Autobiografsko djelo „Sjećanja“ Meše Selimovića (1910 – 1982), prvi put je ugledalo svjetlost dana 1976-te godine. Onakav kakav jeste (a drugačiji ne može da bude), već na početku Meša se pita o pisanju, svom prvenstveno, ali i pisanju uopšte.

Zašto čovjek piše? To je pitanje na koje Meša pokušava da odgovori, ali istovremeno zaranja u moguće probleme autobiografskog pisanja, preispitujući motive koje dovode do takvog djela. Šta se time želi postići? Da li je to muka koja želi da izađe iz čovjeka ili je pokušaj ublažavanja teške životne sudbine kako bi se ono dobro u životu istaklo, a loše ublažilo i zaboravilo? To su legitimna pitanja na koja Meša odgovara. Uostalom, „Sjećanja“ su zaista sjećanja i prirodno su ušće koje nastaje iz svih životnih rijeka, organizovana hronološki, a sazrila racionalno po onim mehanizmima dokučivim samo vlasniku istih, pa čovjek ne može a da se ne zapita da li je Meša počeo da se pita o svrsi pisanja još u svom romanu „Derviš i smrt“:

„Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov. Ne znam šta će biti zabilјeženo, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.“

Pita se, takođe, za koga pisci pišu, ako je većina jugoslovena nepismena (a u stvari želi da kaže da ne čitaju)?

Motiv za ovu autobiografiju mu je i to što tako ima mogućnost da objasni sebe drugima, a drugi na to mogu da odgovore, pa neće morati „u grobu živ da se jede“ ako ostane nešto nedorečeno.

Njegovo prvo sjećanje na djetinjstvo je djed. Starac koji je svojim unucima uvijek posvećivao pažnju i ljubav koja je bila obostrana. I kako se čini, djed je bio svijet u malom i zaista je taj svijet umro zajedno sa djedom. Ostala su sjećanja na djetinjstvo i voljenog starca. Tek na kraju poglavlja o djedu, Meša ubacuje detalj da djed nije bio pravi djed, već drugi muž njegove bake. Dakle, on nije ista krv, ali je to ista ljubav. I zaista je to jedno maestralno umijeće pisanja koje se ogleda u tom detalju koji se saopštava na kraju, a ne na početku poglavlja.

Poglavlje o roditeljima nije samo svjedočanstvo o ocu i majci, već je to priča o precima, o počecima, o postanku. To je svjedočanstvo o događajima na ovim prostorima i ljudima koji rade ono što moraju da bi preživjeli. Ilustracija toga je i ovaj čuveni odlomak često ciriran. „Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlјa upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došlјaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavolјeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova lјubav.“

To je priča o moralu, porodici uopšte, ali i svjedočanstvo o sopstvenom djetinjstvu. Lik Hasana u „Dervišu“ je po Mešinom priznanju zasnovan na njegovom ocu. To je poglavlje iz kojeg se može dosta saznati o ljubavi i požrtvovanju.

Piščeva autobiografija nam donosi i priče o ratnim godinama provedenim u partizanima i teškim vremenima surovosti i zločina. Pripovjedanje takođe donosi i anegdote koje se dešavaju, čak i u tako teškim vremenima.

Ipak, poratni period je mjesto gdje pisac daje svom peru širinu i čini mi se da je to ujedno i najbolji dio ovih memoara (što nikako ne znači da prethodna poglavlja zaostaju). Neposredno poslije rata, pisac doživljava i svoju veliku tragediju kada mu rođeni brat (partizan) biva streljan od strane drugova. Tada Selimović na primjeru lične tragedije osjeća svu surovost stare izreke da „revolucija jede svoju djecu.“

Za njega, lično, to je raskrsnica na kojoj mora da odluči kako prihvatiti tako nešto od sistema za koji se borio. Da li to prihvatiti kao tragediju i nastaviti dalje ili odbaciti sve u šta je do sada vjerovao? Odlučuje se za prvu opciju, jer drugi izbor znači odbaciti sebe, svoje sopstvo u ime nečega što ne može da promijeni, a možda znači vječnu žeđ za osvetom i namirivanjem računa. Put na kojem bi sigurno propao. Iz klice ove dileme, iznikao je „Derviš i smrt.“

Poratni period je takođe period muke i snalaženja Meše u jednom svijetu kojem je pomogao da nastane, ali se teško snalazi u njemu. Ipak, iz čitanja se može zaključiti da nije bio toliko žrtva sistema kao takvog, već da je žrtva zavisti ljudi koji su sistem (zlo)upotrebljavali kao polugu svog ličnog odskoka, pa se tim prije moralo onemogućiti boljima da napreduju.

Selimović, dalje, kroz svoja „Sjećanja“ provlači i svojevrsnu književnu teoriju dajući kritiku tadašnje jugoslovenske književnosti, nastojeći da objasni pisanje ljudima i ljude pisanjem i prepričavajući razgovore sa kolegama i poznanicima koji se završavaju jednom minimalističko – esejističkom filozofijom književnosti.

Za svakog pisca (sadašnjeg i budućeg) ovo je nezaobilazno štivo koje pokazuje lakoću s kojom Meša preskače granice književnosti i stvarnosti i kako svaka osoba ili događaj, mogu postati prototip za nastanak književnog djela.

„Sjećanja“, kao uostalom i svaka autobiografija, ima svoje manjkavosti jer se gubi u maglama vremena i oslanja se na pamćenje (koje je varljivo). Autobiografija takođe znači i selektivno prebiranje po sjećanjima, obično iz obzira prema dragim osobama, ali i piščevo lično diskreciono pravo da u najkraćim crtama opiše pojedine trenutke iz života ili da ih potpuno izostavi. To se, naravno, može pripisati i nepažnji, nemaru ili lošoj procjeni pisca, ali u slučaju Meše Selimovića, tako nešto je malo vjerovatno i najvjerovatnije je posljedica dobro promišljene odluke.

Zbog toga nam Meša priča svoja sjećanja kada odlazi kod Darke i onako usput nam saopštava kako ima već godina da se oženio drugom ženom i da sa njom ima dijete. Dakle, jedan veliki i krupni dio života je izostavljen od upoznavanja i ženidbe do napuštanja te žene.

Naravno, jedna takva stvar mu se ne može zamjeriti, jer svako o svom životu treba da kaže samo onoliko koliko želi i može. Ostalo je samo stvar dobrog ukusa.

Kao što sam već rekao to su obziri, a ovdje je najvjerovatnije njegov obzir prema Darki, ćerkama, a možda i prema prvoj ženi.

„Sjećanja“ za čitaoce su svakako nezaobilazno štivo. Prvo, to je svjedočanstvo o jednom vremenu i ljudima i o jednom čovjeku izgrađenih stavova koji je ostavio veliki trag u književnosti na ovim prostorima. Drugo, to je udžbenik i domaći zadatak kako se piše jasno, precizno, koncizno, razumljivo, ali i zanimljivo.

U ovoj knjizi ne postoje intervali u kojima se smjenjuju zabavne činjenice i suvo teoretisanje. Stil je odličan i nadasve razumljiv.

Uz Mešino ime, na internetu stoje odrednice da je on jugoslovenski, bosanskohercegovački i srpski pisac. Međutim, Meša je odavno prešao te granice i postao svjetski.

za P.U.L.S.E: Goran Došen 

  Goran Došen, Književnost, Meša Selimović, Sjećanja, Srpska književnost