Suočavanje s prošlošću – floskula vladajućih

U opće aksiome kojima se čovjek, a naročito ako je po struci znanstvenik, mora rukovoditi u istraživanju pojava i donošenju zaključaka spadaju: objektivnost, kontekst zbivanja, vođenje računa o uzročno posljedičnim vezama i relativan odnos spram ostalih događanja, u mnogo širem okviru od nacionalnog. Ako se istraživač nije sposoban izdići ponad svoje etničke, političke, vjerske ili ideološke pripadnosti, kao i iznad epohe u kojoj vrši istraživanja, pa zaključke prilagođava zahtjevima politike i prevladavajućem društvenom moralu, onda on za znanost predstavlja tek mrtvi teret, financiran ne za istraživanje već krivotvorenje istine. To se upravo danas i dešava, čime nije rečeno da nije i ranije, no ne baš u toliko degenriranom obliku.

Nažalost, humanizam kao etička kategorija može zanimati samo neposredne sudionike zbivanja koja proučava nauka, te preživjele učesnike ili njine potomke. Povijesna znanost prema tome je manje-više indiferentna, što ne znači da ne smatra zbivanja u Jasenovcu, Auschwitzu ili “Bleiburgu” nehumanima, već svoje izučavanje ne svodi na plakanje oko žaljenja vrijednih (preslab termin!) nevinih žrtava. Rođaci to mogu, ali njihova emocionalna stanja ne smiju usmjeriti (ili čak preokrenuti) objektivne zaključke u subjektivnom smjeru. Donositi etičke sudove o antičkom Rimu mimo tada postojeće društvene etike, nije do jalov posao i moraliziranje, bez ikakvog znanstvenog temelja. Jednako vrijedi i za period Drugog svjetskog rata i neposrednih poslijeratnih događanja, na što nacionalšoveni sviju vrsta nastoje svesti kritiku Jugoslavije, njenog sustava i naći izliku za njeno razbijanje. Poslije 1945. bila je 1955., pa 1965., potom 1975. itd., i za objektivnu prosudbu potrebno je o svima njima voditi računa, a ne samo jahati zbivanja po ćefu etnonacionalista.

Znanost je nadideološka, a njeni zaključci čak mogu i vrijeđati emocije žrtava ili njihovih potomaka, no o tome ona ne mora voditi računa. Nauka nikome ne sudi, ona nastoji prezentirati istinu, bila ona ili ne bila prihvaćena u danom povijesnom i političkom trenutku. Ona se ne bavi sudbinom pojedinca, to prepušta literaturi i inim umjetnostima, prema tome njene zaključke nemoguće je pobiti parcijalnim sudbinama subjekata, što laici (a naročito neobrazovaniji među njima) uvijek pokušavaju – naročito kad se radi o povijesti. Historija (razgovorno, moguće je miješati pojmove povijest i historija, dok je iz smisla vidljivo na što se termin odnosi) je “termodinamika ljudskog roda”, odnosno njegovih skupina, i baš kao što fizikalnu termodinamiku ne zanima sudbina pojedinog atoma u plinu (koji svakako ponešto doprinosi ukupnom vladanju istoga), tako ni povijesna znanost ne mari mnogo za pojedinačne sudbine – izuzev ako se radi o istaknutim osobama sposobnima, temeljem svog izuzetnog položaja, donositi suštinske odluke. No, ni one se ne mogu promatrati izolirano od povijesnog (i naročito ekonomskog) konteksta, društva i njegovih elita. Jer, “nitko nije otok”, kao što bi rekao Hemingvay, a sem toga, vladari su samo eksponenti širih elita čije interese zastupaju.

Ukratko ćemo sagledati predbacivanja jugoslavenskom antifašizmu (koji se nastoji diskreditirati imenom “komunistički antifašizam”) korišćenjem primjera neposrednog poratnog odnosa (nimalo uzoritog) partizana prema njemačkoj manjini (takozvanim folksdojčerima). Kao prvo, razriješimo to da je antifašizam samo jedan, i nema “istinskog” i “komunističkog” antifašizma, na čemu ustraju oni čija je etnonacionalna, politička, konfesionalna ili čak i klasna odrednica ispred one ljudske. Takozvanim “istinskim” antifašistima (u koje ubrajaju zapadne, i „par“ građanskih jugoslavenskih koji ništa bitno nisu doprinjeli svladavanju domaćih oblika fašizma) je itekako dobro došla borba jugoslavenskih partizana i “komunističkih” (kineskih, ruskih) antifašista, od kojih su poslijednji podnijeli i najteže žrtve. Bez kojih bi svijetom i regijom najvjerojatnije stolovali neki, od Führerovih nasljednika odobreni kvislinzi. Miješajući pojmove antifašizam, komunizam, staljinizam, oni pokazuju neobrazovanost ili naprosto prepredenost u relativizaciji i svođenju stvari na zajednički nazivnik, kako bi iz gadljive smjese koju nam isporučuju iskočila revizija povijesti i opravdanje ideologije koju zastupaju. “Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da zvjerke ostave svoj trag!“. Rat je rat, krvavo zbivanje inducirano ponajmanje ideološkim koliko koristoljubnim, materijalnim razlozima. Trebalo bi ga izrijekom, na svim najvišim svjetskim instancama proglasiti “zločinom protiv čovječnosti”, a najveću podršku tome morali bi dati vjernici, najmnogoljudniji učesnici njegovi, kao i svih svjetskih opačina (to je statistička činjenica, mimo neutemeljene tvrdnje da su svi vjernici takvi). Odnos prema njemačkoj (ili ma kojo drugoj eksjugoslavenskoj) manjini nakon drugog svjetskog rata – mimo spoznaje o zbivanjima s manjinama na širem evropskom području, mimo spoznaje kakva je bila praksa njene matične države spram nepoćudnih im, ne samo manjina (Židova, Srba, Roma, Poljaka, Rusa i ostalih slavenskih naroda), mimo sagledavanja položaja manjina u Jugoslaviji nakon što su se ratne strasti slegle, i poznavanja još niza ne baš nepovezanih činjenica – preolako upotrijebiti za diskreditaciju prijašnje države, posao je koji manje zahtjevne može i usrećiti. No, Furio Radin, saborski zastupnik talijanske manjine u RH izjavio je svojedobno:

“Smatram da bi položaj Talijana i ostalih manjina u Hrvatskoj trebao biti mnogo bolji, jer praktički ni jedan njihov pravi problem nije riješen. To je svakako zabrinjavajuće i sramotno, a opravdanje za takvo stanje ne može biti rat, već se zaštita prava manjina trebala razvijati usporedno s razvojem države. Stoga nije čudno što se Hrvatskoj takav nezadovoljavajući položaj manjina baca “pod nos” počevši od Vijeća Europe do drugih međunarodnih subjekata. Kada Hrvatska postane država svih svojih građana, dakle građanska umjesto nacionalne države, tada će se pitanje manjina zasigurno rješavati principijelno i samo po sebi, kao što je to u razvijenim demokracijama.”,

dok je jednom prilikom u Saboru rekao kako su “prava talijanske nacionalne zajednice ispod… razine prava što su se poštovala u prošlom, jugoslavenskom režimu”, u kojoj tvrdnji nije bio osamljen. Tek ilustracije radi, mađarska manjina (tad su se nazivale narodnostima) je imala svoj dnevni list “Magyar Szo”, tjednik, a i zabavnik “Kekec” je tjedno izlazio na mađarskom jeziku, a sve je to moglo biti kupljeno na ma kojem kiosku. Nećemo sad o kazalištima na manjinskim jezicima i inim načinima na koji su manjine mogle izraziti svoje biće. Jednako tako, prosudbu o položaju manjina – temeljem koje se nastoji degradirati Jugoslavija – treba provesti i u korelaciji s Pavelićevim i Tuđmanovim odnosom prema manjinama, posebno srpskoj (s položaja jednog od konstitutivnih naroda SRH pretvorena u nacionalnu manjinu!), koju je potonji svojom politikom smanjio s oko 12% na svega blizu 4%. Hrvatska je nakon prošlog rata „legalizirala oduzimanje stanarskih prava izbjeglim Srbima, porodicama vojnih lica i ‘nelojalnim’ Hrvatima”, a takvih je bilo navodno oko 25000. Niz sličnih primjera nedovoljno je zavedenim umovima za objektivniju procjenu država, režima i pojedinaca, već se rukovode isključivo subjektivnim stavom začetim u vlastitoj obitelji, generiranim sudbinom nekog njenog člana ili pretka, kao i propagandom vladajućih.

Nitko objektivan i human neće tvrditi da su jedni učesnici ratnih klanja isključivo đavolski zli, a drugi isključivo božanski dobri. Ionako prave ljude ne zanimaju ni božanska niti đavolja, već ljudska mjerila. Konkretno to znači, da se nikako ne mogu u istu ravan dovoditi primarni (ustaški, četnički) i sekundarni (partizanski, posljedični) zločini, niti fašistička i socijalistička ideologija. U temeljima socijalističkih ideja, koje su Marx i Engels razradili a potom se do danas unapređivale (vodeći se promijenjenim okolnostima, novim spoznajama i greškama koje su činjene u praksi) nigdje nema zločina, za razliku od ideoloških temelja fašizma koji apriorno dijeli narode na više i niže oblike, zahtijevajući eksterminaciju ili sluganstvo potonjih. Naravno, onima koji ne razlikuju ideju od pojedinih modusa njena prakticiranja (zastranjenja, pa i onih zločinačkih) zalud je o tome pričati. Postoje mjerila, humanistička prvenstveno, a izjednačavanja oblika “zločin je zločin” tek su pokušaji, više prepredenih no glupih niveliranja stvari. Ništa se u životu ne smije, niti može, sagledavati u apsolutnom vidu, kad se s teorije prenese u praksu. Svakodnevno masovno kršenje, od vjernika sviju vrsta, zapovjedi njihova najvišeg autoriteta: „Ne ubij!“ – pravda se navodnim kontekstima (poput samoobrane, sprečavanja! agresije itd.) u kojima je to ipak dozvoljeno. Sudovi raspolažu institutom olakotnih okolnosti, koji utječe na smanjenje kazni, sve do njihova ukidanja i za najgore zločine. Stoga glupava i bezsadržajna fraza kako su svi zločini isti (oni nad djetetom kao i njegovim krvnikom) nisu nego prefrigano, tendenciozno prenemaganje s loše prikrivenom namjerom. Koliko su na brzinu donošeni apriorni sudovi o prošlosti bezvrijedni, govori i fraza o „suočavanju s prošlošću“ – najčešće korištena kad se priča o lustraciji ili otvaranju kojekakvih arhiva javnosti (vojnih, službe sigurnosti, partijskih,…) – uz istovremeno izražavnje zebnje radi tog čina. Zašto zebnje? Jer bi mnoge, eufemistički rečeno, današnje mutikaše na najvišim položajima, bile razotkrivene kao jednake onovremene mutikaše. Zanimljivo da najzagriženiji promotori otvaranja „komunističkih arhiva“ ni u primisli to ne traže za crkvene, koji bi mogli premnogo reći o kolaboraciji hrvatske Katoličke Crkve i njenog kardinala s ustašama. A sama fraza je više no očita laž: pravo suočavanje s prošloću znači sveobuhvatno sagledavanje njeni dobrih i loših strana, dok ovdje imamo samo pokušaj suvremenog zla da sebe eskulpira iznošenjem onodobnog zla! Sličnog tipa je i jaukanje nad „udbaškim“ zločinima, dok se istovremeno odlazi guzeljubiti Ameriku i Izrael čije tajne službe širom svijeta i dandanas vrše nesrazmjerno masovnije zločine, a nad onim vlastitih tajnih službi se uglavnom šuti (1, 2). „Čistunci“ se uglavnom radije bave zločinima drugih i onih davno zametenih prošlošću, nego svojima i svojih očeva, u nadi da će biti zatrpani zaboravom!

Neke ljude zovemo fahidiotima, suženih prostora sagledavanja stvarnosti, a kad to kombiniramo s licemjerjem i selektivnim prosudbama, dobija se zaista gadljiva smjesa. Što reći o komentatorima koji izmjenjujući po nekoliko nickova (da stvore dojam masovnosti svojih stavova), kleveću: „Čudim se da ovog… već netko nije prijavio radi širenja antidemokratskih, udbaških, skotovskih ideja o tome kako ljude treba ubijati bez suđenja…“, a istovremeno na drugom mjestu, uvjereni da nitko neće zapaziti, eksplicitno izjavljuju:

„Slažem se sa svime, a posebno da ne treba amnestirati one koji dignu ruku na svoju državu, mladu tek uspostavljenu.. Slažem se da bi trebalo pobiti one koji su blagosivljali te pobunjenike. Ne treba im ni suditi ni zamarati se s tim glupostima poput suđenja itd itd… Obnavljati im kuće???!

Isti, svojim pseudonimom „domoljubno“ kamuflirani verbalni snajper, zajahavši fikcionalnu brojku od 500 hiljada postratnih žrtava partizana (takvi se dižu na prednje noge kad čitaju jednakovrijedne fikcije srpskih ekstremista), zaključuje da “nitko još nije demantirao taj broj”! Sem poruke kako još nitko nije demantirao njegovu glupost, takve bi trebalo usmjeriti na, još u „kmici“ objelodanjene podatke Žerjavića, Kočovića i neposrednih ustaških učesnika „bleiburških zbivanja“, kad bi to imalo iole smisla. Činjenice najbolje opovrgavaju fantazije, a što se kompleksa jasenovačkih logora tiče, cirka 85000 imena (popis nije konačan) govori istinu o njemu. Želi li tko istinski proučavati – bez predrasuda i zaobilaženja detaljnog izučavanja problema – položaj manjina u post”ono”ratnoj Jugoslaviji i ostalim istočnoevropskim zemljama (u kontekstu svega prije rečenog), može početi sa Wikipediom, nastavivši s Geigerovim člankom “Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca”, ali misli li samo nakon dva teksta donijeti konačni sud, radije nek’ se prepusti svojoj nenačitanoj genijalnosti. Manje inteligentni kritičari nastoje pokrete, stranke, pa i cijele države dezavuirati obaranjem na njihove istaknute predvodnike, jer ipak je za šire sagledavanje nužno prikladno obrazovanje. Tako se bivša država, socijalizam, antifašizam – nepodnošljivosti nacionalšovinističkom neoustaštvu – nastoji diskreditirati napadom na J.B.Tita. Neka razmisle o odlomku Geigerova teksta:

“Neki se i danas upinju očuvati dogmu o nepogrešivosti i bezgrješnosti Josipa Broza Tita. Druga krajnost su oni koji J. Broza Tita u mnogočemu osporavaju ili na neprimjereno osebujan način u mnogočemu i neutemeljeno sotoniziraju. Teza o J. Brozu Titu kao zločincu i o njegovoj izravnoj i neupitnoj odgovornosti za sudbinu jugoslavenskih Nijemaca dominantna je, pak, u folksdojčerskoj historiografiji i publicistici.”

Bukači hladnokrvno prolaze pored Tuđmanovih zločina, ili Trumanove odgovornosti za bacanje nuklearnih bombi (ne diraju ih nevine žene, djeca, muškarci, dojenčad i starci stradalih tom prilikom; dovoljnim smatraju pravdanje da “to bijaše nužno, zbog mogućih američkih žrtava”. Smiješ ubiti nevinih koliko želiš, proglasiš li to u neku svrhu nužnim!), ili Churchillovom odlukom o bombardiranju Dresdena! Daleko od njih su – podjednako blesava – moguća opravdanja da su partizanski zločini bili potrebni “zbog možebitnih jugoslavenskih žrtava!”, ali vrlo blizu prozivanje Tita na odgovornost. Već to govori, ne samo o humanizmu „kritičara“, već i nemjerodavnosti za razgovor o sličnim stvarima. Koliki samo postotak Hrvata zločine srpskih ekstremista prevaljuje na cijeli srpski narod, ali su daleko od razumijevanja zašto su mnogi partizani projicirali zločine nacista na cijelu folksdojčersku populaciju. Ne radi se ovdje o (ne)opravdanosti, već o dvoličnosti nekompetentnih prosuditelja povijesnih zbivanja. Procjenjuju Jugoslaviju, njen sustav i jugoslavenski antifašizam, ne spram sveopćeg odnosa dobra i zla, već temeljem atentata na Radića, “bleiburških” zbivanja, partizanskih zločina ili Golog otoka, ali ne i Ameriku spram ubojstva Kennedy-ja i još nekih predsjednika, genocida nad Indijancima, činjenice da je primjer crnkinje Rose Parks tek 1956. doveo do (formalne) desegregacije u autobusima, još i danas postojeće (marginalne, doduše) Ku Klux Klan rasističke organizacije, bezbrojnih ratova koje ova zemlja vodi ili je vodila širom svijeta, silovanja koja je američka vojska vršila za oslobađanja Francuske (ali se ustrajno spominju „sovjetska“ silovanja Njemica), 55 milijuna žrtava što ih je skupa sa Zapadom uzrokovala od 1945. do danas, spram ogromne neravnomjernosti u raspodjeli bogatsva, spram stagnacije realnih plaća već desetljećima,… To su ljudi koji Francusku ne ocjenjuju prema žrtvama pokolja tijekom Francuske revolucije ili po suradnji sa nacistima, ali sasvim druge kriterije koriste prema bivšoj državi i njenom antifašizmu. Ne prosuđuju države prema krivdi za svjetske ratove, zbrajajući i na njihov račun prepisujući desetine milijuna leševa, a vjetar koji im pop pusti u crkvi ili na vjeronauku više im znači od dokumentiranih povijesnih knjiga. Ima tih budala na pretek u politici i u narodu. Što je razlog toj dvoličnosti može se raspravljati; od nekvalitetnog genestkog materijala i zastranjenja socijalne evolucije, preko podložnosti propagandi do neobrazovanosti i samoljubive umišljenosti jedinki da sude (i osjećaju da imaju pravo!) o stvarima koje ne poznaju, misleći da im “demokracija” dozvoljava mjeriti se sa svakim tko im padne na um,…

Vratimo se protjerivanju (autor ne pravda nikakva protjerivanja, u prošlosti ili sadašnjosti!) negdanje njemačke manjine iz Jugoslavije. Piše Geiger:

“Predsjedništvo AVNOJ-a donijelo je 21. studenoga 1944. “Odluku o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile”, kojom se određuje i položaj folksdojčera (Članak 1.: “Danom stupanja na snagu ove Odluke prelazi u državno vlasništvo: […] 2. sva imovina osoba njemačke narodnosti, osim Nijemaca koji su se borili u redovima Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije ili su podanici neutralnih država a nisu se držali neprijateljski za vrijeme okupacije…”. Odluka AVNOJ-a nije obvezivala na dokazivanje aktivnog potpomaganja okupatorskog režima, nego je pod njezin udar došla svaka osoba njemačke narodnosti koja se nije izravno suprotstavila nacizmu. Pitanje folksdojčera u Jugoslaviji riješeno je jednostrano i bez kompromisa (konfiskacija imovine i protjerivanje odnosno upućivanje u logore). Takvo rasističko i genocidno stajalište protiv njemačke manjine donio je AVNOJ koji je, pak, trebao biti jamac jednakopravnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti, pravdajući takav odnos kolektivnom krivnjom folksdojčera. Na temelju Odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. donesen je niz odluka, uredbi, tumačenja i zakona, kojima je omogućen i na kraju ostvaren zakonit progon folksdojčera.”

Odluke su često diktirane okolnostima, a njihovo provođenje je prepušteno ljudima koji su sve sem uzor savršenstva (da jesu, ne bi se međusobno klali, pljačkali i iskorištavali). Stoga nije čudno kako se sve to provodilo na izrazito neljudski način, pojačan ratnim traumama za što su en masse bili optuženi svi domaći Nijemci, kao što danas velik dio naroda za zla koja ih spopadoše optužuje sve Srbe, a za onodobna sve partizane.

“Predsjedništvo Ministarskog savjeta Demokratske Federativne Jugoslavije u Beogradu izvijestilo je 11. lipnja 1945.: “Vlada Jugoslavije stoji na stanovištu da sve Njemce koji se nalaze u okviru granica Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, čim se zato stvore povoljni tehnički uslovi.”

Međutim, “takvo rasističko i genocidno stajalište protiv njemačke manjine” našlo je, koji mjesec kasnije, implicitno pravno uporište na konferenciji savezničkih sila pobjednica:

“Na Potsdamskoj konferenciji (17. srpnja do 2. kolovoza 1945.) savezničkih velesila pobjednica u ratu zaključeno je (XII “Uredno iseljavanje njemačkog stanovništva”13) da se preostalo njemačko stanovništvo iz Poljske, Čehoslovačke i Mađarske treba preseliti na područje Njemačke. Preseljenje (etničko čišćenje) legalizirano je kao najtrajnije i zadovoljavajuće rješenje, i trebalo se obaviti organizirano i na human način. Oni koji se nisu našli u zaključcima Potsdamske konferencije, riješili su problem folksdojčera na još drastičniji način (ponajprije Jugoslavija).”

Deportacije su se dešavale širom, ne samo istočne Evrope. Recimo:

“Nizozemska vlada odlučila je protjerati oko 4 000 Nijemaca u operaciji “Crni tulipan”. Usred noći, njemačke porodice su hapšene, te im je dan jedan sat da spakiraju 50 kg prtljage prije nego napuste zemlju.”

Poznavaoce povijesti ne čudi kako su Nijemci – vini i nevini – najveću poslijeratnu kalvariju proživjeli u zemljama istočne Evrope, što veze nema s komunizmom nego s činjenicom da su tu njihovi etnički rođaci počinili najmasovnije i najgnusnije zločine, smatrajući Slavene nižom vrstom. Ljudski životi (napose nevinih) značajniji su od nanesenih materijalnih šteta te potonje izostavljam; i iz razloga što je SFRJ sa Njemačkom (sporazum Tito-Brandt) i s Italijom (Osimski sporazumi) sklopila sporazume oko obeštećenja. Prva je Jugoslaviji isplatila vrlo mali dio ratne štete, umanjene za odštetu koju je sama isplatila folksdojčerima, no tu je situacija kompleksnija od ugovora s Italijom. Njime se prebijaju ratne štete nanesene agresijom, sa onima koje su pretrpjeli talijanski optanti i esuli. Hrvatska, kao pravna sljednica tih sporazuma, do danas nije podmirila svoje obaveze. Daleko bi nas odvelo raspravljanje koliko su od „međudržavnih prebijanja“ šteta imale koristi konkretne žrtve, pa se toga ostavljamo.

Kako autor nije povjesničar, ovih tek nekoliko natuknica trebalo bi ukazati na kompleksnost materije o kojoj treba suditi, istovremeno ukazujući na olakost odnošenja spram nje. Povijest nije nogometna utakmica, niti su sukobljene strane momčadi za koje treba bezuvjetno navijati, jer se osjećaš pripadnikom jedne od njih. Donošenje suda zahtijeva poznavanje situacije, činjenica, humanost i etičnost, a tko presuđuje temeljem etničke pripadnosti nije razumni stvor. I kad igraju Dinamo i Crvena zvezda, nevažno je kome pripadaju momčadi onaj čas kad se utakmica izrodi. Pravi čovjek tad napušta stadion, ili navija za one koji igraju fer, ne pripisujući uzroke incidenata karakternim osobinama čitavih naroda. No, ako za politiku već kažu da je kurva, što li je onda rat, a što li tek ljudi koji navijajući za “kurve” formiraju svoj svjetonazor? Lako je biti Hrvat, Srbin ili Bosanac – neizmjerno je teže biti i ostati “samo” – čovjek! Ponajmanje svojim biološkim oblikom.

za P.U.L.S.E: Ladislav Babić

tekst je ranije objavljen na portalima:

SBPeriskop – prvi deo;  SBPeriskop – drugi deo;

Magazin Plus – prvi deo; Magazin Plus – drugi deo;

  antifašizam, Društvo, Istorija, Jugoslavija, Komunizam, Ladislav Babić, prošlost