Teror suvišne linije – Vida Ognjenović

Teror suvišne linije

crtez-3-RR

Jedan je genije, arhitekt, slikar, esejista, filosof, profesor dr Ranko Radović, proveo je svoj radni vek među nama u nastojanju da ukaže na to koliko mi njegovi savremenici, opijeni urlatorskom poemom o slobodi, a potkovani svojim osionim neznanjem, olako gazimo mnoge prirodne zakonitosti. Podajući se jednosmernim opsesijama gomilanja nepotrebnog, zanoseći se da time postižemo bogatstvo varijacija forme, ili materijalnih vrednosti, doterali smo dotle da se najbolje poznajemo po greškama.

Navodio je ubedljive primere bezobzirnog građevinskog razaranja nasleđa, kao i poricanja svega što nismo razumeli u savremenom iskustvu uspešnih, a toga nije bilo malo. Nasilje nad kulturnim i umnim dobrima uz moralnu i solidarnu ravnodušnost, gresi su divljačke težnje za dominacijom po svaku cenu, opominjao nas je. U to nas gura i današnja ubilačka reklamokratija koja deluje po modelu nadgornjavanja do istrebljenja, odnosno po principu da bi se moja linija videla, moram da nadjačam, ili ako treba izbrišem svaku drugu oko nje.

Apolon protiv Atine

Čuvajte se tog primitivnog nagona, upozoravao je profesor Radović svojim tekstovima, knjigama, kućama koje je gradio, i predavanjima koje je držao pred širokim slušateljstvom raznih zemalja. U svetu su iskusnog arhitektu i teoretičara mnogo bolje čuli i razumeli nego mi ovde. Nas su po običaju više oduševljavale estradni lažni opsenari, stručnjaci za dobro naroda. Nije, nažalost, jedini genije kojeg nismo prepoznali ni sledili, ali jeste jedan od retkih koji nije mario za estradne aplauze, već je do kraja jurišao protiv vetra, znajući dobro šta su vitezovi, a šta vetrenjače.

Jedna od njegovih brojnih briljantnih esejističkih rasprava tiče se fundamentalnog pitanja nadriforme u umetnosti pojedinačne gradnje kao i kompozicije polisa, gde graditeljstvo, kako on kaže: ne treba da je stil, nego pogled na svet i na život, na prirodu i na duh mesta, stav prema životnim procesima, prema podneblju i autentičnosti. Radović je često ukazivao na to da je proizvoljno divljanje forme nad funkcijom u savremenoj gradnji zapravo simuliranje slobode u graditeljskom postupku i najčešće je parodija oblikovanja prostora.

Stari je nauk da je svaka suvišna linija u nacrtu putokazna strelica na putu u promašaj i kič. Suvišne linije su, naravno, moguće i u domenu funkcije i forme, a često su upravo one uzroci neusaglašenosti među njima. U stalnom nadmetanju za prednost i prvenstvo između ta dva osnovna činioca arhitektonske celine nema pobednika, jer taj odnos i ne sme da bude utakmica. Ako se u to izrodi, onda je u pitanju manjkavost postavke problema. Tada tu više nije reč o razlikama apolonijskog i dionizijskog principa, već o sukobu između razmetljive surevnjivosti narcisoidnog Apolona i mere razuma mudre boginje Atine.

18537386

Soba kuma Saveljića

Neprirodnost takvog spora je tim veća što ni božansko poreklo, ni specifičnosti delovanja tih bogova nisu međusobno isključivi, naprotiv, oni se prepliću i dopunjuju. Oboje su deca vrhovnog boga Zevsa, pri čemu je Atina rođena iz njegove glave, koju je za tu priliku otvorio Hefest, a Apolona je rodila titanija Leta, jedna od brojnih Zevsovih nevesta. Osim što je boginja mudrosti, veštine i stvaranja, a ništa manje joj i ne bi pristajalo kad je rođena iz glave boga bogova, Atina je bila i vrhovno božanstvo grada i civilnog života. Kao zaštitnica umetnosti, zanatstva, zemljoradnje i pomorstva, bila je na strani muzičara, pesnika, skulptora, kovača, grnčara i tkača, a, po predanju, i sama se isticala u svim tim veštinama, s tim što je kao tkalja bila nenadmašna. Njoj se pripisuju i važni izumi instrumenata, alata, predmeta i sredstava u tim granama, na primer: flaute i trube, ali i jarma, uzde, broda i maslinovog drveta, što su bile značajne inovacije i za Apolonov božanski domen. On je bog umetnosti, proročkih veština, isceliteljske moći, svetlosti i sunca. Štiti i unapređuje muziku, poeziju, činioce lepote, zatim, baš kao i Atina, zanatstvo, zemljoradnju i pomorske poslove. Atinine insignije su: šlem, štit, maslinovo drvo i sova, ptica mudrosti koja je njoj posvećena.Apolonovi znaci su pored lire i lovorovog venca po kojima se raspoznaje i ratničke oznake: luk i strela, ali i tronožac, simbol pregovora i razmišljanja. Priznati i opevani božanski principi po kojima je delala boginja Atina su: mudrost, razum i čistota. Apolonovska načela su međutim: neporecivost proročanstva, diktat forme, simetrija i ravnoteža.

radovic01

Kako je kao zaštitnica grada, boginja Atina, u svojim polazištima bliža presnom životu, zemlji, tlu, zahtevima podneblja i stvaralačkim impulsima koje smatra posredništvom između zemaljskog i božanskog poretka, njeni principi obuhvataju sve vrste funkcionalnosti od one jednostavne u graditeljstvu, zanatstvu i zemljoradnji, do one složenije u umetnosti, filosofiji i proricanju budućnosti. Iz te prapremise proizašla je, verujem i ona postavka arhitekata Grinona i Luja Salivana da „forma sledi funkciju”, stav kojiRadović citira da bi istakao koliko je u međuvremenu zamagljen i koliko je građevina podignuto na potpuno promašenu temu, gde je funkciju prigušilo neobuzdano orgijanje suvišnih linija, predmeta, nadogradnji, besmislenih plastičnih ukrasa i uzanih tuneloidnih prolaza koji unakazuju svaki prostor. Uspešna preuređenja postojećih građevina i promene njihove namene su po Radoviću dokaz da je Frenk Lojd Rajt bio u pravu kad je ustvrdio da su funkcija i forma jedno i da se svaka zgrada može prepraviti i prilagoditi drugačijoj upotrebi, što u tom slučaju znači da funkcija sledi formu.

Ma kojim redosledom da ih posmatramo,funkcija i forma su dva međusobno zavisna gradivna činioca celine, i Radović je neprestano podsećao da je surova greška ako se to zanemari, jer su oni sačinjeni od mnoštva elemenata na kojima se ne sme vršiti nasilje. Po njegovim rečima osnovno načelo gradnje je jednostavno: Kako se živi,tako se i prave kuće. Kako se veruje, tako se grade crkve. Kako se čulno oseća priroda, tako se zida u kamenu ili uz jezero. Kako se diše vazduh i kako kiše padaju, tako se pokriva krov i prave prozori, kakvo je sunce, takva je (bela) boja. Kakva je kompleksna serija životnih sekvenci u toku dana, u toku godine u „toku vijeka” – takve su forme. Kakvi smo kao susedi – ljudi, takvo susedstvo pravimo i sa našim kućama. Kakav biblijski nauk.

crtez-1-RR

Svaka bahatost koliko u crtežu, toliko u izboru materijala ili prostornih oblika, baš kao i nebriga prema prirodi namene i osećanjima čoveka koji radno, ili privatno naseljava izvesnu kuću, podriva ova vrhunska poetička načela.

Primer besprekornog sazvučja forme i funkcije Radović je našao u jednostavnosti jedne prostorije o kojoj je napisao aristotelovski esej, pod naslovom: Soba kuma Saveljića. Belo okrečeni zidovi, koji stoje u izražajnom dijalogu sa smeđom bojom drvenih vrata i prozorskih ramova, stameno ručno tesano pokućstvo, domaći, tkani pokrivači i drugi neophodni delovi opreme sobe u Radovićevom opisu doimaju se kao savršen vangogovski crtež. Taj prostor me mnogo obradovao i naučio, podvukao je odmah na početku teksta. Verujem da ga je obradovao, najpre zato što je ta soba skrojena i sazidana tako uzdržano i smireno, u punoj saglasnosti sa svim što je okružuje. Slikar i arhitekt, Ranko Radović je bio zadivljen pred tim primerom uspele gradnje u kojoj su i graditelj i stanovnik uspeli da se potpuno odupru opasnom teroru suvišne linije. Od te pošasti se on uspešno odbranio još na prvim crtačkim i graditeljskim koracima. Kao i svaki genije, i po tome je kod nas, a i u svetu, ostao u velikoj manjini.

Ranko-Radovic

Vida Ognjenović

Politika online

[objavljeno: 27/03/2010]

Tekstovi o arhitekturi na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments