Teškoće postojanja: Zašto bi iko išta trebalo da radi?

Teškoće postojanja: Zašto bi iko išta trebalo da radi? – Da li ste čuli priču o arhitekti iz Širaza u Persiji koji je projektovao najlepšu džamiju na svetu? Niko nikad ni pre ni posle njega nije mogao ni da zamisli takav projekat. Bio je odvažan, ali ipak proporcionalan, božanski sofisticiran, a opet odisao ljudskom toplinom. Oni koji su videli njegove planove bili su zadivljeni.

Slavni neimari preklinjali su arhitektu da im dozvoli da podignu džamiju. Skupljali su se bogataši iz cele Persije da kupe planove; lopovi kovali planove da ih ukradu; moćni vladari želeli silom da ih otmu. A arhitekta, koji je tri dana i tri noći proveo zaključan u svom studiju ne znajući šta da radi, odlučio je da svoje remek-delo zapali.

On nije mogao da podnese pomisao da će jednom realizovan, njegov projekat postati žrtva propadanja ili rušenja varvarskih hordi. Tokom tih dana i noći koje je proveo u studiju, video je svoje delo pretvoreno u prašinu i to ga je duboko potreslo. Odlučio je da ga sačuva savršenog – da nikad ne bude izgrađeno.

Credit Leigh Wells
Credit Leigh Wells

Iako je reč o legendi, ideja je jasna – idealno stanje postoji samo dok je deo ideje, a kada se ostvari neumitno se urušava. Ta misao je istovremeno i zastrašujuća i neprirodna, naročito danas kad se progres i produktivnost naročito cene. Ipak, upućuje na filozofski uvid u drevne korene čoveka koji i dalje upravljaju našim ponašanjem.

“Svet je nastao greškom”, piše gnostik Filip u svom nekanonizovanom Jevanđelju. “Demijurg koji ga je stvorio, želeo je da bude nepropadljivo i besmrtno, ali je vremenom odustao od toga, jer svet nikad ne može biti nepropadljiv, kao što nije ni on koji ga je stvorio”.

Gnostici su verovali da savršenstvo ne postoji i da sve što se opredmetuje biva podvrgnuto propadnju.

Vasilid, jedan od najintrigantnijih ranih gnostičara, verovao je da je najviša karakteristika božanstva njegovo nepostojanje. Prema sopstvenom priznanju, Vasilid je bio teolog “nepostojećeg Boga”, kom se obraćao kao “onom koji nije”, umesto kao stvoritelju sveta zaglavljenom između postojanja i vremena.

Gostičke misli nas vode u privilegovano ontološko carstvo: stanje savršenstva koje prethodi ostvarenju. Ono što tek treba da bude rođeno – bez obzira na to da li je reč o svetu, čoveku, komadu nameštaja ili tekstu kao što je ovaj – možda ne predstavlja ništa, ali je u toj fazi najpotpunije. Njegovo ništavilo je punije i bogatije od bilo kakvog običnog bivanja. Pad u egzisteniciju je ulazak u vreme, a vreme donosi propadanje, starenje i smrt.

Moderni zagovornici ove ideje su retki, ali je francuski filozof rumunskog porekla Emil Sioran svakako jedan predstavnik ove škole. Za Siorana, koji je umro 1995, postojalo je nešto neuporedivo gore od smrti – “katastrofa rođenja” i “pad u vreme”.

U svojoj knjizi “O nezgodi biti rođen” Sioran mapira bespuća ništavila koja su prethodila dolasku na svet.

“Očaran sam samo onim što mi je prethodilo”, piše on. “Bezbrojnim momentima u kojima nisam bio. U kojima sam bio nerođen”.

Iz te perspektive, svet gleda novim očima i dobija dublje razumevanje sebe.

“Nikad nisam sebe smatrao bićem. Ja sam negrađanin, marginalnog tipa, ništa koje postoji samo zahvaljujući višku, neverovatnom obilju njegovog ništavila”.

Sioran je bio čovek neobičnog ukusa. Sviđali su mu se Tračani, jer su plakali nad novorođenčadima, kao i gnostička sekta bogumili, koji su “kako bi opravdali Boga, krivili Satanu za greh Stvaranja”.

Takva gledišta otvaraju jedno očigledno pitanje: zašto raditi bilo šta? Zašto umnožavati kosmički neuspeh “grehom stvaranja”?

Dokolica, kakvu poznajemo, ima lošu reputaciju u zapadnoj kulturi, ali ona nudi jedinstveno filozofsko iskustvo.

Bertrand Rasel ju je istinski hvalio, a Oskar Vajld smatrao da je “ne raditi ništa, najteži posao na svetu”, kao i najumniji. Najveći dokoličari u književnosti su obično likovi s metafizičkom misijom – oni ističu složenost ljudske prirode.

Iz dokolice se javlja iskustvo ništavila. Dok ništavilo zauzima ključnu poziciju u istočnim tradicijama poput budizma i taoizma, na Zapadu od njega zaziru, jer je to društvo zasnovano na ontologiji – proučavanju onoga što jeste.

Ipak, čak i kad ne biramo svesno da se prepustimo ništavilu, ono ponekad odabere nas. Nekad nije reč ni o dosadi, ni o nedostatku posla, ni lenjosti – nekad jednostavno ne vidimo svrhu u tome da učinimo bilo šta. U svojoj dokolici prigrlimo kosmičku besmisao, koja dolazi uz misao da svaka aktivnost samo dodatno ojačava univerzalnu farsu.

Foto: Gettyimages
Foto: Gettyimages

Možda je i svima najbliža verzija dokolice ona koju donosi taj čudni fenomen – prokrastinacija. Dokolicu je često naći u čistom obliku, ali je prokrastinacija nešto sasvim drugo. Ona je ne samo svima dostupna, nego je i dinamična, baš kao što je i osoba koja prokrastinira mnogo dinamičnija osoba od dokoličara, koji je potpuno pasivna figura.

Drama prokrastinacije javlja se iz njene podeljene prirode. Baš kao i arhitekta iz Širaza, prokrastinator je omađijan savršenom slikom nečega što još nije rođeno; pada pod čini te čistote i raskoši. To je nešto što on posmatra kao celo, neiskvareno zubom vremena, neukaljano prljavim svetom. Istovremeno, prokrastinator je duboko svestan da to nikad neće biti ostvarivo. On ne može dobiti tračak savršenstva koje prethodi ostvarenju i onda postaje deo samog procesa ostvarenja, postaje onaj koji kalja nešto idealno i svetu predstavlja nedostojnu repliku svoje zamisli, umesto da kao arhitekta spali svoje planove.

Prokrastinator razmišlja o svom delu i shvata sva buduća nesavršenstva, ali – “pali čovek sveta”, deo “greha stvaranja”, mora to da uradi.

Prokrastinator je i mislilac i čovek od akcije, što je najgora kombinacija koja može da postoji i koja ga razara iznutra.

Ono što ga odaje je strah od stvaranja: njega nepodnošljivo boli činjenica da smo uz sve naše dobre namere sami izvršioci procesa degradacije, koja umesto da stvori nešto celo i nepokvarivo, stvaramo nešto što je prolazno i smrtno.

Prokrastinatori i ožalošćeni su bliski jedni drugima: prokrastinirati znači oplakivati nepostojanost kreacije i pre nego što je rođena.

Costica Bradatan
Costica Bradatan

Možda bi svako od nas trebalo više vremena da provede razmišljajući o bogatstvu mogućnosti koje prethodi “padu u postojanje”. To je, ipak, trgovanje realnošću, naučena navika da je posmatramo iz privilegovane perspektive u kojoj ono ne postoji. To je možda svrsishodnije od lutanja varljivim materijalnim svetom – selimo se u trenutak kada se svet, sa svim svojim nedostacima i nesavršenostima nije ni desio.

Costica Bradatan

The New York Times

Izvor: B92

Tekstovi o psihologiji na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments