Ultima Thulѐ – Irska Džemsa Džojsa

Ultima Thulѐ  1

Erin, zeleni dragulj mora srebrnastog.

Uliks

Krajnja tačka2 zapada. Irska je poslednja zemlja koja gleda sunce kako se gasi. U Evropi je već mrak kada kosi zraci sunca purpurnom bojom obasjavaju fjordove i pustinje Zapada. No, dok se oblaci gomilaju, a zvezde poniru u bezdan neba, ovo legendarno ostrvo ponovo postaje mesto okruženo maglom i pomrčinom, koja je od davnina za moreplovce predstavljalo granice poznatog sveta.

Odatle počinje provalija, mračno more gde su nekada mrtvi stizali u večnu zemlju. Njihove crvene barke, na plažama čudnih imena, još uvek svedoče o dobu kada je putovanje u sebi imalo nečeg metafizičkog: one nas dozivaju u snove bez obala, bez povratka. Opkoljena tom potrebnom vodom, Irska ne poznaje drugih granica do natprirodnih. Njeni spomenici, predeli, obeležja – kružne kule u kojima su svetlele svetiljke pokojnika, uzdignuti grobovi koji usamljeno stoje spram talasa uli planine, proplanci na kojima su se sastajale vile, tamna jezera, podzemlja, prolazi divova – ne čine toliko geografske entitete, koliko duhovni pejsaž, prag sa kojeg čovek nikada nije posmatrao onostranost sa manjeg rastojanja. S morem ili sa noći, koja se u potpunosti pruža ka beskraju, Irska više nije zemlja od ovoga sveta – to je jedna mistična zemlja.

Ostrvo svetaca. Tamo sunce kao da svakog dana, u zomrak i u sumrak, slavi čudnovatu pobedu hrišćanstva nad drevnim bogovima Zapada. Pa ipak, da li je ta Irska ikada bila uistinu hrišćanska? Evropa, još uvek varvarska, tapkala je u mestu kada su Gali već osnovali svoje divljenja vredne manastire u Lizmoru, Klonmaknojsu, Deriju, Aran-Moru, i kada su kolonizovali Škotsku i Britaniju, i već slali emisare do Vicburga, Taranta i Kijeva. U to vreme, svetlost se uzdizala na zapadu, a Irska je, uz jevanđelje, svet u haosu obasjavala izvanrednom inteligencijom. Iz njenih su biskupija, iz njenih manastira, iz njenih škola, izašli najvažniji teolozi, poput Skota Erižena3,, potom najbolji geografi, poput Dikvila4, koji je kao gramatičar napisao De Mensura orbis terrarum, zatim poput Adamnana5 koji je među prvima opisao Svetu zemlju, ili poput Fergala, opata iz Agadoa, koji je u Strazburu podržao teoriju o antipodima; zatim, prestižni umetnici, autori Knjige iz Kelsa, iz Lindisfarne, iz Armaha i Daroua; potom brojni pesnici, muzičari i minijaturisti; naposletku i apostoli: sveti Kolumban, sveti Fiakra, sveti Kilijan, sveti Fursa, sveti Gal, veliki putnici, avanturisti, propovednici, vidovnjaci, osnivači gradova i biskupija…

Ali ovo hrišćanstvo, koje svoj vrhunac doživljava u likovima svetog Patrika i svetog Brendana, od romanskih odlika imalo je samo mantiju. Kolamkil i Kolman bez predaha će se boriti da očuvaju svoja nacionalna obeleđja, a nekoliko vekova insistiranja na tonzuri, kao i na slavljenju Uskrsa, neće biti dovoljni da ih primoraju na direktive Svete stolice. Jer, ispod te vere sveštenika i monaha, jedna prastara, mračnija vera odupire se izumiranju. Može sveštenstvo, zajedno sa Malakijem, do zemlje da se klanja pred crkvenim velikodostojnicima Rima – ipak će bardovi, filidh, sinovi naroda, jednako pevati u slavu ratnika i bogova iz druidskih vremena. U nebrojenim svojim sudbinskim trenucima Irska će se pozivati na Lua, Nuda, Fina, Dirdua, Kuhulana. Tako, pod kojom god kulturom bila, Irska je ostala verna svom poreklu, bila je i dalje mitska zemlja. Njena hronika je duga lista stradalništva. Malo koje tlo znam koje je toliko natopljeno krvlju i suzama, i malo naroda koji su podneli toliko patnje i borili se protiv toliko nepravdi. Njene početke odlikuje mračna velelepnost saga. Na tom izgubljenom ostrvu, koje šibaju bičevi oluja, prvo su se ustalile legendarne horde od kojih se poslednja busala u prsa milećenskim poreklom. Čitav vek pre Isusa Hrista, Kelti i Goti dokopali su se ovih prostora i vojno ih organizovali. Njihova civilizacija se urušila 795. Godine pred talasom varvara – Danaca, Norvežana, Saksonaca, Normana – koji su je preplavili u celosti, i čije će pustošenja, nesuglasice, secesija i zla kob, dugo vremena držati ostrvo u haosu.

Iz tog će se haosa izdići, da bi je potom podjarmio neprijatelj protiv kojeg će se iskovati njena istinska sudba. Oktobra 1534: Englezi se iskrcavaju silom, pale, pustoše, uništavaju, sakate, tamniče. Strahoviti zločini, užasni, čija se lista nastavlja sve do nađih dana: religiozni progoni od strane Henrija VIII, nemilosrdni posedi Eseksa i Mundžoja, masovna lišavanja dobara, uništavanja zemlje, gušenja narodnih buna za vlasti Čarlsa I, sistemsko istrebljivanje za vlasti Kromvela, krvave represije za vlasti Vilijema Pita, ponižavanja, deportacije u doba kraljice Viktorije, naposletku otvoren rat za Uskrs 1916, puškaranje, policijski teror….Da i ne spominjemo široko rasprostranjenu glad koja će, samo tokom XIX veka, prepoloviti stanovništvo. Godine 1840. Irska je brojala osam i po miliona stanovnika, a danas broji četiri miliona i jednu četvrtinu: i to je svedočanstvo golgote ovog naroda, odvajkada primoravanog da bira između oskudice i iseljenja. Ali ona svedoči i o stalnoj volji da se pobunom povrati sloboda. U svim će vremenima takva hrabrost naći svoje martire. Ovde su to: Brajen Borou, Šejn, grof Džerald, Hju O’Nil, Oven Ro, Vulf Ton, Robert Emet, Danijel O’Konel, Smit O’Brajen, Čarls Parnel, Majkl Davit, Patrik Pirs, Terens maksvini…Irska je u najtežoj tragediji otkrila svoje sopstvo: zemlja tuge i gladi, očaja i nasilja – herojska zemlja.

Međutim, ona je i mesto na obali gde se smef najviše ceni. Gorak smeh, dakako, ali koji tugu svodi na podnošljivu meru: na „farsu koju svi vode“. Značajno je to da je Irska kasno iznedrila velike i dramatične pesnike poput V.B. Jejtsa, Sindža (John Millington Synge) ili Šona O’Kejsija. Ona je još mnogo pre Dirdrinih jadikovki ili krika gneva Pluga i zvezda iskovala svoje glavno oružje pobune: komiku. „Ko ti je podario tako veselu filozofiju? – Navika nesreće“ govorio je Bomarše. Protiv stranog zakona, apsurdnog i degradirajućeg, Irska izmišlja podsmeh, čuveni irski wit, čuveni crni humor“

Izmučena, izgladnela, ona se sveti svome neprijatelju nezamislivom osvetom: nesebično mu daje najbolje satiričare kojima se jedna književnost može dičiti: Svifta, Sterna, Šeridana, Kongriva, Farkera, Goldsmita, Maturina, Vajlda, Mura, Šoa. Toliko cenjena tradicija britanskog humora svojevrsna je irska tvorevina i, bez sumnje, samo toliko razoren narod mogao je tolikoj lucidnosti pridodati toliko drskosti. Jer, njena okrutnost ne poštuje nikoga: izvan istorije, ona daje sebi slobodu da kao žrtva ismeva mučitelja, da apsolutno pobija relativnim, da se sprda sa velikom rečima, sa pompeznim stavovima, sa spektakularnim zamislima ili vladajućim rećimima, sa budalaštinama jednog stanja koje će smrt pre ili kasnije okončati na najlepršaviji način. Teskoba tišti samo stidljive: a oni koji dotaknu dno nesreće, poput Hamleta, otkrivaju okrepljujuću moć sarkazma. Tamo gde bi drugi jecali, Irska se smeje; smeh je uzdiže iznad njene sopstvene nesreće; ona se smeje, ona likuje – Irska je zemlja ironije.

Prestonica ovoga malog sveta u sebi oličava karakter koji je Gete već opisao kao: „živahno smenjivanje ozbiljnosti i sprdanja, simpatije i ravnodušnosti, bola i radosti“. Ablin iznenađuje. Nije dovoljno spomenuti njegovu slikovitost, ovde se raznolikost ucrtala i u pejsaž. Otvoren prema prostranstvu, ali ispresecan gibanjemmora i olujama, poluostrvom Hout i rtom Dalki, podignut na ušću rele Lifi, ali planinama Viklou odsečen od zemalja u zaleđini, čini se da je Dablin, po rečima Džordža Mura. „grad koji luta izmežu planina i mora“. Tim visovima on duguje reputaciju uglednog mesta, te obrise zaliva koji entuzijasti porede sa onim u Napulju. Od mora je nasledio ime koje su mu Skandinavci, njegovi osnivači, nadenuli: Dubh-Linn, crna lokva; kao i svoju klimu, snove i trgovinu. Ta dvostruka pripadnost, pripadnost kopnu i moru, njegovoj luci daje karakter važnog simbola. Tu se uliva rečni tok, tu se slivaju ulice i kanali, čitav grad se poput lepeze širi oko lučkih basena: carinske četvrti, železničke stanice i stovarišta, administrativni i trgovački srezovi, radnička naselja i imućni kvartovi ispresecani parkovima, prijatnim baštama, ali isto tako i širokim prostorima i uličicama gde beda nalazi utočišta. Na severu: velika arterija ulice O’Konel, skverovi Ratland i Mundžoj, ulica Mebot, ulica Ekles, Filsboro i groblje Glaznevin; na zapadu: reka Lifi, njeni kejovi u boji, Bačelorsko šetalište, Kej Ormond, Četiri suda, Feniks park, fabrike i kasarne Islandbridža; na jugu: crkve, škole, koledž Triniti, pozorišta, bolnice, ulica Grafton, Stivens Grin, Merion skver i predgrađa Ratmin, Ratgar, Terenur i Miltaun; naposletku na istoku: more, nasipi, dokovi, peščana ostrvaca, luka Hout, plaže Ajrištauna, sendimaunta, Blekroka i Don Lirija. Zatim, u centru, O’Konel bridž, kao mesto susretanja dva sveta: metropole, koja silazi sa kosina Vikloua, puzi, pruža se i izdiže duž stena, i mora koje kroz obale i kanale svuda pruža svoje pipke, noseći sa sobom magle i mirise…

Od luka do krčmi, od kapela do mostova, šetač u trenu biva opkoljen hiljadama suprotnih utisaka. Mukotrpan rad i besposličarenje, obilje i beda, blagost i surovost, ljupkost i ružnoća stoje ovde, vekovima, rame uz rame pod istom kišom, u istoj vrevi. Gomila se kreće, sliva se poput crnih voda rečnog toka, a da čovek ne može reći da li smeje ili je tužna, zauzeta ili dokona. No, svakako budi pažnju! Ovaj grad gaji najraznovrsniju menažeriju ekscentrika zapadnog sveta: svrgnuto plemstvo, svadljive boeme, profesore u redengotima, debele prostitutke, basnoslovne pijanice, odrpane propovednike, sredovečne žene visokog ranga okićene bižuterijom i malim češljevima zadenutim u kosu. Svakog dana, kraj reka Lifi, defiluje ova karnevalska kohorta za koju bismo rekli da je sišla sa Brojgelovog platna ili izašla iz Gogoljevog romana. Zajedničke crte: svi ti ljudi se poznaju i neprestano sreću i zaustavljaju da popričaju, jer razgovor u životu Dablinaca zauzima gotovo jednako značajno mesto kao i u životu Marsejaca, i svako može, s jednakim ushiženjem, da ćaska satima o fudbalu i politici, o poeziji, o religiji, o konjičkom sportu, o finansijama, o piću, o psima, o preljubi ili o bel kantu.

Savršeno mesto da se takva elokventnost razvija je, naravno pab. Irska sa Francuskom deli običaj da građanske priče ispoveda uz pinte. Kako se odlikuje velikom rečitošću, Irska je zadužena da u sebi čuva snove o stvarima i formulama rešenja. Otud ta njena iznenađenost, baš kao i naša, pri uviđenju raskoraka između euforičnosti zamisli i njihovih mtšavih postignuća. Njena komičnost, uostalom nema drugog zamajca – isto tako shvatamo i pisce o kojima piše Kamij Burnikel:

„Je li Irac radostan ili tužan, egoista ili nezainteresovan, avanturista ili snebivljiv, mistik ili bogomoljac?…Istorija jednog naroda nije dovoljna da se razreše sve zagonetke jedne rase. Konačno, od Svifta do Samjuela beketa, kroz ta odbijanja se manje nazire gorčina ljudske sudbine, verbalizam, drskost i optuživanje života, a više pustolovina duša kojima otkrivanje vlastite usamljenosti nije potisnulo potrebe da se poverava drugima.“

Te odlike Iraca, koji su sastavni deo njihovog šarma, najbolje se daju uočiti u Dablinu. Ovo je grad prosjaka, sveštenika, pesnika i anarhista, grad koji ne liči ni na jedan drugi, koji je sav u oprečnostima, a na prvom mestu u oprečnostima krajnje bede i visoke kulture. Najprefinjeniji i najneviniji simbol toga sigurno je Knjiga iz Kelsa, izložena na koledžu Triniti. Sveta knjiga Kelta, jevanđelje fantastičnih iluminata: čitava jedna zbirka basni, spleta bija, linija, alegorija, iz kojih isijava nedokučivost jednog naroda. Možemo samo da razmišljamo kakva je ponizna strpljivost, kakvo tajno znanje uticalo na njene vezove, crteže, a uz to se čini da je čitav folklor te tajnovite i divlje Irske, suptilne i zagrižene, u ovoj knjizi razotkrio svoju dugovečnost. Jer, neće li sa istog izvora, poteći, kroz vekove, skulpture krstova, zlatarski rad na putirima, ili olavi koji se još uvek mogu videti kako u sirotinjskim kvartovima, uz harfu, recituju svoje tirade. Iz te umetnosti, narodske koliko i ezoterične, čija je tradicija sačuvala velelepnost, čudnovatost i silinu, proisteći će i znanje jednog Jejtsa, kao i neuglađenost jednog Sindža. Ako Irska očarava, to je usled bogatstva njene mašte, genija koji još za našeg veka mora oplemeniti pozorište gde će istorija i lirizam obnoviti veze koje su bile prekinute nakon elizabetanskog doba.

Postaviti na scenu samu zemlju, njene konflikte i njene nade, povratiti njenu prošlost, to zapravo čini program koji ledi Gregori, Jejts, Mur i Martin postavljaju u Književnom pozorištu koje će se pod imenom Opatija uskoro nametnuti kao najbolje u Evropi i izazvati, čak i u samom Dablinu, nekoliko dobro vođenih bitaka. Upravo se u tom pozorištu, blizu 1900, mogla spaziti jedna prilično bizarna ličnost kako se pojavljuje na vratima i ulazi bez karte, samo zahvaljujući autoritetu, tako što jednom kratkom rečenicom munjevito preuzima kontrolu nad situacijom: Ja sam Džojs.

Žan Pari

„Džojs“

Sa francuskog prevela: Sonja Šešlija

Tekstovi o Džojsu na portalu P.U.L.S.E

1 Ultima Thulѐ – daleki sever, skandinavski ili latinski naziv za još neistražene zemlje na severu (prim. Prev.).

2 U originalnom tekstu: marka (nemački Mark –granica, granična zemlja) – u srednjevekovnoj Franačkoj i Nemačkoj, pogranična vojno-administrativna oblast sa markgrofom na čelu (prim prev.).

3 Scot Érigѐn (prim. prev.)

4 Dicuil (prim. prev.)

5Adamnan (prim. prev.).

 

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments