Teorem dostojanstva – Ljudska bića mogu pristati na gubitak mnogih stvari, osim jedne: vlastitog dostojanstva.
Što je u stvari dostojanstvo?
Današnji svijet ne nudi ni jednu opciju koja bi od čovjeka zahtijevala unutarnju disciplinu pomoću koje bi kao ljudsko biće mogao razlučiti ispraznosti i iluzije koje mu nudi potrošačko društvo, od onoga što je zaista bitno i obnavljajuće.
Postoji ipak nešto u našoj nutrini što nas tjera da se konstantno suočavamo sa samim sobom, sa svojim ovisnostima i automatizmima koje najčešće usvajamo zbog udobnosti i podložnosti ili zbog kukavičluka i neznanja. Ako želimo biti ono što istinski jesmo, dnevno prakticiranje filozofije – kao potrage za istinom i ljubavi prema mudrosti – omogućuje nam da uvidimo da su upravo ovisnosti i automatizmi najčešće prepreke našem svakodnevnom razvoju.
Jedan od ključeva za dolazak do nutrine vlastitog bića, do razumijevanja vlastitog identiteta i usavršavanja svog života s punom sviješću, sastoji se u prakticiranju dostojanstva. Nije riječ o težnji za priznavanjem naših zasluga, već o vlastitom poštovanju svoje biti i o opredijeljenosti da prema njoj djelujemo u životu.
Riječ dostojanstvo dolazi od latinske riječi dignitas. Povezuje se s osobnom vrijednošću, zaslugom, vrlinom, spremnošću, položajem i čašću. Također je povezana s idejom veličanstvene ljepote i s uzvišenošću.
Lažno dostojanstvo
Kada se govori o osobama koje zauzimaju visoke položaje u političkom sustavu vlasti, često se govori o “dostojanstvenicima”, stoga se dostojanstvo shvaća kao status u društvenoj hijerarhiji koji svatko prepoznaje. Ideja dostojanstva miješa se s potrebom da budemo netko i nešto pred drugima, a time i pred samim sobom. Svako ljudsko biće ima vlastitu taštinu i želju za priznanjem, potrebu da si kaže da je netko, a ne ništa.
Već u rimsko doba, a i poslije, težnja da se postigne dignitas ili dostojanstvo, sastojala se više u stjecanju onoga što smatramo da zaslužujemo kao osoba, u smislu društvenog položaja, a manje u pronalaženju tog dostojanstva unutar sebe. Platon nas upozorava da ovakvo ponašanje može dovesti do iskrivljenog oblika vlasti, kao što je timokracija ili težnja za počastima. Takav način shvaćanja dostojanstva čini dostojanstvo pretjerano ovisnim o društvenom priznanju i okolnostima, a ne uzima u obzir nutrinu pojedinca. Upravo su tako, u ime “svetog dostojanstva” ovih ili onih, počinjeni najgori zločini – zbog ranjenog ponosa, ljubomore, sebičnosti i pohlepe.
Težnja za stjecanjem društvenog dostojanstva kroz priznanja i obnašanje moći općenito vodi utrci za počastima, raskoši i za onim izvanjskim. To je prividno dostojanstvo u kojem pomodno i pristrano mišljenje diktira ono što je “prikladno i dostojno”.
Očigledno je da je današnji svijet postao društvo spektakla, svijet u kojem forma dominira nad sadržajem. Više nije važno ono što netko govori ili misli, već način na koji to kaže i zato nestaju autentične vrijednosti. Ali u stvarnosti otišli smo i dalje jer smo – zahvaljujući virtualnom svijetu – ušli u eru simulacije. Realnost je gotovo nevažna, važno je sve ostalo, sve ono što se tiče života koji bismo mogli živjeti kada ne bismo živjeli ovaj – koji je banalan i predvidljiv.1 Nevjerojatan je broj virtualnih rajeva kojima obiluje internet, s njihovim besprijekornim vilama i savršenim ljubavima, gdje možete učiniti sve što sanjate, gdje možete učiniti sve bez stvarnog življenja i bez napora. Stvaran život više ne postoji, a kao posljedica, ne postoje ni odgovornost ni predanost. Svatko gradi svoj virtualni identitet i svoje lažno dostojanstvo.
Zanimljivo je da je civilizacija koja se desetljećima borila za dostojanstvo čovjeka, za poštovanje kultura i odgovornost prema prirodi, u konačnici izgubila vlastito dostojanstvo i nesposobna je za provođenje individualnih i kolektivnih reformi.
Potraga za dostojanstvom
Unatoč svemu, potreba da se ponovno stekne ljudsko dostojanstvo neumoljiva je u ljudskom biću, a od početka XXI. stoljeća pojavljuju se nova strujanja u toj potrazi koja odbacuju zablude proteklog stoljeća. Preko socijalnog, humanitarnog i kulturnog volonterstva, tisuće mladih započelo je prakticirati i razvijati vlastito dostojanstvo, samim time omogućujući novo dostojanstvo i ljudima kojima pomažu.
Takva odgovornost za stvarnost ima istinski neprocjenjivu vrijednost i omogućava obnovu filozofskog osjećaja dostojanstva. Koncept dostojanstva i njegova prakticiranja izvrstan je pokretač za reformiranje čovjekove vizije života, koncept koji je nadahnut mudrošću i humanističkim filozofijama. A humanizam naglašava da čovjek koji ne misli da je slobodan, nikada to neće niti biti.
S filozofskog gledišta, ljudsko se dostojanstvo shvaća upravo prema tim načelima. Filozof Bertrand Vergely podsjeća nas da postoji nešto u ljudskom biću što je neprocjenjivo jer se nalazi iznad svakog vrednovanja, no istodobno svemu daje pravu vrijednost. To nešto evocira samo na ravan duha. Duh nije dragocjen samo zato što nam dopušta razumijevanje stvarnosti i oslobađanje od iste, već i zato što gledanje duhovnim očima oplemenjuje stvari, uzdiže ih umjesto da ih reducira, utvrđujući ih u dostojanstvu i izvrsnosti. Smisao je moralnog života, kao prakticiranja filozofije u svakodnevici, življenje ove istine.
Dostojanstvo čovjeka
U XV. stoljeću, nadahnutom klasičnim autorima, ali i Kabalom, Biblijom i hermetizmom, talijanski filozof Pico della Mirandola piše svoj slavni govor O dostojanstvu čovjekovu ili De hominis dignitate. Podsjeća nas da, ljudsko biće, za razliku od ostalih zemaljskih stvorenja, mora znati odabrati između životinje i anđela da bi ostvarilo svoje prirodno stanje. Upravo vježbanje nutarnje slobode čovjeku jamči dostojanstvo. Budući da u sebi nosi i sve ostale prirode, ljudska priroda obvezuje svijest na izbor koji nikakve okolnosti ni naslijeđe ne mogu unaprijed odrediti.
Ako vidite da čovjek puzi potrbuške po tlu, nije čovjek ono što vidite, nego truplo. Ako vidite čovjeka čiji je pogled zamagljen varljivim fantomima njegove fantazije (…), roba svojih čula, to što vidite je životinja, a ne čovjek. Ako vidite filozofa koji razlučuje sve stvari po pravom razlogu, poštujte ga: on je nebesko, a ne zemaljsko biće; ako vidite da se povlači u kontemplaciju, nezaokupljen svojom tjelesnošću, u svetište svoga duha, nije ni zemaljsko ni nebesko biće, već božanstvo umotano u ljudsko tijelo. (…) Ali čemu sve to vodi? Da shvatimo što nam dolikuje, jer nam naše prirodno stanje omogućuje da budemo ono što želimo te da nas ne optuže da smo usred počasti visokog položaja zanemarivali svoju visoku odgovornost, pretvorivši se u tegleću životinju ili čovjeka lišena razuma. (…) Neka sveta ambicija ovlada našim duhom i učini nas nezadovoljnima prosječnošću. Mi težimo vrhuncima, radimo svim svojim snagama da ih dosegnemo.2
Kant vrlo precizno govori o načelu ljudskog dostojanstva: Postupaj tako da čovječnost, kako u sebi tako i u drugima, uvijek uzimaš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo.3
Ova postavka drugog kategoričkog imperativa zapravo potvrđuje da svako ljudsko biće (ili kako kaže Kant, svako racionalno biće), kao svrhu samu po sebi, posjeduje određenu vrijednost koja nije relativna, već nutarnja, esencijalna. Ta vrijednost, koja se ne može mjeriti, jest dostojanstvo.
Ono što je vezano za ljudske potrebe, ima tržišnu vrijednost; ono što pruža zadovoljstvo pokrećući naša čula, ima emotivnu vrijednost, a ono što može učiniti da nešto zadobije smisao samo po sebi, uz pomoć nutarnje vrijednosti, jednostavno nema cijenu već dostojanstvo.4 Ljudsko biće nema cijenu niti je ekvivalentno bilo kojem drugom ljudskom biću. Jer ono što ima cijenu, može se zamijeniti bilo čime što mu je ekvivalentno; dok ono što je iznad svake cijene i što stoga ne dopušta nikakvu ekvivalentnost, ima dostojanstvo. Moralnost i humanost jedine nemaju cijenu.
Ti kantovski koncepti ponovno se pojavljuju u vrlo lijepom djelu F. Schillera O ljupkosti i dostojanstvu:
Vladavina nad instinktima pomoću moralne snage je sloboda duha i izraz slobode duha, a u svijetu fenomena (u svakodnevici) naziva se dostojanstvo.
Kažemo da je netko samosvojan kad je sposoban usmjeravati se prema vlastitom zakonu koji je čvrsto određen iznutra, a ne nametnut izvana. Suštinski, dostojanstvo racionalnog bića, kako nam govori Kant, jest čin poštovanja samo onog zakona koji smo istovremeno sami utvrdili i unutar sebe i kojeg se pridržavamo. Ali ta samosvojnost ljudskog bića traži da budemo svjesni da ovaj zakon nije oprečan univerzalnom zakonu jer bismo u suprotnom pali u separatizam, individualizam, u potragu za zakonima i načelima koji će biti u službi našeg interesa.
Da bismo mogli slobodno djelovati, prije svega moramo misliti svojom glavom i poštovati vlastite odluke, to je ono što se podrazumijeva pod slobodom duha. Poslušnost svojim slobodno odabranim mislima daje dostojanstvo ljudskom biću. Slobodna volja odnosi se na sposobnost koju svatko posjeduje, sposobnost da se samostalno odredimo, donoseći odluke i prakticirajući vjernost vlastitim principima.
Moralni život i praksa dostojanstva
Kant pojašnjava da se moralnost ne smije miješati s moraliziranjem. Ne radi se o držanju prodika drugima, niti o prozivanju drugih u ime neke dogme. Radi se o unutarnjem ponašanju koje nas tjera da nadilazimo naše vlastite interese kako bismo djelovali u službi univerzalnog i zajedničkog dobra ili interesa. Kant kaže: Radite tako da se vaš princip djelovanja može uspostaviti kao univerzalni zakon. Jer ono što je dobro za tebe, može biti dobro za cijeli ljudski rod.5
Da bismo razvili moralan život, potrebna nam je moralna snaga, odnosno nastojanje da prevladamo prepreke koje nas sprečavaju da djelujemo u skladu s onim što mislimo.
Etika i moral su teorija i praksa filozofije na klasičan način koja ljudsko biće uzdiže prema njegovu dostojanstvu.
Praktični aspekt filozofije jest omogućiti da iziđu nutarnje vrijednosti koje svi posjedujemo. To donosi povjerenje u sebe i druge i, prije svega, neiscrpnu sposobnost rješavanja životnih poteškoća.6
Uvjeti za dostojanstvo
Kao što smo vidjeli, koncept dostojanstva povezan je s nizom filozofskih načela ili ideja: s mudrošću koja nam omogućuje prevladavanje neznanja, slobodom duha koja nas vodi iz podložnosti, moralnom snagom koja nas oslobađa mehanicizma i inercije, i autonomijom koja nam omogućava manju ovisnost o situacijama i okolnostima.
Ta su načela usko povezana, međusobno se potiču i omogućuju stvaran filozofski koncept za unapređenje ljudskog bića i društva.
Traganje za dostojanstvom i njegovo prakticiranje pretvara ljudsko biće u idealista koji ima potrebu djelovati tako da promijeni i poboljša svijet i sebe.
Michel Lacroix podsjeća nas da duša poprima boju misli koje ju obuzimaju (…); ako su naše misli okrenute prema idealu, duša se uzdiže (…); ako je, naprotiv, duša lišena ideala, ona osiromašuje.7
Pokazalo se da su ideologije, stranke i režimi koji eksplicitno ili implicitno krše teorem dostojanstva pogubni za sebe i za druge.
Danas, više nego ikada, upravo je kriterij dostojanstva taj koji nam omogućuje da odlučimo o valjanosti ideala koji se mogu prihvatiti. Svaki prijedlog koji ne promiče unutarnje i vanjsko dostojanstvo čovjeka, u sebi već sadrži klicu antihumaniteta.
Može se reći da je zahtjev za dostojanstvom ljudskog bića temeljni ključ koji će nam omogućiti prihvaćanje ili odbacivanje ideala ili načina života uspostavljenih ili predloženih u XXI. stoljeću. Dostojanstvo omogućuje prevladavanje straha od predanosti i straha od ideala.
Autor: Fernand Schwarz
Sa španjolskog preveo: Boris Kučalo
1 Frederic Beigbeder, Au secours, pardon, ED. Grasset, 2007.
2 Pico della Mirandola, Govor o dostojanstvu čovjeka
3 Vidi: Nicola Abbagnano, Diccionario de filosofia, Ed. Fondo de Cultura Economica. Mexico. 1963.
4 Immanuel Kant, Osnivanje metafizike ćudoređa
5 Nicola Abbagnano
6 Delia Steinberg Guzman, Godišnjak Nove Akropole 2007.
7 Michel Lacroix, Avoir un idéal est-ce bien raisonnable?. p. 127. Ed. Flammarion
Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E
Teorem dostojanstva ljudskih bića napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →