Ulogujte se / Kreirajte profil

Viktor Frankl: Bog kojega nismo svesni – Transcendencija svesti

U prošlom smo se poglavlju – govoreći o egzistencijsko-analitičkom tumačenju snova – susreli s psihološkom činjenicom nesvjesne i/ili potisnute religioznosti. Sad želimo pokazati u kojoj mjeri ti psihološki rezultati egzistencijske analize odgovaraju njezinim ontološkim očekivanjima. Doista je to ovdje slučaj; jer egzistencijska analiza moralne savjesti, kako smo joj pristupili u pretprošlom poglavlju, mora nas, ako je samo pravilno dokraja izvedemo, suočiti s vrlo značajnim nalazom koji ćemo unaprijed obuhvatiti terminom transcendencija savjesti. I da bismo tu transcendenciju savjesti sad osvijetlili, trebamo krenuti od sljedećih činjenica.

Svaka sloboda znači slobodu “od čega” i slobodu “za što”. Ono “od čega” čovjek može biti slobodan jest slobodan od biti-nagnan: njegov ego slobodan je od id; a ono “za što” je slobodan jest: biti-odgovoran. Sloboda čovjekove volje znači dakle biti slobodan “od” nagona “za” odgovornost, za savjest.

To činjenično stanje, s njegovim dvostrukim aspektom, možda je najbolje izrazila Marie von Ebner-Eschenbach jednostavnom imperativnom rečenicom: “Budi gospodar svoje volje i sluga svoje savjesti!” Od te izreke, od toga etičkog zahtjeva želimo sada poći u osvjetljavanju onoga što smo nazvali transcendencijom savjesti. Evo naših razmišljanja:

“Budi gospodar svoje volje.”

Gospodar svoje volje jesam zato što sam čovjek, ali jedino ako ispravno shvatim svoje čovještvo: ako ga shvatim kao slobodu, kao odgovornost za svoju egzistenciju. No ako osim toga valja da budem još i “sluga svoje savjesti”, ako dapače jedino to smijem biti, tada ta savjest mora biti nešto više od čovjeka koji glas savjesti samo čuje, ona mora biti nešto izvan čovjeka. Drugim riječima, sluga svoje savjesti mogu biti jedino onda ako u shvaćanju samoga sebe savjest držim fenomenom koji transcendira moje puko ljudsko biće, to jest ako sebe i svoju egzistenciju promatram sa stajališta transcendencije. Fenomen svoje savjesti mogao bih dakle tada shvatiti ne samo kao psihološku faktičnost nego i kao bitnu transcendentnost; “sluga svoje savjesti” mogu dakle biti jedino onda ako je dijalog s mojom savjesti doista pravi razgovor udvoje – a ne tek monolog sa samim sobom, tj. ako je moja savjest više od mog Ja, ako je ona glasnogovornica nečega izvan mene.

Vara li se onda jezik kad govori o “glasu savjesti”? Savjest naime ne može “imati glas” već stoga što ona sama “jest” glas, glas transcendencije. Taj glas čovjek jedino sluša – ali glas ne potječe od čovjeka; naprotiv, istom transcendentni karakter savjesti omogućuje nam da čovjeka, i napose njegovu osobnost, uopće možemo u dubljem smislu razumjeti. U tom bi svjetlu riječ persona (osoba) zadobila novo značenje, jer bismo tada mogli reći: Preko savjesti ljudske osobe “glasi se” (per-sonat) izvanljudska instancija. No koja je to instancija, ne možemo zaključiti jedino na temelju problema podrijetla savjesti, na temelju njezina transcendentnog izvora. Ipak se može ustvrditi bar jedno: da, naime, i ta izvanljudska instancija mora biti nužno osobne prirode. Pa bi se iz toga ontološkog zaključka moralo dati izvesti da je ljudska osoba vjerna slika.

Savjest, kao imanentna psihološka datost, upućuje dakle sama po sebi na transcendenciju: ona se jedino može shvatiti sa stajališta transcendencije, jedino kao da je sama u neku ruku transcendentan fenomen. Kao što bi čovjekov pupak, promatran sam za sebe, morao izgleda besmislen jer se može razumjeti jedino na temelju pretpovijesti, na temelju čovjekove povijesti prije rođenja, kao “ostatak” na čovjeku koji upućuje na njegovo podrijetlo iz materina organizma u kojem je on nekoć bio skriven – upravo se tako i savjest može shvatiti jedino ako u njoj uočimo upućenost na transcendentno podrijetlo. Dokle god čovjeka promatramo kao jedinku na razini biološke ontogeneze -ne mareći da ga shvatimo sa stajališta njegova biološkog podrijetla, dotle u njegovu organizmu ne možemo sve razumjeti; a isto se tako ni na razini čovjekove ontologije ne može sve na njemu razumjeti, pogotovu ne njegova savjest, ako se ne osvrćemo na njegovo transcendentno podrijetlo. Savjest je shvatljiva jedino ako joj priznamo izvanljudski izvor; to jest, konačno i zapravo, ako čovjeku priznamo karakter stvorenog bića. Pa tako možemo reći: Kao gospodar svoje volje – ja sam stvaralac, a kao sluga svoje savjesti – ja sam stvor. Drugim riječima: za objašnjenje čovjekove slobode dovoljna je egzistencijalnost, ali za objašnjenje čovjekove odgovornosti moramo posegnuti za transcendentnom savjesti.

Tako savjest, koju smo unaprijed izabrali kao model duhovnoga nesvjesnoga, zadobiva svojevrsnu ključnu poziciju na kojoj se ukazuje bitna transcendentnost duhovnoga nesvjesnoga. Psihološka je dakle datost savjesti samo imanentni vid transcendentnog fenomena – samo onaj njegov dio koji strši u psihološku imanenciju. Savjest je samo imanentni dio transcendentne cjeline, koja kao takva strši iznad razine psihološke imanencije i transcendira ju. Stoga se ona nikad ne može, bez nasilja, iz prostora duhovnosti projicirati na nižu razinu psihičnosti – kako uzalud pokušavaju sva psihologistička “tumačenja”.

Govorilo se da je savjest glas transcendencije i da je i sama transcendentna. Nereligiozan je čovjek onda onaj koji poriče tu transcendentnost savjesti: i on, naime, “ima” savjest, osjeća odgovornost, ali on ne traži dalje ni “pred čim” je odgovoran, ni “odakle” mu savjest. To nas, međutim, ne treba čuditi:

U Prvoj knjizi o Samuelu (3:2-9) pripovijeda se kako dječak Samuel jedne noći u hramu spava zajedno s velikim svećenikom Elijem. Tada ga probudi glas koji ga zovnu po imenu. On ustade i obrati se Eliju pitajući što od njega hoće; ali veliki ga svećenik uopće nije zvao pa dječaku zapovjedi da se vrati spavati. Isto se ponovilo i drugi put, i veliki je svećenik tek nakon trećeg poziva dječaka uputio da – ako se to opet ponovi – ustane i rekne: “Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.”

Čak ni prorok dakle – dok je još bio dječakom – nije prepoznao glas koji mu je dolazio iz transcendencije. Kako da onda običan čovjek prepozna transcendentni karakter glasa što ga u svojoj savjesti čuje? I zašto da nas čudi ako glas što mu u savjesti govori obično drži nečim što potječe od njega samoga?

Nereligiozan čovjek uzima dakle svoju savjest kao psihološku datost, i on se naočigled te datosti tako reći zaustavlja kao da je imanentna, zaustavlja se – recimo -prerano: jer savjest drži nečim posljednjim, posljednjom instancijom pred kojom treba biti odgovoran. No savjest nije ono posljednje “pred čim” je čovjek odgovoran; on nije posljednja, nego pretposljednja instancija. Prerano se nereligiozan čovjek – u svom traženju smisla -zaustavio, kad ne ide dalje od savjesti, kada ne pita dalje. Dopro je tako reći do predzadnjega brijega. Zašto ne ide dalje? Jer ne želi napustiti “čvrsto tlo pod nogama”; jer je posljednji brijeg njegovu pogledu skriven, obavijen maglom, i u tu se maglu – u tu neizvjesnost – ne usuđuje stupiti. A na to se, naprotiv, osmjeljuje religiozan čovjek. I što bi sad obojicu trebalo priječiti da se tu – gdje se jedan od njih zaustavio, a drugi odvažio na posljednju etapu puta – bez mržnje raziđu?

Upravo bi religiozni čovjek trebao osjetiti poštovanje prema toj negativnoj odluci svoga suputnika; morao bi tu odluku priznati ne samo kao temeljnu mogućnost nego i prihvatiti kao činjeninu zbilju. Jer upravo religiozan čovjek znade da je sloboda za takvu odluku od Boga naumljena, od Boga stvorena; čovjek je do te mjere slobodan i od Stvoritelja tako slobodnim stvoren, da ta sloboda ide do slobode nijekanja, da se stvor može odlučiti protiv svog Stvoritelja, da može Boga poreći.

Katkada se čovjek zadovoljava time da jedino porekne Božje ime; zbog svoje oholosti govori tada jedino o “božanskome” ili o “božanstvu”; i rad je tom “božanstvu” dodijeliti ime kojeg čovjeka ili ga pošto-poto zamagliti neodređenim i maglovitim izrazima panteističkog ugođaja. Jer kao što je potrebno nešto hrabrosti da priznamo ono što smo jednom spoznali, tako je potrebno i nešto poniznosti da to nazovemo riječju koja je već tisućljećima na ustima čovječanstva: jednostavnom riječju Bog.

Dosad smo uglavnom govorili o onom pred čim je čovjek odgovoran, i pritom smo primijetili kako se etičko pitanje mijenja u religijsko. No savjest na transcenden-ciju ne samo upućuje nego iz nje i izvire; stoga je ontički nesvodiva (iredukcibilna). Problematika podrijetla savjesti ne rješava se na području psihološkoga ni psihoge-neteskoga, nego jedino na području ontološkoga.

Uzaludnost svih pokušaja ontičke redukcije savjesti, dakle ontičkog rješenja pitanja njezina podrijetla, uvidio je već Hebbel kad je u pismu od 13. 5.1857. pisao Uchtritzu:

“Savjest stoji u oštroj protivnosti sa svim ciljevima koji se čovjeku pružaju u ime materijalizma; pa ako se i pokuša zasnovati savjest na nagonu za održanje vrste, u smislu regulatora i korektiva individualnog elementa, što će se jamačno prije ili poslije dogoditi ako se još nije dogodilo, time će se savjest jednako slabo objasniti kao i zanijekati.”

Što je Hebbel prorekao, u međuvremenu se i obistinilo; upravo se psihoanaliza latila pokušaja da savjest protumači na temelju nagona i da ju reducira na nagon: psihoanaliza savjest zove nad-Ja (super-ego), i to nad-Ja izvodi od introjekcije4 očeva lika (Vater-imago).

Ali kao što se ego ne može izvesti od id, isto se tako super-ego ne može izvesti od ega. Zapravo se ovdje nalazimo pred dvostrukom aporijom5: s jedne strane pred egzistencijalnošću ega, a s druge strane pred transcendentnošću tzv. super-ega.

Što se prve stvarnosti tiče, već smo govorili da se (egzistencijalna) čovjekovo biti-odgovoran nikako ne može reducirati na njegovo biti-nagnan, i da se ego nikako ne može izvesti od nagonskoga, te da je pojam “nagoni-Ja” upravo u sebi proturječan. Nagoni nikad i nikako ne mogu sami sebe potiskivati, cenzurirati ili sublimirati; i ma koliko se mnogo – s čisto biološkoga gledišta – nagonske energije uložilo da se nagonskost nekako ukroti, ono što tu energiju ulaže ne može biti samo nagonsko niti nešto od nagonskoga izvedeno.

Kao što id ne može sebe potisnuti, isto tako Ja ne može biti pred samim sobom odgovorno. Ja nikako ne može biti svoj vlastiti etički zakonodavac. Stoga ne može biti ni autonomnoga “kategoričkog imperativa”; jer kategorički imperativ dobiva svoju legitimaciju isključivo od transcendencije – a ne od imanencije. Njegov karakter kategoričnosti potpuno zavisi od te njegove transcendentnosti, i stoga se od imanentnosti ne može izvesti. Kao što je Ja – protivno od id kao nagonsko – po svojoj biti biti-odgovoran, ne znači nipošto da je Ja odgovorno jedino pred samim sobom. Kao što biti-slobodan zna malo i ništa bez slobode “za nešto”, tako i biti-odgovoran nije nipošto sve bez odgovornosti “pred

Kao što se volja (Ja) ne može izvesti od nagona (od id), tako se isto od volje ne može izvesti obveza (super-ego). Sjetimo se Goetheovih riječi:

“Svako je htijenje zaista htijenje samo zato što bismo to mi htjeli.”

U svakom se dakle htijenju uvijek na neki način pretpostavlja obveza; obveza je ontološki ispred htijenja. Jer upravo kao što mogu jedino odgovoriti ako sam upitan, kao što odgovor pretpostavlja svoje “na što” i kao što to mora biti prije samog odgovora, isto tako i “pred čim” svake odgovornosti – jest prije same odgovornosti. Ako sam obvezan nešto htjeti – moja obveza prethodi momu htijenju.

Iza čovjekova super-ega ne stoji dakle ego nekoga nad-čovjeka, nego iza njegove savjesti stoji Božje Ti; jer nikad i nikako ne bi savjest mogla biti suverena zapovijed u imanenciji – kad ne bi bila osobna zapovijed transcendencije.

Nikakvo super-ego i nikakvo “idealno Ja” ne može biti djelotvorno ako jedino od mene potječe, ako je ono tek od mene zamišljeni model – a nije nekako prije dano i prije spoznato; nikad ne bi moglo biti djelotvorno kad bi sve to bilo moje vlastito iznašašće.

Pa kad Jean-Paul Sartre čovjeka proglašava slobodnim bićem i od njega zahtijeva da sebe izabere, da sebe pronađe, da sebe “planira”, i kad pritom misli da čovjek može sebe pronaći, a da ne otkrije u sebi nikakav predloženi uzor, da mu dakle pritom ne prilazi ništa iz bitno izvanljudskog prostora – tada se moramo upitati: Ne nalikuje li taj pothvat indijskom triku s užetom? Fakir nas uvjerava da se po užetu što ga on baci u zrak može popeti dječak. Upravo tako i čovjek, po Sartreu, zasniva svoje “mora-biti” na praznom ništa – ne označujući mu nikakva uporišta – pa vjeruje da se po tom jedinom nacrtu može uzdizati i razvijati.

Očito je to puka ontologizirana psihoanaliza, ontologi-zacija psihoanalitičke teorije o super-egu. Psihoanaliza tvrdi upravo to: ego se izvlači iz bare ida hvatajući se čuperka Super-ega.

U zbiljnosti nije Bog očev lik, nego je otac slika Boga. Otac nije za nas prauzor božanstva, nego obratno: Bog je prauzor svakog očinstva. Samo je s onto-genetskoga, biološkoga i biografskoga gledišta otac prvi – a s ontološkog je gledišta Bog prvi. Govoreći psihološki, odnos dijete-otac doduše prethodi odnosu čovjek-Bog, ali govoreći ontološki, nije taj odnos uzor, nego kopija. Ontološki gledano moj je fizički otac, koji me je tjelesno rodio… u neku ruku slučajni predstavnik Onoga koji je sve stvorio; gledajući ontološki, moj je dakle naravni roditelj samo prvi simbol – i tako na neki način slika nadnaravnoga Stvoritelja prirode.

(Ovdje navodim pacijenta koji nije bio ni pod čijim utjecajem:

“Budući da sam božanskog Oca izgubio, tražio sam nadomjestak neba: tako se u meni rodila jaka nostalgija za svojim fizičkim ocem – koga nikad nisam upoznao! – i privrženost mrtvoj majci.”

U drugoj je prilici rekao:

“U meni je čeznja za Bogom – moja želja da uđem u Božje gravitacijsko polje – primarna.”)

4 introjekcija – umetanje, ubacivanje, unos
5 aporija – duševna bespomoćnost, nesnalaženje u problemima

Viktor Frankl – Bog kojega nismo svesni

Prethodni nastavak:

Viktor Frankl: Bog kojega nismo svesni – Egzistencijsko i analitičko tumačenje snova

 

  •  
  •  
  •  
  •  

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *