Violina

Violina

“…- Šta će vam violina ili violončelo? – pita me on osvrćući se na ulazu u svoju sobicu iza radnje. Imate ploče, radio, televiziju. A violina, znate li šta je violina? Odavde do Subotice da uzorete, da posejete i požanjete, svake godine. Toliko treba orati jednu malu violinu, evo ovim, gospodine! I on mi pokazuje gudalo, koje nosi za pojasom kao sablju…”

Treba uzimati u obzir i poreklo brojeva koji čine matematiku. Ako tako posmatraš stvar, onda ćeš morati da uzmeš u obzir i poreklo elemenata koji čine muziku .Uzmi, na primer, ovaj instrument na kojem ja sviram. Violinu. Znaš li od čega se sastoji?
Pre svega, tu je drvo. Telo violine se gradi od smrekovine koja je odležala duže no što živi onaj ko je smreku posekao. Dno i obod tela su od javora. Puž se vaja u mekom i slatkom drvetu višnje, a hvataljka od ebanovine lepi se na vrat violine. U svakoj violini se nalazi “dusha” – štapić koji podupire njen trbuh i delje se od jelove grane. Raspon od najnižih do najviših zvukova zavisi od toga štapića. Dakle, violina ima žensku dušu. Gudalo je od ružinog pruta raslog na vetru, a njegovo mazivo od smole četinara.

Ima, potom, na violini, sem ovih delova biljnog, i drugih, životinjskog porekla. Strune na gudalu su od konjskog repa, a nekad (pre no što je rodjena violina) najbolje je bilo upotrebiti strune iz repa inoroga. Dve deblje žice su od upredenih životinjskih creva, a prigušivač se izradjuje od kosti u vidu malog jahača za kobilicu. Od kosti je i umetak stavljen u vrh gudala da drži strunu i on je ponekad (kažu kod Paganinija) bio izdeljan od ljudske kosti. Od jelenske kosti je dugme na koje se kači kao praćka nosač žica, a životinjskog porekla je i tutkalo, kojim se lepe delovi glazbala. Amati je kažu upotrebljavao tutkalo načinjeno od skuvanog mesa jehidne, jer ona se poradja u vazduhu, te je njen lepak najlakši. Na držalji gudala utisnuto je sa svake strane malo sedefa morske školjke. Sedef je uvek nešto hladniji od drveta, pa tako prsti lakše čuvaju pravo mesto, jer domali uvek dolazi na to sedefno dugme.

Najzad, ima delova koji pripadaju rudnom blagu zemlje. Dve tanje žice su od metala, njihovo sedlo je ponekad od kamena, a napinjač struna kojim se žabica gudala završava, načinjen je od srebra. Uza sve to, tu je jak i mek oganj na kojem se savija drvo i spravlja lepak i lak. Lak je posebna priča. On je uvek drugačiji i svaki violinar ga spravlja čuvajuci svoje spore i brze tajne nasledjene od duhovnog oca. Te brže i spore tajne u violinarskom laku, obezbedjuju instrumentu uspeh, ako su tajne o budućnosti. Ako su tajne o prošlosti, lak nije dobar..

Suština je u tome, da čovek slušajuci može da razlikuje koje drvo šušti u noći – smreka ili javor. Instrument kada svira, ne prekida vezu sa svojim poreklom, sa materijalom od kojeg je i sa postupkom kojim je sačinjen i muzika u stvari tek u vezi s time dobija svoje pokriće. Prsti i ne sviraju na violini, nego preko nje uspostavljaju dodir sa osnovnim elementima u vodi, vazduhu, ognju ili pod zemljom i sa njihovim tajnama, koje su u svakom glazbalu udružene na drugi način.

M. Pavić iz Priče o jajetu i gudalu, Hazarski Rečnik, 1984.

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Milena
Milena
12 years ago

Ovo je iz “Unutrašnje strane vetra”, iz knjige o Heri.