Smrt Ruskinje – Ismail Kadare

Vrlo kratku priču, ne dužu od stranice i pol, naslova “Smrt Ruskinje”, Ismail Kadare napisao je 1981. godine, dok je Enver Hodža bio još vrlo živ, a država kojom je vladao zatvorena kao limenka sardina. Priča je, s kraja života i iz perspektive groba, govorila o Ruskinji koja se 1959. udala u Moskvi za oficira albanske vojske. Otputovali su da provedu medeni mjesec u njegovoj domovini, odnosi između dviju bratskih zemalja su se prekinuli, Albanija se u se zatvorila, a ona je ostala savršeno sama. O toj samoći Kadare piše, i o zaovama, muževljevim sestrama, koje Ruskinju gorko oplakuju, “oplakuju pre svega njenu usamljenost. A sigurno i svoju.

”Članica predsjedništva kvartovskog Fronta žena drži govor nad otvorenim grobom, ali nijednom riječju ne spominje njezinu nacionalnost, “zbog koje ju je i zadesila najveća usamljenost koja se može zamisliti”. Na kraju kaže: “Zbogom, Nina!” I to su, potvrđuje pripovjedač, jedine prirodne riječi što ih je izgovorila. “

Ali još prirodniji su zvuci grumenja zemlje i kamenčića koji dobuju po kovčegu univerzalnim jezikom, mnogo razumljivijim nego što su ljudski jezici, iako grob za mrtvu ženu nije dala prostrana ruska, već skučena albanska zemlja, koja jedva da je dovoljna za grobove svojih ljudi”.

Ova je priča neobično karakteristična ne samo za Kadareov rukopis, nego u njoj kao da ima i nešto autobiografsko. Kao da je, božemiprosti, sam pisac Nina koju sahranjuju, kao da je o njemu svo vrijeme zapravo riječ. Ograničen i ozidan jezikom koji nitko na svijetu ne razumije, u zemlji koja nikome – osim ponekom anonimnom i također nevažnom neprijatelju – zapravo nije važna, lišen stilsko-jezičnog, društvenog, imaginativnog konteksta za svoju književnost, pisac samome sebi stvara kontekst, ispisuje vlastitu povijest i povijest svoje književnosti, kroz koju će se moći razumjeti njegove priče.

“Smrt Ruskinje” objavljena je u prijevodu na srpski i u izdanju beogradskog Samizdata B92, u okviru knjige izabranih pripovijetki, naslova “Razgovor o brilijantima jednog decembarskog popodneva”. U isto vrijeme, možda istog tjedna, u prijevodu na hrvatski i u izdanju V.B.Z.-a objavljen je kratki Kadareov autobiografski roman “Lutka”. Čudo je dvostruko: jednu stranu čuda čini to da su istovremeno objavljene dvije knjige pisca čija se djela vrlo škrto i oskudno prevode na naše jezike, iako se s njihovim prevođenjem započelo prije više od trideset godina. Do sada su izlazila isključivo u Sarajevu i Beogradu, a “Lutka” je – ne brojeći jedan političko-kulturološki pamflet – prva Kadareova knjiga objavljena u Zagrebu. Druga je strana čuda još začudnija: srpski prijevod pripovijetki i hrvatski prijevod romana potpisuje isti prevoditelj, Shkëlzen Maliqi.

U Zagrebu, još od Šufflayevih vremena, nije bilo interesa za albanskom kulturom i književnošću, tako da se nije moglo naći ni prevoditelja s ovog jezika, u Beogradu, pak, bez obzira na živo neprijateljstvo prema Albancima postoji fakultetski studij albanskog jezika, pa onda, posve logično, ima i književnih prevoditelja s albanskog. Shkëlzen Maliqi, pisac, filozof i likovni kritičar, te povremeni političar, nekadašnji je Beograđanin i nesumnjivo najbolji književni prevoditelj poezije i proze s albanskog. Prihvativši njegov prijevod, umjesto da uzaludno traže hrvatskog prevoditelja ili da, što je izvjesnije, dalje ignoriraju i Kadarea i cjelokupnu albansku književnost, u V.B.Z.-u su se odvažili na pothvat koji je za hrvatske prilike gotovo revolucionaran. Time je učinjen presedan koji će, nadajmo se, dovesti do promjene navada i običaja, pa će se tako ubuduće nadomještati nedostatak književnih prevoditelja ne samo s albanskog, nego i s nekih drugih jezika. Maliqijev srpski prijevod djelomično je prerađen i lektoriran unutar hrvatskog jezičnog standarda, što je sa stanovišta književnosti i istine o tekstu, onom originalnom i onom prevedenom, neusporedivo autentičnije, ispravnije i istinitije od onih rogobatnih, nakaznih i tuđinskih prijevoda s trećeg jezika, kada se, recimo, djela arapskih ili norveških pisaca prevode s njihovih prijevoda na engleski ili njemački jezik (što je u hrvatskom nakladništvu zadnjih godina čest slučaj).

Lutka je Kadareova majka. Distancirana, hladna žena, s licem bijelo našminkane japanske lutke. Priča o njoj priča je o odrastanju u Albaniji, o Drugom svjetskom ratu, uspostavi komunističkog režima, klasnim i rodovsko-klanovskim razlikama, a onda i priča o kući, koja kao da je živi organizam, što se s dobima godine ili u izmjenama epoha mijenja i transformira.

Nejasne su i nesigurne razlike između patrijarhata i matrijarhata. U plemenskim zajednicama, na dinarskom području, u zemljama poput Crne Gore i Albanije, gdje su muški ginuli u ratovima ili odlazili u pečalbu, često su nad obiteljima ili cijelim rodovima vladale velike majke. Iako kod Kadarea nije takav slučaj, riječ je o osiromašenoj, ali još uvijek dobro stojećoj gradskoj aristokratskoj obitelji, dah matrijarhata osjeća se ako ni u čemu drugom a ono u onom istom kultu majke, koji opisuje Luan Starova u također autobiografskom romanu “Ervehe”. Obojica sinova, naime, od majke očekuju više nego što očekuju od oca. U tom je očekivanju poetika života i odrastanja u sam osvit enverovske ere. Samo što je jedna porodica ostala u hermetički zatvorenoj Albaniji, dok je druga pobjegla u Jugoslaviju, u Makedoniju. Zanimljivo bi bilo usporedno čitanje ova dva romana…

Odnos između majke i sina izrazito je poetiziran, sveden na igru. Tako je u životu o kojem priča ova knjiga. Za razliku od treće albanske majke čiju smo priču čitali, one iz veličanstvene autobiografske proze “Blistavo i strašno” glumca Bekima Fehmiua, Lutka živi životom koji je u velikoj mjeri izvan života. Ona u biti ne mora ništa raditi, osim što vodi računa o svojim vrlo osjetljivim odnosima s muževljevom obitelji, a uglavnom je i nesposobna za bilo kakav ozbiljniji rad. Ili se to samo sinu čini dok uz nju odrasta. Jednoga dana, nakon što mu izađe prva knjiga, i to knjiga pjesama, ona se počinje zabrinuto raspitivati je li to on postao slavan. Nikako ne bi voljela da jest, jer je od nekoga negdje čula da sin kada postane slavan promijeni majku. Ne mogu, misli ona, slavni sinovi imati one iste obične majke.

“Lutka” je neobična, u opusu prevedenih Kadareovih knjiga i vrlo atipična knjiga. Napisana s gotovo neobaveznom lakoćom, bez velike brige o tome što će svijet reći ili kako će je pročitati kritičari, knjiga je pisca koji je pri kraju puta. Doista slavnog pisca, koji ne samo da je samom sebi stvorio kontekst i tradiciju, nego je u svijetu već toliko priznat da ga više nijedno priznanje ne može dalje uzvisiti, niti ima te kritike koja bi ga mogla uniziti. Usto, on, stari fikcionalist, maštar, tvorac legendi i njihov dekonstruktor, nema više potrebe da izmišlja i nadopisuje, nego pripovijeda kako se sve dogodilo i kako je život prošao.

Knjiga počinje u travnju 1994, kada brat iz Tirane javlja piscu da je majka na samrti. Završava pet godina kasnije, kada Natovi avioni prelijeću Jadransko more da bi bombardirali Srbiju. Piscu je na umu djetinja fascinacija bombarderima i pričom iz Drugoga svjetskog rata kako je samo jedna bomba dovoljna da sruši njihovu veliku kuću. Što će se tada dogoditi saznat će onaj tko pročita “Lutku”. Ovaj mu čitatelj ne smije kvariti doživljaj.

Knjiga priča, ona čiji je prijevod objavljen u Beogradu, a koju bi vrijedilo čitati usporedo s “Lutkom” naslov je ponijela po najvažnijoj svojoj priči, koja govori o jednome francuskom odlasku u goste. Na večeru stiže i gospođa Vuksani s kćerkom, emigrantkinja, bliska dvoru davnoga kralja Zogua. Slijedi jedna od najljepših priča koju sam zadnjih godina pročitao, i u njoj dvije epizode. Prva: najviše violina u jednom danu uništeno je za bombardiranja Dresdena 1945, kada je za manje od pola sata sažeženo šesnaest stradivarija i guarnerija, redom vlasništvo violinskog virtuoza Fritza Kreislera, prognanog Židova koji je u to vrijeme već bio američki državljanin. I druga: u neka su se doba u albanskim novinama najednom počele pojavljivati latinske fraze i uzrečice. Bližnji zatočenih intelektualaca i protudržavnih elemenata mislili su da im se to, potajice, oni javljaju, na slobodi su, i to je način da ih o tome izvijeste. Ali nijedan od njih nije bio oslobođen. Oslobađani su kriminalci, koji su latinizme čuli u zatvoru, pa su im se svidjeli. Iznijeli su te riječi van i raširili ih naokolo. Tako su i završile u novinama.