Spomenik Stefanu Nemanji

Spomenik Stefanu Nemanji – Ne nameravam da se upuštam u pravdanje u smislu tvrdnji da nema ničeg spornog u podizanju spomenika Stefanu Nemanji, niti u još manje simpatične tvrdnje da Stefan Nemanja zaslužuje bolji spomenik, a ne onu skalameriju. Savršeno sam ravnodušan, naime, prema ideji podizanja spomenika bilo kom vladaru, naročito iz daleke prošlosti: niti je „sramota“ što Stefan Nemanja nema spomenik u Beogradu, niti je to neophodno, niti je sporno da taj vladar spomenik dobije.

Ono što jeste sramota Beograda i Srbije to je da na takav način (netransparentno, udovoljavajući samovolji naručioca, uz potpuno ignorisanje kompetentnih protivnih glasova u pogledu izbora na konkursu) bude podignut takav spomenik (nesrećno citiranje anahronih umetničkih izraza u kombinaciji sa najavljenim svetlosnim efektima i ukupnom kič inscenacijom).

Mogla bi se braniti i ideja da izvesni poduhvati imaju svoj istorijski trenutak koji, ako se propusti, možda više neće doći, a svakako ga ne treba usiljeno izmišljati. Ako Nemanja nije dobio neku monumentalnu, grandioznu predstavu u određenom trenutku u prošlosti, onda je istorijska prilika za to jednostavno propuštena i svaki pokušaj „ispravljanja“ tog propusta može jedino maestralnom idejom i virtuoznim rešenjem izbeći zamke banalnosti i kiča, što ovde nije slučaj.

Zato su na raspolaganju skromnija rešenja, sa manje pompe i šenlučenja, da se uopšte ne upuštam u urbanističke rasprave o prostornim odnosima, srazmerama i drugim pojedinostima. Izazov je tim veći što umetnički senzibilitet epohe kraja druge decenije 21. veka nije samo drugačiji, već je umnogome ponikao upravo na raznim oblicima otpora bitnim obeležjima prethodnih epoha, koje ovaj spomenik Stefanu Nemanji citira, uz izvesne modifikacije (svetlosni efekti, pojedini elementi u postamentu) koje predstavljaju loš začin u već neukusnoj podgrejanoj kaši.

Savremeni umetnički izraz je odavno napustio romantičarske i realističke uzuse, pa je svako današnje uprostoravanje (idealizovane ili realistične) figuralne predstave u javnoj sferi neminovno izvor estetske nelagode, koja naročito raste sa svakim milimetrom nepotrebne predimenzioniranosti spomenika.

Imajući u vidu rečeno, kao suprotan primer pomenuću spomenik despotu Stefanu Lazareviću, koji je 1982. godine podignut na Kalemegdanu, rad vajara Nebojše Mitrića, veličanstveno ostvarenje jednog u svemu uspelog spomeničkog obeležja. Razumnih dimenzija, modernog izraza, situiran u Gornjem gradu, pristupačan i blizak posmatraču, spomenik istinski privlači svojom gracioznošću i, iako apstraktan, ipak je savršeno kompatibilan sa srednjovekovnim opisima i fresko-prikazima ovog srpskog vladara sa prelaza 14. u 15. stoleće. Mitrićev despot Stefan zaista izgleda kao da se spustio sa freske u Manasiji ili izašao sa stranica žitija Konstantina Filozofa. Pa ipak, spomenik komunicira sa današnjim posetiocem, kojeg umetnik, vajar ne potcenjuje napadnim realizmom.

Naprotiv, od njega umetnik ne očekuje strahopoštovanje, kmetsku pokornost prema vladaru ili osećanje sopstvene niskosti, već sekularno znanje i podrazumevano poznavanje istorije. Sa tim pretpostavkama, čak i da nema natpisa sa imenom ličnosti koju spomenik proslavlja, zato što je spomenik baš na tom mestu i baš takav kakav je, posmatrač bi u majestetičnoj, stasitoj figuri, sa prepoznatljivim despotskim vencem na glavi, nepogrešivo prepoznao Stefana Lazarevića, prikazanog u naponu snage, elegantnog, prefinjenog. Posebno je zanimljiv detalj da autor nije izvajao čak ni naznake Stefanovog lika, zbog čega svakom posmatraču ostaje da doživi svoju viziju nadaleko čuvene Stefanove lepote. Uopšte, Mitrić je uspeo da izbegne u predstavi jednog srednjovekovnog vladara, izrađenoj na kraju 20. stoleća, makar i najmanji nanos anahronosti.

Spomenik Stefanu Nemanji sušta je suprotnost. Utisak je, usudiću se da kažem, da je rad još jedna „tezga“ poznatog ruskog vajara, bez ikakve emotivne razmene između dela i autora, a tako će biti i sa posmatračima. Ogromne dimenzije tu su samo da impresioniraju, same po sebi, bez ikakvog drugog motivišućeg sadržaja.

Osim estetike, koja je takoreći njegov vrišteći problem, ni ideološka ravan nije nemušta, pri čemu nijedna ideološka asocijacija u vezi sa ovim spomenikom nije simpatična. Te asocijacije se naravno ne tiču Stefana Nemanje, osim simbolički, dok je izabrani umetnički izraz nešto više instruktivan u tom smislu. Ako (naivno) pođemo od benigne i mnogima nesporne „čisto“ identitetske, rodoljubive i patriotske ravni zaista je neminovno postaviti pitanje: nije li ovakav način izražavanja tih osećanja ipak zlokobna manifestacija beznadežne nacionalne paranoje?

Ne trude li se to sveštenici nacionalnog pravoverja, uvrtevši sebi u glavu da su bogomdani da normiraju standarde pravilnog nacionalnog stanovišta, da posledicu te paranoje – tobožnju ugroženost srpstva u Srbiji – otklone neograničenim količinama identiteta? 28 metara Stefana Nemanje!?

Nadalje, čak i ako se, kao prečesto u našoj stvarnosti, i u ovom slučaju sve vrti oko novca, ne može biti beznačajan izbor i način obrade teme oko koje se taj novac obrće, a sve to odiše maničnim, otužnim, prepatetičnim, izveštačenim nacionalnim nabojem. Podgrevanje u današnjici stilskih izraza i tema karakterističnih za davnu prošlost, „po zakonu asocijacije ideja srodnih“, otkriva nastojanje da se za kolosalnu spomeničku avet vežu ništa manje sporne aveti nacionalnih ideologija, pre svega sadržane u arogantnim velikodržavnim opsesijama.

Spomenik Stefanu Nemanji

Konačno, uverenost Aleksandra Vučića, građanina-inicijatora podizanja spomenika, da je on, baš kao i Nemanja, prekretna ličnost novije srpske istorije nedvosmisleno ukazuje na mesto koje on očekuje da mu pripada u nizu srpskih vladara (pošto mu je dosadilo, a i nije naročito srpski, da se poredi sa Titom). On je iskonfabulirao viziju sebe kao nove nulte tačke u istoriji Srbije, rodonačelnika njene budućnosti za mnogo narednih vekova i ne može da odoli, a da nam to na najnesuptilniji mogući način ne poruči.

Spomenik Stefanu Nemanji biće verovatno jedna od najnakaznijih urbanističkih gnusoba, makar u onom segmentu spomeničke tradicije koja tematizuje ličnosti vladara. Taj spomenik je otelovljenje ludila, megalomanije, neukusa, kiča i jednog posvemašnjeg prostakluka. Taj spomenik je kompleksaško divljanje i ideološka štaka koju od prošlosti delje sadašnjost koja nema šta da ponudi kao oslonac.

Taj spomenik je izdanak neotesane kulture jadničkog jurcanja – po pravilu takmičarskog karaktera – za veličinom: automobila, kuće, kajle, bicepsa, države, hrama, krsta ili uda, sasvim svejedno. Taj spomenik je opredmećenje istog onog mentalnog stanja koje je zazivalo Veliku Srbiju, ali sad samo može da je karabudži u visinu, kojekakvim kulama na rekama, jarbolima na obalama ili spomeničkim užasima u unakaženom urbanom prostoru.

Taj spomenik prikazuje iskonsku personifikaciju saharinske obmane o „nama“, tobožnjim korisnicima pra-viljuške, večnog zaloga superiornosti nad svima koji „vo vremja ono“ viljušku imali nisu, pa makar oni danas putovali u kosmos. Taj spomenik je tu i da, kome treba, uporno zvoca da je „i taraba u deda-Milinkovoj avliji starija od njine države“. Taj spomenik je tu kao bizarni džinovski inkubator za sve bolesne ambicije i preskupe zablude srpskih nacionalnih elita, iz kojih će se rađati nove nesreće čudovernih sledbenika njihovih zaumnih ideja.

Srđan Milošević

Izvor: Peščanik

Tekstovi o društvu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Gruvad
Gruvad
3 years ago

Ne bi ni govorio o monumentalnoj, grandioznoj predstavi Stefana Nemanje u određenom trenutku u prošlosti, kada bi imao bar malo svesti o svom identitetu. Sam Nemanja je ta predstava i u prošlosti i u budućnosti i u sadašnjosti. Pogledaj po lepoj Srbiji pa ćeš videti da je cela od spomenika Stefana Nemanje. I to što mu se podiže jedan spomenik manje više neće uveličati ono što je beskonačno. Žao mi je samo što si ili zaslepljen nekom koprenom mržnje ili tako govoriš zato što moraš.

Milenko
Milenko
3 years ago
Odgovor korisniku  Gruvad

Za Gruvard:

Kada kažete “kada bi imao bar malo svesti o svom identitetu” na šta tačno mislite?Ako bih morao da pretpostavljam rekao bih da mislite na nešto što se relativno nejasno naziva srpski identitet?Međutim, u toj relativnoj nejasnoći ovog problema leže mnogi problemi: pomenuti vladar govorio je jezikom koji značajno odstupao od onog koji danas koristimo, sistem religijskih uverenja takođe bio je nešto drugačiji (i ako velikim delom sličan današenjem istini za volju),ideali i težnje tadašneg stanovništva i samog vladara prilično se razlikuju od sadašnjih nacionalnih nastojanja, teritorija države Stefana Nemanje uveliko se razlikuje od teritorije današnje Srbije itd.Bojim se da je “svoj identitet” (u nacionalnom smislu) jedan veliki konstrukt, odnosno ideološka slika koju nam neko stvara ili je sami stvaramo, pogotovu kada razmatramo događaje koji idu toliko daleko u prošlost.Pošto bih rekao da ideološki naginjete desnoj strani spektra i da imate razvijene nacionalističke osećaje ( ni jedno ni drugo ne ocenjujem kao lošr ili dobro već samo konstatujem) dobro je napomenuti da ovakvi problemi i ovakva pitanja ne važe samo za Srbiju. već je čitav niz sličnih nelogiočnosti i protivrečnosti utkan u nacionalni mit svake države u Evropi.Dakle, nisam auto šovinista ne mora ovako da mislim niti me iko plaća da ovako mislim već samo konstatujem problem koji je zajednički mnogim narodima na primeru Srbije, jer o njoj (i o njenom vladaru) sada govorimo.
Sam autor na početku teksta naglasio je da nema ništa ni protiv ni za izgradnju spomenika.Međutim ono što je autor takođe na početku rekao (inače, početak teksta smatram za suštinski važan i najkvalitetniji deo teksta) jeste da je ono što je nepobitno problematično proces donošenja odluka.Nadam se da ćete se složiti da neko ili nešto što je “ta predstava i u prošlosti i u budućnosti i u sadašnjosti” zaslužuje neko dugoročnije planiranje, razmatranje, konsultovanje šire i stručne javnosti, neki vid opšteg konsenzusa po ovom pitanju.
Moram naglasiti da se ne slažem nužno sa svim stavovima u izvornom tekstu (kritika dimenzija, poređenje sa drugim spomenicima itd) tačnije mislim da je analiza mogla biti vršena iz više uglova ali ponavljam: Suština (koju je na moju žalost autor kasnije u tekstu napustio) je u procesu odlučivanja.