Srednjovjekovna estetika
Naslov ovog članka potječe iz knjige Umberta Eca, talijanskog filozofa, esejista, profesora književnosti i pisca, najpoznatijeg po srednjovjekovnom detektivskom romanu Ime ruže prema kojem je snimljen film sa Seanom Conneryjem u glavnoj ulozi.
U toj nas knjizi Eco upoznaje s kulturom koja je vrlo različita od naše. Ipak, principi sadržani u njegovoj studiji mogu nam rasvijetliti sveukupno poimanje ljepote, toliko ključno za svijet umjetnosti – ali i za ljudski život u cjelini. Prva stvar koju moramo imati na umu jest da velik dio filozofije srednjega vijeka dolazi iz klasičnog svijeta, posebno neoplatonizma. Osnova je platonske i neoplatonske estetike u ideji da je ljepota svijeta slika i odraz idealne ljepote, one koja postoji u duhovnoj dimenziji onkraj materijalnog svijeta.
Međutim, srednjovjekovni svijet nije bio klasični svijet Grčke i Rima, već je bio snažno prožet kršćanstvom, religiozniji u svome pristupu, dok je istodobno spontano volio boje i svjetlo te imao snažan osjećaj za senzualno. Boje su u srednjovjekovnoj umjetnosti i književnosti jednostavne i osnovne, što je vjerojatno odraz jednostavnijeg i manje sofisticiranog povijesnog razdoblja. Osim pojedinačnih boja, međutim, filozofi i mistici podjednako su bili očarani svjetlom, posebno Sunčevom svjetlošću. Najbolji primjer za to je učinak svjetla u gotičkim katedralama.
Međutim, nije se pravila razlika između ove spontane ljubavi spram senzualne ljepote i onog mističnog osjećaja ljepote kao odraza božanskog, jer su ljudi u srednjem vijeku prepoznavali u konkretnom objektu ontološki odraz i sudioništvo u postojanju i moći Boga… Život im se činio kao nešto potpuno cjelovito. John Scotus Eriugena, irski filozof, neoplatoničar iz IX. stoljeća, shvaćao je univerzum kao objavu Boga u svoj njegovoj neizrecivoj ljepoti.
Dakle, što je bila ljepota za te srednjovjekovne filozofe, mistike, pjesnike i umjetnike? Imamo mnogo definicija, od one relativno jednostavne sv. Augustina koja je u srednjem vijeku bila iznimno važna – Što je to ljepota tijela? Sklad dijelova tijela s određenom ugodnom bojom – do one mnogo složenije definicije koju je iznio Robert Grosseteste, engleski neoplatoničar iz XIII. stoljeća:
Ljepota je sklad i pristalost jedne stvari samoj sebi, svih njezinih pojedinačnih dijelova njima samima i jednog drugom kao i ukupnoj cjelini, te takve cjeline svim stvarima.
Dama i jednorog, XV. st., Muzej Cluny, Pariz.
Razumijevanje njihova mističnog pogleda na svijet može nam pomoći da shvatimo važnost koju su u srednjovjekovlju pridavali heraldici i simbolizmu jer su sve stvari i bića u prirodi podsjetnici i uprizorenja Božanstva, odnosno Božje očitovanje u stvarima. Eriugena je rekao: Prema mom sudu, nema ničega u vidljivim i tjelesnim stvarima što nam ne označava nešto netjelesno i inteligibilno. I kako kaže Umberto Eco:
Moramo samo baciti pogled na vidljivu ljepotu zemlje da bismo se podsjetili na neizmjernu ljepotu bogomdanog sklada… Lice vječnosti isijava kroz zemaljske stvari i stoga ih možemo smatrati nekim vrstama metafore. Ili, prema riječima jednog drugog srednjovjekovnog filozofa, Huga od sv. Viktora, zemlja je poput knjige koju je napisao prst Božji.
U XIII. i XIV. stoljeću s ličnostima kao što su Toma Akvinski i Roger Bacon, svjetonazor se počeo mijenjati, mentalitet bivati znanstveniji, a svijet je prestao biti “šuma simbola”. Nešto je izgubljeno, a nešto dobiveno, no sada se možemo osvrnuti unatrag i shvatiti da, prema riječima njemačkog književnog znalca E. R. Curtiusa:
Moderni čovjek pretjerano veliča umjetnosti jer je izgubio osjećaj za inteligibilnu ljepotu1 koju su neoplatonisti i ljudi srednjega vijeka imali… Ovdje je riječ o ljepoti o kojoj estetika nema nikakve predodžbe.
1 Misli se na umom shvatljivu ljepotu koja je odsjaj istine, prema Plotinu.
Autor: Julian Scott
S engleskog prevela: Sabina Rabatić
Tekstovi o umetnosti na portalu P.U.L.S.E
Srednjovjekovna estetika napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →