Stanovnica zemlje od krvi i meda u zemlji sjevernog leda

Naglo sam odlučila da ću posjetiti sjevernu zemlju leda. Island. Živjela sam u zemlji krvi i meda. Tako srčana i energična sam bila zahvaljujući i tome što sam u zodijaku ovan, krv i med kovitlali su se mojim balkanskim bićem od postanka. Što se kovitlalo tom zemljom leda, gejzira, vodopada I crnih plaža? Kakvi su ljudi odrastali tamo? Više od prirodnih ljepota zanimali su me ljudi. Imaju li kavanice na kojima upijaju sunce jednom godišnje? Piju li recimo neku mješavinu čaja s kitovim uljem? Jedu li varivo od bršljana, neotrovnog?

Kako će na mene djelovati visoki sjever? Osjećala sam da će biti slično onome kako sam kao dijete gledajući Život na sjeveru zamišljala svoj boravak tamo u Ciceleyu na Aljasci. Oskudno i iščašeno, stegnuto ali uvrnuto humoristično.  Mora da su ti plavokosi divovi uz izuzetak malene mješanke Bjork pak isti takvi, na prvu stegnuti kao omča oko vrata junaka u Dobar loš zao a na drugu srčani koliko im nedostatak krvi i meda u venama dopušta da budu.

Oni ne shvaćaju naše balkanske tradicije ratovanja, bjesova i osveta. Njih ne čuvaju tjelohranitelji jer pobogu od koga ih imaju čuvati. Njih je 300 hiljada duša i svatko brine svoj posao, sigurna sam.

I onda je došao pozni travanj. Avionu slomit ću ti krila. I tako to. Krenuli smo. Trzaj nervoze i 4 bogovjetna sata u kojima je trening za umiranje bio tek mala beba.  Valjalo je letjeti usprkos oceanu, usprkos svim njegovim stanovnicima.

No dobro, valjda smo preživjeli, pričat ćemo.

Preživjeli smo i pričamo.

Island  je hladna, skupa no prirodom očaravajuća zemlja. Moram priznati da fascinirana do besvijesti i nisam, no to je samo moj dojam.

Priroda je surova na krajnjem sjeveru Europe skoro Amerike, mjestu gdje se spajaju te tektonske ploče ona sjevernoamerička i euroazijska. Puše se silni geotermalni izvori pa sve izgleda kao onaj film Magla. Moj prvi susret s komadičkom sjevernoameričkog kontinenta bio je nimalo uzbudljivo holivudski no maglovit i vjetrovit. Pazila sam da me ne otpuše usred te zemlje Nedođije dok sam gacala po vulkanskom crnom pijesku.

Potom smo pošli poluotokom Reykjanes koji  izgledom podsjeća na vrištine iz sjevernobritanskih serijala o serijskim ubojicama. Na svakom koraku nalazite po jedan svjetionik a stijene upadaju duboko u Atlantsko more dok se ptice gnijezde i polažu jaja na njima.

More je ocean a ocean nije tropske no tamno indigo boje a valovi zastrašujući i zaglušujući.

Island je zemlja vulkanske crne, snjegovite bijele i doista duginih boja na nekim mjestima no o tome kasnije.

Marketing o toj zemlji zadnjih pet godina postao je sve prodorniji pa su i Hrvati kao svaki dobar pomodarski narod pohrlili u tu egzotičnu zemlju. Tamo se vide krajnji surovi kontrasti Europe, blizu smo Grenlanda, oceanom caruju kitovi prijetećih dimenzija., ledenjaci se tope ali ipak su tu, prisutni.

Malo po malo pa vulkan za vulkanom a onaj E15 (erupcija iz 2010. zaustavila je zračni promet Europom) kako ga  Ameri nazvaše ( po broju slova u nazivu) jer im se nije dalo petljati jezikom sad je miran i tih.

Da li ste znali da stanovnike Islanda jako smetaju turisti iako donose golemu zaradu, da jako paze na prirodu i da kod njih ne možete obavljati nuždu u na otvorenom? Pušači su građani osamnaestog reda, gotovo najniža kasta, postoje posebna mjesta gdje se smije zadimiti, nikako unutar restorana i kafea.

Da li ste znali da su oni potomci strašnih i snažnih Vikinga i da su poput Hrvata bili pod raznim čizmama, danskom, norveškom, britanskom dok se u 20-om stoljeću nisu osamostalili?

Da li ste znali da su topli izvori u kojima se kupaju turisti zapravo otpadne vode geotermalnih izvora koje ostaju kada se energija iskoristi za grijanje cijelog otoka. Navodno u toj otpadnoj vodi ima još dovoljno minerala za blagu učinkovitost na kožu, reumu i druga čudesa no tko bi bio 100 posto uvjeren u to?

Plava laguna jedno je gotovo apokaliptično mjesto usred ničega, banja u kojoj se maloljetna djeca ljube i ispijaju pivo, u kojoj sredovječni parovi proživljavaju drugu mladost dok im se mreška plavkasta koža na prstima. I da ne zaboravimo, mjesto gdje selfiji pršte i gdje se izgleda svatko osjeća lijepim. Voda je krasne  plavkaste boje a budimo realni ta je hotspring izmišljotina pravi kapitalizam. Čula sam da postoje mnogo ljepše lagune, izvori poput Skrivene luke no do tamo treba auto i uputa, ovako sam bila svjedokom masovnog uplivavanja i mackanja koje nije bilo nimalo romantično niti egzotično. Stubaki na islandu, ima li veće blasfemije od tog.

Nakon raskrinkavanja toplih masovnih izvora, koji btw imaju temperaturu od nevjerojatnih 100 stupnjeva no hlade se za turiste na 38 prihvatljivih i lijenih, krenuli smo dalje.

Vodopadi su fascinantni, svukud su po otoku a najkrasniji su na jugu zemlje. To se zapravo topi snijeg stiješnjen vulkanskim prtiskom a sunce koje prošara vodu stvara duge najljepših i najzagasitijih dojmova. Ako se prođe ispod duge mijenja se spol a mnogi prođoše tog dana i neke su žene doista imale dublje glasove. Ili mi se učinilo.

Gejziri, još jedna prirodna atrakcija Islanda, su pršćući izvori te vruće vode, geotermalnih izvora kojima obiluje otok. Neki su lijeni pa se samo dime, drugi svakih 7 do 10 minuta izazivaju erupcije koje ljudi čekaju kao Godota i zatim rade dobro poznate selfije. Ako se uslikaju s eruptivnim gejzirom onda sami sebe tapšu i osmjehuju se, iako Godota ne dočekaše.

I onda o vremenu. Temperature su krajem travnja do 5,6 stupnjeva danju, noću je minus no ne duboki. Snijega posvuda po otoku a sunce je bilo svaki dan uz pokoju rijetku kapljicu ledene kiše.

Kabanice nisu must have po tome sudeći osim ako ćete ići ispod vodopada i mijenjati spol i glasovne sposobnosti.

Kišobran nije potreban jer vjetar je toliko jak da vam ga začas upropasti.

Rejkjavik. Zaljev dima. Vele kad su Vikinzi naseljavali otok bačeno je prijestolje iz mora i nakon što je nađeno na mjestu Rejkjavika tu je osnovano stanište, današnji glavni grad i najsjevernija prijestolnica Europe. Mislili su da je otok naseljen zbog dima koji se prostirao no ipak bila je riječ o parnim izvorima koje postoje i danas.

Rejkjavik, grad koji u centru doista podsjeća na Cicely Aljasku iz fiktivne serije Život na sjeveru, no nema irvasa niti doktora Fleischmanna. Raznobojne vrišteće kućice nemaju više od dva kata, to su redom art cafei, trgovinice i barovi restorani a ako dolazite iz siromašne zemlje bolje vam je da u iste ne ulazite no se slikate ispred.

Alkoholno piće u toj zemlji često je skuplje od hrane, zahvaljujući tome što stanovnici vole piti pa se skupoćom suzbija alkoholizam svakidašnji. Pivo dugo nije bilo dopušteno na otoku, no sad se može probati u raznim craft varijantama, cijena pol litre cca 8 eura.

Hrana u toj zemlji obiluje ribom a ponosni su veliki izvoznici tog produkta s perajama. Tu možete probati morskog psa u svim varijantama pa i onog fermentiranog koji smrdi kao skitničine čarape.

Janjetina je broj jedan mesne ponude a posvuda po otoku viđaju se male kovrčave životinje čiju vunu koriste za izradu nadaleko poznatih islandskih džempera. Džemperi vam doista trebaju čak i u travnju nadomak svibnju ako ne želite navući prosječnu upalu pluća.

Janjeći gulaš ne probah no se ograničih na ponudu lokalnih supermarketa puno prihvatljiviju za nas iz jugoistočne Europe.

Krajnji jug otoka zeleniji je od ostatka a najjužniji gradić Vik s crkvicom na obzorju i crnim plažama najfascinantnije je mjesto bar za mene. Dodajte tome i jednu avanturu s mamurnim viking vozačem koji nije mogao pogoditi cestu te smo četiri sata morali čekati drugog vozača iz Rejkjavika.

Dodajmo cjelokupnom dojmu i jednu od 10 najljepših netropskih plaža svijeta, Crnu plažu koja je poput zlokobne ali umirujuće kraljice ponosno prostrla svoje grebene i stijene koje su inspirirale izgled rejkjaviške crkve te more koje nosi valove snažnije od mladog Arnolda Schwarzenegera.

Valovima ne smijete okrenuti leđa jer se mogu poput tsunamija prikrasti i obežovititi vas. A to je ipak druga priča.

U ovoj priči još malo o marketingu. On poput crne plaže na jugu Islanda caruje našim životoma htjeli mi to ili ne. Sve je marketing. Nikad ne vidjeste ljepše prirode, gole egzistencijalne s više čuda prirode, kažu oni. Aurora borealis, ne vidjeh, ne prođoh, ne osvjedočih. Možda treba doći zimi u još suroviju prirpodu i tome dati šansu. Lijepo postaviti naslonjač na livadu, upaliti lampu i peć na drva , zamotati se usput dekicom i gledati u nju poput Ratova zvijezda. Možda bi bilo uzbudljivo.

Marketing reče najljepša i najuzbudljivija zemlja na svijetu. Lijepa jest, neobična za nas Hrvate jest, no stojim pri odluci 101 posto, Hrvatska nudi puno više čuda i ljepša je. Neka sam patriotski korektna, neka sam politički nekorektna prema agencijama koje promoviraju island kao krajnje čudovito čudo prirode, no to je samo moj sud.

Istina kontrasti su prisutni, ledenjaci i topli izvori. Led i vatra. No ne poništavaju li se krajnje suprotnosti? Dajte mi medenu krv. Molim vas.

A ljudi, koji su me najviše zanimali na početku? Ne znam. Iskreno ne znam. Ljubazno osoblje hotela, ljubazni konobari i supijan vozač autobusa. Možda jedu otrovni bršljani i juhu s kitovom mašću. Možda i ne. Nisam doznala. Mislim da ih ima svakakvih kao i u svakom narodu na svijetu.

Ne ubijte glasnika i odite, možda završite na svjetioniku s janjećom čorbicom, možda vas obasja tehno svjetlo Aurore borealis i doživite Nikola Tesla prosvjetljenje. Prođite ispod duge ispod vodopada i promijenite spol, to bi bilo interesantno. Potrošite svu ušteđevinu ušavši u prosječan restoran u Rejkjaviku, to bi bilo još zanimljivije. Na pozitivnoj ste nuli pa kupite na aerodromu Keflavik naramak piva  i pijte do dugo u noć, hladnu svibanjsku noć kada će avion uz manje turbulencije sletjeti na Franju Tuđmana.

za P.U.L.S.E: Ivana Perić

Putopisi na portalu P.U.L.S.E

  D.O.M.I.N.E, Island, Ivana Perić, putopisi