Ulogujte se / Kreirajte profil

Umjesto prve ljubavi

Rano je. Kiša. Arsen pjeva Odlazak Tina Ujevića. Sa konkatedrale odjekuju zvona. Taj zvuk mi remeti  sporo buđenje.

Završih sinoć Markesovo Sjećanje na moje tužne kurve. Teško se rastajem od njegove posljednje knjige. No, ni Eca više nema, ni Dada. Tješim se da sva ta nedostajanja uvijek mogu nadomjestiti otvorivši njihove knjige ili pogledavši Dadovu sliku.

Volim crnogorski jezik, ali ne volim ovo kad se strana imena pišu onako kako se izgovaraju! Ne mogah sinoć da nađem pisca Alvara Cepede Samudia; bješe mu ime drugačije napisano.

Pročitah njegovu priču Todos estabamos  a la espera, za koju Markes kaže da je jedna od njegovih najboljih. Zaboravljanje kastiljanskog sprječavam čitanjem.

Ova me kiša podśetila na onaj dan kada si me ostavio. Uplakanu, iza Crvene banke. Ne mogavši da mi objasniš zašto odlaziš? Posljednje što si rekao, prije nego si požurio prema slastičari Fontana, bilo je:

– Volim te.

Teškim korakom, sa teškom torbom o ramenu, po kiši sam se polako uputila na autobus. U Kotor. U autobusu su me, svu i dalje u suzama, pokislu do donjih gaća, napala śećanja!

U nekim ljubavima nikad nijesi bivša! Protežeš se kroz nečiji ljubavni život tihim prisustvom. Kao što se mačka nečujno na suncu proteže. Možda je to i sami rastanak, koji to, u stvari, i nije. Od nekih se žena nikad ne odlazi. Ostane u nosu miris njihove kože. Na prstima trag dodira im. I poslije se to „nešto” traži u svim sljedećim ženama. Što li?

Kad sam ujutro došla kod tebe, tvoja mi je majka otvorila vrata. Pitala me:

– Što to radiš?

Izraz lica joj je bio tvrd. Grub. Prošla sam ćutke pored nje. Ušla u tvoju sobu.

Ležao si zgrčen u krevetu. Śela sam pored tebe. Sagnula se da te poljubim. Lice ti je bilo ogrebeno. Još od krvi. Ustao si. Zagrlio me i rekao:

-Ti me nikad nećeš ostaviti?

Ćutala sam. Nijesam znala što da odgovorim. Nikad je jako dugo, prošlo mi je kroz glavu.

Gledala sam te sinoć na plaži ispred Južnog mora kako se tučeš zbog mene. Valjaš se po pijesku sa tim momkom koji mi se udvarao! Sve na pesnice. Fer. Nijesam sigurna kako je on prošao, ali čini mi se da si ga pretukao. Razdvojili su vas. Rekao si mi da idem kući. Da, glupo sve to izgleda, ali sam bila  ponosna! Ne znam je li te ovaj moj ponos bolio, po krvavom licu bi se reklo da jeste. Milovala sam te po gustoj, crnoj kosi dok je iz nje na bijeli čaršav ispadao sitni pijesak.

Te jeseni prepisao si se u Kotor na studije. Uzeo sobu u studentskom domu. Ja sam živjela u Perastu. Stalno je padala kiša. Nikada prije tolike kapi nijesam viđela. Gusta kiša! Bijela. Zaliv se od nje nije viđeo.

Dolazio si kod mene. Ostajao da spavaš. Gazdarica je ćutala. Prvi put smo kod nje probali balancane u ulju. Svod sobe je bio visok. Krevet gvozdeni, ofarban u boju plavu poput mora, koji je gazdaričin ljubavnik, kapetan duge plovidbe, dovukao iz Portugala.

Ušuškali bi se u tešku, vezenu posteljinu i dugo ljubili. Bio si nježan.  Poput pjene za kupanje, slivao mi se tvoj dodir niz kožu. Ljubio si se najljepše na svijetu. Noći sam počela da provodim kod tebe u studentskoj sobi. Skupljali su se tvoji drugovi. Igrali ste karte. U pare. Ja bih śela iza tebe. Raširila bih noge, a ti bi se uglavio između njih i tako bi počinjala i završavala se partija… Nijedan ispit nijesi položio. Nikada na fakultet nijesi ni išao. Kad bi dobio na kartama, gostili smo se kod Zvonka. Kupovao bi mi poklone. Najviše sam voljela one oker čizmice, slične pomalo onim čizmama Petra Pana.

U našem malom gradu, u koji smo rijetko dolazili, uvijek smo išli na ista mjesta. Šetali pored parapeta. Imali smo i jednu divnu fotografiju koju sam ja pocijepala kad si me ostavio.

Sad mi je žao. Ali, tješim se da je “imam u glavi”. A i kome drugom ona treba?

Svuđe smo išli zajedno. Prošle su godine i ja sam tek mnogo kasnije shvatila da si me “ludo volio”. Bio ljubomoran. Pratio me, i ti, i tvoji drugovi. Na izlazu iz Bara živjela je naša drugarica. Kuća je bila na uzvišenju, nad morem, odakle se silazilo kroz zasad mandarina krivim betonskim stepenicama do plaže. U toj kući smo se često tih godina skupljali. Za ono malo para kupili bi vina, nešto malo hrane bi donijeli od svojih kuća. Upalili bi vatru u kaminu. Gledali Kosu Miloša Formana. Igrali jamb. Plesali.

Tu je živjela i Džini. Mala, bijela, pudlica.

Te se noći malo više popilo. Svi su otišli na spavanje. Ostali smo na podu, pored kamina, na bijelom debelom tepihu. Džini je hrkala.

Vodili smo ljubav. Bila sam ti u krilu. Śeđela na tebi. Sa radija se čuo Paul Anka Put your head on my shoulder… Hold my in your arms… Tvoje su me usne nalazile. Tvoje su me ruke opipavale. Ośećala sam te u sebi. Na sebi. Ubrzavalo se naše disanje. U kaminu se vatra ugasila. Bili smo tihi, skoro nečujni. Zgrčili smo se u istom trenutku.  Još jedanput sam se jako navukla u tvoj skut. Zagrlio si me čvrsto. Tijela su nam omlitavila. Ispružila sam noge. Naslonila glavu na tvoje rame i zaplakala. Čula sam kako klokoće vino iz prevrnute boce.

Nijesmo se pomjerali.

Rekao si:

– Sjutra ćemo očistiti tepih!

– Volim te, rekla sam.

Džini se probudila. Počela da mi liže stopala. Uzeo si je u krilo. Nijesmo te noći spavali. More je udaralo u stijene. Hučalo.

Pričali smo o ljubavi. A ni jedno, ni drugo, ništa o njoj nijesmo znali. Napipavali smo je samo, kao što  slijepci kroz crnilo svojih očiju napipavaju stvari i daju im oblik. Naslućivali je dodirom. Pogledom.

Poslije smo se u gradu srijetali rijetko. Uvijek bi se srdačno pozdravljali. Ti si poslije mene šetao neke Tanje, Sonje, Jasne… Ja sam poslije tebe ostala sama. Sve više uživajući u piću. Uglavnom u društvu sa starijim muškarcima.

Poslije smo oboje otišli u daleke neke zemlje. Vraćali smo se obično u vreli avgust.

Jednog od tih vrelih avgusta, sreli smo se na staroj cesti. Bio si lijep. Nasmijan. Punih, crvenih usana. Prosijed.

Pitala sam te:

– Jesi li me ikad volio?

– Jedino sam tebe i volio. Sa tobom mi je bilo najljepše, dodao si.

Jutros, po ovoj kiši, koja lije kao onda u Perastu, pitam se:

– Zašto si me onda ostavio iza Crvene banke, uplakanu?

Je li zato što nijesam htjela da prekinem studije i rodim? Ili zato što si mi bio zamjena za prvu ljubav koju nijesam imala? Ili zato što sam imala više drugova nego drugarica? Ili zato što ti je Nikola na korzou, pred svima, rekao:

– Ti joj nijesi bio prvi!

Sinoć dok sam završavala Markesa, izdvojih jednu njegovu misao: Seks je utjeha onome koji ne može da dosegne ljubav.

Pomislila sam na tebe i mene. I onu noć pored ugašenog kamina. Čini mi se da sam baš te noći zagazila na stazu ljubavi, uspjevši da je napipam nesigurnim korakom.

Jutros mi u ušima klokoće ono vino iz prevrnute boce. A oko struka ośećam tvoj čvrsti stisak. I onaj grč.

Tijani je Markes najmiliji pisac, ali, kaže da se ne slaže sa njim što se seksa tiče. Kupiću joj Sjećanje na moje tužne kurve. Biće joj jasnije. Ovako izvučena iz konteksta, rečenica izgleda pregrubo.

Vjeruj mi, Tijana, u pravu je Markes.

za P.U.L.S.E: Tanja Sekulić

 

  •  
  •  
  •  
  •  

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.