Uloga gaćica Kim Kardašian u filozofiji medija – Dugogodišnji bivši novinar Slobodne Dalmacije Nenad Vertovšek, vanjski suradnik Sveučilišta u Zadru na Odjelu za kroatistiku i slavistiku, ove je godine doktorirao na polju filozofije medija s temom “Noam Chomsky i kritika masovnih medija – proizvodnja slike stvarnosti i neophodnih iluzija”.

Kolega, što je predmet interesa filozofije medija?

– Predmet interesa se može podijeliti na dva dijela. S jedne strane bavi se medijima kao posrednicima između nas i svijeta. Mediji shvaćeni u širem smislu, izvan novina, televizije, radija i sličnog, podrazumijevaju pomoć u širem razumijevanju onog što nam se doista događa. Na drugoj strani je način na koji mediji nastaju, kako funkcionira novinarstvo, kako se proizvodi slika i medijski sadržaj. Od filozofije medija se traži ne samo da se informiramo i mislimo o svijetu informacija koji nam se prikazuje, nego da i dublje promišljamo svijet, ulogu i utjecaj masmedija u kreiranju iskrivljenih predodžbi o svijetu, pa i svoju ulogu u tome. Osim toga, tu je i pitanje smisla medija, odnosno posredništva u spoznavanju i „bilježenju“ svijeta kakav jest i kakvim ga žele prikazivati tiskani i elektronički mediji. Stari je problem medija, bez obzira je li posrednik Guttenbergova mašina, suvremeno računalo ili u novije vrijeme dron, ne gledati ih kao puki tehnološki izum i napredak, već procjenjivati njihovu ulogu u obogaćivanju ljudskog iskustva i humanističkih vrijednosti.

U užem smislu filozofi medija se bave masovnim medijima, odnosno tiskanim, elektronskim ili digitalnim novinarstvom?

– Pojam zapravo prvi – 1992. godine – koristi filozof Jurgen Habermas, te Rudolf Fietz u svojoj studiji o Nietzscheu, i zapravo je novija filozofska disciplina kraja prošlog stoljeća. Masovni mediji i tzv. novi mediji proizvod su čovjekove potrebe i interesa za posredovanjem i spoznavanjem svijeta, ali riječ je i o ideologizaciji medija, stvaranju posebne, iskrivljene svijesti o nama, svijetu i događajima, o sustavu koji nas okružuje i u kojemu sudjelujemo, često i bez naše volje.

U doktoratu se ipak bavite medijima u užem smislu, točnije masmedijima. Koja je njihova filozofska osnova?

– Bavim se masmedijima zato što je kod njih najvidljivija potreba za filozofijom medija jer i najsnažnije utječu na nas, našu sliku o svijetu i u mnogočemu određuju već budućnost našeg razmišljanja i načina života. Potreba je da ih osmislimo, da im damo „ljudskiju“, demokratsku ulogu, ali i pronađemo izgubljeni smisao i masmedija i novinarstva u cjelini, jer su masovni mediji već odavno postali „oružje i oruđe“ pretežno vladajućih elita. Pa i novinarstvo kao takvo. Tu polazim od Chomskog koji je bezuvjetni kritičar, ne samo američke vanjske politike i američkih medija, već općenito, masmedijskog pogleda na današnje društvo. Primjerice, zašto danas nemamo nijednu vijest o Jemenu ili Centralno afričkoj republici, a imamo stalno o Siriji iz koje opet ne znamo bitne detalje, već dobivamo servisirane stvari koje odgovaraju samo nekakvoj predodžbi o „nekoj tamo zemlji“.

Na što bi novinare filozof medija u nekoj svojoj praktičnoj ulozi trebao opominjati ako su novinari i novinarstvo izgubili, kako kažete, svoj primarni smisao?

– Na dvije stvari: moraju se reafirmirati postavke klasičnog novinarstva, novinarstva kao zanata i umijeća otkrivanja stvarnosti i pravih ljudskih odnosa. Novinarstvo i medijske djelatnosti moraju poštivati ulogu javnosti, ali i javnost se mora izboriti za vlastito dostojanstvo. Polazim od toga da je klasično novinarstvo kao klasična glazba. Svi novi mediji, sve nove medijske platforme i tehničke novotarije, zapravo su suvremena glazba, a u tome ne možete ni sudjelovati ni uživati ako ne znate barem nešto o klasičnoj glazbi. Novinari su ti koji moraju poznavati instrumente i tonalitet. Nekada je i javnost značila više nego što danas znači, novinari su radili svoj posao u medijima, zatim su postali medijski djelatnici a danas, nažalost, često samo medijski izvršitelji. Zaboravili smo što je to klasična glazba medija, nego se povodimo za prvim dojmom, onim što čujemo ili vidimo, za spektaklom…

Društveni kritičari kažu da su mediji danas bolesni. Mogu li mediji biti bolesni i jesu li bolesni? Ako jesu, koja je dijagnoza?

– Mediji su zapravo i ljudi koji rade u medijima. Mediji imaju visoku temperaturu. Znači da ne paze na sebe, imaju visoki tlak i ne slušaju liječnike. Kao bolesnik koji se naglo ustaje iz kreveta, a trebao bi ležati jer je upravo prošao tešku operaciju suočavanja sa svijetom. Oni na svoj rizik rade svoj posao, koji očigledno sve manje dobija svoju stvarnu funkciju. Znači, ne dobivamo one informacije koje hoćemo, već ih nam selektiraju prije nego što ih vidimo ili čujemo ili pročitamo. Nteme nam se nameću i „uokviruju“, samo za nas… Mi bi možda željeli nešto drugo, ali glavna tema je, recimo, izbjeglička kriza. Mediji su puni izbjegličke krize, i to samo one u našem dijelu, ali ne i rasprave o uzrocima, odakle je sve počelo. Naravno, dio naših medija samo prati „brendove“ zapadnih masmedija.

Kažu da su mediji bolesni od senzacionalizma i da posreduju hrpe suvišnih informacija koje zagađuju medijske kanale. Je li senzacionalizam nužno negativna stvar u medijima?

– Senzacionalizam nije nužno negativan. On bi trebao zapravo značiti kako se neki problem podiže na višu razinu. Problem može biti manji ili veći, ali ako je novinar osjetio da u njemu ima potencijal senzacije, to u početku nije ništa loše. Svaki skandal nije negativan sam po sebi, od afere Watergate do otkrića kako u Iraku nije nikad bilo oružja za masovno uništenje. Nažalost, skandal je kad novine pišu o nekim korumpiranim osobama, ali sama korupcija, stvarni uzroci i posljedice i nisu neki skandal, što je zapravo apsurd. Korupcija kao stanje i fenomen je skandal, ali afera se mjeri samo po tome koliko i kako određena novina vodi tu aferu. Međutim ako ste radili nešto kriminalno, protuzakoniti i slično, to samo po sebi zaslužuje da bude skandal u svim medijima. Senzacionalizam, dakle, nije bolest medija, nego visoka temperatura. Problem je što se senzacionalizam opet iskorištava za nametanje nekih „naših“ senzacionalnih tema koje to zapravo i nisu. To je i veći problem današnjih medija – produbljivanje podjela na „nas“ i „njih“ bilo globalno, nacionalno ili lokalno.

Zašto su mediji, kao posrednici stvarnosti, ljubitelji senzacionalizma?

– Više je razloga, a samo jedan su oglašivači. Mi smo ih i pretjerano okrivili da oni žele uređivati medije tako da više reklamiraju proizvode i potrošačko društvo. Misli se da će ljudi, ako budemo negativno pisali o primjerice nekom trgovačkom lancu, prestati kod njih kupovati. To nije pravi razlog. Štos je u tome da se određene strukture i interesni lobiji, što se jako dobro može vidjeti u Americi i zapadnim medijima, žele medijski nametnuti ne samo kroz određene proizvode, već i način života i razmišljanja. Smatra se kako se i same medijske kuće moraju medijski nametnuti, ojačati ne samo svoju informativnu ili javnu ulogu, već i političku, interesnu. Tako one ne ispunjavaju više funkciju informiranja i upoznavanja svijeta u kojima ćete vi pronaći i izvagati istinu, već vam se istina odmah nameće i podmeće. Tu mediji zauzimaju potrošački gard, pa imate reklame “ova novina je najbolja”, “ovaj mediji je najčitaniji”. Nije logično da se to događa, ali je oportuno i korisno.

Uz primjere oglašivača, imate i medijske akvizicije, odnosno preuzimanja medija tako da mediji postaju članovi nekih megakorporacija. Prije ste imali sistem da nekih 50-ak uglednih korporacija, od Disneya do Pepsi Cole, drži kontrolu nad većinom medijskih sadržaja i reklama. Danas ima samo šest takvih korporacija. Događa se, dakle, okrupnjavanje. Piketty upozorava kako se prije svakih velikih društvenih promjena ili ratnih zbivanja u suvremenom kapitalizmu događaju okrupnjavanja i preuzimanja, od farmacetuske industrije do medija. Kad se kapital okrupnjava, rezultat je uvijek sadašnje i buduće iskazivanje moći.

Jesu li mediji dakle odraz stvarnosti ili tih procesa koji mainstream medijima u pravilu ostaju izvan fokusa?

– Mediji su upravo ti koji danas mijenjaju stvarnost u svom interesu ili interesu megakorporacija, bez obzira čine li to globalno ili u nekoj lokalnoj podružnici. To nisu tri čovjeka koja ništa drugo ne rade nego troše svoje bogatstvo. To su ljudi koji ozbiljno promišljaju svijet i traže njegov što veći nadzor radi globalnog profita, još bolje ekstra-profita. A nadzor javnosti u medijskom smislu biti će za nas ono što nam ponude kao okvir. Dakle, novinari-izvršitelji kao okvir ponude teme „arapsko proljeće“ i sirijsku krizu, ali se ne govori o kontinentalnoj Africi, iskrcavanju i operacijama francuske ili američke vojske. A neredi i ratne operacije u srednjoj Africi zapravo potiskuju probleme prema Sjevernoj Africi i dalje prema Europi. Zašto? Zato što je u kontinentalnoj Africi nafta, ali i mnogo drugih jeftinih sirovina, od urana, kobalta do dijamanata. To nije teorija zavjere u stilu da netko želi naštetiti svijetu, nego normalna logika kapitala koji mora osvajati nova tržišta. Danas su to i medijska tržišta i zemlje koje su u neredu ili ih takvim treba stvoriti. Jer, kada kod ljudi proizvodite nemir u javnosti, oni tada prihvaćaju većinu informacija koje nudite i ne provjeravaju ih. Što znači da kritičko mišljenje o sadržaju medija slabi, kad je čovjek uznemiren, frustriran, nezadovoljan, pod sedativima… Mediji se, dakle, nisu uključili u neki novi svjetski poredak, već su već dio te logike koja ga stvara!

Kako bi izgledali mediji koji bi bili potpuno suprotni od takve logike, a kakva bi u tom slučaju bila stvarnost?

– Mogu početi od Chomskog ili Vlčeka, jednog od nekoliko kritičara koje u medijima često ne susrećemo. Sam Chomsky kaže da mu nikada ne daju da na televiziji ili radiju govori više od pola ili jedne minute. On zato odlazi na sveučilišta, iako je već star, surađuje u lokalnim novinama i izdaje knjige kojima najviše dolazi do čitatelja. On, dakle, smatra kako je dio revolucije u poimanju medija u tome da se krene od stvarnog života. Masovni mediji tu stvarnost zapravo ignoriraju. U novinama gledate vijest o “događaju” na Farmi ili Big Brotheru na prvoj stranici uz stvarne vijesti o poplavama, stradanjima, kreditnoj krizi. Ta nepostojeća, zapravo proizvedena stvarnost, za medije ima veću važnost zato što jednim dijelom ljudima otklanja pozornost od stvarnih pitanja, a drugim dijelom zato što se mi sa takvim stvarima lakše identificiramo, kao u filmu. Mediji su to shvatili. Kada jednom novine budu u 3D tehnici, kao hologram, bit će još nejasnije da li se te stvari o kojima upravo „sudjelujete“ svojim osjetilima, a ne samo čitate ili gledate, stvarno događaju ili ne.

Kako mediji mogu zadržati svoju primarnu ulogu da posreduju “istinu” i “dekonstruiraju” lažnu stvarnost?

– Sve počinje od ljudi. Mladi, obrazovani ljudi, nekorumpirani, koji nisu poslušni i unaprijed predodređeni za nešto, nego se bore za svoje ciljeve, promišljanjem, istraživanjem, s kritičkim razmišljanjem i sa svojim okvirom vrijednosti. Masovni mediji međutim, to znaju, pa po tome rano udaraju. Sedamdesetih godina su shvatili da moraju “udarati” na tinejdžere od 16 i 17 godina. Danas se sve poruke masovnih medija usmjerene na djecu od 9 do 10 godina, pa i ranije. Vi svaki dan kao dijete možete kroz razne „trailere“ ili reklame za uvijek iste policijske i forenzične serije, vidjeti na desetke ubojstava, mučenja ili premlaćivanja. A kada se razbije taj kritični okvir vrijednosti koji se stvara upravo kod mladih ljudi i adolescenata, mediji su postigli svoj cilj. Krvave video igrice neće izravno stvoriti odrasle ubojice, ali će djecu i mlade otupiti na ideju i stvarnost oduzimanja života i mučenja drugih ljudi, možda samo zato jer su Drugi.

Je li moguće pronaći izlaz iz te situacije bez da se promijeni profitna logika kapitalizma?

– Dio stručnjaka smatra da je dio rješenja u okretanju te logike kapitalizma protiv same sebe. Oni smatraju i kako sveučilišta na kojima postoje medijski studiji trebaju proizvoditi i vlastite medije u kojima će funkcionirati na društveno i obrazovno prihvatljiviji način, uz kvalitetne profesore i organizaciju. Više omogućiti mladim ljudima da tu počnu stjecati praksu, način razmišljanja i kreiranja medijskih sadržaja, primjer toga je, recimo, TV sudent ili sveučilišni podlistak u Slobodnoj. Filozofija medija polazi od toga kako moramo – i ponovo – promisliti koja je stvarna uloga novinara u medijima, dakle ne samo što ću pisati i koje teme, pa kad vidim kako neka tema ne prolazi, pisati samo o Farmi i Big Brotheru, ili ih prikazivati u udarnim terminima.

Govorimo o medijima kod nas, ali slično je i vani. Postoji li neka značajna razlika? Jesmo li medijski baš toliko zastranili u odnosu na druge zemlje?

– Stvari su manje-više svugdje iste, možda posljedice vani pogađaju mnogo veći broj ljudi, javnosti. Chomsky piše o iskustvu američkih medija, jer je ta medijska logika globalna i dominantna. Prije svega, da bi mogli shvatiti medije, trebamo znati tko su vlasnici medija. Osim javnog medija, HRT-a, kod nas su dvije vodeće medijske kuće do jučer bile u rukama stranih vlasnika. Do nekih je promjena, istina, došlo u zadnje vrijeme, ali taj utjecaj ostaje. Te medijske kuće su bile u rukama stranaca i bile su, opet, dijelovi nekih megakorporacija. U tom smisli hrvatski mediji ne postoje, kao ni u Njemačkoj neki „njemački“ mediji, ili u nekim drugim zemljama, gdje su megakorporacije pokušale preuzeti neke ugledne izdavače poput Guardiana, a koji se za sada uspio tome oduprijeti.

Kako globalni kapital utječe na filozofiju medija?

– Pa i filozofija medija se razvila iz problema što globalni kapital nema pravog odgovora što bi s medijima. On ih samo instrumentalizira, a što bi stvarno s njima, ne zna. Zato se vraćam na početak našeg razgovora i temi oporavka medija. Dakle, reafirmacija starih načela i kriterija u novinarstvu i medijima, ali i razmišljanje o tome što ćemo s budućnošću društva, ne samo medija. Ako ovo nije u redu, što ćemo ponuditi da bude zdravo. Što je alternativa.

Živimo u vremenu infotainmenta, informacije su postale dio globalne industrije zabave koja je zahvaljujući tehnologiji svedostupna. Je li, globalno gledano, zabava zapravo porazila novinarstvo?

– Bojim se da više nemamo ni klasični infotainment jer dio klasičnih informacija su postale iluzije s Farmer i Big Brothera koje su, da podsjetim, zapravo dio zabave. Onaj slogan “samo zabava” je stoga marketinški dobar slogan jer pogađa bit, kao i onaj “to je to što nas zanima”. Oni nas samo usmjeravaju, jer ih drugo doista i ne zanima. Nejednakost, recimo, ne postoji kao tema u masmedijima, dok će glad u svijetu možda i biti tema, ako je spektakulrana, a u službi humanitarke se pojavi Angelina Jolie. Slike ili izvješća s ratnih područja i patnja biti će – tek neko vrijeme – medijski atraktivni, ali ne i rasprava i istraživanje stvarnih uzroka takve patnje. Medijski senzacionalizam i potraga za upravo takvim temama, a skrivanje pravih uzroka pohlepe za profitom, dakako, biti će temelj i za daljnje proizvođenje takve patnje. Nedavno je objavljen podatak kako 85 najbogatijih ljudi posjeduje materijalno bogatstvo kao i 3,5 milijardi ljudi. Nikada tako nije bilo. I to je tema, ali ona se pojavila u našim medijima u rubrikama zanimljivosti koja je u pravilu na rubu zabave, uz “vijest” da je Kim Kardashian pokazala donje rublje kad je izlazila iz auta…

Jesu li mediji izgubili ideju istinoljubivosti? Jesu li mediji odraz stvarnosti ili dio simulakruma stvarnosti?

– Mediji su odraz one stvarnosti koju žele i prikazati. Dakle jedne pomalo ili podosta tmurne i mračne u kojoj se osjećate nemoćni i izolirani. Kad se tako osjećate, tragate za sve više informacija koje bi vas smirile barem privremeno, ali one su već selektirane i zapravo vas – otupljuju. I to je – medijski – apsurd. U vrijeme totalitarizama, ljudi su tražili informacije, ali one koje će ih „dignuti“, pokrenuti za nešto bolje ili drugačije. Sada su sve informacije tu, no ljudi opet otupljuju, ali od obilja, i ne traže prava rješenja, već uglavnom potvrdu kako se ništa protiv toga – protiv ovakve stvarnosti – ne može. To masmediji znaju, a to je ipak velika iluzija i laž. I pomalo sliči na nekakvu re-feudalizaciju društva i medija.

S takvim otupljenim čitateljima, slušateljima, gledateljima lakše je manipulirati.

– Naravno, i to je danas razina, gdje mene “zanima” tko je s kim spavao u Farmi, ili tko koga voli u Big Brotheru, jer je to lakše. To čak nisu ni sapunice, koje ipak imaju određene kriterije vrijednosti, za razliku od tzv. reality showa koje nemaju nikakve kriterije. Tu se istražuje puls publike i samo se taj puls pojačava, a zapravo se proizvodi njihova potreba za nekim, bilo-kakvim, sadržajem. Dakle, vi ovo morate gledati, farmu koja ne postoji, zajednicu otkačenih koji u stvarnosti postoje samo kao dirigirani glumci kojima je većina stvari unaprijed određena. Kritičar Chris Hedges je rekao: “Iluzija jest iluzija, ali proizvodi stvarni učinak”. U tom kontekstu pokušajmo sagledati i reality programe i dronove koji su mediji budućnosti, iako neki kažu da te medije još ne trebamo promišljati. Medijska budućnost – ili budućnosti – već su počele i one, nažalost, neće biti dobre ili loše, već vrlo – drugačije…

Ivica Nevešćanin

Zadarski.hr 

Tekstovi iz sociologije na portalu P.U.L.S.E

  Društvo, Estetika kulture, Filozofija medija