Ulogujte se / Kreirajte profil

Viktor Frankl – nečujan vapaj za smislom

Viktor Frankl dočekao je Drugi svjetski rat kao 37-godišnjak, na položaju voditelja neurološke klinike u Austriji. Kao ni brojni drugi ljudi toga vremena, nije ni slutio da će iduće tri godine upoznati sav užas nacizma kroz zarobljavanje i torture u četiri koncentracijska logora. Po izlasku iz zadnjeg logora i povratku u Austriju težio je 38 kilograma.

Njegovo pisanje nije uobičajena kronika zarobljeništva, nego, kako sam navodi, zanimalo ga je kako čovjek može zadržati ljudsko dostojanstvo i slobodu izbora čak i u tako neljudskim uvjetima.

Totalitarni režim odnosi mu suprugu, brata, roditelje i prijatelje. Umjesto prepuštanja očaju i tuzi, javlja mu se silna volja za životom, smatra da mora postojati smisao tolike patnje te, iako ga trenutno ne vidi, odlučuje posvetiti život potrazi za smislom.

Oporavlja se od proživljenih tortura i preuzima bečku neurološku kliniku koju vodi iduće dvadeset i četiri godine. Utemeljuje logoterapiju, psihoterapijski pravac usredotočen na čovjekovo traganje za smislom. Napisao je 32 knjige koje su prevedene na više od trideset jezika. Samo jedno od njegovih djela, knjiga Čovjekovo traganje za smislom, prodano je u više od deset milijuna primjeraka. Godine 1930. završio je doktorat s područja medicine, a 1949. godine i iz filozofije. Predavao je na 209 sveučilišta na pet kontinenata, nagrađen je s 29 počasnih doktorata, a 1995. godine postao je počasni građanin Beča. U već kasnim osamdesetima završio je obuku za pilota.

Frankl je gradio logoterapiju na vlastitim spoznajama koje nisu bile samo teoretske, nego rezultat životnih iskustava: kroz tamu i besmisao pronaći put do svjetla, do smisla.

Nakon ratnih razaranja i svega što donosi poratno doba, uključivo spoznaju što jedan čovjek može učiniti drugom ljudskom biću, Frankl 1955. godine uvodi pojam egzistencijalne praznine zasnovan na masovno raširenom osjećaju besmisla.

Egzistencijalno prazan čovjek ne vidi smisao ni u čemu, nema se “za što uhvatiti”, drugim riječima nema vlastito humano središte ili težište, pa ga bilo koji životni vjetrić može otpuhnuti poput suhog lista. Posljedice stanja egzistencijalne praznine Frankl naziva glavna neurotička trijada: potištenost, agresivnost i ovisnost.

S aspekta filozofije, egzistencijalna praznina predstavlja smrt za ljudsko biće jer nema čovjeka koji si ne postavlja temeljna egzistencijalna pitanja (Tko sam? Odakle dolazim? Koji je smisao života?). To uviđa i Frankl, komentirajući kako se pitanje smisla danas ne uzima ozbiljno, iako je čovjek biće koje karakterizira neprekidna potraga za smislom.

U svom djelu Nečujan vapaj za smislom, Frankl se pita “radi koga” i “radi čega” su pojedinci preživjeli zarobljeništvo i mučenja u logorima te navodi temeljnu antropološku činjenicu: Biti čovjek znači uvijek biti nekako usmjeren, na nešto izvan sebe, na susret s drugim čovjekom, na neki razlog kojem treba udovoljiti ili na voljenu osobu.

Frankl to potkrepljuje nalazima drugih autora koji su istraživali zarobljeničke logore u Japanu, Koreji i Vijetnamu, a došli su do zaključka da su najviše šanse za preživljavanje imali upravo oni zarobljenici koji su osjećali da ih netko ili nešto čeka.

Poruka (a nama ostavština) glasi: opstanak je ovisio o dvjema stvarima – “radi čega” i “radi koga”.

Radeći kao psihijatar Frankl je smatrao da je traženje smisla prije dokaz ljudskosti nego odraz psihičke bolesti. Čovjek ne mora biti neurotična osoba da bi ga zanimalo pitanje smisla života, ali za to mora biti istinsko ljudsko biće.

Frankl raskrinkava “mit o blagostanju” navodeći:

Predugo smo sanjali san iz kojeg se sada budimo: vjerovali smo da će sve biti u redu i da će ljudi postati sretni unaprijedimo li samo njihov društveno-ekonomski položaj.

Danas je sve više ljudi koji imaju zadovoljene sve životne uvjete, ali ne vide smisao za koji bi živjeli. Tome u prilog govori zapanjujući postotak samoubojstava u državama blagostanja. Očito da sreća i dostojanstvo ljudskog bića ne proizlaze iz ekonomske sigurnosti.

Na jednom mjestu Frankl iznosi da je vapaj za smislom osebujna oznaka ljudskosti te objašnjava: Moglo bi se reći da se nagoni prenose genima, a vrijednosti tradicijama, dok je smisao, budući da je jedinstven, stvar osobnog otkrića. Svatko ga mora naći sam, otkriti ga sam, a takvo je otkriće jedinstveno.

U procesu nalaženja smisla, ogromnu ulogu ima vlastito iskustvo. Ništa nije nenadoknadivo i nepovratno izgubljeno, već je sve trajno pohranjeno. Čudno je da ljudi obično vide samo strnokošu prolaznosti, a ne vide pune žitnice u koje su položili žetve svojih života; svoja hrabra djela, ostvarene poslove, voljene ljubavi, hrabro prebrođene patnje.

Puno je toga što smo dobro učinili. Potrebno je tome dodati “ljudsku” svijest kako bi takvo iskustvo postalo zametak nečeg trajnijeg, na što se poslije, kada to životna situacija bude tražila od nas, možemo osloniti.

Smisao nije nešto statično, nego se stalno oblikuje. Smisao se ne može propisati, nego je to nešto nama važno, s čime imamo dubok, teško izreciv odnos. Više je riječ o uzvišenom osjećaju (poput “sjećanja duše”, o čemu govori Platon), nego o nečemu razumskom i logičnom. To postaje razumljivo tek ako shvatimo da postoji potencijalni smisao koji se tek mora otkriti (na primjer u poslu ili u odnosima općenito). Produbljivanjem tih odnosa dolazimo do novih značenja.

No, smisao u životu možemo pronaći i kad se zateknemo u bezizlaznoj situaciji, kad se susretnemo s “nepromjenjivom sudbinom”. Ponekad nas veliki izazovi i kušnje života ponukaju da damo najbolje od sebe, da “iz rukava” izvučemo nešto što ni sami ne vjerujemo da posjedujemo. Frankl vlastitim životom svjedoči o jedinstvenim ljudskim mogućnostima u njihovom najboljem svjetlu, što znači tragediju pretvoriti u vlastiti trijumf, nesreću pretvoriti u veliku ljudsku pobjedu.

U svojim djelima Frankl daje kratak prikaz logoterapije kao tehnike uz niz praktičnih savjeta koji će čitatelju biti od pomoći u svakodnevnom životu, opisujući probleme koji nastaju kad unaprijed strahujemo od određenog ishoda, obraćamo pretjeranu pažnju na nešto ili silom priželjkujemo neki cilj.

Povlačeći paralelu između ostvarivanja smisla i ostvarivanja sreće, kaže:

Vrijedi slično pravilo, što više težimo za nečim (smislom, srećom, identitetom…), više ćemo promašiti.

Izgleda da sama težnja nije dovoljna, potrebno je učiniti puno koraka u dobrom smjeru.

Ostvarenje smisla postiže se samozaboravom, predanošću, dižući se izvan sebe i usredotočujući se na svijet izvan sebe.

To znači: kada sami sebi nismo u prvom planu, kao što majka hita kad čuje poziv djeteta i ne pita se i ne kalkulira, nego odgovara na djetetovu potrebu.

U odnosu na i danas aktualno stanje, Frankl poziva:

Ne smijemo dopustiti da nas vjerovanje u moguću humanost čovjeka zaslijepi pred činjenicom da su humana ljudska bića u manjini. Upravo ta činjenica svakoga od nas poziva da se pridruži manjini: stvari stoje loše; ne damo li sve od sebe da ih učinimo boljima, sve će postati još gore.

Da bi svijet bio malo bolji, to najprije moramo postati mi sami. Ostvarenje vlastitog smisla treba stalno povezivati s ostvarenjem smisla svijeta kojem pripadamo i prihvaćanjem mogućnosti da je djelić sudbine u rukama svakog od nas…

Autor: Uliks Šimoković

Nova Akropola

  •  
  •  
  •  
  •  

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.