Tajanstvena i teška umjetnost pobjede

Tajanstvena i teška umjetnost pobjede

Uspravljajući se poput koplja koje prkosi magli i vjetru, biće filozofa boravi izvan poznatog i nepoznatog. Filozof označava onog tko je zaljubljen u Istinu, zaljubljen u Mudrost, označava onog koji sve stvari podređuje potrazi za Mudrošću. Zaljubljenik možda nije biće kojeg određuje inteligencija, ali je onaj koji je uvjeren da će stići do postavljenog cilja, on je netko plemenit tko pokušava svim svojim snagama dosegnuti ono što blista u daljini.

Tema koju danas želim dotaknuti jest tajanstvena ili teška umjetnost pobjede. Kad kažem pobjeda, ne mislim na pobjedu nad nekim, na razbijanje vrata, na preskakanje zidova, na osjećaj kako su drugi slabiji od nas, već mislim na nešto mnogo dublje. Prije mnogo godina imao sam Učitelja koji mi je rekao kako se umjetnost postizanja sreće sastoji od ostvarenja ciljeva, ali ne na račun drugih, ne na tuđoj nesreći.

Na neki način, umjetnost pobjede sastoji se u tome da do naših ciljeva dođemo ne koristeći se drugima kao stepenicama, ne penjući se na glave slabijima, ne gazeći one koji nam se prividno nađu na putu, nego na jedan sasvim drugačiji način, i to svim srcem i svom snagom. Što je ova teška i tajanstvena umjetnost pobjede?

Postoje oni koji se, čini se, rađaju pod sretnom zvijezdom i sve im polazi za rukom. Ima pak onih kojima je vrlo teško postići bilo što. A ponekad susrećemo i izabranike povijesti koji, samom svojom prisutnošću, mogu stvarati istinska čuda.

I koliko se puta, dragi moji prijatelji, zateknemo u situaciji da želimo učiniti neko junaštvo, nešto veličanstveno, želeći se istaknuti na takav način da nas svi vide, da nas svi slijede, a zapravo smo u stanju učiniti samo male korake. Koliko smo puta poželjeli zapjevati poput slavuja, a ipak bi iz naših grla izlazili tek slabi, nerazgovijetni zvukovi. Koliko smo puta poželjeli letjeti, a postajali bismo svjesni koliko smo ograničeni kad treba koračati prema nedostižnom horizontu. Zato se, dakle, pitamo iz dubine duše, kao filozofi, u čemu se sastoji umjetnost pobjede? Zašto neki pobjeđuju dok drugima to ne uspijeva? Možda je, moji dragi prijatelji, život poput kabela ovog mikrofona koji držim u ruci. Ne znamo njegovu točnu duljinu te zato moramo biti spremni i pažljivi kako bismo osjetili dokle možemo ići.

Da bismo pobijedili, ne trebamo se pretvoriti u Aleksandra, jer ne možemo svi biti Aleksandar, niti se Aleksandar može pretvoriti u nekog od nas. Svatko je ono što jest, a umjetnost se sastoji u tome da budemo ono što stvarno jesmo, u našoj stvarnoj, našoj vlastitoj dimenziji, kakva god bila naša veličina.

Danas sve promatramo kroz formule, sve uspjehe i rješenja tražimo unutar sustava. Ako nekome ide loše, kriv je politički sustav, ako imamo ekonomskih problema, kriva je administracija, a nikad se ne zapitamo: ne radi li se ipak o čovjeku, odnosno o meni samome? Dokle seže važnost sustava? Gdje počinje istinska važnost one mrvice dragog Boga koja se zove čovjek?

Čovjek ima svoju temeljnu vrijednost i zbog toga mu se u drevnim vremenima nisu pokušavale prenositi neke posebne tajne, već ga se više nastojalo pročistiti od svih svjetovnih stvari, lišiti ga njegove vlastite animalnosti, njegovih strahova, svega onog što bi ga moglo ometati u napretku, kako bi mogao, poput bijelog lotosa, dotaknuti srce stvari i uzdići se do epopteje, sagledavanja svega. Ona je prikazana stupovima čiji se kapiteli otvaraju visoko iznad tla. Nijedan stup ne otvara svoj kapitel dolje, nego gore. Stari su nam narodi ostavili svoje znanje pohranjeno u njihovim prikazima.

Stare civilizacije su općenito imale četiri velike grupe iskušenja: iskušenja Zemlje, Vode, Zraka i Vatre. Gledano izvana, to može imati veze sa zemljom, vodom, zrakom i vatrom, ali gledano iznutra, ima veze s određenim komponentama naše osobnosti, tj. s našim fizičkim tijelom, te s energetskim, psihološkim i mentalnim prijenosnikom, odakle potječu sve stvari koje dobivamo, postižemo i dajemo. Ali i iskušenja su sama po sebi imala stvarni fizički karakter, i bila su stvarna, vrlo stvarna.

Jedna od velikih pogrešaka koje činimo pred stepeništem jest ta što ga gledamo cijelog te zamišljamo cijeli uspon. Ovo nije adekvatan psihološki položaj za suočavanje s poteškoćom, već uspon trebamo planirati stepenicu po stepenicu. Što je moj neposredni problem? Ova stepenica, ne ona ili neka druga!

Ako je naš pogled usmjeren pretjerano uvis, što se često događa mnogim idealistima i duhovnjacima, lako se može dogoditi da se spotaknemo već na prvim stepenicama i padnemo u ponor. Treba znati kamo želimo stići, ali korak po korak, polagano, i bez, rekli bismo, previše planiranja. Ako umijemo pružiti svoju ruku, uvijek će se naći neki dobri anđeo, stvarni ili sanjani, koji će prihvatiti našu ruku i pomoći nam na putu.

Svatko je ono što jest, a umjetnost se sastoji u tome da budemo ono što stvarno jesmo, u našoj stvarnoj, našoj vlastitoj dimenziji, kakva god bila naša veličina.

Vi znate da se najbolji mačevi izrađuju kovanjem, da moraju proći iz toplog u hladno, iz hladnog u toplo, na jedan izuzetno grub način. Ne trebamo li se i mi prekaliti? Primati udarce života kao što mač prima udarce na nakovnju. Onaj tko je jednom vidio kako radi kovač, zna da se pored udaraca čekićem može čuti još jedan zvuk. To je jeka kovine koja se oblikuje.

Da, mač ječi, ali izdržava, ječi i izdržava sve dok se na kraju ovo željezo, koje nije bilo ništa drugo do običan komad kovine, pomoću udaraca, uranjanjem u hladnu vodu, i pomoću tajnih slitina – ne pretvori u list čelika i time stekne tvrdoću, oštrinu i elastičnost. Nije li to na neki način slično procesu našeg vlastitog kovanja u životu?

Trebamo postići nutarnju ravnotežu, shvatiti da pad služi jedino zato da ponovno ustanemo. Nitko ne pada konačno, jer sve su stvari na ovom svijetu prolazne. Sve ima relativnu vrijednost, i naši uspjesi, i naši neuspjesi. Uz pomoć skromnosti srca možemo i dalje stvarno napredovati. Ako uspijemo ovladati s ova četiri elementa prirode u našoj nutrini – s tzv. Zemljom, Vodom, Zrakom i Vatrom – možda nećemo činiti čudesna djela, niti postati Amonovi sinovi, barem ne izravni, ali moći ćemo činiti nešto više od običnog.

Da bismo ovo razumjeli, postoje jednostavni pokusi koji nam mogu biti od koristi. Uzmite bocu punu vode i držite je u horizontalno ispruženoj ruci. U početku izgleda vrlo lako jer, tko ne može nositi jednu litru?! No, kako vrijeme prolazi, umor se pojačava i ovaj položaj naše ruke postaje vrlo bolan, osjećamo sve veću i veću težinu pa nam se čini kao da u ruci držimo cijelu tonu.

Tada bi trebalo učiniti nešto drugo: uključiti našu volju. Neka vaše oči i vaš um počnu brojati, na primjer, žarulje na stropu (bez ispuštanja boce). Vidjet ćete kako se može izdržati mnogo lakše ako se um drži udaljen od boli.

Isto se događa i sa stvarima u životu. Ako je naš um zarobljen unutar svakog problema, u toj maloj svako­dnevnoj smrti koja nas nadilazi, u tom strahu od kojeg nismo očišćeni jer nismo više u 5. stoljeću prije Krista, nećemo moći izdržati ni najmanji udarac poteškoća.

Kad se sretnete s ozbiljnom poteškoćom, pokušajte uvijek izdržati jednu minutu više.

Trebamo pokušati podići ruku, malo je odvojiti od svijeta stvari stavljajući je pod kontrolu naše volje, volje koja ne treba biti nešto izuzetno, već mora djelovati samostalno i prirodno.

Kad se sretnete s ozbiljnom poteškoćom, pokušajte uvijek izdržati jednu minutu više. Ne mislite na to kako trebate izdržati jedan sat, jedan dan, jednu godinu, cijeli život. Ne, ne, samo jednu minutu više, ništa više od te jedne minute, a nakon toga još jednu minutu više. I tako, malo po malo, nakupit će se mnogo veći broj minuta. Moć našeg uma je strahovita. Načinite drugi pokus: izmjerite psihološko trajanje jedne minute.

Zamislite da vas, kad se sekundna kazaljka vrati na isto mjesto, kad načini puni krug, čeka neka velika nagrada, neizmjerna sreća (neka svatko sam zamisli što želi). Vidjet ćete kako tada kazaljka ide polako, gotovo nam se čini da stoji. A sada izvedimo suprotni pokus, zamišljajući kako će za minutu ispod nas eksplodirati bomba. Vidjet ćete kako kazaljka juri, od točkice do točkice, netko bi rekao da je sat poludio. Međutim, sat otkucava uvijek istim ritmom.

Što se promijenilo? Naša perspektiva. Ako nešto gorljivo želimo, čekanje nam se čini beskrajno dugo.

Moramo naučiti životu davati vrijednost koju stvarno ima, tada ćemo steći daleko vjerodostojniju dimenziju svega što nam se događa. Danas općenito trčimo za novcem, slavom, priznanjem: bolji auto, veći stan, najnoviji model hladnjaka koji radi okrugle “kockice” leda… I tako smo stalno u napetosti, nikad nam nije dosta, jer nam se stalno čini da imamo premalo i da trebamo imati uvijek novo. Ovo je velika avet potrošačkog mentaliteta koja nam se uvukla u dušu i jedna je od najgorih formi materijalizma.

Naučimo biti zadovoljni s malim. Ne kažem da odbijemo imati više, nego jednostavno kažem da treba biti u miru s vlastitim srcem, a zatim vidjeti na koji način možemo malo više rasti. Tajna je u tome da spoznamo što je ono što stvarno možemo učiniti i zatim u to unesemo svu našu pažnju i svu našu snagu.

Zapravo, imamo mnogo više snage nego što mislimo. Svatko od nas, koliko god malen bio, ima velike mogućnosti. Neki misle: “Neću pisati pjesme, jer uostalom… tko će mi ih objaviti? Nisam toliko dobar.” Zaboravimo malo na ovu našu potrebu za uspoređivanjem, za natjecanjem, ovu vrstu nezdravog sporta u koji su nas gurnuli. Napustimo taj mentalitet i radimo stvari zbog stvari samih. Ako nam se duša ispuni pjesmom, ako nam u nju dođu pjesme kao što ptice slete u gnije­zdo, primimo ih, prihvatimo ih, pustimo ih da lete… Nije važno ako ne budu objavljene.

A što su radili pjesnici dok nije bilo tiska? Što je činila Sapfo, ova izuzetna pjesnikinja, da bi prenijela svoje djelo cijelom svijetu, premda je u srednjem vijeku bilo nemilice uništavano? Nije bilo tiskara, ni izdavača, postojale su samo pjesme, i ove pjesme su išle od ruke do ruke, malo pomalo. Ne trebaju nam veliki mediji kako bi naša djela i otkrića postala stvarna. Svoju sam najdražu knjigu počeo pisati s devetnaest godina i nisam mislio da će ikada biti objavljena, jednostavno sam je pisao jer sam tako osjećao.

Svatko od nas, čak i onaj najmanji koji se osjeća slab, čak i onaj koji misli da je sam, ima sposobnost Pobjede. Ima sposobnost ići naprijed kroz male uspjehe, kroz male korake koji će ga malo pomalo odnijeti dalje.

Koliko je onih koji unutar sebe nose knjige, poruke, blago, likove! Treba ih izvući van, treba imati snage izvući ih iz sebe, pokazati ih svijetu žednom spontanosti. Svijetu koji je sit toga da mu se govori kroz velike fraze koje su stvorili sustavi, svijet koji želi da mu se govori iz srca, muškarac muškarcu, žena ženi, osoba osobi. Iz toga proizlazi stari rimski osjećaj sloge, od jednog srca drugom. To nije izjednačavanje, jer izjednačavanje je sterilno, nego nešto što omogućuje komplementarnost jednoga s drugim, kao kod zubaca zupčanika na kojem ispupčenja jednog ulaze u udubljenja drugog…

I u tom ulasku zubaca u udubljenja koja su napustili prethodni zupci, postoji mogućnost prijenosa snage: duhovne, fizičke i – zašto ne? – nutarnje snage… Nutarnje snage koja u svojim rukama nosi pobjedu, onu konačnu pobjedu koja nas sve čeka, kroz male uspjehe koji trebaju biti svako­dnevni, stalni i koji nam trebaju ispuniti srce vjerom i snovima.

Možda biste slikali ili možda crtali? Učinite to!

­Nije važno hoće li ljudi to priznati ili ne. Daleko od ljudi, daleko od okoline postoji drugi sudac, veliki Sudac, toliko velik da njegovu veličinu ne možemo iskazati. On je toliko dobar da to ne možemo zamisliti, i toliko pravedan da ne sudi po djelima, nego prema srcu koje je inspiriralo djela.

I taj nas veliki sudac, na neki način, zakriljuje svojim plaštem i štiti naše male uspjehe, naše male snove: stihove koje nikada nismo napisali, crteže koje nikada nismo nacrtali, ljubavi koje nismo doživjeli, prilike koje su nam izmakle, ali koje žive na neki magičan način u tom uzvišenom svijetu, i koje će nas pratiti tisućama godina do nutarnjeg i potpunog ostvarenja.

Svatko od nas, čak i onaj najmanji koji se osjeća slab, čak i onaj koji misli da je sam, ima sposobnost Pobjede. Ima sposobnost ići naprijed kroz male uspjehe, kroz male korake koji će ga malo pomalo odvesti dalje.

Nisu potrebne formule niti neka posebna pomoć. Uvijek se može ići dalje, usavršavati se sve više i više. Svatko od nas treba tražiti svoje vlastito svjetlo, svoje vlastito mjesto i ako smo sretni tamo gdje jesmo – odlično! Ako nismo sretni, možemo to biti negdje drugdje. Bitno je nikome ne nanositi štetu. Bitno je sagorijevati naš vlastiti vosak, ne trošiti tuđi. Bitno je posjedovati Svjetlo.

Potrebno je izabrati: pretpostavimo da imamo jednu svijeću, što želimo imati? Svijeću ili svjetlo? Ako želite svijeću, bit ćete cijelog života u mraku, a ako želite svjetlo, morate trošiti svijeću, uzeti šibicu, upaliti je, upotrijebiti i pustiti da se upali svjetlost, ona svjetlost koja je uvijek vertikalna, poput svjetlećeg mača.

Kako god bilo, materijalne stvari propadaju, lome se i nestaju. Stari kažu omnia transit, “sve prolazi”, “sve se kreće”. Sve ide jednom moru kao što to čine vode. Sve ima jednu sudbinu. Udružimo se s njom. Pogledajmo raspjevane vode kako teku niz planine. Koje su vode najčišće? One koje se najviše sudaraju s kamenjem, one koje padaju u slapovima i prozračuju se u velikoj raskoši bijele pjene. Druge, plahe vode, one koje ostaju mirovati u nekom rukavcu, polako postaju ustajale i u njima ni jedno živo biće ne može obitavati.

Učinite od vašeg svijeta svijet velikih ideja. Neka dobre misli i osjećaji žive u vama i pjevaju poput ptica u krošnjama stabala, poput šarenih riba u dubini mora. Neka slobodno žive u nama velika bića.

Gdje se nalaze ti ljudi, ako ne unutar nas? Nisu zaboravljeni, nisu nestali. Jednostavno, duboko su prekriveni našim strahovima i nesigurnošću.

Odstranimo sve ovo i ponovno ćemo otkriti okićene kacige, a kroz razrušene zidine ponovno ćemo vidjeti svjetlost neba. Ponovno ćemo osjetiti naše korake u ritmu srca koje kuca u našim grudima: pobjeda, pobjeda, pobjeda!

Predavanje održano u Madridu, listopad 1990. godine

Autor: Jorge Angel Livraga
Sa španjolskog prevela: Ana Jončić

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o psihologiji na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments