Ulogujte se / Kreirajte profil

Tajne veze YU rok muzičara

Javnosti Srbije se predstavio kao jedan od urednika i idejnih tvoraca Leksikona Yu mitologije, sada već davne 2004. godine. To je bio veoma važan projekat koji je okupio novinare i pisce da iznesu svoja sećanja i utiske o vremenu i simbolima zajedničkog života u SFRJ. Njegova knjiga Tajne veze u izdanju smederevskog Heliksa izazvala je veliku pažnju u Srbiji.

Đorđe Matić rođen je u Zagrebu 1970. godine. Početkom devedesetih otišao je najpre u Italiju a onda u Holandiju gde je završio studije engleske i italijanske književnosti na Univerzitetu u Amsterdamu. Saradnik je lista Vreme, časopisa Prosvjeta i Moderna vremena. Pored esejistike, piše i poeziju. Član je Hrvatskog društva pisaca.

Knjige: Leksikon Yu mitologije (urednik i koautor); Tajni život pjesama, eseji; Lingua Franca, pesme; Eastern European Folk Tunes, koautor sa M.Kljuco; Haarlem Nocturne, pesme na holandskom; Tajne Veze, eseji; Historija i savremenici, ogledi o srpskoj kulturi.

Bregovića smatra najboljim ambasadorom jugoslovenske kulture, a Arsenova poezija još uvek ga nadahnjuje. Razgovaram sa Đorđem Matićem, koji se za Kaleidoskop media priseća osamdesetih, Rundeka u radničkom odelu koji u finalu Šejna na pucanj pada na pozornicu, isto kao Džim Morison u ,,Unknown soldier”.

Kakav je sa ove distance vaš ukupan utisak o Leksikonu YU mitologije? Da li je taj projekat ponovo uspostavio Jugosferu, barem na kulturnom planu?

Bilo bi suviše ambiciozno reći tako nešto, ali Leksikon – kao potpuno demokratičan projekt u kojem je pored novinara i pisaca priloge slao i običan svijet, negdašnji građani Jugoslavije – jeste pokrenuo masovnije razmišljanje o zajedničkoj kulturnoj prošlosti i njenu revalorizaciju. U to nema sumnje. Tu treba razlikovati dvije stvari: odnos prema prošlosti nije bio i nije isti u različitim dijelovima bivše Jugoslavije, napose u dva njena glavna dijela – u Hrvatskoj i Srbiji, pa tako ni stav prema toj knjizi niti recepcija nisu mogle biti iste.

U Srbiji devedesetih vladajuća ideologija je posvojila zajedničko nasljedstvo, dok ga se u Hrvatskoj ona odrekla, distancirala se, štoviše zabranjivala ga je sustavno. Kad je ta knjiga napokon zaživjela, događale su se paralelno i promjene u društvu ovih novih država: u Srbiji je stvar recepcije knjige ostala manje-više ista, ali se u Hrvatskoj ideologija lukavo i pogano snašla spram subverzivnog i traumatskog „punjenja“ koje zajednička prošlost nosi u sebi. Nacionalistička hegemonija shvatila je da više ne mora biti rigidna spram popularne kulture Jugoslavije – može je i dozvoliti, kao što jest – nek sviraju stare pjesme i vrte se jugoslavenski filmovi, ali nek se ne dira u političke implikacije jugoslavenske kulture jer taj politički element poguban je za današnju ideologiju i njene konstitutivne mitove. Na kraju, napravili su pomoću medija i, naravno, tržišta, izuzetan okret, tako da ostane status quo – ponudili Jugoslaviju bez Jugoslavije. 

Ta knjiga je u tom trenutku postala bespotrebna.

Muzičari, glavni likovi prvog poglavlja romana Tajne veze, nigde se ne pominju imenom i prezimenom. I ako neko preskoči predgovor Muhamera Bazdulja koji otkriva o kome se radi, vrlo brzo će shvatiti da se zapravo radi o Bori, Bregoviću i Džoniju. Da li ste se nakon objavljivanja knjige čuli sa nekim od trojice junaka i kakve su bile reakcije?

Ne, naravno. Pisca se ne mora ticati kako subjekti njegove esejistike doživljavaju pisanje o sebi. Piscu ne treba njihovo mišljenje. Nešto mi ipak govori da bi samo jedan od njih bio stanju ispravno shvatiti što se tu pokušalo reći. Time bi potvrdio, u kontinuitetu, upravo ono napisano o sebi u spomenutom eseju. Ostavljam publici da zaključi koji je. Nije teško.

U vašim tekstovima, uočljivo je prožimanje kulture (pre svega muzike) i politike, da li su te komponente neodvojive na ovim prostorima?

Ne znam kako bi izgledalo pisati dublje o našoj muzici devedesetih a izbjeći historiju, što znači politiku i ideologiju. S obzirom da ovdje nikad nismo živjeli u sasvim slobodnom i demokratskom društvu, tako ni kulturna i muzička scena nije mogla biti izdvojena od širih društvenih procesa. Ali i kad pišem o svjetskim pojavama, politika je nužno vezana uz njih – kako pisati o Milesu Davisu i džezu izdvojeno iz konteksta rase u američkoj historiji? Ili govoriti o sovjetskim kantautorima, Okudžavi i Visockom, bez realsocijalizma i sovjetskog režima? Čini mi se nemoguće. 

Otrežnjenje i razočaranje, koje ste doživeli devedesetih u Holandiji nakon susreta sa Borom, vašim omiljenim muzičarem iz tinejdžerskih dana, ostavilo је trag i danas. Da li pratite Borin rad zadnjih 20 godina i koje biste pesme izdvojili kao najangažovanije i najuspešnije u ovoj dekadi?

Pratio sam onoliko koliko sam mogao odavde, odnosno koliko sam imao snage za to. Bilo je zamorno, jer sam na tim kasnim pločama vidio silan umor, autorsku istrošenost, uopće jednog autora i jedan bend koji je ispao iz vremena. Ali onda sam čuo Borinu obradu – iako je ona mnogo više od toga – Animalsa i pjesme „When I Was Young“. Ta me pjesma jako potresla. Nakon godina lutanja, otaljavanja, rutine, trošenja na krive stvari, kao da se na tren, poput boksera za kojeg smo mislili da je nokautiran, podigao s poda i napravio ovu verziju – „Kad sam bio mlad“. Pjesmu s čijim sam se tekstom identificirao kao rijetko s čime. I ponovo mu je uspjelo što tako dugo nije: povući onu nevidljivu crtu između „nas“ i „njih“ na liniji identifikacije, pokazati zašto je nekoć bio najveći i zašto smo ga nekada tako slijedili.

Sjećam se prije nekoliko godina u Zagrebu, sjedio sam na terasi kafića jedne večeri, a na terasi preko puta klinci su se veselili i pjevali – sve, od narodnjaka do onog imena kojeg ne bih spominjao, a po kojem se Hrvatska također raspoznaje nažalost. U jednom trenu krenula je „Kad sam bio mlad“ neočekivano. To je bio neobično jak doživljaj. Klinci su je pjevali posvećeno i izazivajuće. I njima je bilo jasno koliko je moćna.  

Da li mislite da je trebalo da postupi kao Džoni i da se povuče ,,na vreme”?

Možda. Ali zamišljam nešto drugo: kako bi tek bilo da je, kad je trebalo, izabrao bolju stranu od one koju je izabrao. Zamislimo kakva bi to bila snaga da je bio uz humaniji, antiratni dio zemlje, tamo gdje u stvari spada. Kao primjer, podsjetio bih na pjesmu „Ja bih da pevam još malo“ za koju malo ljudi zna da je zapravo Borina. To je eksplicitno antiratna, humanistička pjesma. Mogao je dakle krenuti i tim putem. Kamo sreće – po njega i po nas. 

Kako posmatrate Bregovićevu misiju, započetu još od soundtrack-ova ,,Dom za vešanje” i ,,Kraljica Margo”, spajanja etno zvukova od Ohrida do Alpa, i mirenja nečega što je izgledalo nepomirljivo, a u vreme kad su pravljene barikade, rušeni mostovi  i gradovi širom do tada zajedničke zemlje?

Gorana Bregovića smatram i inače jednom od najvažnijih suvremenih jugoslavenskih pojava, autora koji značenjem i domašajima ide uz rame najvećima – uz Makavejeva, Kiša, Kusturicu i Laibach na primjer. Njegova nam se sadašnja muzika može i ne mora dopadati – iako je uvijek pažljivo i s mnogo truda napravljena – ali on je kulturna činjenica par excellence. Promijenio je jugoslavensku kulturu i stvarnost uopće, a to je nastavio činiti i kad se zemlja raspala. Bregović je mislilac, filozof, samo što nesposobni ne znaju to pročitati i protumačiti kod njega.

Od Pariza do Atine, i tamošnja publika osluškuje, oseća i pleše uz balkanski ritam, spoj dalmatinskih klapa, šumadijske harmonike i trubača,  sve pod Bregovićevom dirigentskom palicom. Da li ga smatrate i danas najboljim jugoslovenskim ambasadorom kulture?

Mi imamo jako malo ljudi koji su vani napravili kontinuirane karijere i ostavili dublji pečat. Ni naši najveći pisci, Andrić i Krleža, nisu se primili osim u tragovima, uglavnom za uske specijalističke, slavističke krugove. Kiš je uspio dobaciti malo šire. Bregović je jedini muzičar odavde s ozbiljnom karijerom, a bogami i slavom na svim geografijama. Pored njega još jedino je Kusturica naravno uspio svojim filmovima i Pogorelić kao pijanistička zvijezda. U anglosaksonskom svijetu, koji i dalje određuje trendove u kulturi, samo dva su imena što su ostvarila kontinuiran i rastući uspjeh: Slavoj Žižek i Marina Abramović. Oni su i generacijski bliski s Bregovićem, što je intrigantno – to je generacija rođena malo nakon Drugog svjetskog rata. Zašto baš oni i zašto baš ta generacija, posebno je pitanje.

I kako gledate na ponovo okupljanje Bijelog Dugmeta, ovog puta bez Bebeka, i sa nešto drugačijim aranžmanima?

Ne mogu ovo nikako doživjeti kao Bijelo dugme. Dugme je bilo rokenrol bend, električni dakle, i s članovima koji su bili suma veća od zbira dijelova, bend jakih individualaca. Čisto zvukovno govoreći, bend s izrazitom ritam-sekcijom, na jednoj strani, Bregovićem na drugoj strani – on je muzički „natkrivao“ i sažimao ritam-sekciju i klavijature – i treća točka bio je pjevač u sredini. Kad nema „kičme“ od basa, bubnjeva i klavijatura u pozadini, nego sviraju perkusionisti i duvači, odmah nedostaje taj centar zvuka. Međutim, izvan muzike, sam razlog postojanja tog najvećeg od svih naših bendova danas je upitan, u najmanju ruku, taman i da je u prvobitnoj muzičkoj postavi. Kraće rečeno – ne dopada mi se ova verzija. Žalosti me i nervira, štoviše.

Kada ste napuštali rodni grad Zagreb, slušali ste stihove Džonijeve pesme ,,to što sam bio do sad crna zemlja pokriva“. Sećajući se verovatno najtežeg momenta u vašem životu, sa ove distance, ako odlučite da se vratite u Zagreb ili u neki drugi balkanski grad, koju biste pesmu slušali ili pevali na glas?

To je odlično pitanje. Prvo što mi pada napamet je Arsenova „Vraćam se tu“:

„Možda pošli bismo dalje,
da se ne vratimo nikad,
ali dobro su nas čuvali ti lanci
Za toplu obalu djetinjstva

bili smo vezani k’o čamci,
život sav.”

Druga je „Povratak“, na Tinove stihove, možda najposebnija od Arsenovih kompozicija, ali ta je za daljinu, za čežnju za domom s drugoga mjesta. Zapravo većina najboljih pjesama napravljena je za refleksiju izdaleka, skoro nijedna nije napisana za povratak. To nešto govori kako su se autori osjećali spram te mogućnosti.

Koje biste Arsenove pesme izdvojili kao vama najupečatljivije iz onog prvog razdoblja njegovog rada od sredine 60ih pa do kraja 80ih?

To je tako veliki i značajan autorski opus da bi ga trebalo dijeliti na pod-opuse, na tematske grupe. Bez obzira na to, najpoznatije i najvoljenije njegove pjesme su to s razlogom – zato što su najbolje: „O mladosti“, koja je diskretna parafraza Cvetajeve, pa maestralna antinostalgična „Takvim sjajem može sjati“, naravno „Moderato cantabile“, „Sve što znaš o meni“, kasnija „Otkako te ne volim“ – bezbroj ih ima. Mnogi su već rekli da je Arsen pravio pjesme po kojima smo živjeli. Od albuma pak mislim da je „Tihi obrt“ najzaokruženiji, a izašao je u najstrašnije vrijeme. Uostalom, napisao sam čitav esej o toj ploči.

Pored svoje prirodne povučenosti i opreznosti, Arsen je ipak prvi koji se usudio da u Hrvatskoj progovori o ratnim profiterima, u istoimenoj pesmi. Da li je Arsenovo ,,Ministarstvo straha“ i dalje aktuelno i ko je danas ,,dobri Boss koji nadahnjuje od 7 do 3“ ?

Srećom nije. Današnjih se hrvatskih ministarstava više nitko ne boji. Taj strah zamijenila je nekakva masa bez pravog oblika, ili možda ono što Talijani zovu „zidovi od gume“, a Amerikanci „staklenim plafonom“. To je naravno vrlo loše i mučno, ali straha o kakvom je tada govorio Arsen više nema.

Da li vidite u nekom mladom muzičaru Borino buntovništvo ili Arsenovu liriku?

Ne. Kako bi se netko bunio na onakav način, tekstovima, kad to danas ne znači ništa? Buntovnost one vrste nastala je u specifičnim kulturno-historijskim okolnostima koje su bile jedinstvene i neponovljive. Kad su te okolnosti nestale, i ta je vrsta kulture nestala s njima.

Što se intimizma u tekstovima tiče, Gibonni je izvrstan, najbolji danas. 

Da li je Rundek pevač sa ovih prostora koji je najviše napredovao u muzičkom izrazu? Kako posmatrate njegov rad iz perioda Haustora, a kako njegov preporod sa Cargo orkestrom?

On je izuzetna ličnost prije svega, autorski, umjetnički i ljudski, jedan od onih o kojem je nemoguće reći išta loše – svako ko bi tako nešto pokušao, riječi bi se automatski okrenule protiv onoga koji govori loše. Ali mislim da je Rundek bolje funkcionirao u bendu, u Haustoru dakle, i da je takva napetost, kreativna i psihološka sa Srđanom Sacherom i ostatkom muzičara rodila najsretnije stvari, najbolje ploče. Oni su zaista bili bend. Sjećam se njihovih koncerata iz osamdesetih, Rundeka u radničkom odijelu i momenta kad bi u finalu „Šejna“, na pucanj padao na pozornicu, kao Morrison u „Unknown Soldier“. To je bilo silno uzbudljivo. Danas osjećam i kod njega zamor pomalo. Ne dopada mi se što je postao ikona dijela kvaziljevičarske, hipsterske klase, ljudi lažnog sjećanja i pseudoangažmana.

Kako gledate na komentare u ovdašnjoj javnosti da ste možda bili prestrogi prema Balaševiću? Jer bez obzira na tadašnje njegove rigidne stavove i izjave, koje ste argumentima pobili, upravo je Balašević bio devedesetih godina u Srbiji jedan od glasova razuma i usprotivio se nasilju, šovinizmu i totalitarizmu svake vrste. Nije li ipak tada zaokrenuo kurs…

Kako sam bio prestrog kad sam citirao njegove vlastite riječi? Osim toga, ljudi su naviknuti na medijske odstrele pa najvažniji dio mog eseja nisu izgleda ni shvatili: tamo eksplicite kažem da je grijeh rečenica citiranih iz njegove vlastite knjige – grijeh svih ili bar većine nas iz onog vremena.

Inače o njemu kao autoru mislim sve najbolje.

S obzirom da ste u knjizi detaljno opisali emocije koje je u vama proizvela, da li je Oliverova ,,Cesarica” bila to prvo svetlo koje ste ugledali na kraju mračnog tunela devedesetih?

Tako je. Ta Gibonnijeva pjesma ne liči ni na jednu drugu, ni prije ni kasnije kod nas, i ima u njoj nešto svijetlo, radosno, ljudsko, blago. I kad se pogleda kad ona nastaje, fascinantno je da je jedan autor imao snage napraviti tako nešto puno svjetla i dobrote, i opijenosti ljubavlju i čistotom. A samo je Oliver to mogao onako otpjevati, on je oplemenio ionako veliku pjesmu.

Pomenuli ste da Oliver nikada nije pevao tako dobro kao poslednjih petnaestak godina? Zbog čega? I u čemu je tajna njegovog uspeha i napredovanja svih ovih decenija?

Fraziranje, tehnika, ekspresija, boja, raspon, sve je to u njega posebno i daleko iznad drugih. S ogromnim iskustvom koje ima, Oliver barata bez napora čitavom serijom pjevačkih majstorija i manirizama – način kako donese muzičku frazu, kako mijenja ton i atmosferu pjesme, kako se odnosi prema tekstu i podcrtava stihove muzički, kako nešto pojača a nešto priguši, njegovi ad libovi i obligata, male improvizacije, a da ne govorimo o „lagama“, o tonalitetima u kojima pjeva: može pjevati kao bariton, vrlo nisko, bojom kao Tom Jones recimo, a može kresnuti u visinu kao rijetki. Nek si ljudi puste obradu Coccianteove „Bella senz’ anima“ ili u prijevodu „Bez duše lijepa“ pa nek čuju kakav je raspon između najnižeg tona strofe i najvišeg u refrenu – zadivljujuće sve zajedno. Zbog napretka studijske tehnike glas mu snimaju napokon kako treba, bez one zakopanosti u tonskoj slici, bez kompresije prevelike i razlivanja u ehu i reverbu kao nekad što se radilo, tako da se taj glas sad na pločama čuje u svoj svojoj raskoši i pjevačkoj virtuoznosti.

Kako gledate na pojavu da su u Hrvatskoj među mladima danas upravo najslušaniji Željko Joksimović i njegov ,,libero” i SARS sa pesmom ,,Buđav lebac”, koji pune splitske i varaždinske dvorane? Da li je to ,,rokerski“ odgovor mladih na cenzuru koju je HDZ uveo još početkom devedesetih, a koja se i do dan danas prećutno zadržala?

Ta djeca su umorna od zabrana, od nametanja ukusa, od propisivanja šta da slušaju. Ne može ti nitko narediti šta ćeš voljeti. Dakle dijelom je zaista i reakcija na cenzuru, ali i nešto mnogo dublje. Taj zvuk im je prepoznatljiv na jednoj dubokoj razini kulturne povezanosti i bliskosti, osjećaju u toj muzici nešto toplo, prisno, uzbudljivo, s čime se mogu identificirati. Tu čuju nešto vlastito što im je bilo oduzimano i sad napokon bez barijera i granica, ili unatoč njima, uživaju u tome. Već po izboru riječi u odgovoru, vidim da bi se gotovo mogla napraviti analogija s nečim erotskim. Nije to slučajno.

Za hrvatsko tržište – za Prosvjetu- objavili ste novu zbirku eseja ,,Historija i savremenici, ogledi o srpskoj kulturi”. Koji period srpske kulture obuhvata istraživanje? da li će se knjiga naći uskoro i na srpskom tržištu, i da li postoji šansa da ponovo Heliks bude izdavač, pošto ste sarađivali na prethodnoj?

Tekstovi su varijacije o najznačajnijim imenima srpske kulture, eseji koji zahvaćaju tematski od Dositeja i Vuka, pa sve do Kiša i Dragoslava Mihailovića, jedna galerija najvećih pojava, pisana s ljubavlju. Pored vlastitih poetskih zbirki na ovu sam knjigu najponosniji. Nadam se da će biti objavljena u Srbiji. U Hrvatskoj je, držim, više nego potrebna. „Heliks“ iz Smedereva je sjajna mala kuća koju vode fantastični ljudi i radovao bih se da knjiga izađe upravo kod njih.

Da li postoji mogućnost za neki (novi) zajednički projekat sa Rosićem, Bazduljem i Janjatovićem?

S ovom trojicom kolega i prijatelja – uvijek. Muharem i ja smo suradnici u novom časopisu „Moderna vremena“, koji upravo ima neočekivan i velik odjek na srpskoj kulturnoj sceni. Mom drugu Rosi redovito sam sugovornik u njegovim tekstovima u „Nedeljniku“.

Da li je zlatno doba kulture Beograda bio onaj period gostovanja Milesa Davisa?

Zapravo to je dobar način da se omeđe dva kraja najboljeg i najuzbudljivijeg kulturnog perioda grada – od Milesovog gostovanja 1973. u Domu sindikata, do koncerta u Sava Centru 1986. Nekako je sve stalo u tih 13 godina: najbolji period Bitefa, FEST-a, Bemus-a, Beogradskog džez festivala, Hajdučka česma, „Grobnica za Borisa Davidoviča“ i „Čas anatomije“, Paket aranžman i Dečko koji obećava, Šijanovi filmovi, Ruski umetnički eksperiment, Odbrana i poslednji dani… moglo bi se redati unedogled skoro.

Kako vam Beograd izgleda danas, 15 godina od kada ste poslednji put boravili? Pre svega kulturna scena, pa i ukupna društveno-politička situacija?

Izgleda mi kao grad bez središta, bez simboličke zamišljene točke oslonca. Centar grada još imponira, ali mi je sve djelovalo nekako rasuto, kao da se traži, konfuzno. Onaj arhitektonski i urbanistički nered kao da mi nikad nije bio očitiji – one predivne i trajno tajnovite kuće i zgrade iz tridesetih, male vile, secesija i modernizam, a pored njih odmah užas novih građevina iz prošlih godina i decenija. Prošli put kad sam bio u Beogradu, to je bio period strahovito mračan – nekih pola godine nakon ubojstva Đinđića, i osjetio sam bio ponovo beznađe i izgubljenost. Samo godinu ranije, u jesen 2002. Beograd mi je zračio svjetlošću, energijom i novim početkom. Imao je i zadobio ponovo nešto od Beograda kakav pamtim prije devedesetih. Sada nisam osjetio takvu atmosferu više. Time, čini mi se, posredno odgovaram i na pitanje o kulturnoj sceni i pogotovo o takozvanoj društveno-političkoj situaciji. Nadam se da će se grad trgnuti ipak.

Razgovarao: Roman Jević

Kaleidoskop

  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.