Terorizam kao problem identiteta

Terorizam kao problem identiteta

Teroristički  napadi, naročito napadi bombaša samoubica postali su jedan od glavnih i sve učestalijih modaliteta djelovanja radikalnih, ekstremističkih grupa i predstavljaju jednu od glavnih prepreka na putu razvoja savremenog svijeta kao modernog i globalnog društva. U posljednjih tridesetak godina,  svakodnevno smo svjedoci sve veće ekspanzije ovakvih poduhvata i danas, ovakav oblik obračunavanja različitih ekstremističnih frakcija sa svojim ideološkim, političkim i vjerskim neistomišljenicima poprima ekstremne oblike i nivo zabrinutosti  svjetske javnosti podiže do nivoa panike. Ako pokušamo da ovaj fenomen objasnimo ili razumijemo sa psiho-socijalne tačke gledišta tada pred nama iskrsava nekoliko nivoa sa kojih ga moramo sagledati. Iz psihološke perspektive najviše će nas zanimati individualna psihologija bombaša samoubice, formiranje radikalnih stavova, njegova psihopatologija ili urođena psihopatija kojom se može manipulisati. Na nivou psihologije grupe ili specifičnije terorističkih grupa moramo sagledati moguće metode indoktrinacije radikalnih ideja u svijest pojedinaca koji tako postaje dio tog kolektiviteta, zatim kako djelovanje ovakvih grupa utiče na opštu društveno-političku klimu i na ličnost i psihologiju ljudi koji su svakodnevno, direktno ili indirektno svjedoci ovakvih događaja.

Savremena psihologija, na žalost ne može nam dati jasne i konačne odgovore na ova pitanja, jer brojna istraživanja koja se danas bave ovom problematikom daju često suprotne rezultate. Ne može se, naime, naći jasna veza između pojedinih crta ličnosti i spremnosti ljudi da se priključe terorističkim organizacijama, šta više, većina lidera ovakvih grupa pa i bombaši samoubice su osobe sa „normalnom“ psihološkom konstrukcijom, bez tragova psihopatologije i psihopatskih karakteristika. Ipak, kako na nivou individualne tako i na nivou kolektivne svijesti sigurno da postoji neka motivišuća sila, pokretačka snaga koja stoji u osnovi formiranja i djelovanja terorističkih grupa i koja pojedinačnu svijest zarazi ekstremno radikalnim idejama.

29558_indoktrinacija_mladih_glup_student_je_dobar_student
Indoktrinacija

Pitanje identiteta, bilo ličnog ili kolektivnog sasvim sigurno stoji u tijesnoj vezi sa terorističkim djelovanjima. Bolje reći traganje za identitetom, i konfuzija, tjeskoba i frustracije koje proizilaze iz odsustva identiteta, nastojanje da se on očuva, da se indetifikuje sa nekim ili nečim pokreće ljude u određenim okolnostima čak i na bezobzirne, nasilne i iracionalne poduhvate.

Ko sam ? Odakle potičem? Kome pripadam? Ovo su prva ontološka, sematička i semiotička pitanja koja iskrsavaju u svijesti  kada preispitujemo samoidentitet koji je u suštini i osnova našeg integriteta. Tijesno povezan sa osjećajem sigurnosti i pripadanja identitet predstavlja osnov naše psiho-socijalne egzistencije i kao takav predstavlja potrebu da negdje budemo ukorjenjeni, da sami znamo ko smo, i da to drugi znaju.

Erikson je u svojoj psiho-socijalnoj teoriji razvoja problem konfuzije ili krize identiteta  povezao sa adolescentnim periodom, međutim nije nužno da on ostane striktno vezan za taj period,  štaviše on može postati i cjeloživotni problem i kao što je rečeno biti pokretačka snaga misli, osjećanja i ponašanja pojedinca.  Dakle od esencijalne važnosti je stabilno, ukotvljeno „ja“ i njegova prisutnost i pripadnost. U traganju za takvom ukotvljenošću  identiteta  ljudi ponekad žive bez  identiteta , odriču se onog što im je dato, dostupno, svakodnevno, “obično”, odbacuju “mali” lični identitet, bježe u usamljenost i izolovanost od spoljašnjeg svijeta, uvjereni da su odabrani za posebnu misiju,  da stiču “veliki”, mnogima nedostupan identitet. Na taj način se identitet ispoljava kao aspekt emotivnog i psihološkog sklopa pojedinca i on je, sledstveno tome, nerazdvojan od očuvanja ličnog integriteta i sigurnosti  i može biti izuzetno otporan na promjenu. Da li nekad  frustracija nepripadnosti sebi, nečemu ili nekome može da stvori iskrivljeni, spasonosni i „sudbonosni“ identitet u čiju se odbranu žrtvuje sve, pa i život… tuđi i vlastiti?

186610-articol_84606100

Terorizam se onda može shvatiti kao ekstremno sredstvo odbrane takvog identiteta. Stvari se tako mogu posmatrati i na individualnom i na kolektivnom nivou, jer kao i pojedinac tako i šira grupa, određeni  pokret  ili društvena organizacija prolaze kroz sistem identifikacije sa nekom idejom,vrijednostima i stavovima stvarajući tako sopstveni identitet koji  postaje suština bivstvovanja, duh , žila kucavica te grupe. Identitet  ovdje u najvećoj mjeri egzistira kroz razgraničavanje “nas” od “njih”, što predstavlja  identitet per se. Tad postoji tendencija veličanja vrijednosti “naše” strane kao uzvišene i bitnije čime  se podstiče homogenizacija grupe i priklanjanje i poštovanje autoriteta vođe, jača borbeni duh i spremnost da se bezuslovno krene za idejom. Kolektivni identitet  u svoju konstrukciju uključuje mnoštvo individualnih identiteta tako što im daje zajedničko usmjerenje, zajedničku svijest  opštim moralnim, etičkim i djelujućim principima kako u odnosu na „nas“ tako još bitnije u odnosu na sve druge – „njih“. Oni se dakle koristie za proces ukojrenjivanja kolektivnog identiteta u pojedinčnu ličnost koji je jednim dijelom proizvod dobrovoljnosti  (traganje za zaštitom i sigurnim utočištem), a drugim dijelom proizvod nametanja pravila i oblika kolektivne zaštite. Pojedinac na taj način ulazi u sindrom kolektivizma koji pripadnike drugih kolektiviteta gleda kao na potencijalno ugrožavajuće faktore po sopstveni integritet što može stajati u osnovi terorističkih djelovanja.

Za nacionalni identitet  se pretpostavlja da je  čovjeku dat po rođenju i uzima se kao determinantna odrednica, gdje sloboda izbora praktično i ne postoji čak i u situacijama kada se pojedinac nalazi prostorno udaljen od glavne etničke grupe. Kroz svijest o nacionalnom identitetu uvjek se od pojedinca traži da otkriva svoju kulturu, da saznaje i pamti kao arhetipske slike ko smo bili u prošlosti i šta predstavljamo u sadašnjem trenutku i okruženju, da pronalazi sebe i svoje mjesto u tom kontekstu,  da se samospozna i samoodredi. Mehanizmima indoktrinacije ekstremnih nacionalističkih ideja u svijest pojedinačnih nacionalista dolazi do nacionalne homogenizacije gdje se pojedinci odriču vlastite  individualnosti, specifičnosti, samobitnosti, slobode i duhovnosti u ime kolektivnog, nacionalnog identiteta. Oni pristaju da potisnu sve druge oblike kolektivne identifikacije u korist nacionalnog. Takav stav podrazumijeva se i kod ostalih pripadnika nacije ,a  kada se postigne unutrašnja homogenizacija i identifikacija i ostvari većinska podrška i opredjeljenje  za proklamovani nacionalni identitet, onda se pristupa suzbijanju  sloboda i samostalnosti  kod onih koji nijesu prihvatili  opšteprihvaćeni jednodimenzionalni identitet. Nakon toga akcija se širi na sužavanje slobode i prostora kod drugih etničkih grupa u okviru iste političke zajednice ili u užem i širem okruženju. Ovdje je po srijedi instrumentalizacija etničkog identiteta kroz ekstremne nacionalističke indoktrinacije kojom se stvaraju brojne terorističke grupe i pojedinci koji  su spremni da u ime nacije oduzimaju tuđe i daju svoje živote. Od presudne je važnosti svoje ideje, uvjerenja i ekstremni radikalizam je  staviti u fokus pažnje svjetske javnosti a potisnuti druge događaje. Strah se ovdje javlja kao ključna poluga instrumentalizacije i homogenizacije, kao oblik raspodjele  i demonstracije etničke moći .

Vjerski identitet mnogi doživljavaju superiornim, nadmoćnijim od svih drugih jer se vezuje direktno za Boga, za božiju pravdu i milost. Bog je posljednje utočište, misao i ideja koja se prati , konačna oaza poslije iskušenja. Vjerski terorizam je zato tako snažno zacimentiran u pojedinačnu i kolektivnu svijest onih koji se terorizmom služe kao sredstvom učvršćivanja svog sudbonosnog identiteta.  Širenje vjere i odbrana vjerskog identiteta postaje zadatak bolje reći božija misija i cilj. Za odbranu takvog cilja nema prepreka, moralnih načela i uzusa. Onima koji se usude da ospore ili vrijeđaju takav identitet nevjernici  su koji se moraju surovo kazniti.

izgubljeni-identitet
Izgubljen identitet

Korjene ovakvog terorizma treba tražiti u raznim vidovima frustriranosti, duboke potčinjenosti, u iracionalnom i mističnom poimanju božije zapovjesti i opsesivnoj ideji branioca vjere po cijenu svega.  Ovdje se javlja “mučenik” koji  je postao ideja vodilja vjerskog identiteta. U praktičnom smislu, to su obično bombaši samoubice koji opasani eksplozivom idu na mjesta gdje se okuplja veliki broj ljudi i aktivirajući eksploziv raznose i sebe i druge. Smrt kao vrlina suprotstavlja se životu kao najvišoj vrijednosti koju je potvrdila ljudska civilizacija i koja se provlači kroz svaku filozofku, društvenu pa i religioznu misao. Mučeništvom se dakle smrt izdiže na nivo fantastičnosti i kao takva postaje osnovna ideja vjerskog terorizma. Mučenik pod plaštom ideje vječnosti u kojoj ga čekaju božiji blagoslovi i vječni spokoj kao nagrada za položen život, odnosi sa sobom i živote nevjernika koji su to svakako zaslužili. Na ovakvim primjerima izvanredno se oslikava snažna moć indoktrinacije, utiskivanje ideja koje koje se teško ili čak nikad ne iskorijene iz svijesti.

Pitanje identiteta pojedinačnog i kolektivnog vjerovatno stoji kao jedna od motivišućih sila koje nagone na terorizam, što nekad za krajnji ishod može biti terorizam koji postaje identitet sam za sebe. Tako svako može u ekstremnim stanjima nezadovoljstva, tjeskobe ili ma kakvih drugih egzistencijalnih neprilika pokušati da  uzme pravdu u svoje ruke, pronaći svoj prostor djelovanja te skrenuti pažnju na sebe. Iako su ovakvi primjeri sporadični, ne počivaju na etničkom ili vjerskom ekstremizmu, te u večini slučajeva u osnovi imaju psihopatologiju, ipak u krajnjem izazivaju strah. Strah od takve ukorjenjenosti terorističkih ideja u svijest “običnog čovjeka”, njegove misli, osjećanja i u krajnjem, fatalnim postupcima.

Za P.U.L.S.E Radovan Pejović

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

3 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
saschaein
7 years ago

Čovjek postavljen u kolektivnu sredinu koja mu ne omogućuje pronalaženje sopstvenog bića ili Bića, nema kud no silom da probija zidove koji su mu svud okolo i tuđom rukom utvrđeni, jer postoje tako veliki egoizmi koji upravljaju neosvještenim i tako slabim pojedincima. Sistem vrijednosti je nametnut i ne dovodi se u pitanje, nametnuta je i trka u pogrešnom smjeru pa imamo tako i pobjednike u provalijama. Terorizam je mnogo prije, čak ima i ta mogućnost da se guranjem neke ideje nešto drugo želi pokrenuti ili pak prikriti. To je veliki projekat. Terorizam je prije terorizma, ako bi se tragalo filosofski. Frojd bi rekao da su to sve seksualne frustracije pojedinca, a društvo se u tom slučaju nikako ili vrlo malo dovodi u pitanje u smislu kako se istim upravlja, ima li zato Pravičnosti (ne prava), Ljubavi (ne seksa), Dobrote (ne pretvaranja), Ljepote (ne šminke i dizajna), Uma (ne retorike), Igre (ne zabave i sporta), muzike (ne buke i čulne naslade), itd. Porobljivački odnos elitnog egoizma nad prostim ljudima se prećutkuje, u igri su sve nauke, filosofije, religije, umjetnosti, a najviše nametnute vrijednosti u svim poljima ljudskog djelovanja ili objektivacije duha. Upregnuti su školovani i dobro im je, bar tako misle. Terorizam izvire iz mračnih predjela svijeta i udara po običnom čovjeku nemilice, koristeći i obične da udaraju po običnima, okreće čovjeka protiv njega samog zarad tog nekog skrivenog i vrlo moćnog nasilnika. Čovjek je neslobodan jer ništa ne zna o sebi i životu, kao takav je i uplašen, a ono školski mu dato jeste tek jedan oblik ulančenosti i dresura, skučenost memorijskog pamćenja, kavez, a ne svijest o sebi i svijetu. Škole je mnogo, malo Obrazovanja. Puno je lica, a Ličnosti malo. Ne bojte se, bomba je pala, reći će Hajdeger.

Душко Јевтовић
Душко Јевтовић
7 years ago

Борхес на крају песме о Гаучосима, који историји нису дали ниједног вођу а гинули су у туђим војскама, борећи се за туђе интересе, каже:
“Проживели су своју судбину као у сну,
незнајући ко су ни шта су. Можда се то исто и нама догађа.”
Да, то се сада и нама догађа, јер свако ко је заробљен у садашњости, без икаквог додира са вечношћу, је изгубљен попут терористе, попут Грегора Самсе из Кафкине приче “Преображај” који се буди и схвата да се претворио у бубу.
Аутор (и први коментатор) су нам скренули пажњу на недостатак идентитета као главни узрок тероризма, а осећање изгубљености је и претежни узрок самоубиства.
Људи личе на опало лишће које труне на плочнику јер је одвојено од дрвета које их је створило.
То је резултат разорног деловања безбожништва у друштву и само враћањем вери и Богу, проналажењем вечности у себи (коју нам је удахнуо Бог) можемо повратити идентитет, мир у души и складан однос са ближњима.

Nini
Nini
7 years ago

Kum moj