Ulogujte se / Kreirajte profil

Tri najveće tragedije u istoriji srpskog naroda




Ja smatram da su tri najveće tragedije u istoriji srpskog naroda poraz u bitci na Kosovu Polju 1389. godine, koji dovodi do turske okupacije u trajanju od skoro pet i po stoljeća, pojava Slobodana Miloševića na srpskoj političkoj sceni, čiji vojni i politički porazi donose brojne nedaće srspkom narodu od kojih se još nije oporavio, i obavezna bezlična upotreba glagola trebati, zbog koje nedužni Srbi moraju silovati svoje jezičko osjećanje da bi govorili “pravilno”.

Autor: prof. Midhat Riđanović

Možda će neki čitalac reći da je neprimjereno porediti one prve dvije istorijske tragedije, koje su mnoge Srbe koštale glave, sa jednim jezičkim pravilom. Da, to izgleda neprimjereno na prvi pogled, ali nije kad se o tome više razmisli. Nekritičko prihvatanje rogobatnih gramatičkih oblika simptom je nacionalnog mentaliteta koji nekritički prihvata sve što dolazi od ljudi “na visokom položaju”, bili oni političari, ideolozi i zagovornici ovog ili onog sistema vjerovanja, ili “stručnjaci” u oblastima o kojima obični ljudi, prema opštem vjerovanju, ne mogu prosuđivati jer nemaju odgovarajuća stručna znanja.

Proglašavanje nekih jezičkih oblika nepravilnim i njihova zamjena drugim oblicima koji se smatraju pravilnim naziva se u lingvistici preskriptivizam. Preskriptivni pristup jeziku ima dugu istoriju i vjerovatno postoji od vremena kad je stvoreno prvo pismo. Preskriptivizam je ustanovljen kao dominantan pristup jeziku u 3. vijeku p.n.e. u grčkoj koloniji Aleksandriji, gdje su učenjaci okupljeni oko Aleksandrijske biblioteke radili na rekonstruisanju autentičnih tekstova Homerovih spjevova, sastavljenih nekih dvjesto godina ranije. Vjerovatno zbog njegove izuzetne literarne vrijednosti, originalni jezik Ilijade i Odiseje ocijenjen je kao bolji u odnosu na jezik tadašnje Aleksandrije. Počinju nastojanja da se taj jezik oživi, a time i propisi o “dobrom” i “lošem” grčkom. Tako je ozvaničen preskriptivizam, koji u ovom ili onom obliku i stepenu, traje u većini zemalja do današnjih dana. Evo šta o preskriptivizmu kaže Vikipedija:

„Lingvistički preskriptivizam je praksa uzdizanja jedne jezičke varijante ili načina upotrebe jezika iznad neke druge. On može podrazumijevati da su neki oblici nepravilni, nepristojni, nelogični, da nemaju odgovarajući komunikativni učinak, ili imaju nisku estetsku vrijednost. Ponekad podstaknuta lingvističkim purizmom, normativna praksa se može baviti raznim aspektima jezika, kao što su pravila pisanja, gramatika, semantika, izgovor i sintaksa. Može se također odnositi na sudove o društveno prihvatljivoj i politički korektnoj upotrebi jezika.“

Sve naše gramatike srpsksohrvatskog jezika, kao i “jezikā” nastalih iz ovog jezika, pisane su u okviru tzv. mladogramatičarske lingvističke škole, koja je nastala u drugoj polovini 19. vijeka i dominirala evropskom lingvističkom scenom do pojave moderne lingvistike. Danas je ona u naprednom svijetu već dugo na đubrištu istorije lingvistike. Jedna od postavki te škole bila je da glasovnim promjenama u jeziku upravljaju strogi zakoni, koji ne poznaju iznimke. Oblici koji se ne uklapaju u glasovne zakone smatrani su rezultatom djelovanja analogije prema drugim oblicima ili uticaja stranih jezika; i jedno i drugo bilo je nepoželjno, i jezični stručnjaci su poticani da oblike nastale analogijom proglase nepravilnim i da izbjegavaju strane riječi, koje su već od ranije bile na udaru probuđenog nacionalizma u Evropi.

Na našim prostorima preskriptivizam se najviše manifestovao zamjenom “stranih” riječi odgovarajućim “domaćim” riječima ili kovanicama sastavljenim od domaćeg leksičkog materijala. Ovo se najviše dešavalo u okviru hrvatske varijante našeg jezika. (Ljudski idiomi koji su međusobno razumljivi u lingvistici se zovu dijalekti ili varijante; u lingvsitčkoj nauci ne postoji rigorozan kriterij kojim bi se odredilo da je nešto “punokrvni” jezik, a ne dijalekt ili varijanta, i svi oni koji proizvoljno proglašavaju naše varijante jezicima pokazuju da su lingvističke neznalice.)

Moderni lingvisti smatraju da u jeziku ne može biti stranih riječi, može samo biti riječi stranog porijekla, koje su uvijek dobrodošle jer obično pristižu kao nazivi novih pojmova i artefakata kojima se obogaćuje kultura naroda što govori datim jezikom. A strana riječ se automatski prilagođava jeziku primaocu, i izgovorom i gramatički, pa tako prestaje biti strana. Jeste li znali da su boja, majmun, čamac, sat, kat, kutija, sanduk, šamar i inat turskog porijekla? Da je cipela mađarskog porijekla? Da nam je hulahop došao iz havajskog? Evropska kulturna tradicija prihvatila je starogrčki i latinski kao izvore naučnih termina i pojmova, što je itekako korisno u međunarodnoj komunikaciji u oblasti nauke. Šta bi se desilo da neki puristi riješe da latinske i grčke naučne termine zamijene domaćim riječima? Kad bi svi jezici svijeta “očistili” svoje jezike od stranih riječi, mi bi se jedva mogli sporazumijevati.

Jedini jezik u kojem nije zavladala praksa intervenisanja u jeziku od strane “stručnjaka” – iako je bilo pokušaja – jeste engleski. Taj jezik je usvojio na hiljade riječi iz preko 350 jezika. Nakon što je vojvoda Vilijam Normandijski 1066. godine porazio Anglo-Saksonce u bitci kod Hejstingsa, francuski postaje dominantan jezik u svim javnim poslovima, a i jezik kojim se govori na dvoru te među pripadnicima visokog plemstva. Rezultat toga je da se u savremenom engleskom postotak riječi romanskog porijekla kreće i do 60%. Iako je francuski uticaj na engleski posljedica strane invazije, nikad niko nije pokušao da zamijeni neku francusku riječ engleskom. Dapače, kad god postoji sinonimni par riječi od kojih je jedna germanskog a druga francuskog porijekla, ova druga ima viši stilski status i redovno se upotrebljava u zvaničnoj komunikaciji; takav jedan par je get i receive (nastao od francuskog recevoir‘primiti’). Nikad u jezičkoj tradiciji anglofonskih zemalja nije napisan rječnik stranih riječi, kakvih ima u skoro svakoj zemlji na evropskom kontinentu. Pametni Anglosaksonci su vidjeli da bi takav rječnik sadržavao i do 80% njihovog cjelokupnog vokabulara, što bi bilo ravno priznanju da im je jezik 80% “tuđi”! Najzad, iako je bilo povremenih intervencija kojima su pojedini, obično samozvani jezikoslovci pokušavali da normiraju engleski jezik, nikad nije objavljen jezički vodič koji bi bio nalik na naš pravopis. Postoje, istina, brojne knjige čiji autori upućuju svoje čitaoce kako razriješiti neke dileme u pisanju, ali ni jedna od njih nema obavezujući karakter.

U današnjem vremenu višestruko uvećane međunarodne komunikacije, potreba za zajedničkim jezikom svih ljudi na svijetu veća je nego ikad ranije. Tu potrebu donekle zadovljava engleski jezik, ali se ona može djelimično zadovoljiti i usvajanjem međunarodnog vokabulara preuzetog iz svjetskih kulturno prestižnih jezika. Umjesto izbjegavanja stranih riječi, danas treba podsticati na njihovo usvajanje.

Nakon što je Mihajlo Stevanović u svojoj knjizi Savremeni srpkohrvatski jezik iz 1964. proglasio da se trebati u funkciji modalnog glagola ima upotrebljavati samo bezlično i nakon što je to pravilo uvršteno i u Novosadski pravopis, u medijima su se počele javljati gramatičke rogobatnosti od kojih se normalnom čovjeku diže kosa na glavi. Evo nekih “bisera” koje sam lično čuo, uglavnom na beogradskim elektronskim medijima:

Zakon o kojem je Parlament tebalo da raspravlja…
Konferencija koja je trebalo da se održi…
Zakazana je hitna sjednica Parlamenta jer je Srbija trebalo da usvoji taj zakon.
Policija je trebalo da obavi istragu.

Pravilo o bezličnom trebati je skoro napušteno u Hrvatskoj i sve se rjeđe primjenjuje u BiH, ali u Srbiji nema odstupanja.

Stevanović, sastavljači Novosadskog pravopisa, kao i svi oni koji religiozno primjenjuju pravilo o bezličnom trebati pokazuju da ne poznaju neke osnovne stvari iz opšte lingvistike. Kad im ukažete na rogobatnost neke rečenice sa bezličnim trebati, oni vam savjetuju da izmijenite red riječi u rečenici tako da je započnete sa trebalo. I zaista, naš posljednji primjer biće sasvim prihvatljiv ako ga preinačimo u Trebalo je da policija obavi istragu. Međutim, naš legendarni gramatičar (koji nije poznavao elemente opšte gramatike, ali je ipak dobio devet prestižnih nagrada!) ne zna nešto što i lingvistički laik može da vidi: u nekim zavisnim rečenicama prva riječ je gramatički zadana i njome mora otpočeti rečenica; to su relativne zamjenice u našem prvom i drugom primjeru i uzročni veznik jer u našem trećem primjeru. Kada se za flektivne jezike kao što je naš kaže da imaju slobodan red riječi (izuzimajući enklitike), misli se na izolovane rečenice. Ali izolovane rečenice ne postoje, svaka rečenica se javlja kao dio širog diskursa, koji također ima svoju gramatiku (koja se zove tekstualna ili diskursna gramatika). Pravila tekstualne gramatike pokazuju da je red riječi u našoj rečenici kao elementu diskursa daleko od slobodnog (nekad on mijenja značenje rečenice: Srpski se govori u Srbiji znači da se srpski govori samo u Srbiji, dok U Srbiji se govori srpskipodrazumijeva da se srpski može govoriti i izvan Srbije). Ali naši glavni arbitri u jeziku nisu imali potrebna znanja ni iz tradicionalne gramatike, a za tekstualnu vjerovatno nisu ni čuli.

Ono što ja ne razumijem jeste činjenica da je srpski narod u masi prihvatio gramatičke rogobatnosti kao “pravilne” i da se niko nije upitao zašto baš griješi, recimo, u upotrebi glagola trebati. Zašto ne griješi u slaganju atributa sa imenicom u rodu, broju i padežu? Kad je “pravilno” Zakon o kojem je Parlament trebalo da raspravlja…, zašto ne bi bilo pravilno Zakon o kojem je Parlament odlučilo da raspravlja…? Naravno, da biste osporavali nešto što dolazi „odozgo“, morate biti i dosta pametni i dosta obrazovani. A na Balkanu je sve manje pameti i pravog obrazovanja. Naše škole sve više liče na Domove za dnevni boravak omladine, gdje treba proboraviti određeni broj godina da dobijete diplomu. U ranija vremena intelektualno nedorasli đaci padali su na godinu, a ponekad i gubili pravo na školovanje. Toga više nema pa debil može postati doktor nauka.

Balkan je vjerovatno jedan od najprimitivnijih dijelova svijeta. Nacionalizam je na Balkanu vrlo uspješan upravo zato što je primitivcu najvažnija pripadnost određenom toru, on ne vidi puno dalje od svog plemenskog obzorja. A vlasti svim silama pothranjuju totalnu i neupitnu privrženost svojih podanika nacionalnoj ideologiji, jer im ona donosi najveći šićar. Ako se neka oblast nauke i kulture može na bilo koji način dovesti u vezu sa politikom, onda važna mjesta u tim oblastima dobijaju politički podobni, što na Balkanu znači nacionalisti; njihova stručnost je pri tom potpuno nevažna. Jezik je jedna takva oblast, pa je većina naših univerzitetskih profesora maternjeg jezika lingvistički nepismena; glavni je razlog zašto nam naši jezikoslovci serviraju upute o „pravilnom“ i „nepravilnom“ taj što oni i ne znaju ništa drugo, a neuki narod su uvjerili da je briga o „dobrom“ jeziku maltene jedini posao lingivista. Istina je upravo suprotna: jedino što moderni lingvisti ne rade jeste miješanje u lingvističke intuicije izvornih govornika. Ja ozbiljno tvrdim da bi posao naših jezičkih „stručnjaka“ bolje radile pametne i razborite zanatlije, jer se do naučnih istina u lingvistici dolazi isključivo pametnim i razboritim razmišljanjem.

Primitivizam jednog ljudskog kolektiva može se „matematski“ mjeriti „količinom“ nacionalizma u njemu: ni u jednoj naprednoj zemlji na svijetu pripadnost određenoj naciji nema nikakvu političku težinu, mada u mnogima od njih žive različiti narodi (najbolji primjeri su Belgija i Švicarska).

Moderna lingvistika je fantastično obogatila naše znanje o ljudskom jeziku. Možemo slobodno reći da smo za posljednjih sto godina više naučili o jeziku nego tokom više hiljada prethodnih godina. Moderna lingvistika je „progovorila“ na engleskom i na tom jeziku su napisana najvrednija djela iz nauke o jeziku. Kad saberemo jezikoslovce na katedrama za naš jezik na filozofskim fakultetima u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu i dodamo im lingvističke „naučnike“ koji rade na Institutima za jezik u sva tri ova centra, dobijamo malu armiju od preko 400 nazovi profesora i znanstvenika, od kojih se samo mali broj služi engleskim jezikom. Tako nešto, vjerujte, ne postoji nigdje u svijetu, Afrika tu stoji puno bolje.

U okviru moderne lingvistike otkriveno je da je jezik plod instinkta i da jezikom upravlja jezički gen, otkriven 1998. i nazvan FOXP2. Kao što ne trebamo učiti pravila za probavu, koja je također instinktivna, nisu nam potrebna ni pravila za jezičku upotrebu. Budući da bez jezika nema čovjeka, Priroda se pobrinula da svi ljudi na svijetu posjeduju sve što je potrebno za upotrebu jezika: ako nismo ni čuli za gramatiku, gramatičke intuicijie nam govore da veliki kuća i mala krevet ne valjaju, stilske intuicije nam govore da u književnom jeziku ne valja Kaj si rekel? ili Ćeš dođeš večeras do mene? ili Što s’ ba pušeš?semantičke intuicije nam govore da u slastičarni treba tražiti kolače a u knjižari knjige, statističke intuicije nam govore da se surevnjiv upotrebljava puno rjeđe nego ljubomoran.

Konačan udarac samozvanim normativcima u engleskom jeziku, zadao je američki lingvista Robert Hol (Hall) svojom knjigom Leave Your Language Alone (Ne dirajte u svoj jezik), objavljenom 1950. godine. Njegova knjiga imala je odraza i u ostalim jezicima u Zapadnoj Evropi (donekle i u Istočnoj). Hol je argumentovano pokazao da intervencije u jeziku, bez obzira od koga poticale, ne mogu “popraviti” jezik ni na koji način, mogu mu samo štetiti. Takav njegov stav prihvatili su svi moderni lingvisti, koji danas govore o “pravilnim” i “nepravilnim” oblicima u nekom jeziku uglavnom samo da bi zabavljali čitaoce.

Prof. Midhat Riđanović

Akuzativ

Donacije

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



Jedan komentar na tekst Tri najveće tragedije u istoriji srpskog naroda

  1. Janko

    10/02/2019 at 05:26

    Buraz, surevnjiv nije isto što i ljubomoran.
    Sve mimo toga, slažem se u potpunosti s tobom… Kucam ovo u 5 ujutro s telefona pa pitanje koliko će koherentno i korektno biti.

    Kao što Stiven Grinblat veli za kulturu da ima dva nužna maha – konzervacije starog posredstvom sputavanja i posezanja za novim… mislim da je nužno spojiti dve lingvističke tendencije u jednu. Drugim rečima, treba se starati o održanju i pamćenju sopstvenog jezika, ali i biti svestan da je to živa materija podložna promenama koje ne možemo kontrolisati gramatikom. To ne znači da gramatika i njen pokušaj kontrole nisu nužni. Bez toga bi se jezik previše raslojio i izgubio upotrebnu vrednost jer bi se sveo na slengove i dijalekte mikrozajednica nerazumljive drugima. Mora da postoji opšta konvencija da bi reči održale značenje, da ne bi postale preopterećene subjektivnim konotacijama koje im upotrebom namećemo. Bez univerzalnih gramat/semant/lingvističkih pravila, zgrada jezika se ruši. Ista zgrada je stalno u nadogradnji i ne možemo se zato kao pijani plota držati tih pravila dakako. Npr. nećemo kastrirati nekoga ko govori “inspiracija” umesto “nadahnuće” niti ćemo povlastiti ovog drugog. Potrebno je znati i upotrebljavati OBA. U suprotnom, usled internacionalnih pretenzija, možemo svi i odustati od svog jezika i preći na engleski. Ja sam all for globalisation and lingua franca and shit… ali više volim dobro znati i upotrebljavati dva jezika nego jedan. Onda, kad ih dobro znam, mogu i da ih mešam i zafrkavam se, ali problem su priučenjaci koji ne znaju dobro ni jedan pa ih mešaju da se potpomažu, a to sakati oba jezika.
    Što se nacionalizma tiče, nije mi naročito blizak (naprotiv) sem što mislim da moraš početi od pojedinačnog da bi došao do univerzalno ljudskog… i iako cilj jeste nadnacionalno, ne možeš zaboraviti maternji jezik da bi bolje ovladao stranim. Naprotiv. Maternji ti je potreban kao analog da bi uopšte razumeo strani ner “jezička intuicija” šljaka bolje kad si klinac nego kasnije. Isto je s kulturom. Ne sme se prevideti šuma zbog drveta, ali ni drvo zbog šume. U svetu gde niko ne odustaje od plemenskog mentaliteta i nacionalnih/kolektivnih identiteta i entiteta, hrabro je biti biljka bez korena, ali ti preti iskorenjenje. S druge strane, mobilniji si tako. Naravno, koren nije sve što biljka jeste i ko ostane tamo gde je počeo, zaostao je… ali ko zaboravi gde je počeo ne stiže daleko. U pogledu kulture i jezika, kao i filozofije i psihologije (određivanje ideniteta itd.) treba koračati pažljivo i umereno. Ne biti konzervativan ni liberalan, već najbolje od oba.

    Podeliću i etimološko-psihološka zapažanja. Reč identitet aludira na istost. U sprezi s tim, mi sebe određujemo poistovećujući se sa već preformiranim strujama mišljenjima, kolektivima, entitetima, obeležjima itd. Posesivnošću usvajamo vrednosti na čijoj bazi gradimo ličnosti jer usvojene postaju deo nas – mi. Nama su te vrednosti kao vanjska drugost potrebne da ih konzumiramo, potrebno je to kolektivističko “mi” da bismo znali ko smo… klub za koji ćemo navijati, muzički pravac ili politička stranka s kojom ćemo se poistovetiti i za koju ćemo smatrati da nam pripada i da joj pripadamo jer bez tog odnosa pripadnosti sa nečim spoljašnim, šta smo i ko smo mi? Kad pogledaš i reči lik i ličnost, povežeš ih s glagolom ličiti i izađeš na isto pesimistično viđenje da ono što mi smatramo da jesmo nastaje po ugledu na spoljašnjost. To ugledanje i ličenje vonja na konformizam i inerciju poslušnosti autoritetima i modelima… ali kako drugačije? Zar čovek može iznedriti sebe sam iz sebe. I reč persona od koje Englezi deriviraju personality etimološki označava masku. Dakle identitet, bio on labavo utemeljen na nacionalnoj, klupskoj ili nekoj drugoj modnoj pripadnosti stadu, naposletku jeste jedan imaginativni konstrukt. Priča koju pred drugima pričamo sami sebi. Postoji li neko “ja” ispod tog lažnog identiteta. Postoji li srž jezika ispod ili iznad tih modaliteta koje nameću akademski Kurta i Murta? Ako je srž jezika, kulture,jastva i bivanja u stalnom previranju neomeđenom pravilima i obrazcima… onda je sve play pretend i ne trebaju nam ni jezik ni pisana ni nepisana pravila ni recepti ni identiteti… treba odigrati partiju smrtega i shvatiti da “ja” kao takvo ne postoji i da ono ne može biti posredovano jezikom jer ako uzmemo da postoji neka metajezička istina kojoj jezik referira… ona je nemušta… a čim uđeš u prostor kolektivnog, međusobnog, ti igraš igru konstrukta, konvencija i opštiš… zato su ti potrebna opšta pravila te igre.

    Ponavljam, ja se skroz slažem s tobom u pogledu “treba” i slepog prihvatanja “autoriteta” koji su to samo jer to instotucije legitimišu, a zombifikovan narod veruje jer mu tako lakše… kačim ja to sve na čiviluk… ali šta onda? Hoće li nam zaista pravilo biti da nema pravila? Ili jezik ima sopstvena pravila po kojim se nesvesno upravljamo tako da se uvek razumemo? Onda nam nije trebala ni lingvistika ni učenjaštvo niti išta od toga. I tvoj apel na kritičku svest je posredovan kroz “pogrešan” diskurs. Trebalo je samo reći: “Vi će mi kažete kako ću govorim, okačim vas na čiviluk…” i tako preseći akademsko-sofističko masovno manipulisanje jezikom.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.