Apokalipsa danas – Sve miriše na napalm

Postoje ratni filmovi o Vijetnamu i postoji “Apokalipsa danas” (1979), monolitno remek-djelo Francisa Forda Coppole koje 19. svibnja slavi 40. rođendan. Coppola je 1976. ušao duboko u filipinsku džunglu s namjerom da, nakon “Kuma II”, snimi akcijski film o ratu u Vijetnamu, adaptaciju romana “Srce tame” Josepha Conrada prema scenariju Johna Miliusa koji je krajem šezdesetih začeo ideju o ekranizaciji s Georgeom Lucasom.

Iz nje je, godinu i nešto dana kasnije, izašao s ratnom dramom koja je postala utjelovljenje Vijetnama samog, kakofonija ratnog ludila polivena eksplodirajućim napalmom rano ujutro po guštu poručnika Kilgorea (Robert Duvall) i ozvučena košmarnim Doorsima koji u kasne noćne sate otvaraju vrata vijetnamskog pakla ulazeći u dom pukovnika Kurtza (Marlon Brando).

Iako Coppola nije snimao film u Vijetnamu dok je “Vietnam War” još trajao, a što su onda planirali Milius i Lucas, ispalo je kao da jest. “Moj film nije film. Moj film nije o Vijetnamu. On jest Vijetnam”, izjavio je Coppola nakon snimanja “Apokalipse danas” s kojeg je jedva izvukao živu glavu i sačuvao zdravi razum.

“Ako umrem, ti završi film. Ako ti umreš, neka ga George završi. A ako i George umre, što misliš o Kenu Russellu?”, prisjetio se scenarist Milius riječi redatelja koje se slažu s onim što izgovara kapetan Willard (Martin Sheen) u kontekstu Vijetnama – “samo su dva puta do kuće, smrt ili pobjeda”, tj. u slučaju Coppole “smrt ili završetak snimanja”.

Spomen suludog Russella tek donekle predočava ludilo zvano “Apocalypse Now”, ovjekovječeno 1991. u dokumentarcu Georgea Hickenloopera “Hearts of Darkness: A Filmmaker’s Apocalypse”. Produkcija “Apocalipse danas” je bez premca u povijesti kinematografije u smislu da se snimanje otelo kontroli i da su redatelj/glumci riskirali živote za film.

S produkcijom Coppolina filma usporedivo je samo nekoliko godina ranije snimanje avanture “Aguirre, Gnjev božji”, kad se Werner Herzog otisnuo u džunglu s ludim Klausom Kinskim. Kod Herzoga je izgubljena španjolska vojska, na čelu s Aguirreom, putovala rijekom i tragala za legendarnim El Doradom.

Kod Coppole su američki vojnici, predvođeni Willardom, krenuli uzvodno da uđu u trag odmetnutom, poludjelom pukovniku,  ploveći rijekom koja je “vijugala kroz rat kao strujni kabel uključen ravno u Kurtza”. Možemo zamisliti verbalni duel Herzoga i Coppole u stilu “Osvetnika” (“Imam vojsku. “Mi imamo Hulka”).

“Imam Kinskog”, brči se Herzog. “Mi imamo Branda”, poklapa ga Coppola. Svaka čast Kinskome, no Aguirre, lik s podjednakim kompleksom boga i(li) božanskim nakanama, nije imao monolog o pužu koji puže po rubu britve, poput Brandova “klasičnog pjesnika-ratnika”, kako ga je opisao napušeni fotograf (Dennis Hopper), dvorska luda njegova prašumskog kraljevstva.

Kurtzov monolog i jedna, ali vrijedna riječ “užas” (“the horror”) savršeno sažimaju čitavo snimanje “Apocalypse Now” i cijeli rat u Vijetnamu kao takav. Snimajući “Apokalipsu danas” Coppola je autodestruktivno puzao duž oštrice britve poput puža golaća (kućicu je izgubio putem), što je bio i njegov san i noćna mora, kao i Kurtzov, a u tom procesu je postupno iskusio košmarni horor poput američkih vojnika u Vijetnamu.

“Džungla je oživjela i uzela/odnijela ga”, precizan je citat iz “Predatora” Johna McTiernana, vijetnamske alegorije u formi akcijskog SF horora koji dijeli neke paralele s “Apocalypse Now”, mimo Sheena i Schwarzeneggera uronjenih u blato.

Planirano trajanje snimanja od četiri i pol mjeseca se gotovo početverostručilo i protegnulo na njih 16. Inicijalni budžet od nekih 10 do 15 milijuna dolara popeo se na preko 30, zamalo poslavši u financijski grob Coppolu koji nije mogao zauzdati megalomaniju.

“Bili smo u džungli, imali pristup novcu i malo po malo počeli luditi”,

rekao je Coppola o filmu koji je aproksimira pomračenje uma, o čemu je pisao Conrad u “Heart Of Darkness”. Glumac Harvey Keitel zamijenjen je Sheenom koji je pretrpio umalo fatalni srčani udar usred džungle i tražio svećenikovu posljednju pomast na korak do izdahnuća.

Uragan je pomeo filipinske kulise i odgodio snimanje. Kad je Brando stigao na set, angažiran za milijun dolara honorara po danu, bio je toliko krupan da nije mogao stati u nijednu uniformu i učestalo je govorio da želi poći natrag u Ameriku, podsjećajući na vojnike u sceni iz filma kad ulaze u vodu do grla za Willardovim brodom i u glas vape “vodite me doma”.

Brando je do grla ušao u mrak da se njegova korpulentnost ne vidi. U zadnjoj trećini Kurtz ulazi u film iz srca tame, lica skrivena u mraku. Čujemo mu glas i vidimo obrise tijela, da bi tek nekoliko minuta kasnije njegovo lijevo oko zasvjetlilo iz mraka.

U mrak je ušao i Coppola, otisnuvši se s ekipom na “trip” u (američko, ljudsko, vlastito) srce tame, metafizički veoma nalik onome što su Amerikanci iskusili u Vijetnamu. Coppola je snimio nešto drukčije od svega viđenoga u filmovima o vijetnamskom ratu, poput “Lovca na jelene”, “Povratka ratnika”, “Voda smrti”, “Full Metal Jacketa”, “Hamburger Hilla”, “Prokletnika rata”…

Njegova vizija rata u Vijetnamu bila je prijelomna, jedinstvena, tripoidna, snoliko-košmarna, a takav je i film koji se zasijeca u pamćenje poput elise helikoptera što u ikoničkoj, proganjajućoj uvodnoj montaži prelijeću po napalmom spaljenoj prašumi Willardova uma u “slow motionu”, stvarajući osjećaj postupnog silaska u ludilo, polagane smrti.

Mitska Morrisonova pjesma “The End” stihovima “koincidira” s filmom/Vijetnamom (“Lost in a Roman wilderness of pain”), dok se “Apocalypse Now” u odašiljanju poruke “war is hell” i kritike američkog imperijalizma pozicionira na granici kreacije i rekreacije rata, sna i snomorice, užitka i agonije, kinematografije i života.

Sukladno priči Wilardova nadređenog da “u svakom čovjeku opstoji sukob između racionalnog i iracionalnog, dobra i zla”, film je istodobno spektakularan i intiman, operatičan i rokerski, predivan i užasan, euforičan i depresivan, apstraktan i jasan, nadrealan i stvaran, primordijalan i moderan, ratni spektakl i antiratna drama.

Sve ove “yin-yang” dvojnosti perfektno sumiraju dvije nezaboravne, po mnogu čemu ključne scene (prve polovice) filma – iznimno spektakularni napad Kilgoreove zračne konjice na selo i neočekivani masakr nesretne vijetnamske obitelji u čamcu.

Kad Kilgore povede desant na selo, iniciran trubom kao da je posrijedi napad Custerove konjice, kadrovi orlovskog jata helikoptera u napadačkoj formaciji koji dolijeću nisko iz sunca nošeni “Valkirom” nešto su najimpresivnije viđeno na filmu uopće, dok “psihološko ratovanje” Wagnerom (“od njega se ‘žuti’ useru”) ne postane do kraja “fizičko”.

Gledatelj je opijen prizorima superbudžetiranog akcijskog spektakla, ali slijedi (o)trježnjenje prije nego što deseta raketa pogodi metu. Osjećaj uzbuđenja od fascinantno režirane scene ustupa mjesto osjećaju bijesa zbog stradavanja nevinih Vijetnamaca, samo zato da bi Kilgore oslobodio plažu sa sjajnim valovima i mogao surfati na miru.

Trenutak kasnije, opet isto: mlažnjaci bacaju napalm po rubu šume i vraćaju Vijetnamce u “kameno doba”, a Kilgore izriče najslavniju rečenicu filma “Volim miris napalma najranije ujutro” i miriše “pobjedu”. Gorčina je još veća u “brod-sceni” nakon što razdražljivi američki mitraljezac izrešeta jednu familiju zato što je klinka napravila iznenadan pokret (sežući za psićem, doznajemo).

Nasilje je tu iznenadnije, šokantnije, posebice kad Willard spraši metak u jedinu preživjelu, teško ranjenu djevojku. Lišeno je ikakve “ljepote” i djeluje realno, životno, baš poput filma koji na trenutke izgleda kao dokumentarac filmski visokih produkcijskih vrijednosti.

Rambovim rječnikom, “Apokalipsa danas” je postala rat da bi preživjela rat i bila ratni film kao nijedan prije i poslije nje. Ovo je “Odiseja u svemiru” za ratne filmove, ne samo one “vijetnamske”. “Apokalipsa” jučer, danas, sutra. Ratni film od “A” do “Ž” koji je iza sebe ostavio trajni miris napalma.

To je najveći ratni film svih vremena o ratu u Vijetnamu zato jer je više od toga. Ako ne početak i kraj svih filmova o Vijetnamu, onda barem početak kraja. “Ovo je kraj”, pjeva Morrison u uvodu i završnici. Nema dalje od “Apocalypse Now”.

‘Žuti ne surfaju’

Jedino “Full Metal Jacket” može konkurirati “Apokalipsi danas” po citatnošću. Citati variraju od pomaknutih (“Žuti ne surfaju!”) do kontemplativnih (“Jednom će ovaj rat završiti…”), a neke šprehe zasigurno su bile inspirativne Tarantinu (“Lakša ili teža daska za surfanje?”). Miliusov scenarij je Coppola znao nadopisivati do dugo u noć.

Coppola se pojavljuje i ispred kamere, kao režiser koji snima prilog za TV i govori vojnicima “ne gledajte u kameru, prođite kao da izgleda da se borite”. Ovo što je on postigao u “Apokalipsi” danas bi bilo nemoguće ponoviti u eri studijskih snimanja, zelenih ekrana i računalnih efekata. Zanimljivo je da je za režiju, uz Miliusa, Lucasa i Spielberga, bio razmatran i Dušan Makavejev, kao i to da je Ben Stiller parodirao Coppolin film i njegovo snimanje s “Tropskom grmljavinom”.

Uzlet u 70-ima, popularnost u 80-ima

Prvim važnijim filmom o ratu Vijetnamu smatraju se “Zelene beretke” iz 1968. s Johnom Wayneom. Filmovi o ratu u Vijetnamu ili njegovim posljedicama doživjeli su uzlet sedamdesetih (“The Deer Hunter”, “Coming Home”, “Apocalypse Now”), a najveću popularnost uživali u osamdesetima.

Uz one spomenute u tekstu valja navesti i “Ramba I&II”, “Rođen 4. srpnja”, “Dobro jutro, Vijetname”, “Britvu”, “Palicu 21”, “Sajgon”…, pa i akcijske “B” filmove poput serijala “Missing In Action” s Chuckom Norrisom i “Platoon Leadera” s Michaelom Dudikoffom. U tom razdoblju, kao i sedamdesetih, bilo je i filmova koji su se metaforički bavili Vijetnamom, kao Cameronov “Aliens” i McTiernanov “Predator”, tj. Boormanovo “Oslobađanje”.

Devedesete su donijele Miliusovu “Uljezovu odmazdu”, “Vijetnamskog ratnika” s Billom Paxtonom te “Nebo i zemlju” kao zaključni dio Stoneove “vijetnamske” trilogije (“Platoon”, “Born On The Fourth Of July”), a Vijetnam se vojevao i u “Air Americi” i “Forrestu Gumpu”. Vijetnam nije jenjao u kinima ni u dvijetisućitima zahvaljujući Schumacherovoj “Zemlji tigrova”, filmu “Bili smo vojnici” s Melom Gibsonom Herzogovu “Bijegu u zoru”.

Nova redateljska verzija

Coppola je 2001. objavio redateljsku verziju nazvanu “Redux”, 49 minuta dužu od ionako dvo-i-pol-satog filma. Nadodane scene uključuju posjet Willarda i američkih vojnika francuskoj plantaži tijekom koje se razgovara o kolonijalnoj povijesti Vijetnama. U toj sceni Willard će provesti noć s udovicom Roxanne (Aurore Clement). Tu je i još jedna scena s “Playboyevim” zečicama koje su u izvornoj verziji plesale na “Susy Q” i morale pobjeći helikopterom nakon što su napaljeni vojnici nahrupili na pozornicu.

Dodano je i nešto dijaloga s Kurtzom koje je smislio/improvizirao Brando, te scena u kojoj Kilgore pokazuje tračak humanosti i spašava mladu vijetnamsku djevojku. 2019. godine, na 40. godišnjicu filma, Coppola je u svjetska ) kina pustio novu redateljsku verziju nazvanu “Final Cut”, poput Scottove završna verzija “Blade Runnera”.

Marko Njegić

Izvor: Slobodna Dalmacija

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments