Srce i duša: Closer – Joy Division

Srce i duša: Closer – Joy Division

Istorija rok muzike  je prepuna bizarnih završetaka sjajnih karijera…avionskim i saobraćajnim nesrećama, predoziranjima, puščanim mecima , ali je smrt Iana Kertisa najupečatljivija od svih. Negde rano ujutro, majskog dana 1980. godine, gledao je Strožek, film Vernera Hercoga, slušao Igija Popa a zatim se obesio u kuhinji svoga stana.

Da, lako je sada, gledajući unazad, reći da su svi oko njega morali da vide da će do toga doći. Brak mu se raspadao, epilepsija se pogoršavala a pesme koje je pisao bile su prepune znacima beznađa i depresije. „Sve počinje kada crv sumnje uđe u čoveka“ pisao je Kami, a čovek je, po svojoj suštini, tako spreman da sabija sebe u Ništa.

„Closer“ je strožiji, klaustrofobičniji, inventivniji i upečatljiviji od svog prethodnika „Unknown pleasures“. Takođe, od prve do poslednje sekunde to je autentično remek delo i besprekorno sažimanje svega što su Joy Division želeli da postignu.

„Ovo je put, zakorači unutra“ pevao je Kertis glasom koji je zvučao kao da već dolazi iz njegovog groba u hipnotičnoj „Atrocity exhibition“, jednim mračnim scenarijem degradacije koji nam se predstavlja sa izuzetnom kontrolom, dok se muzika izvija oko zategnutog i neumornog ritma.

„Utočišta sa širom otvorenim vratima;

gde  ljudi žude da uđu unutra;

zabave radi posmatrajući njegovo telo koje se uvija;

A iza svojih očiju on kaže: još uvek postojim;

Ovo je put, zakorači unutra…“

Sledeća numera je „Isolation“ koja je jako oslonjena na futuristički metalni zvuk ritma za igru i mada uvekoliko prevazilazi slične produkte, ne oseća se kao deo albuma i pre će biti da je naznaka puta, kojim će preostala trojica muzičara, Moris, Albreht i Huk, posle Kertisove smrti krenuti pod imenom „New Order“.

„Passover“ predstavlja buru posle zatišja. Precizni udarci bubnjeva i ledeni zvuk gitare mame slušaoca u jedan ogroman, jezovit prostor, gde Kertis govori tekst krhko i sabrano:

Ovo je kriza za koju sam znao da je morala  doći;

da uništi ravnotežu koju sam postigao,

da sumnja, premešta se i okreće se naokolo

pitajući me šta dolazi sledeće.

Da li je to život koji si želeo da živiš?

Bilo je glupo od mene što sam previše tražio,

jer bez zaštite koje dobija dete,

sve se raspada na prvi dodir“

Zatim se muzika uspinje na predivan i asimetričan način…uspinje se na vrhove koji traju do poslednjih trenutaka ploče…kako se tempo ubrzava atmosfera postaje sve mučnija.

 

„Colony“ sa zvukom gitare koji se razlama i stakato ritmom potcrtava vokal koji je jedino uputno opisati kao kafijanski:

„Surovi vetar koji zavija i dovodi do ludila;

Ostavlja ga da stoji i smrzava se u ovoj koloniji;

Dragi Bog te je, u svojoj mudrosti, uzeo za ruku,

Bog je, u svojoj mudrosti, učinio da razumeš…

U toj koloniji“

„A Means to an End“ svojevrsni disko smrti, nemilosrdno juriša svojim putem, vođen silaznom bas linijom i božanskim zvukom bubnjeva. Glavni stih je gorak i govori o izdaji  „Verovao sam u tebe“

Nastavak, na drugoj strani albuma, je dalji napredak u odnosu na prethodne numere gde je odnos između instrumenata linearan a ne strukturalan, a pesnički sadržaj se kreće putevima lišenim svake nade. U pesmi „Heart and Soul“ na prvi pogled oštar zvuk bubnjeva ne može da sakrije tužnu spoznaju „Srce i duša, jedno će izgoreti“ Gitara se drži po strani povremeno pojačavajući stihove kao:

“ Postojanje, šta to znači?;

Postojim kako najbolje umem,

Prošlost je sada deo moje budućnosti,

Sadašnjost je van kontrole…“

„Twenty Four Hours“ je centralna, maestralna točka albuma. Njena struktura je zasnovana na zvonkom, melanholičnom zvuku bas gitare, koji naprosto eksplodira kada bes dostigne svoj vrhunac. Stihovi se uspinju i poniru, prvo tihi pa eksplozivni, zajedno sa muzikom koja buja.

„O, kako sam shvatio da mi je trebalo vreme.

Gledajući unazad, tako sam pokušavao da ga pronađem.

Samo na jedan tren pomislio sam da sam pronašao svoj put.

Sudbonosno se otrgao i ostalo mi je da ga gledam kako odlazi“

Završne dve pesme  „The Eternal“ i „Decades“ su u magli koja je najgušća i kroz koje se samo mogu nazreti tamne siluete mračnih svirača

„Položen kraj kapije u samom dnu vrta

Moj pogled se pruža od ograde do zida

Ne postoje reči da objasne, ni dela da odrede

Samo pogled u drveće i lišće što pada.”

„The Eternal” je posmrtni san; poetičan, misaon i elegičan uz pratnju klavira koji posebno tužno zvuči. Aranžman je pažljivo urađen da bi naglasio efekat instrumenata koji su upotrebljeni na tako nenametljiv i nežan način.

„Decades“ je takođe spora pesma, uznemiravajuća čaura zvuka prepunog sintisajzera i konačno teškim ritmom. Kertisove reči kao da su portret grupe, onoga što su bili i onoga što će biti:

„ Ovde su mladići sa teretom na leđima.

Ovde su mladići ..a gde su bili?

Kucali smo na vrata mračnih odaja pakla

Dovodili se do krajnjih granica

Gledajući sa krila scene koje su se ponavljale

Sagledavši sebe takvim kakvim nikada nismo bili

Slike traume i izvitoperenja

Bola od kojeg smo patili

Nikada ga se ne oslobodivši.

Gde su bili?

Gde su bili?“

I tako, neko je nekad primetio da postoji izazov da se ovaj album posmatra nekom vrstom razrađenih muzičkih samoubilačkih ideja, što verovatno nije bila namera, barem svih članova grupe, ali pominjanje samouništenja je isuviše uočljivo da bi se zanemarilo.

„Sada kada smo shvatili da je sve pogrešno,

Moramo pronaći neki lek,

Ovo lečenje traje predugo,

Duboko u srcu odakle je razumevanje krenulo,

Moram pronaći svoju sudbinu,

Pre nego što postane prekasno“

(„Twenty Four Hours“)

Ono što nije izraženo tekstovima, prenela je njihova muzika. Joy Division su tačno i iscrpno odredili raspoloženje jedne ere i obolelo srce Engleske i sveta kasnih sedamdesetih. Učinili su suvišnim bavljenje političkim temama jer se srž društvenih problema nalazio u njihovim pesmama. Nisu ih interesovali simptomi bolesti nego bavljenje samom bolešću.

Njihova muzika je depresivna i neurotična jer je to zahtevala teritorija kojom su se kretali i zato što njihov pristup nije zahtevao ništa manje od potpunosti. Zaobišli su sva bezbednosna upozorenja kojim se ostali smrtnici služe u traganju za ispunjenjem, težeći nečem višem od uobičajenog i uspeli su da to i postignu. Muzika ove grupe je neprocenjivo vredan proizvod bola i ljubavi i zajednički preživljavanog osećanja neuzvraćene ljubavi.

Iznad svega njihova muzika je obavijena tamom koja, kada se probije, otkriva tople i tužne predele. Jezik možda nikada neće moći objasniti njihovu privlačnost  ali, ako bi se sve moglo iskazati jezikom onda muzika ne bi bila ni potrebna.

A njihova muzika je bila prisna i lična. Ona se u mnogome bavi nemogućnošću da se osećanja tačno izraze, da se probiju zidovi koji udaljavaju ljude jedne od drugih. Samo naizgled ubeđeni u nemogućnost komuniciranja, očajnički su se trudili da pokažu potrebu suprotnog. Smrt Iana Kertisa je njegov ličan i poslednji čin u tom bolno iskrenom nastojanju.

Bio toga svestan ili ne, a nikada to nije priznao, Ian Kertis je bio magični element i moćna  figura vođe. Ne treba zaboraviti da su to bila samo četiri mlada čoveka koja su bili deo jedne priče koja je trajala nepune tri godine. Kuda bi ona dalje vodila i gde bi se završila zna samo Jan Kertis …a on ne govori.

Dostignuvši sopstveno savršenstvo, Joy Division su stvorili nešto od najboljeg u rok muzici i trajaće koliko i klasična arhitektura koju je njihova muzika tako čulno podržavala.

za P.U.L.S.E   Boban Savković

ostali tekstovi o Joy Division na P.U.L.S.U   Ian Curtis – This is the way, step inside…

Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Kerc
Kerc
12 years ago

Sjajno je kada neko svoje opsesije prenosi na opsesivn način. Sa strane izgleda kao da je uzet i zlopati se u kolopletu žudljive krvi koja nadjačava nepoznato zadovoljstvo ali tako što se nepoznato bogati, širi, uvećava, uz vaše molećljivo ohrabrenje braćo obuzeti.

aleksandar georgievski
aleksandar georgievski
8 years ago

благодарност до катерина за линкот…
ми се свиѓа вокабуларот на керц, иако…
битно е дека во овие мои позни години гледам наназад како на нешто убаво, во текстот погоре опфатено како нешто мрачно, нешто што повеќе го нема, а сепак
ми недостасува…
чудно, нели…