Sukob umjetnosti i stvarnosti – Svakodnevnica je, s gledišta umjetnosti, samo poza. Svakodnevnica je, za umjetnost, statična, zatočena u svojoj hijerarhiji i sama sebi svrha. Takoreći, svakodnevnica je sama sebi rob. Umjetnost promatra svakodnevnicu kao Sizifa, ali običnog Sizifa, ne onog Camusovog. Svakodnevnica ne može osvijestiti svoju bit jer je nema- svakodnevnica egzistira samo u vlastitoj reprodukciji. Može se reći kako se svakodnevnica napaja vlastitom uniformnošću bez ikakve svijesti o tome. Ona se naizgled može mijenjati, ali mi govorimo o pojavnim promjenama, nikako o stvarnim.

Bilo bi netočno reći da umjetnost nastaje iz svakodnevnice jer to nije dovoljno precizno tumačenje. Umjetnost nastaje iz pojedinčeve svijesti koju on tek mora otkriti, koju nastoji otkriti ili otkriva. Taj pojedinčev kozmos je izvorište umjetnosti i kao takav može postojati samo odvojeno od svakodnevnice. Čak se može reći i da je umjetnost greška svakodnevnice- nuspojava pravila, mrlja na pozi, ali i čistoća za kojom bilo kakva svetost teži. Čovjek je produkt okoline, ali umjetnost ne stvaraju ljudi, već pojedinci. Tko je pojedinac? To je onaj koji je više predan svom kozmosu nego svakodnevnici. Gradeći svoj svemir, svoju svijest, pojedinac se otima svakodnevnici. To je borba jer vlastiti kozmos nema rituale kojima se lako adaptirati, on nema pozu i ulogu koja se zauzima i s kojom se na kraju i stapa. Rezultat te borbe je umjetnikovo djelo. To je umjetnina, a ne umjetnost. Umjetnost je unutarnji proces njega samoga u vlastitom kozmosu. Izlaganje nije tu radi svrhe, nije tu radi drugih, nije tu radi adaptiranja trendu ili publici- izlaganje treba umjetniku jer mu je potreban završni oblik. On mora vidjeti što je rezultat njegovog unutarnjeg procesuiranja sebe sama. To nije zbog toga što mu treba sam rezultat, već mu treba dokaz da je procesuiranje jedne dimenzije njega gotovo. On i u svojevrsnom dokazu razmatra sebe sama i to za njega samog nije rezultat, već je to samo kutak njegovog unutarnjeg kozmosa. Ipak, on treba znati da je taj dio kozmosa stvoren i otkriven. Zato mu treba umjetnina.

Cijelo njegovo stvaranje i na kraju, njegovo samoizlaganje, to je onaj početni odmak od svetosti svakodnevnice i/ili stvarnosti koji biva građen i mišljen do razine umjetnine. Riječju, to je proces rađenja (možda i rađanja) sebe. Svaki umjetnik kroz svoje radove ne radi ništa drugo doli sebe. On kroz umjetnine ne stvara- on je sebe već stvorio, on je kreirao ono potrebno unutrašnje, on je već mislio i razmatrao zagonetke tog prostora, on je već dizao prašinu na putevima svog svemira. Sve to ne znači neku univerzalnu posebnost imunu na kritike. To jest određena posebnost, ali to ne znači da se cijeli proces i rezultat ne mogu ispitati. Nije svaka dobra pjesma svijeta nedodirljiva, može ju se propitivati i napadati, takoreći, naći joj mane. Jer da je nedodirljiva- ona bi bila zatočena u pozi, a to umjetnost (u smislu u kojem govorimo) ne može biti. Posebnost umjetnosti je što je autentični proces vlastitosti koji potiče. Ako je umjetnina (ili umjetnost kao proces) potakla nekog na rađanje vlastitog svemira- ona je na taj način lijepa. I ta potencijalna ljepota razmišljanja i mogućnosti je ljepota umjetnosti. Ljepota umjetnosti nije prizor, slika ili statua, to nije niti točnost koju se često u umjetnosti traži. To je jedna poticajna iskrenost subjekta koja pomaže drugima u kreaciji vlastitosti. To je bogatstvo umjetnosti- mnoštvo izloženih autonomnih kontinuuma u kojima se drugi mogu pronaći. I tu nikad nema statike, nema pravila, nema očekivanja. U umjetnosti se ne radi o točnosti, nego o razmišljanju, a bogatstvo razmišljanja je uvijek veće nego bogatstvo točnosti.

Za P.U.L.S.E Bartul Vuksan-Ćusa

  Društvo, Psihologija, Umetnost