantes se u toliko žuđenoj domovini spremao započeti novi život. Međutim, obitelj koja je sve dala za njegovo oslobođenje bila je pritisnuta još većim siromaštvom. Lepanto i don Juan od Austrije predstavljali su davnu prošlost o kojoj nitko više nije želio slušati: Španjolska je u međuvremenu izgubila svoju staru slavu, a novi je naraštaj bio razočaran i u kralja i u njegovu vojsku.

Slavu hrabrog borca morao je ostaviti za sobom i upustiti se u drugačiju vrstu borbe. Bio je prisiljen su­očiti se sa svijetom koji ne poznaje ni hrabrost ni čast, ni junaštvo ni dostojanstvo, svijetom koji je malodušan i uskogrudan. Nailazi na ljude koji su odustali od visokih ideala, pomirene s bijedom kao jedinom mogućom stvarnošću, a prema njemu koji se zanosio davno prohujalom slavom nekadašnjih ratova, odnose se s podsmijehom i prezirom. U kraljevskoj vojsci ionako je bilo previše časnika, a dvorska služba sa svojim spletkama i laskom nije mu nikako odgovarala. Tako je odlučio okušati se u književnosti.

Prvo njegovo djelo bio je pastirski roman Galatea u kojem uzdiže idealiziranu ljubav. Naišao je na veliki otpor suvremenika jer je književnost, po njihovu mišljenju, bila rezervirana samo za intelektualce, a ne za ne­obrazovane vojnike. Nastavio je pisati usprkos spoznaji da se od toga ne može živjeti. Knjige su trebale povlađivati masovnom ukusu, a naš gordi hidalgo herojskih uspomena za takvo što nije imao ni najmanje sklonosti.

Pokušao je steći ime u španjolskom kazalištu, u čemu bi možda i uspio da nije živio u isto vrijeme kad i Lope de Vega, najveći španjolski dramatičar, koji napada njegovo pisanje. Teško se snalazi u životu, često ismijavan kao bogalj koji, eto, piše nekakve drame da bi se prehranio.

Iscrpljen neimaštinom, prihvaća jedinu službu koja mu se nudila, a to je bilo sakupljanje ulja i žita za vojsku. Zasićen ovim poslom, šalje pismo kralju u kojem posljednji put govori o Lepantu i patnji kršćana u ropstvu, moleći za mjesto činovnika u Americi, “općem pribježištu svih očajnih duša”. Od Filipa II. ubrzo je dobio odgovor: neka zahvalnost traži u Španjolskoj, a ne u kolonijama.

Kad je “Nepobjediva armada” napokon bila pobije­đena, sakupljač žita nikome više nije bio potreban. Dugovi su se gomilali, a vjerovnici ga nisu puštali na miru. U poslu su mu stalno pronalazili nove zamjerke. Gubi službu te pritisnut bijedom i dalje bezuspješno pokušava pisati. No, njegovo je pisanje bez žara i donosi mu slabu zaradu. Povlači se u osamu i ponekad se javi nekim sonetom, kao da želi reći da je još živ.

Kad je 1598. godine umro kralj Filip II., u katedrali u Sevilli podignut je veličanstveni odar, ukrašen natpisima o velikim kraljevim djelima među kojima se nalazio i natpis o pobjedi kod Lepanta. Kažu da je tada u crkvu iznenada ušao neki ludi pjesnik i izdeklamirao sonet pun gorke ironije o kraljevu odru. Bio je to Cervantes. Ovaj istup predstavlja prekretnicu u njegovu pisanju.

 

Don Quijote

Kad je 1605. godine izašao prvi dio Bistrog viteza Don Quijotea od Manche, Cervantesu je bilo pedeset i šest godina. Knjiga je doživjela izniman uspjeh (u jednoj godini je imala čak šest izdanja), a njezin se rukopis čitao i prije samog objavljivanja.

Priča je to o plemiću ostarjelom uz čitanje viteških romana, koji jednoga dana, na čuđenje ljudi i očaj rodbine, i sam odluči postati vitez skitnica s namjerom “da brani sirote i u junačkim pustolovinama stječe ime i slavu”. Prostodušni Sancho Panza, privučen Don Quijoteovom plemenitošću, postaje njegov štitonoša i prati ga u svim pothvatima. I tako njih dvojica zajedno prolaze kroz nebrojene pustolovine, često izvlačeći deblji kraj.

Budući da je svaki vitez imao damu s čijim je imenom na usnama jurišao na neprijatelja, i Don Quijo­te je imao svoju damu: bila je to mlada i prekrasna ljepotica, a sama pomisao na nju vraćala mu je snagu u svakoj opasnosti. Zvala se Dulcinea od Tobosa. Doduše, nikad je nije vidio kao damu, nego samo kao neuglednu seljanku, ali je znao da se ispod te vanjštine krije ideal ljepote i plemenitosti.

Don Quijote ne pristaje na svijet u kojem nema ideala, baš kao ni Cervantes nakon što je iskusio slavu na Lepantu. Roman o Don Quijoteu prenosi nam staru istinu o snazi ideala. Iako viteška hrabrost i plemenitost većini ljudi danas izgledaju smiješni, a onaj tko ih se usudi ostvarivati u svakodnevnom životu djeluje kao čudak koji juriša na vjetrenjače, to nije razlog da se od njih odustane.

Nakon prvog dijela Don Quijotea Cervantes piše Uzorite priče, prvu španjolsku zbirku novela koja će mnogim piscima kasnije poslužiti kao uzor i inspiracija. U to vrijeme pojavljuje se drugi dio Don Quijotea, međutim, tu knjigu nije napisao Cervantes. Kad je 1614. Cervantes zaista napisao drugi dio svoje knjige, u predgovoru se obračunao s autorom lažnog “Don Quijo­tea”, nigdje ne navodeći njegovo ime.

Drugi dio umnogome se razlikuje od prvoga. Dok su u prvom dijelu opisane dogodovštine viteza skitni­ce, u drugom dijelu Cervantes u Don Quijoteova usta stavlja životnu mudrost što ju je stekao u mukotrpnom hodu kroz život: “…ako znam za nebrojene muke koje su povezane s lutajućim viteštvom, znam i za nebrojena blaga koja se njime postižu, a znam da je put vrline veoma uzak, a put poroka širok i udoban, jer široki i udobni put poroka završava u smrti, dok uski i mučni put vrline završava životom.”

Na kraju ovog drugog dijela vidimo Don Quijotea kako napušta skitničko viteštvo, tvrdeći pokajnički za sebe da je bio lud. U trenutku kad napusti potragu za svojom zvijezdom, on umire: pisac nam je time očigledno htio reći da bez takve “ludosti” život više nema ni cilja ni smisla.

Nekoliko dana prije smrti Cervantes završava još jedno djelo, Persiles i Sigismunda, te umire 23. travnja 1616. godine u Madridu, zaboravljen i siromašan. U životu je primio više udaraca negoli pohvala, ali u njegovim djelima nema gorčine. Netko je jednom rekao da umjetnička djela ne nastaju iz poteškoća, nego usprkos njima.

Autor: Ljiljana Novković

Izvor: Nova Akropola

AUTORSKI PROFIL

Tekst je priredilo i prenelo uredništvo portala P.U.L.S.E. Stavovi izneti u tekstu nisu nužno i stavovi koje zastupa redakcija.

5 1 glas
Ocenite članak
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments