“Urlik” Alena Ginzberga – oblik revolucije

Pesma Urlik  Alena Ginzberga prvi put je bila pročitana publici u oktobru 1955. godine i godinu dana kasnije pojavljuje se u zbirci Urlik i ostale pesme (1956). Nepunih godinu dana od objavljivanja zbirka dobija veliku medijsku pažnju jer je u martu iste godine 520 primeraka štampanih u Londonu konfiskovala američka carina, a u maju iste godine izdavač zbirke L. Ferlingeti bio je uhapšen zbog “distribucije knjiga sa opscenim i vulgarnim sadržajem”. Suđenje koje je potom usledilo nezvanično predstavlja početak seksualne i kulturne revolucije  1960-ih godina. Sam naziv pesme asocira na urlik koji proizvode životinje i na sličan način opisani su protagonisti Ginzbergove pesme: najbolje umove svoje generacije Ginzberg predstavlja kao usamljene životnije koje su odbačene i stoga primorane da žive noću. Poput Vitmanove Pesme o meni i Urlik „sadrži mnoštva“[1], međutim, Ginzbergove teme su radikalno drugačije- dok je Vitman pevao o demokratiji, lepoti divlje prirode Amerike, slobodi, duhovnosti i univerzalnoj ljubavi, Ginzbergove teme su bunt, ludilo, otuđenje, patnja, korišćenje opijata, promiskuitetni homoseksualni/ heterosekusalni seks, itd. Urlik sadrži 112 slobodnih stihova koji na prvi pogled deluju dosta nejasno i neorganizovano, uglavnom zbog velikog broja autobiografskih elemenata. Iako je Ginzberg celog života pričao da je pesmu napisao u jednom dahu, u jednom pesničkom zanosu, primetno je da je Urlik rezultat obimnog čitanja i raznoraznih uticaja. Pesma ima dobru strukturu i organizaciju,  podeljena je na tri dela, od kojih svaki ima svoju priču.

ginsberg_howl-wallpaper

Pesmu je Ginzberg posvetio Karlu Solomonu koga je upoznao u Institutu za psihijatriju Kolumbija (21. aprila 1949. godine), koji se u pesmi zove Rokland. Ceo prvi deo pesme pokriva događaje iz života najboljih umova bit generacije. Najbolji umovi su uglavnom bili Ginzbergovi prijatelji, poznanici, pisci, boemi i ostali marginalizovani umetnici ovog perioda. Najveći utisak u ovom delu pesme ostavlja nabrajanje, upotreba montaže i neprestano smenjivanje snažnih pesničkih slika o Njujorku (baš kao i u nekim delovima Vitmanove Pesmi o meni), ali ne onih njuroških naselja koji simbolišu materijalni uspeh ili kapitalizam, poput Vol Strita ili Menhetna, već Ginzberg  opisuje siromašne periferije grada i boemske četvrti: Boveri, Stetn Ajland, Harlem, Bronks, itd. Snažni početni stihovi služe kao matrica kojoj se ostali stihovi prvog dela pesme hipnotisano vraćaju:

I saw the best minds of my generation destroyed by madness, starving hysterical naked, dragging themselves through the negro streets at dawn looking for an angry fix, angelheaded hipsters burning for the ancient heavenly connection to the starry dynamo in the machinery of night.

Poput Supermarketa u Kaliforniji i Urlik je predviđen čitanju naglas, i Ginzbergova zamisao je bila da svaki stih bude jedna jedinica daha, odnosno da odgovara jednom uzdahu. Kao i u Vitmanovoj Pesmi o meni  celim prvim delom Urlika dominiraju dugački i agresivni stihovi koji dosta podsećaju na prozu, i pesnik često upotrebljava lirske paralelizme i nabrajanja:

[…] who ate fire in paint hotels or drank turpentine in Paradise Alley, death, or purgatoried their torsos night after night

with dreams, with drugs, with waking nightmares, alcohol and cock and endless balls,

incomparable blind streets of shuddering cloud and lightning in the mind leaping towards poles of Canada & Paterson, illuminating all the motionless world of Time between

cadetsReadHowl

Jezik korišćen u pesmi odgovara njenom naslovu jer je podjednako agresivan, i reči poput cock i endless balls, osim svog vulgarnog značenja, takođe otkrivaju da njujorški homoseksualci 50-ih nisu baš praktikovali monogamne veze, već da su bili vrlo promiskuitetni- kako Ginberg kaže: purgatoried their torsos night after night... U nekim stihovima čak je i vulgraniji, npr:

[…] who let themselves be fucked in the ass by saintly motorcyclists, and screamed with joy,

who blew and were blown by those human seraphim, the sailors, caresses of Atlantic and Caribbean love,

who balled in the morning in the evenings in rosegardens and the grass of public parks and cemeteries scattering their semen freely to whomever come who may

Sintaksa pesma nas navodi da zaključimo da ju je pisao pesnik pod dejstvom droga jer na mestima gde bi trebalo da koristi prideve on koristi imenice [2]:

who poverty and tatters and hollow-eyed and high sat up smoking in the supernatural darkness of cold-water flats floating across the tops of cities contemplating jazz.

Ili koristi imenicu kao pridev [3]

who were expelled from the academies for crazy & publishing obscene odes on the windows of the skull.

Pesma obiluje i velikim brojem metafora, simbola i autobigrafskih elemenata, pa je zato neophodno razjasniti pojedine stihove, na primer drugi stih: dragging themselves through the negro streets at dawn looking for an angry fix odnosi se na otuđenje protagonista pesme koji su odbačeni od društva i primorani da žive noću, tj. da se vuku delovima Njujorka sa ostalim odbačenim ljudima američkog društva 1950-ih, a to su bila uglavnom crnačka naselja i periferije grada. Iako su mahom bili belci najbolji umovi (the best minds) identifikovali su se sa crnačkom andergraund muzikom pedestih- džezom, i to naročito bibop džezom[4], što je bila nova vrsta džeza koja se razlikovala od klasičnog sving džeza sa kraja 40-ih; bibop ili bop džez odlikovao se brzim tempom sa mnogo imporvizacije. Angry fix (gnevni fiks), osim toga što predstavlja momenat ubrizgavanja opijata u venu (morfijuma ili heroina), simboliše i osolobađanje njihovih duša od bolova modernog života, ili rečeno u okvirima Ginzbergovih pojmova: od militarstičko- kapitalističkog, heteroseksulanog, plastičnog društva kome bitnici ne pripadaju. Šesti i sedmi stih takođe zahtevaju objašnjenje, pogledajmo:

who passed through universities with radiant eyes hallucinating Arkansas and Blake-light tragedy among the scholars of war,

who were expelled from the academies for crazy & publishing obscene odes on the windows of the skull,

who cowered in unshaven rooms in underwear, burning their money in wastebaskets and listening to the Terror through the wall

Godine 1948. u svom apartmanu u Harlemu, u Njujorku, čitajući pesme velikog engleskog romantičara Vilijama Blejka, Ginzberg doživljava viziju koja je oblikovala njegov rani pesnički rad. Kako je kasnije objašnjavao u inetrvjuima, prvo je mislio da je čuo glas Boga da bi potom shvatio da je zapravo čuo Blejkov glas koji je čitao pesme Suncokret, Bolesna ruža i Izgubljena devojčica.[5] Interesantno je da je Ginzberg do kraja života  isticao da halucinacija nije bila prouzrokovana drogama i da je celog života pokušavao da oživi taj trenutak epifanije upotrebom raznih opijata. Kada kaže scholars of war (naučnici rata) on misli na  univerzitetske profesore koji su umesto školskog programa predavali državnu politiku obojenu miltantnom filozofijom i paranojom od komunizma. U sedmom stihu se već igra rečima i kaže:

who were expelled from the academies for crazy & publishing obscene odes on the windows of the skull.

Gramatički ispravan stih bi zahtevao da je umesto reči crazy Ginzberg napisao craziness, međutim, on namerno koristi jednu reč koja opisuje bit generaciju u celini. Drugi deo stiha (publishing obscene odes on the windows of the skull) odnosi se na događaj iz pesnikovog života: u martu 1945. bio je suspendovan sa univerziteta Kolumbija zato što je usred prepirke sa domarom studentskog doma sa prozora svoje sobe uzvikivao: „Je*eš Jevreje! Batler nema mu*a!“, aludirajući na dekana univerziteta po imenu Batler (Nikolas Marej Batler) koga je optuživao za antisemitizam. Poslednje reči stiha (windows of the skull/ prozori lobanje) odnose se na prozore Univerziteta Kolumbija i tek u drugom delu pesme saznajemo da zapravo ta lobanja pripada semitskom Bogu Molohu koga Ginzberg koristi kao simbol najgorih osobina Amerike 1950-ih.

Peyote solidities of halls u dvanestom stihu odnose se na drogu pejotl [6]: Peyote solidities of halls, backyard green tree cemetery dawns, wine drunkenness over the rooftops, storefront boroughs of teahead joyride neon blinking traffic light…

 Kao i u Supermarketu neonska svetla i ovde opisuju američko potrošačko društvo 1950-ih koje „živi, spava, jede“ u šoping centrima:

who burned cigarette holes in their arms protesting the narcotic tobacco haze of Capitalism, who distributed Supercommunist pamphlets in Union Square weeping and undressing while the sirens of Los Alamos wailed them down, and wailed down Wall, and the Staten Island ferry also wailed

Vitmanova Amerika:

Earth of the limpid gray of clouds brighter and clearer for my sake!/ Far-swooping elbow’d earth — rich apple-blossom’d earth!/ Smile, for your lover comes…[7]

nepunih sto godina kasnije posmatrana očima njegovog sledbenika izgleda kao narkotička duvanska magla kapitalizma…. To je pad Vitmanove Amerike i neiscrpna inspiracija Alena Ginzberga. Duvanska industrija pedesetih godina dostigla je svoj ekonomski procvat, veliki bilbordi koji su reklamirali cigarete bili su postavljeni na svakom ćošku, a naziv Los Alamos se odnosi na tada aktuelnu laboratoriju u Novom Meksiku u kojoj se proizvodilo nuklerano oružje u okviru Menhetn projekta osnovanog tokom Drugog svetskog rata; prva atomska bomba bila je dizajnirana upravo u Los Alamosu; među zaposlenima u ovoj laboratoriji bili su vodeći naučnici i Nobelovci ovog perioda. Atomska bomba je npr. čest simbol u Ginzbergovoj poeziji, piše Raskin….  U 38. stihu opet čitamo niz elemenata iz Ginzbergovog privatnog života: on spominje tri goropadi sudbine (the three old shrews of fate) zbog kojih su najbolji umovi izgubili svoje dečačke ljubavi. Prema Ginzbergu to su heteroseksualnost, novac i porodica:

who lost their loveboys to the three old shrews of fate the one eyed shrew of the heterosexual dollar the one eyed shrew that winks out of the womb and the one eyed shrew that does nothing but sit on her ass and snip the intellectual golden threads of the craftsman’s loom

Ovi stihovi se pre svega odnose na Keruaka i Kesidija koji su, kako čitamo, svojevremeno eksperimentisali sa muškarcima, ali su se na kraju ipak vratili svojim ženama.[8] Prva goropad koju Ginzberg spominje je heteroseksualni dolar. Jedna teorija je da kao homoseksualac Ginzberg ne razume esenciju posedovanja novca u stvaranju porodice pa prema tome ni plod takvog odnosa-  samo dete, koje opisuje kao goropad koja namiguje iz materice. Treća goropad koju spominje je žena i tu primećujemo njegovu mizoginiju. Godinu dana pre prvog javnog čitanja Urlika u Šestoj galeriji Ginzberg piše Keruaku: Uh, kako mrzim žene[9] Generalno žene su u Urliku opisane kao usputni seksualni objekti koji su služi najboljim umovima za ispunjavanje njihovih seksualnih potreba. Sveopšte razočaranje i otuđenost koju oseća Ginzberg dalje proširuje na krupniji plan i smešta u gubitak vere u demokratiju, državu Ameriku i svoje sunaorodnike. Setimo se  kako je Vitman opisivao američko društvo 19. veka:

The carpenter singing his as he measures his plank or beam,/ The mason singing his as he makes ready for work, or leaves off work,/ The boatman singing what belongs to him in his boat, the deckhand/ singing on the steamboat deck […] The delicious singing of the mother, or of the young wife at work, or of/  the girl sewing or washing,/ Each singing what belongs to him or her and to none else,/ The day what belongs to the day—at night the party of young fellows,/ robust, friendly,/ Singing with open mouths their strong melodious songs…

piše taj  stari, usamljeni učitelj  u pesmi Čujem pesmu Amerike.[10]  U Urliku Vitmanovo en masse usamljeno spaljuje svoja siva flanelska odela:

who were burned alive in their innocent flannel suits on Madison Avenue amid blasts of leaden verse & the tanked-up clatter of the iron regiments of fashion & the nitroglycerine shrieks of the fairies of advertising & the mustard gas of sinister intelligent editors, or were run down by the drunken taxicabs of Absolute Reality.

Nedužna flanelska odela (innocent flannel suits) odnose se na poslovne ljude koji su ih nosili 50-ih godina. Ova fraza potiče od naslova popularnog romana Čovek u sivom flanelskom odelu Sloana Vilsona u kome je opisan bezlličan život modernog čoveka koji je zbog pretrpanosti obavezama lišen duhovnog razvoja. Olovni stihovi i pešovani mode (leaden verse and fairies of advertising) odnose se na poeziju konformizma tj. pesnike koji su zarađivali pišući slogane za potrebe velikih reklamnih kompanija na Medison Aveniji. Pogledajmo 63. stih:

who threw potato salad at CCNY lecturers on Dadaism and subsequently presented themselves on the granite steps of the madhouse with the shaven heads and harlequin speech of suicide, demanding instantaneous lobotomy.

Si Si En Vaj je gradski koledž Njujorka (City College of New York), popularna škola kroz koju su prošli veliki pisici ovog perioda i kako bi istakao avangardizam bit generacije Ginzberg opisuje bacanje krompir salate na profesora koji drži predavanje o dadaizmu (modernističkom pokretu čiji je cilj ismevanje i ironija), time želi da istakne da su bitnici savladal gradivo: dadaizam znači bacati krompir salatu na predavanje o dadaizmu. U 67. stihu Ginzberg spominje tri bolnice: Pilgrim Stejt, Roklend i Grejston. Pogledajmo:

Pilgrim State’s Rockland’s and Greystone’s foetid halls, bickering with the echoes of the soul, rocking and rolling in the midnight solitude-bench dolmen-realms of love, dream of life a nightmare, bodies turned to stone as heavy as the moon

Psihijatrijske bolnice su u pesmi predstavljene kao logori smrti u kojima su lekari mučili ljude i Ginzbergova majka, Naomi, bila je višegodišnji pacijent bolnice Grejstoun u Nju Džerziju, gde je preminula. Kada je Ginzberg pisao pesmu bila je pacijent u Pilgrim Stjetu dok je u Roklendu bio smešten sam pesnik. Tamo je i upoznao Karla Solomona kome je posvetio Urlik. Ipak, završava prvi deo pesme pobednički i samozadovoljno, odajući počast Vitmanu i njegovoj poeziji:

and who therefore ran through the icy streets obsessed with a sudden flash of the alchemy of the use of the ellipse the catalog the meter & the vibrating plane,

who dreamt and made incarnate gaps in Time & Space through images juxtaposed, and trapped the archangel


U prvom delu pesme eksplicitno je kritikovao materijalizam i američke institucije, a u drugom delu pesme  te „osobine“ oživljavaju i dele zajedničko ime- Moloh. Poput prvog dela u kome je anafora ostvarena pomoću reči who u drugom delu ritam je uspostavljen ponavljanje reči Moloch:

What sphinx of cement and aluminium bashed open their skulls and ate up their brains and imagination? Moloch! Solitude! Filth! Ugliness! Ashcans and unobtainable dollars! Children screaming under the stairways! Boys sobbing in armies! […]

Moloch the crossbone soulless jailhouse and Congress of sorrows! Moloch whose buildings are judgement! Moloch the vast stone of war! Moloch the stunned governments! Moloch whose mind is pure machinery! Moloch whose blood is running money! Moloch whose fingers are ten armies!

Ginzberg nije prvi pisac koji je u anglo-američkoj literaturi upotrebio simbol semitskog Boga Moloha. Pre njega je to učinio Džon Milton u Izgubljenom Raju (1667), a u modernoj istoriji Vinston Čerčil je u knjizi Bura se sprema Molohom opisivao idolopoklonstvo nemačkog naroda prema Hitleru. Inspiraciju za Molohom Ginzberg je pronašao pod dejstvom droge pejotl. Jedne večeri u šetnji San Franciskom, sa svojim partnerom Piterom Orlovskim, Ginzberg uzima pejotl i ugledavši zgradu čuvenog hotela pod nazivom St. Francis doživljava halucinaciju u kojoj je zgrada hotela izgledala kao čudovište koga je Ginzberg nazvao Molohom, simbolom ludila i smrti najboljih umova koje opisuje. Ginzbergovo pitanje na početku drugog dela:

What sphinx of cement and aluminium bashed open their skulls and ate up their brains and imagination?

se odnosi na njegovog prijatelja Vilijama Kanastru, poznatijeg kao „Bil“ Kanastra (1922–1950) koji je poginuo posledicom pada kroz prozor voza u pokretu. Ginzberg ga spominje i u prvom delu Urlika kada kaže:

who sang out of their windows in despair, fell out of the subway window…

Vitmanovu Ameriku Ginzberg ne doživljava kao demokratsku zemlju, to je bar jasno, već je smatra totalitarnom kapitalističkom državom kojom upravljaju gigantske industrijske korporacije. Takav sistem on naziva „mašinerijom“. Poznato je da je Ginzberg bio marksista i odatle dolazi njegova potreba za društevenim aktivizmom i borbom za prava radnika. Bilo je hrabro, delom i neuračunljivo, optuživati Ameriku da je zla kaplitalistička zemlja, naročito u Makartnijevoj eri tokom poznatog lova na (komunističke) veštice, a sa druge strane veličati Rusiju i komunizam. Dok je u prvom delu pesme pevao o posledicama lošeg političkog sistema, u drugom delu pesme on okrivljuje „mašineriju“ za propast duhovnosti kompletne američke nacije; one demokratske Amerike o kojoj je pevao Vitman. Moloh je u stvari kapitalistička Amerika i Ginzberg gori od besa:

Moloch whose skyscrapers stand in the long streets like endless Jehovas! Moloch whose factories dream and choke in the fog! Moloch whose smokestacks and antennae crown the cities!

Moloch whose love is endless oil and stone! Moloch whose soul is electricity and banks! Moloch whose poverty is the specter of genius! Moloch whose fate is a cloud of sexless hydrogen! Moloch whose name is the Mind!

U stvari on je užasnut sopstvenom zemljom:

invisable suburbs! skeleton treasuries! blind capitals! demonic industries! spectral nations! invincible madhouses! granite cocks! monstrous bombs!

Koliko se zapravo Amerika 1950-ih udaljila od Vitmanove vizije o demokratiji oslikano je u poslednjim stihovima u kome je opisuje kao bezdušnu mašineriju kojom vlada Moloh. Ali moderni Moloh je svoje postojanje dobio u materijalstičkoj kulturi i umesto dece sada jede novac, slobodu i ljudski duh; to je Ginzbergova poruka, sav njegov bol i pad Vitmanove Amerike:

Visions! omens! hallucinations! miracles! ecstacies! gone down the American river!

Dreams! adorations! illuminations! religions! the whole boatload of sensitive bullshit!

Kako je prvi deo pesme obeležen otuđenjem, a drugi besom, u trećem delu pesnik doživljava ujedinjenje sa Karlom Solomonom- prijateljem iz Njujork Stejt Psihijatrijskog Instituta (u pesmi se ta bolnica zove „Rokland“), gde je Ginzberg bio lečen punih osam meseci 1949. godine.[11] Prezirao je lekare jer nisu čitali niti pisali poeziju i nazivao ih je nepoetičnom buržoazijom, objašnjava Raskin,a u Solomonu je osim inspiracije prepoznao i svoju majku koja je je takođe bila lečena u psihijatrijskim bolnicama:

I’m with you in Rockland, where you imitate the shade of my mother...

Upravo je u Roklendu Ginzberg dobio inspiraciju da napiše mitologiju ludila, piše dalje Raskin...[12] Od poznatih američkih pesnika, pored Ginzberga, u mentalnim bolnicama lečili su se i Ezra Paund, Robert Louel i Slivija Plat. Osim ludila (tako česte teme u Ginzbergovoj poeziji), tema trećeg dela je i surovost američkih zdravstvenih ustanova: pedestih godina lekari su mislili da je homoseksualnost bolest i veliki broj ljudi bio je „lečen“ od svoje seksualnosti elektrošokovima. Solomon je npr. bio jedan od njih i Ginzberg ga čak upoređuje sa Isusom Hristom:

[…] the soul is innocent and immortal it should never die ungodly in an armed madhouse

I’m with you in Rockland

where fifty more shocks will never return your soul to its body again from its pilgrimage to a cross in the void

I’m with you in Rockland

where you accuse your doctors of insanity and plot the Hebrew socialist revolution against the fascist national Golgotha

U ovom trećem delu ritam je uspostavljen ponavljanjem stiha I’m with you in Rockland;  fusnota Urlika ima sličan ritmični obrazac gde umesto reči Moloch pesnik ponavlja reč Holy![13] Ginzberg je počeo pesmu otuđenjem a završava je ujedinjenjenjem sa Solomonom. Na samom kraju kaže da se Solomon pojavio u njegovom snu čime nas navodi da pomislimo kako je cela pesma možda bila samo san ili vizija:

[…] where we hug and kiss the United States under our bedsheets the United States that coughs all night and won’t let us sleep

I’m with you in Rockland

where we wake up electrified out of the coma by our own souls’ airplanes roaring over the roof they’ve come to drop angelic bombs the hospital illuminates itself imaginary walls collapse O skinny legions run outside O starry-spangled shock of mercy the eternal war is here O victory forget your underwear we’re free

I’m with you in Rockland

in my dreams you walk dripping from a sea-journey on the highway across America in tears to the door of my cottage in the Western night..

ah carl

ah, Carl, while you are not safe I am not safe, and now you’re really in the total animal soup of time

Osim Vitmana veliki uticaj na Ginzberga imao je i Eliot, iako Ginzberg to nikada nije priznao. Raskin ističe da je na Ginzberga poseban uticaj imala Ljubavna pesma Dž. Alfreda Prufroka čiji pripovedački postupak poredi sa prvim delom Urlika, ali i Pusta zemlja. U Ginzbergovom dnevniku iz 1955. piše: These fragments I have shored against my ruins (stih iz Eliotove Puste zemlje). Tematski je Urlik sličniji Pustoj zemlji nego Pesmi o meni, kojoj je sličan po tehnici, piše dalje Raskin, i ističe da je Ginzberg pozajmio pesničke slike iz Eliotove Puste zemlje (1922) a motive od Dantea, Blejka, Kolrdiža i francuskih simbolista. Kao primer Eliotovog uticaja navodi Ginzbergovu pesmu Dva soneta (1948) u kojoj se nižu slike rušenja gradova:

I dwelled in Hell on earth to write this rhyme,

I live in stillness now, in living flame

[…] Los Angeles, now thou art gone so wild,

I think thou art still mighty, yet shall be,

As the earth shook, and San Francisco fell,

An angel in an agony of flame

City of horrors, New York so much like Hell…

Uporedimo ove slike sa npr. petim delom Puste zemlje (Ono što reče grom):

What is the city over the mountains

Cracks and reforms and bursts in the violet air

Falling towers 

Jerusalem Athens Alexandria

Vienna London  

Unreal 

[…]  London Bridge is falling down falling down falling down

U Ginzbergovoj poeziji pronalazimo tragove velikih pisaca i pesnika: Dona, Blejka, Melvila, Vilijama Karlosa Vilijamsa, Eliota, Remboa, proroka Starog zaveta, japanske haiku poezije, Kafke, Orvela, itd. Ako se vizija Vitmanove Amerike u Ginzbergovoj poeziji nesumnjivo unizila, hoće li opstati Amerika koju ju Ginzberg zaveštao budućim pesnicima? Na to pitanje odgovorili su Ginzbergovi sledbenici, poput Boba Dilana, Lua Rida, Leonarda Koena, Toma Vejtsa, i dr. Ali sudeći po njihovim pesmama možemo samo pretpostaviti da nije preživela… Ali to bi bila neka druga tema…


[1] Vitman piše u Pesmi o meni: Do I contradict myself? Very well, then I contradict myself, I am large, I contain multitudes.

[2] Vidi Bornestein, Diane. Introduction to Transformational Grammar. (University Press of America: 1984) strane 216-217

[3] v. isto strana 216

[4] Ritam pesme Urlik podseća na džez. U ovo vreme Ginsbeg je slušao Čarlija Parkera i Lestera Janga, a omiljena pesma mu je bila Lester leaps in. Vidi Karbiener, Karen.  The Modern Scholar: Walt Whitman and the Birth of Modern American Poetry. Audible Audio Edition: 2009

[5] Raskin ističe da je Ginzberg u gostovanju na radiju Kej Pi Ef Ej priznao da je izmislio ovu priču. Vidi Raskin, Jonah. American scream: Allen Ginsberg’s Howl and the making of the Beat Generation. (University of California Press Berkeley and Los Angeles, California, 2004): str.78

[6] Okrugli meksički kaktus iz kog se izvlači kristalni alkaloid meskalin koji ima halucinogene efekte; konzumira se žvakaćem osušeih listova kaktusa ili otpanajem u vodi za piće. Pejotl su koristili američki Indijanci tokom svojih rituala, a ovom drogom bio je fasciniran i Oldos Haksli (1894-1963).

[7] Whitman, Walt. Song of myself.

[8] Raskin navodi da je Ginzberg bio zaljubljen u obojicu. Takođe ističe da je Keruak odbio da opiše Kesidijevu i Ginzbergovu aferu u romanu Na putu (1957). Ipak, heroj prvog dela pesme je Nil Kesidi: N.C., secret hero of these poems, cocksman and Adonis of Denver. Vidi Raskin, Jonah. American scream: Allen Ginsberg’s Howl and the making of the Beat Generation. (University of California Press Berkeley and Los Angeles, California, 2004): str.71

[9] isto, str. 148

[10] Whitman, Walt. I hear America singing.

[11]  Kako ističe Raskin, iste godine izašao je i Orvelov roman 1984. i Ginzberg je bio oduševljen idejom da Veliki Brat živi u američkim mentalnim bolnicama i nosi bele mantile. Vidi Raskin, Jonah. American scream: Allen Ginsberg’s Howl and the making of the Beat Generation. (University of California Press Berkeley and Los Angeles, California, 2004): str.93

[12] Vidi isto, str. 119

[13] U prvom delu pesme anafora je ostvarena ponavlajnjem reči who, a u drugom delu ponavljanjem reči Moloch. Prema Skalebergu  ceo drugi deo konstruisan je kao piramida, ili kako je Ginzberg jednom rekao: brick shithouse. Vidi Skallberg Lucas, Candor and Apocalypse in Allen Ginsberg’s Howl. http://www.lunduniversity.lu.se/o.o.i.s?id=24923&postid=1316514  25.12.2012

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Neko
Neko
6 years ago

Drago mi je da smo imali prilike da ga vidimo i cujemo u Beogradu.