Ulogujte se / Kreirajte profil

“Ubistvo svetog jelena” – Lantimos u ćorsokaku

Bila riječ “autor” titula ili pogrda – a čas je jedno, čas drugo – Jorgos Lantimos(Yorgos Lanthimos) je bez sumnje to – autorčina, i nema mu nazad.

Sad, koliko god neko poput Finčera (David Fincher) bio u pravu kada kaže da smatra suludim ikoga ko vjeruje da nosi taj isključivi i lični potpis u nečemu toliko eklektičnom i kolaborativnom poput filma, i dalje se u nekim slučajevima sva ta ludnica stvaranja filma uokviri u tako jedinstven izraz da gledalac nema nikakve sumnje u to ko sjedi u rediteljskoj stolici. Sa punim pravom postoje riječi poput “linčovski”, a od nedavno i “lantimosovki”.

Kad bi se pitali o tome šta je to “lantimosovski”, do kakvog odgovora bi došli? Vjerovatno da je riječ o filmovima koji nepogrešivo i sa jasnom vještinom uspostavljaju filmski svijet koji živi na tradicijama nečeg poput Joneska (Eugène Ionesco) i Brehta (Bertolt Brecht). Ovo bi, opet, značilo da se dramski likovi ne ponašaju mimetično, da ne oponašaju načine ponašanja “normalnih” ljudskih bića, već da su “iščašeni”, čudni u svom govoru i djelovanju, te da su pravila oponašanja svijeta ljudi ukinuta zarad neke poruke – ukratko, da radnja postaje očita alegorija.

To bi bilo brehtovsko kod Lantimosa. Jonesko je tamo gdje Lantimos koristi dijalog onako kako ga je Ežen koristio u “Ćelavoj pjevačici”(“La Cantatrice Chauve”), gdje likovi govore u klišeima, ne u cilju realističnog oponašanja govora ljudi, već potpuno isprazno i neuvjerljivo jedni drugima saopštavaju rečenice koje zvuče kao loše izgovoren dramski tekst. Umjesto dramskog teksta, “podvaljen” je određeni kliše – u “Ćelavoj pjevačici” razgovor likova dolazi iz Assimil programa za učenje engleskog jezika i svodi odnose isključivo na svijet kakav nude takve trake. Kakav je kliše, takva je algorija, a zajedno ukazuju na ono van teksta – u ovom slučaju filma – što nosi smisao djela.

Sad, s obzirom na to da su i Jonesko i Breht davno uspostavili ovakve postupke, javlja se problem prepoznavanja vrijednosti njihovih nasljednika – ko zaista tu doprinosi nešto novo, a ko samo ponavlja ono što su učitelji već uradili. Postupci tada mogu biti isti, ali vrijednost djela se neće mjeriti u njegovoj metodi, već u silini njegovih slika.

Linč (David Lynch) je na tragu iste tradicije ostavio iza sebe slike jedinstvene šokantnosti, koje po svojoj uvrnutoj silini daleko prevazilaze socijalno angažovane alegorije jednog Brehta, a više se naslanjaju na nekog poput Kafke(Franz Kafka) i Frensisa Bejkona(Francis Bacon).

Lantimos je blizak Linču u zanemarivanju socijalno angažovane dimenzije i upućivanju na nekaav određen tekst, kako je to činio Breht. Opet blizak Linču, Lantimos će insistirati na krvi, na nasilju, na morbidnosti, ali bez snolikosti i bajkovitosti koju imamo na umu kada kažemo “linčovski”. Lantimosov svijet je banalniji i prozaičniji od Linčovog i ne nudi nikakvu “drugu stranu”, nikakav san, već ostaje isključivo na površini svojih klišea – zato se čini težim, opasnijim i brutalnijim od Linča.

Humor im je zajednički. Razlika je ta što Linč ne nudi humor u svojim kanonskim djelima, kakva su Plavi baršun” (“Blue Velvet”), film Tvin Piks” (“Twin Peaks: Fire Walk with Me”), “Izgubljeni autoput”(“Lost Highway”) i Bulevar zvijezda” (“Mulholland Drive”), već ih čuva za seriju Tvin Piks” (“Twin Peaks”) i kratke filmove poput Kauboj i Francuz” (“The Cowboy and the Frenchman”) ili sitkom Zečevi” (“Rabbits”).

Lantimos uvijek zadržava humor – i tako baštini Linča samo tamo gdje to i ovaj radi.

Postoje tri prestupa koje autori mogu napraviti, a kojih su ostali reditelji oslobođeni: mogu napraviti ono što zovemo “komercijalni film”, kada odustaju od autorstva zarad neke mejnstrim prustupačnosti (ono na šta su Linča primorali u “Dini”, što i nije uspjelo), mogu upasti u manir, kada samo ponavljaju stilske odlike svog jezika, a ništa novo nemaju reći – reciklaža samog sebe (Ves Anderson sa “Grand Budapest Hotel”), ili mogu ući u ćorsokak, što se dešava kada imaju šta da kažu, ali i dalje insistiraju na stilu po kojem su prepoznatljivi, a taj očigledno ne odgovara onome što imaju reći (Terens Malik sa filmovima nakon “Drveta života”). Dobar primjer spremnosti za žrtvovanje pristupa i stila zarad napredovanja je Lars fon Trir (Lars Von Trier), koji je nemilosrdno ikonoklastičan u odnosu na sebe (to mu ne možemo sporiti, šta god mislili o njemu).

Lantimos je sa “Ubistvom svetog jelena” (“The Kiling of the Sacred Deer”) pao u ćorsokak.

Ugledni, imućni, posvećeni kardio-hirurg, sa uglednom, imućnom, posvećenom porodicom, postaje predmet fascinacije neobičnog dječaka. Dječak, imena Martin, blaziranom neumoljivošću, postaje gotovo pa dio doktorove porodice. Porodicu čine supruga (Nikol Kidman u ulozi koju igra otkad je napustila Australiju: stepfordska supruga i njene varijacije), ćerka (tinejdžerka, koja je “nedavno dobila prvu menstruaciju”), i sin, dječačić neodređenih godina – vrlo dječačkog imena Bob.

Nije samo Martin pokretač neobičnog drugarstva. Doktor se ponaša kao da dječaku nešto duguje i ubrzo se pojavljuje mogućnost da je doktor odgovoran za smrt dječakovog oca, koji mu je nekad bio pacijent.

Kada je već osigurao afekcije čitave familije, Martin nam postavlja scenu Lantimosovog filma, antičku dilemu (film je zasnovan na Euripidovoj(Evripídis) tragediji Ifigenija u Aulidi”): kojeg člana porodice bi ste žrtvovali, a jednog morate, da biste zaustavili pošast, koja će vas inače sve potamaniti?

Dilema se raspliće tako što, jedan po jedan, članovi doktorove porodice počinju da oboljevaju od neobičnog oboljenja. Prvo im otkazuju noge, zatim gube apetit i prestaju da jedu, zatim im krvare oči, a potom bi trebalo da umru.

Progres bolesti, kako saznajemo, kontroliše dječak Martin, po sopstvenom priznanju i upozorenju doktoru, a sve u cilju osvete za očevu smrt. Doktoru saopštava da će oboljevanje i eventualna smrti prestati samo ako odluči koga će od troje svojih najbližih ubiti i kada to zaista učini.

Radnja nas vodi ka doktorovoj konačnoj odluci, a u međuvremenu, svo troje osuđenika imaju vremena da se dodvoravaju ocu, ne bi li nekako sud pao mimo njih, na drugog člana familije.

Sve ovo se odvija u svijetu koji je nesumnjivo lantimosovski: likovi se međusobno ophode neprirodno, razgovaraju klišeima, razmjenjuju rečenice koje zahtjevaju društvene prilike, kurtoazija i norme, i nikad ne izlaze iz klišea da bi demonstrirali bilo kakvu “ljudskost”. Sa druge strane, svijet je pun nasilja i bizarnosti, preko kojih se prelazi kao da su svakodnevne.

Pitanje je: zašto “Jelen” ne funkcioniše, a nešto poput “Jastoga” (“Lobster”) funkcioniše?

Nefunkcionalnost stoji u tome što ovaj put lantimovština iritira, ometa dramu, i pati.

Problem je, predlažem, u tome što ovaj put drama postoji – mimetičnost, klasična drama, nije potpuno ukinuta. Kada “Jastog” uspostavi svoj svijet, u kojem vlada pravilo da morate imati ljubavnog partnera, inače vas pretvaraju u životinju po vašem izboru, stilski modus potpuno odgovara sadržaju – situacija je pseudokomična, pa joj odgovara pseudokomični prisput. Situacija “Jelena” zahtjeva više.

Onog trenutka kada je uzeo klasičnu dramu (“Ifigeniju u Aulidi”) za predložak svog teksta, Lantimos je počeo da se igra sa nečim što izmiče njegovom stilu, i sa čim je njegov stil u kontradikciji.

Praksa ljudskog žrtvovanja je ono što smo uzeli za lakmus-papir civlizivanosti i građanskog društva – oni koji prave ljudske žrtve nisu civilzovani, oni koji odustaju od nje i na njeno mjesto stavljaju pravo i zakone, jesu. Eshilove(Aiskhulos), Sofoklove(Sophoklés) i Euripidove drame svjedoče trenutku u kojem je grčko društvo prešlo iz pretcivilizacijskog perioda u civilizacijski (Oresta proganjaju Furije da bi on pobjegao, uz pomoć Apolona, u sudnicu, gdje će njegov grijeh prestati da bude nasljedan i sudiće mu građanski sud – prvi put u istoriji). Lantimos nam daje svijet u kojem ljudska žrtva treba da bude normalna pojava, a opet zahtjeva od svojih likova (i posredno od nas) da na nju reaguju.

Ovo je razlog zbog kojeg doktor ne poziva policiju da uhapse Martina, koji prijeti njegovoj porodici, već prvo pribjegava medicini, a zatim i nasilju (otima Martina i muči ga), da bi pokašao odagnati svoj usud – pravne i zakonske institucije ne postoje, ako hoćemo da vjerujemo da je to svijet u kojem je moguća ljudska žrtva.

Ali, po svemu ostalom, po svom izgledu, riječ je o savremenom svijetu – iako likovi govore klišeima. Koristeći svoj standardni, blazirani, klišeizovani način režije glumaca i upotrebe dijaloga, Lantimos poništava šokantnost doktorovog usuda. Jednostavno, da bi nam doktorova situacija bila šokantna, film je morao biti stilski daleko bliži klasičnom psihološkom hororu, i Lantimos je morao da odustane od svoje joneskovsko-brehtovske baštine.

Granice njegovog svijeta se tope. Ovo više nije izolovano imanje, nije više ni hotel, ovo je savim realističan američki grad, sa sasvim realističnom i funkcionalnom medicinskom ustanovom, kojem samo nedostaju bilo kakve zakonske i pravne institucije – za koje znamo kako moraju da postoje da bi takvo mjesto uopšte postojalo.

Omanuo je u onom što inače tako dobro radi – u uspostavljanju svijeta.

I nije problem na nivou teksta, on savršeno dobro radi. Ako nam je htio reći da ljudska žrtva i te kako postoji i da ni najmanje ne reagujemo na nju, da pretcivilizacijski period nikad nije prošao, da je Ifigenija i dalje u Aluidi, samo da smo mi joneskovski junaci, to je sve uredu. Ali, manir nije uredu – ne radi, ne ostavlja utisak.

Jednostavno, morao je da prilagodi svoj stil onome što je imao da kaže, a to je upravo ono što nije uradio.

Ono što je osujetilo film da bude više od vještog i pametnog teksta je ona Lantimosova stilska, kako bi Mani Farber (Manny Farber) rekao, “bjeloslonovska”, “high-art” potreba da svoje likove “provlači” kroz ono što je već postalo nekakav “Lantimos Insta filter”, na koji on, naravno, ima potpuno pavo (pogotovo imajući na umu uspjeh filtera), a koji je, u suštini, joneskovsko-brehtovski apartat “začudnosti” i igre odnosa arhetip/stereotip. Bjeloslonovska umjetnost, kako je zove Farber, a on je idealan za prizvanje u ovoj prilici, ona je koja će osujetiti životnost i sirovi potencijal priče, zarad njenog žrtvovanja uzusima galerijskog kanona, pa čak i trenda, bilo to kadriraje, kolorisanje, minimalizam, grandioznost ili bilo šta drugo čime će se istaknuti autor, a zapostaviti potencijal sadržaja.

Ovo, naravno, ne znači da postoje filmov bez stila, već samo to da postoje filmovi koji podrivaju sopstveni stil, sopstvenu koherentnost i ostaju nekeherentni. Ne, opet, u vidu stilskog izbora (što je, takođe, opcija, “nekoherentnost kao stil”), već u vidu žrtve svjesne stilske (ali ne samo stilske) predispozicije, opredjeljenja, zarad izlaženja na kraj sa sadržajem, sa pričom, sa onim o čemu hoće da govori i sa svim kontradikcijama tog govora. Bjeloslonovskost zadržava samo onoliko i samo one kontradikcije koje “dobar ukus” nalaže.

Saša Karanović

Sve fotografije: A24

Izvor:

“Ubistvo svetog jelena” – Lantimos u ćorsokaku

 

  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.