Šifra: 69

Brojka iz naslova nije clickbait za ljubitelje erosa. Mada šezdeset devetka može asocirati na sličicu iz seksualnog priručnika ili na erotske ilustracije iz indijske Kama Sutre. Možda i na popularne sajtove za odrasle, ako si uspaljeni tinejdžer ili zaljubljenik u hardcore poetiku. Ali ’69. je ovdje zanimljivija kao godina.

Te ’69. godine John, Paul, George i Ringo ovjekovječili su jedan trenutak u vremenu slikajući se na zebri londonskog Abbey Roada. Tada nisu mogli znati da će to postati najznamenitija fotografija Beatlesa i općenito jedan od ikoničnih pop-kulturnih foto zapisa. Swinging London njihao se u ritmu Rolling Stonesa i Kinksa. Mini suknje, cvijetni dezeni, drečavi sakoi i ekspresivnija šminka bili su dio modnog šarenila swinging kulture. Jedna dinamična pop revolucija intenzivno je življena.

Šezdeset i devete desio se i Woodstock. Hipijevska kontrakultura i seksualno oslobođenje bili su na vrhuncu. Neka Linda i neki John vodili su ljubav na livadi. Prepustili su se čulnim senzacijama i romantičnim predodžbama. Puteno i osjećajno harmonizirano je na Woodstocku. Poljem se širio miris marihuane. LSD je otvarao vrata percepcije, tako barem vele Aldous Huxley i ljubitelji njegovih poznijih radova. Šarena hipijevština širila je ideje slobode i zajedništva. Ljubav i antiratne poruke odaslane su u svijet. Make love, not war, parola je koja se urezala u kolektivnu svijest jedne generacije.

 

A sada, nešto sasvim drugačije

 

A onda ni dva mjeseca poslije, na prvom programu BBC-a, John Cleese je izgovorio: A sada, nešto sasvim drugačije. I bi tako. Televizijskim eterom protutnjao je Leteći cirkus Monty Pythona i zabezeknuo puritansku Britaniju, naviknutu na konvencionalniji tip humora i tradicionalne gegove.

Mogao si tako vidjeti raspjevane drvosječe koji se vole oblačiti u žensku odjeću; ocvale gospođe i bakice koje se torbicama mlate u blatu, simulirajući bitku kod Pearl Harboura; Marxa, Lenjina, Che Guevaru i Mao Tse-tunga u tv kvizu gdje im postavljaju pitanja o engleskom nogometu; Picassa, Kandinskog i Mondriana kako slikaju po Engleskoj vozeći bicikl, dok ih voditelj sa BBC-a frenetično prati; nogometnu utakmicu između antičkih i njemačkih filozofa koju sudi Konfučije, u kojoj Nietzsche fasuje žuti karton a Sokrat zabija pobjednički gol… I tako dalje i tako slično. Tu su i nadrealne animacije Terry Gilliama kao zaštitni znak serijala.

John Cleese, Eric Idle, Michael Palin, Terry Jones, Graham Champman i Terry Gilliam razbili su krute okvire tadašnjeg humora. Ismijavali su sve redom: religiju, seksualnost, nacionalizam, vojsku, povijest, intelektualce, filozofe, umjetnike, voditelje sa BBC-a, britansko društvo, Evropu… Ismijavali su čitave kanone misli. Njihov humor imao je, reklo bi se, subverzivnu oštricu. Pa ipak, subverzivno djelovanje i društveni angažman Pajtonovcima nisu bili primarni. Nisu im zapravo uopće bili važni. Važno im je bilo da se dobro zezaju. Bio je to humor radi humora, komediografski l’art pour l’art.

 

Python u Jugoslaviji

 

Taj plimni val novog humora kasnije je zapljusnuo i druge dijelove svijeta. Tadašnju Jugoslaviju, recimo. Pajtonovsku formu u Jugoslaviji preuzela je sarajevska Top lista nadrealista, popunjavajući je domaćim bizarnostima i specifičnim lokalnim humorom. Nadrealisti nisu krili da su im Pajtonovci bili i ostali među najvažnijim uzorima.

Svoje prvo iskustvo s uvrnutim pajtonovskim humorom publika u bivšoj Jugoslaviji imala je 1971. godine. Prvih osam epizoda Letećeg cirkusa otkupila je tadašnja Televizija Sarajevo. Riskantan i hrabar potez ondašnjih urednika da kupe jednu u to vrijeme kontroverznu i sablažnjivu seriju. Zapravo pun pogodak, ispostavit će se kasnije. Najveće zasluge za prikazivaje Letećeg cirkusa na TVSA imaju Majo Topolovac i Miodrag Žalica, u to vrijeme važni ljudi ove tv kuće.

Baš u Jugoslaviji i baš već spomenute šezdeset i devete, Orson Welles i Yul Brynner ratovali su jedan protiv drugog po hercegovačkim gudurama. Snimala se Bitka na Neretvi, ekranizacija možda i najslavnije bitke Drugog svjetskog rata na zapadnom Balkanu, kako se danas geopolitički krsti ovaj dio svijeta. Orson je bio temperamentni Ravnogorac sa šubarom na glavi i pripadajućim nitnim izraslinama na donjem dijelu lica – hipster u povoju, reklo bi se; a Yul Brynner partizanski gerilac čiju je fensi ćelu pokrivala ništa manje fensi kožna kapica prigodno ukrašena crvenom petokrakom. Nije poznato jesu li Cleese, Idle i ekipa gledali Bulajićev filmski spektakl. Ali njihovo poimanje Drugog svjetskog rata ionako je nešto sasvim drugačije u odnosu na zvaničnu verziju. Pajtonovci su svojim tumačenjem ovog međunarodnog sukoba dali nemali doprinos žanru alternativne historije.

 

 

Killer joke

 

Elem, naciste u Drugom svjetskom ratu nisu porazili ni Churchillova mudrost ni Titovi gerilci, ni Bitka za Britaniju ni Bitka za Staljingrad, ni savezničko iskrcavanje na Normandiji ni mitraljez Bate Živojinovića. Presudio im je ni manje ni više nego – vic! I to ne bilo kakav vic, nego onaj najsmješniji na svijetu. Ili u originalu – Killer joke. Niko ga nije mogao pročitati i ostati živ. Vic je naposljetku preveden na njemački što je bila prekretnica za pobjedu u Drugom svjetskom ratu.

Killer joke skeču britanski vojnici lagano, s papirom u ruci, trčkaraju prema nacističkim rovovima i horski čitaju vic. Njemački vojnici, zakocereni od smijeha, padaju kao pokošeni. Mrske Švabe doslovno umiru od smijeha. Nacistička Njemačka u konačnici je kapitulirala. Killer joke je deklasirao Treći Reich.

 

Life can be fine if we both 69

 

Pajtonovci su snimili i nekoliko uspješnih filmova: A sada, nešto sasvim drugačije, Monty Python i Sveti gral, Brianov život, Smisao života Montyja Pythona. Poznati su i po svojim uvrnutim pjesmicama. Vrijedi spomenute tek neke od njih: megapopularnu Always Look on the Bright Side of Life, urnebesnu The Lumberjack Song, stereotipno koncipiranu I like Chinese, ili lascivnu Sit on My Face. Potonja sadrži stih: Life can be fine if we both 69, što korespondira s naslovom ovog teksta, godinom rođenja Letećeg cirkusa, kao i sa već spomenutom asocijativnošću iz prvog pasusa ovog prikaza. Na ovom mjestu prigodno bi bilo spomenuti i Penis song, ali to je već previše opscenosti za jedan pasus.

Šezdeset i deveta je bila epohalna za humor, a šestorka iz Letećeg cirkusa najzaslužnija je za to. Svojim apsurdnim skečevima i logičkim paradoksima, inaugurirali su vlastitu estetiku apsurda, komediografski se nadovezujući na književne i filozofske struje minulog stoljeća. S Monty Pythonom humor 20. stoljeća dobio je svoju avangardu. Dobio je eksperimentalnu formu, inovativnu ideju i urnebesnu izvedbu. Parodija i farsičnost dobili su s Pythonom svoje novo ruho. Jedna uvrnuta ideja realizirana je kao tv show i ušla u televizijski i pop-kulturni kanon.

Piše: Neven Šimić

Izvor: Digitalna demokracija

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments