Ontologija tišine i etički paradoksi postojanja: filozofsko-psihološka analiza romana Ostrvo Meše Selimovića (drugi deo) – Prilog razumevanju egzistencijalne izolacije i moralne ambivalencije u savremenom svetu. ”– Kako živim? Dobro. Zadovoljan sam što sam proživio vijek a nisam nikome naškodio. Ono što je meni štete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakše podnijeti nego kajanje. Ne […]
Metafizika otuđenja i traganje za smislom: filozofsko-psihološka analiza romana Ostrvo Meše Selimovića (prvi deo) – Prilog razumevanju metafizičkih osnova otuđenja i traganja za smislom postojanja. »Kako su ljudi nesavršeni. U svemu. Ne mogu da žive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traže u ženi u drugom čovjeku u laži. Potrebna mi je ta druga […]
Radom je predstavljen Selimovićev roman Derviš i smrt kao izniman psihološko-filozofski spis. Istaknuta je bitnost njegovih svevremenskih poruka, osobito za suvremenu čitateljsku populaciju. Izdvojene su njegove značajne, univerzalne odgojne ideje. Roman, naime, upućuje na ljudsko su-konstruiranje osobnosti u zajednici. Njime se ukazuje kako čovjek nije neovisna i samodostatna jedinka, već je upućen empatiji i samo-prepoznavanju […]
Autobiografsko djelo „Sjećanja“ Meše Selimovića (1910 – 1982), prvi put je ugledalo svjetlost dana 1976-te godine. Onakav kakav jeste (a drugačiji ne može da bude), već na početku Meša se pita o pisanju, svom prvenstveno, ali i pisanju uopšte. Zašto čovjek piše? To je pitanje na koje Meša pokušava da odgovori, ali istovremeno zaranja u […]
Tri i po moralistička fragmenta – O Paviću i Jerofejevu, Kaporu i Zlatku Crnkoviću… Odavno sam želeo da napišem nešto o ovom poganom, podguznom tekstu[1] Viktora Jerofejeva. Čekala se neka spoljna nevolja, valjda, jer ima jedna litvanska izreka: „Ne odapinji strelice iz svile i kadife, već iz teške životne muke“[2] (Kirkegor se s tim ne […]
Šta sam postao nakon strijeljanja brata Nakon toga sam zapao u druge krize i nevolje, pa sam se ponovo prihvatio pisanja, pokušavajući da izmucam temu o ubijenom bratu, na žalost slabo i anemično: bio sam suviše blizu događaja, još opijen njegovom vrelinom, bez psihološke i emotivne distance, i sve je ispalo suviše privatno, suviše pamfletski, […]
Od pisaca koji spadaju u kanon jugoslovenske književnosti, pa i od onih iz svjetske književnosti, posljednjeg sam počeo čitati Mešu Selimović.
Činjenica je da se čitajući ponekad poistovećujemo sa junacima omiljenih knjiga, i to najčešće ne sa onima koji na nas stvarno liče, već sa onima koji nam na određeni način imponuju pa bismo voleli da im budemo slični. Tako je i sa mnom: često nabrajam ne glavne junake nekih važnih knjiga, nego njihove najbolje prijatelje, […]