I read a book called ‘The Martyrdom of Man’ and I underlined a passage then which I came upon the other day. I think of it often because perhaps what is lacking today is the time just to sit and wonder. The lines say what I feel and what I hope. They are : ‘And the artists shall inherit the earth and the world will be as a garden”. Vivijen Li

Vivijen je bila jedino dete britanskog oficira Ernsta Hartlija i Gertrude Robinson. Kao što to obično biva sa jedincima sva pažnja roditelja bila je usmerena ka njoj. Majka je još u ranom detinjstvu upoznala sa delima Andersena i Kiplinga, pokušavajući da probudi u njoj ljubav prema literaturi. 1920 godine, sa samo 7 godina poslata je u manastir u Engleskoj, a obrazovanje je završila u Evropi,  vrativši se roditeljima tek 1931.

Tada im objavljuje da želi da postane glumica. U tome je roditelji i podržavaju i ubrzo upisuje Kraljevsku akademiju dramskih umetnosti u Londonu.Verovatno u želji da se sto pre osamostali i ne zavisi od roditelja, te 1931 godine Viv se udaje za 13 godina starijeg advokata Li Holmana. Ubrzo dobija ćerku Suzan ali ubrzo i shvata da više od bračnog života i materinstva želi svoj život i svoju priliku da postane velika glumica.

Negde izmedju 1935te i 1936te godine, upoznaje zgodnog glumca Lorensa Olivijea koji je bio tada bio mlada nada britanskog teatra, a danas ga proglašavaju najvećim glumcem XX veka. Prvi put kad ga je videla na pozornici Vivijen iako udata i znajući da je i Olivije oženjen, izjavljuje ‘Udaću se za Lorensa Olivijea’. Lorens je sa druge strane bio zanesen lepotom mlade glumice  koju u to vreme većina kritičara nije smatrala talentom jer u Engleskoj ne verovaše da lepota i talenat idu zajedno.

Zajedno Vivijen Li i Lorens Olivije izgledali su kao par iz Bronte romana, iz Šekspirovog sveta 😉 Bili su gotovo eterični,  bili su toliko zaljubljeni da je divno bilo biti pored njih, kako se prisećaju njihovi prijatelji. Oboje napuštaju svoje porodice i odlaze u Holivud gde se venčavaju i oboje snimaju dva filma po kojima će ih se publika najviše sećati. On snima ‘Orkanske visove’ a ona dobija  ulogu Skarlet O ‘Hare u ‘Prohujalo sa vihorom’, koju je dugo priželjkivala.

Kasting je trajao skoro godinu dana. Niko nije ni pomišljao da će ulogu razmažene southern belle  na kraju dobiti Engleskinja. Prohujalo sa vihorom bio je film koji je iščekivala cela Amerika, mislim da je to bio ekvivalent pinkofarmovskom ‘ko ce ispasti’ glasanju. Amerika je mislila da je savrseni Ret Batler Klerk Gejbl, ali prema Vivijen Li bila je skeptična.

Napokon, kada je film prikazan u bioskopima, nije bilo zene kojoj Vivijen Li nije postala idol. Čak je i Margaret Mičel bila overwhelmed..verovatno ne zamišljajući nekog kao Vivijen kada je napisala prvu rečenicu romana..’Skarlet O’Hara nije bila lepa’. Čvrsto stojim iza toga da- da je bilo koja druga glumica odigrala Skarlet, Prohujalo bi danas bilo prilično prohujalo, pa makar to bio prvi pravi istorijski spekakl. In the eyes of nation Vivijen Li je postala Skarlet..ili obrnuto…

I hope I’ve one thing that Scarlett never had. A sense of humor. I want some joy out of life… And she had one thing I hope I never have. Selfish egotism…Scarlett was a fascinating person whatever she did, but she was never a good person. She was too petty, too self-centered…but one thing about her was admirable. Her courage. She had more than I’ll ever have.’ Vivijen Li

Mlada britanska glumica za koju sumnjase da ume da glumi, dobila je zasluzenog Oskara i postala holivudska zvezda. Naravno, svaki reditelj u Holivudu želeo je da mu ‘Skarlet’ bude u filmu. Medjutim, Vivijen nije za sebe predvidela holivudsku karijeru.  Bila je prilicno naoštrena da dobije ulogu druge gospodje de Vinter u Hičkokovoj ‘Rebeki’ (1940) pored Olivijea u glavnoj ulozi.

Bila je odbijena jer je imala suviše jaku ličnost da bi igrala mišastu i neprimetnu devojku koja se zaljubljuje u bogatog misterioznog udovca. Iste godine igrala je u svom omiljenom filmu ‘Waterloo Bridge’ (tuzna priča o ljubavi balerine i oficira za vreme rata). Posle tog filma vraća se sa Olivijeom u London  svojoj drugoj ljubavi: pozoristu.

‘I don’t want to be a movie actress! To sit in a beautiful Hollywood mansion and do nothing for months and months, waiting for some agent to call and say he is working on the possibility of a picture at MGM and then wait for more months–why, that’s not my idea of beng an actress at all! To be an actress is to go down to the theatre every evening, and to go out on stage before an audience and play all kinds of parts.

The sage is where I exist, where I feel alive and powerful. When I stand on it I am the queen and I do what I think is right. I don’t have to obey some megalomaniac director who tells me to look left or right, to do more of this and less of that. My whole life has meaning and purpose when I am working in the theatre. I love to go into the stage door and to go into my dressing room, where I feel warm and secure, as I never could in a movie studio.’ Vivijen Li

Eh..iako sam njen najveći fan ispod 50 godina, ne videh je na pozornici da bih mogla sama da ocenim, ali sudeći po svim kritikama i intervjuima koje sam procitala, zaključujem da su je ipak (mozda sa pravom, a mozda ne) svi smatrali mnogo boljom filmskom glumicom nego pozorišnom. Ne zbog manjka talenta, vec zbog jednostavne činjenice da je za stage potreban jak glas i fizička snaga koju Vivijen Li, uvek prilično lošeg zdravlja, nije posedovala.

Dzon Gilgud je govorio da je Vivijen na filmu izuzetna, kao da je razvila privatnu aferu sa kamerom i ona iz nje izvlaci ono najbolje, a da je u pozoristu uvek bila solidna, a nekad izuzetna, čak i bolja od Olivijea (pored koga je obično tumacila glavne uloge) posebno kao Kleopatra i Ledi Megbet. Inače njena Ledi Magbet i danas se smatra the finest L Macbeth ever 😉

Because of the intensity of the feeling that she was displaying both in her body and in her voice, I half expected at and moment a Freudian slip of the tongue. Mark Antony…Larry Olivier. For I was to hear exactly the same intonation so often when she was speaking, off the set, no longer of Cleopatra’s great love, but of her own.”–Godfrey Winn visiting on the set of Caesar and Cleopatra, 1944

Prvih 10 godina braka, Olivijeovi su bili zlatni par Engleske and it was heaven.

‘It was the last age of ellegance and nobody in the theatre today has the time, energy or money to live on that scale.’ —Rejčel Kempson, zajednički prijatelj

Onda su dosli problemi u raju..koji su se dugo šunjali.

Sama Vivijen je  rekla svom pastorku Tarkinu Olivijeu kako postoje različiti nivoi ljubavi, fizička, intelektualna i spiritualna..ona i Olivije ne mogu da dostignu spiritualnu ljubav..jer osećaju krivicu zbog napuštanja svojih porodica i gradjenja sopstvene sreće na nesreći drugih ljudi. Uvek je vodila računa o svojoj kćerci ali pravi odnos uspostavila je sa njom tek kasnije u životu. Ironično je to što je njena ćerka obožavala Olivijea kao očuha, a Olivijeov son je obožavao Vivijen dok je i njegov odnos sa ocem tek kasnije uspostavljen.

Iako se sama zarekla da više dece neće imati i izjavila kako uopšte nema materinski instikt, u stvarnosti je više no išta želela dete sa Olivijeom. Medjutim posle prvog pobačaja 1945. godine na snimanju ‘Kleopatre’ pojavljuju se prvi znaci manične depresije. Prethodne godine joj je pritom dijagnostikovana i tuberkuloza na jednom plućnom krilu.

 

 

Nažalost manična depresija ‘40tih godina uopšte nije bila bolest o kojoj se znalo i uopšte istraživalo. Česte promene raspoloženja, nesanica, agresivnost prema voljenim ljudima posle čega bi ih obasipala cvećem i pismima izvinjenja, seksualni odnosi sa strancima koje bi nalazila u parku.. u tome se sastojao njen život od kraja ‘40tih godina do kraja njenog života. Za razliku od danas kad se manična depresija kontroliše lekovima, tada je lečenje bilo prilično primitivno. Vivijen Li je često bila podvrgavana elektro šokovima, posle čega bi izašla na pozornicu i (po rečima njenih savremenika) maestralno odigrala svaku ulogu. Neverovatna je činjenica da je pored svega toga istrajavala i ostala kreativna. Ali postalo je sve ociglednije da je Vivijen Li postajala senka devojke pune živote koja je igrala Skarlet O’Haru. Uloge koje je tumacila počele su po recima Olivijea da je progone ( posebno uloga druge southern belle Blanš Diboa u ‘Tramvaj zvani želja’(1953) za koju je dobila drugog Oskara). .‘Blanche is such a real part, the truth about a woman with everything stripped away. She is a tragic figure and I understand her.’ Vivijen Li

Olivije je ostao je sa njom u braku 20 godina, iako je on bio osoba prema kojoj je najviše iskazivala agresivnost i iako je bio svestan da žene koju je on zavoleo više  nema. Medjutim 1958. godine posle njene kratke veze sa mladim engleskim glumcem, Olivije shvata da mora nastaviti dalje sa svojim zivotom bez Vivijen. Ubrzo se ženi mladom (iskreno skroz dosadnom i običnom) glumicom Dzoan Plaurajt i dobija troje dece. Nikad potpuno srećan uvek je govorio kako oseća krivicu jer nije ostao do kraja života sa Vivijen i i posle razvoda, nastavlja da joj piše i da se raspituje o njoj.‘There was so much love between the two of them. If it hadn’t been for her illness those two would have remained together for the rest of their lives. But his nerves started to go. At first Larry refused to go saying, ‘I can’t abandon a person when she needs me.’ But he had to do it.’- Irina Tenant, zajednički prijatelj

Sa druge strane Vivijen upoznaje mladjeg glumca Dzeka Merivala koji je bio sasvim zadovoljan da bude u njenoj senci i vodi računa o njoj, na čemu mu je Olivije zauvek bio zahvalan. Vivijen je ipak kako se prijatelji sećaju bila i dalje zaljubljena u Olivijea. Do kraja života čuvala  je njegovu sliku iz mladosti i govorila kako bi radije živela kratak život sa Larijem nego dug život bez njega.

Jula 1967, Vivijen Li umire od tuberkuloze. U Londonu su pogašena sva svetla na West End-u u njenu čast.

Olivije je nadživeo Vivijen Li i izgradio zasluženu reputaciju najboljeg engleskog pozorišnog glumca. U dubokoj starosti gledajući jedan od njenih starih filmova počeo da jeca kao malo dete i rekao ‘Šta se desilo sa tom devojkom?..Imala je sve..ovo je bila prava ljubav, jedina prava stvar u mom životu.’

 

 

Nevena Ilić  http://bonnieleigh.wordpress.com/ 

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Film, Nevena, Vivijen Li