Sveta mudrost Aje Sofije

Ulogujte se / Kreirajte profil

Sveta mudrost Aje Sofije

.

Become a Patron!

.

Već tjednima oko veličanstvene i najveće Aje, one koja je svjedočila padu dvaju najmoćnijih carstava svoga vremena i pritom ostala netaknuta političkim zbivanjima, danonoćno stražari policija uz pratnju oklopnih vozila, naoružana i opremljena kao da čeka proglašenje ratnog stanja. Vrata su zatvorena, pristup onemogućen u očekivanju džuma-namaza 24. jula kad će njena unutrašnjost ponovno biti ispunjena molitvom.

Photo: reisroutes.be

Sagrađena kao crkva da bi joj, tisuću godina kasnije 1453. po osvajanju grada, Osmanlije nadogradili četiri minareta te ju pretvorili u džamiju. Zatim ju 1934. Ataturk, sekularizirajući tursko društvo, prenamjenjuje u muzej da bi 10. jula ove godine sultan Erdogan donio odluku o vraćanju džamije. Potaknuti ovom odlukom, mnogi ugledni znanstvenici, novinari pa i mislioci opće prakse, već tjednima vrlo angažirano pokušavaju dokazati kako Erdogan dodatno islamizira tursko društvo dodvoravajući se konzervativnim muslimanima te učvršćuje svoj položaj kod srednjeg staleža i neobrazovanih. Njegovi, pak, rijetki apologeti naglašavaju da će vrata Aje Sofije kao i vrata ostalih istanbulskih džamija, i dalje biti otvorena svima (čak i psima i mačkama) uz dodatnu pogodnost besplatnog razgledavanja, umjesto dosadašnjeg uz kupovinu ulaznice, što bi još većem broju ljudi trebalo omogućiti uživanje u njenoj jedinstvenoj ljepoti uključujući i užitak u mozaicima što prikazuju djevicu Mariju i anđela Gabrijela, a koji će biti prekriveni samo za vrijeme namaza. I to je to. Ukoliko pitanje Aje nije okidač za cjelovit obračun s Erdoganovom autokracijom i samovoljom ili izraz općeg europocentričkog animoziteta prema islamu, nego se zadržimo samo na prenamijeni objekta, malo je toga sporno. Bi li islamofobnoj Europi vraćanje vjerske funkcije ovom objektu bilo malčice manje problematično da je riječ o reanimaciji kršćanstva što se, primjera radi, dogodilo Velikoj džamiji u Cordobi 1236. u sklopu kršćanske rekonkviste? Nije li ova salva osuda koja se već tjednima širi intelektualnim svijetom, zapravo, smišljanje problema za unaprijed pripremljen odgovor?

Photo: Arild Vågen/Wikipedia

U tekstu “Aja Sofija: Erdoganovo turčenje prošlosti” (Tačno.net, 20.7.2020.) fra Drago Bojić ističe štetnost ove odluke i za kršćane i za muslimane jer bi, potičući rivalstvo i isključivost, mogla negativno utjecati na međusobne odnose, a same muslimane retradicionalizirati. Pritom se referira na tekst profesora Hilme Neimarlije i Enesa Karića “Aja Sofija: Sporna odluka” (Oslobođenje, 15.7.2020.) u kojem navode simboličku kontraproduktivnost i civilizacijsku štetnost spornog čina koji se ne može opravdati potrebama muslimana, a Orhan Pamuk izjavljuje kako je ovim Erdogan poručio svijetu da odustaje od sekularnosti i prijateljstva sa Zapadom. Neke od ovih zamjerki zvuče vrlo racionalno pa je teško ne složiti se s njima. Zaista, uz nešto više od tri hiljade džamija, nema potrebe za još jednom. Točno je da bi ova odluka mogla pogoršati međureligijski dijalog, pogotovo kod onih kojima do takvog dijaloga i nije stalo doli deklarativno pa hineći dobrohotnost samo čekaju povod za svađu i netrpeljivost. Problem je u tome što nema odluke koja će se svidjeti svima pa bi želja za ugađanjem i izbjegavanjem osude u potpunosti blokirala svako naše djelovanje. Bismo li, primjerice, ikada donijeli odluku o priznanju homoseksualnog braka da smo uzimali u obzir količinu mržnje prema homoseksualnim osobama koja će se, donošenjem takve odluke, višestruko potencirati? Govoriti o civilizacijskoj štetnosti i odustajanju od prijateljstva sa Zapadom čini se višestruko predimenzioniranim u odnosu na stvarni kapacitet ove odluke.

S druge strane, tko je bar jednom, bar na kratko, nogom stupio u Aju, zasigurno je osjetio neobjašnjivu moć ovog prostora. Bogu je, možda, svejedno gdje čovjek izgovara molitvu kao vapaj pred tjeskobnom prolaznošću jer je svaka iskrena molitva ionako izgovorena u čovjekovom srcu, ali čovjeku nije svejedno. Zato i samo zato nema opravdanja koje bi bilo dovoljan razlog da vjernicima uskratimo priliku da iskuse autentičan vjerski zanos u prostoru čarobne i neobjašnjive ljepote, tim prije što time ni na koji način ne umanjujemo pravo svih nereligioznih ljudi kao i pripadnika drugih vjera da prostor koriste kao i do sada. I to je, čini se, sve što bi o ovoj temi trebalo reći. Svo naknadno politiziranje možda i pogađa namjere kontroverznog sultana Erdogana, ali je nedostojno same Aje.

Photo: YouTube/Printscreen

Kad su ju u 5. stoljeću Antemije iz Trala i Izidor iz Mileta u nepunih 30 godina čak dvaput sagradili (budući da je izgorjela u požaru), bizantski ju car Justinijan, na čiji je zahtjev sagrađena, naziva Hagia Sophia, Sveta mudrost. Nije on bio jedini pa ni prvi koji je shvatio kako ništa među ljudima nije toliko rijetko i sveto kao mudrost jer iako je ima najmanje, paradoksalno, svakome se čini da njome obiluje, a nikome da oskudijeva. Znala su to i grčka plemena koja su centru svog svijeta, najljepšem i najvećem od svih polisa, dali ime boginje mudrosti. Mitsku je Atenu, pak, otac Zeus nazivao najdražom kćeri jer ju je rodio sam, iz svoje glave. Tako su Justinijan i ostali Grci objavili urbi et orbi do čega im je zapravo stalo, što im je sveto. A sada, stotinama godina nakon njih, pred nama stoji pitanje o tome do čega je nama, današnjima, uopće stalo, što nam je dragocjeno i sveto i je li uopće išta. Čini se da mudrost nije jer za razliku od Atene, koja je ono što mi nikad nismo – Nike (grč. pobjednica), mi se stoljećima međusobno koljemo u blatu skorene krvi ne bismo li dokazali da je “naš Bog” jedini pravi, a mi njegov izabrani narod ili ugrabili komadić susjedne zemlje pa onda mrvimo i stišćemo među prstima tu istu šaku zemlje dok ju prekopavamo tražeći kosti poginulih, zaklanih, silovanih u bezumlju besmislene i obezglavljene volje, prazne od svakog sadržaja, slijepe strasti što se uzalud iscrpljuje ne postižući svoje htijenje. I nikako da odustanemo. Zaboravili smo poruku koju je Homer ostavio u amanet čovječanstvu – da je jedino ratovanje uistinu dostojno truda i umiranja, ono radi ljubavi i ljepote. Ali tko još, osim Štulića, čita Homera?

Na kraju ostaje pitanje je li briga za ljepotu Aje Sofije, tog veličanstvenog zdanja koje bez puno dileme možemo smatrati jednom od najvećih dragocjenosti čovječanstva, istinski razlog osporavanja odluke o vraćanju obredne funkcije džamije ili je riječ o nečem sasvim drugom? Kažu da je ime znak.

Piše: Vesna Rajnović

Izvor: XXZ Magazin

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



0 0 glas
Ocenite članak
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments