Ulogujte se / Kreirajte profil

Sve nestaje zauvek – Emil Sioran

Kriza dosade koju sam osjetio u petoj godini (1916) jednog poslijepodneva neću nikad zaboraviti, bilo je to moje prvo i istinsko osvještenje. To poslijepodne dan je mog rođenja kao svjesnog bića.Ko sam bio prije svega? Biće i ništa više. Moje ja počelo je tim neskladom, tim otkrićem što ukazuje na dvostruku prirodu dosade. Odjednom sam osjetio da je niština u mojoj krvi, u mojim kostima, u mom dahu i svemu oko mene, bio sam prazan kao stvari. Nije više bilo ni neba ni zemlje, samo ogromno prostranstvo vremena, okamenjenog vremena.

Bez dosade ne bih imao identitet. Kroz nju, radi nje omogućeno mi je da se upoznam. Da ja nisam nikad osjetio, nikad za nju znao, ne bih bio ono što jesam. Dosada znači susret sa samim sobom – otkriće vlastite ništavnosti.

*

Moja je dosada eksplozivna. To je prednost koju imam pred velikim dosadnjacima koji su obično pasivni i blagi. Neki dan mi je telefonirao neki engleski novinar pitajući me što mislim o Bogu i dvadesetom vijeku. Upravo sam se spremao na tržnicu pa sam mu to i rekao, dodavši da nisam raspoložen da raspravljam o tako suludom problemu. Što dalje, problemi sve više gube vrijednost i poprimaju lice vremena.

*

Može me strastveno zanimati ili Bog ili krajnja niskost. Između toga, ozbiljni poslovi čine mi se nepouzdani i suvišni.

*

Nakon cijelog mjeseca lijepog vremena, sivo nebo. Uvijek, čitavog života, bio sam zaljubljen u loše vrijeme. Oblaci me smiruju; kad ujutro iz kreveta vidim kako se gomilaju, osjećam snagu da se suočim s danom. Ali, suncu se nikad nisam mogao prilagoditi; nemam u sebi dovoljno svjetla da se uskladim s njim. Ono samo budi i uzbunjuje moje mrakove. Deset dana plavetnila i ja sam u stanju bliskom ludilu.

*

Najmanja promjena temperature stavlja u pitanje sve moje planove, ne usuđujem se izreći svoja uvjerenja. Taj oblik ponižavajuće zavisnosti ne dopušta mi da očajavam, dok istodobno ruši ono malo iluzija koje su mi ostale u pogledu moje mogućnosti da budem slobodan, i slobode uopće. Čemu se oholiti, ako zavisiš o vlažnom ili suhom vremenu? Želio bih manje jadnu tiraniju, bogova ili nekog drugog soja.

*

Jučer uvečer oko jedanaest sati pristupa mi na ulici zaplakana žena. „Zaklali su mi muža, Francuska je smeće, srećom sam Bretonka, oduzeli su mi djecu, drogirali su me šest mjeseci itd.itd“.

U početku nisam opazio da je luda, njen se očaj činio realnim (uostalom, to je i bio). Pustio sam je da govori više od pola sata, uvjeren da će je to umiriti. Poslije sam razmišljao da svako od nas u svojim pritužbama postupa kao ona, da smo joj nalik, samo što to ne radimo pred prvim koji naiđe. Zar mi se često ne događa da pomislim da sam progonjen, da sam žrtva ljudi, sudbine, itd? Kad bih pustio na volju svojim raspoloženjima, zar ne bih bio nalik na tu jadnu ženu?

*

Moram napisati nešto vrijedno, nešto što će me iskupiti u vlastitim očima. Bit će to kao i uvijek plod ogorčenosti. Ne mogu više, moram zablistati, moram povratiti ugled, razbiti čar svog pada.

*

Imam nepodnošljivu naviku misliti protiv nekoga ili protiv nečega! Proishodi li ta potreba da se borim sredstvima duha iz nezadovoljene zloće, pa čak i kukavičluka u životu? S perom u ruci osjećam hrabrost koju nikad ne bih imao pred neprijateljem.

*

Pisati za mene znači osvetiti se. Osvetiti se svijetu, sebi. Skoro sve što sam napisao proizvod je osvete. Dakle, olakšanje. Kad bi nekim čudom nestalo želje za osvetom, gotovo bi svi ljudi bili žrtve do tada nepoznatih duševnih bolesti. Zdravlje se za mene sastoji u agresiji. Ničega se toliko ne bojim koliko tonjenja u spokojstvo. Napad je dio uvjeta moje ravnoteže.

*

Kada bih svakog dana imao hrabrosti urlati četvrt sata, bio bih savršeno uravnotežen.

*

Veći dio dana provodim razbijajući ljudima njuške, vrijeđajući ovoga i ovoga dok se ne potučemo. Od jutra do mraka izazivam skandale zbog kojih se crvenim, izazivam nepoznate, rušim sve na svom putu, a sve u uobrazilji, na žalost!

*

Sramota, sramota, sramota. Svađa s prodavačem zbog boce butana. Prijetim mu, toliko sam se razbjesnio da ne mogu govoriti, urlam, urlam, tresem se. Sasma sam izvan sebe te ne stižem sebe da vidim, ne „uočavam“ svoje stanje, za razliku od svojih uobičajenih ljutnji kad vidim da sam planuo.

*

Znam ko me je razbjesnio – taj trgovac kojeg već dulje vremena mrzim, iako sam ga vidio svega tri ili četiri puta, ali sam osjetio da uživa da ne udovolji mojem traženju.

*

Što dalje, sve više shvaćam beskorisnost i štetnost naglosti. Ali smo nemoćni protiv raspoloženja i protiv ćudi. U svemu što mi se događa moj je prvi poriv silovitost; popuštam i prepuštam joj se do bjesnila, padavice, zatim se umoran smirujem i gubim zanimanje za predmet ili povod koji me izbezumio. Iz toga proishodi da je mudrost u skepticizmu i da bi valjalo uvijek njime započeti. Ali to je upravo ono za što sam nesposoban. Da nije tako, već bih bio davno riješio sve svoje probleme.

*

Gare du Nord. Na satu je 16 i 43. Ta minuta ovdje, pomislih, nikad se neće vratiti, zauvijek je nestala, utonula u bezličnu masu nepovratnog. Teorija vječnog ponavljanja čini mi se ništavnom i neutemeljenom! Sve nestaje zauvijek. Nikad više neću vidjeti taj trenutak. Sve je jedino i nevažno.

E. M. Cioran, Cahiers 1957-1972 (Paris, Gallimard, N.R.F., 1997)

Preveo s francuskog Mario Kopić

Izvor: Fenomeni

http://fenomeni.me/sve-nestaje-zauvijek-tema-sioran/

Sve nestaje zauvijek [Tema: Sioran]

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.