Šetnja kroz "Vlastitu sobu" Virdžinije Vulf

Ulogujte se / Kreirajte profil

Šetnja kroz “Vlastitu sobu” Virdžinije Vulf

.

Become a Patron!

.

Virginia Woolf

Virginia Woolf

Krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća (1929) Virginija Woolf objavljuje Vlastitu sobu, nastalu kao “pripremu” za predavanje o temi “Žene i književnost”, o kojoj je bila pozvana da govori. Zahvaljujući autoricinoj književnoj erudiciji, esejističkom i narativnom umijeću, intenzivnoj introspekciji, kritičkom seciranju socijalno-ekonomskih konteksta i historijskih dešavanja, Vlastitu sobu uobličila je u tekst koji je formalno ambigvitetan, a sadržajno epifanijski. Njen tekst možemo čitati kao esej o ulozi i položaju žene u društvu, književnosti, nauci i njenom mjestu na polici za knjige, a istovremeno i kao modernistički roman prenapregnute misaone potrage za odgovorima na pitanja portretiranja žena u književnosti, njihovim autorskim naporima i pokušajima, izazovima pisanja u društvu koje ih doživljava kao inferiorne, koje ih s obespravljuje i obesparuje, normama koje s podsmijehom priječe njihov intelektualni i kreativni rad i razvoj. Fiktivni okvir Oxbridgea (kovanica nastala kombiniranjem imena dvaju velikih engleskih sveučilišta Oxforda i Cambridgea), u koji smješta početak svog traganja za zaključcima i odgovorima na pitanja koja iskrsavaju prilikom šetnje kroz pasuse poetski slikovite deskripcije i izoštrene misaone blistavosti, autorici osigurava rasterećeni kontekst u kojem neposredno i bez cenzure može propitivati i pretresati sadržaje knjiga, pozicije autoriteta, smislena htijenja i skrivene namjere pisaca, historijske fakte, koledžske temelje i koledžske trpeze, engleske titule i socijalne hijerarhije.

Vlastita soba postat će jedan od temeljnih tekstova feminističke književne kritike zahvaljujući neutaživoj znatiželji Virginije Woolf, njenoj visprenosti i svijesti o spolnoj neravnopravnosti kao praizvoru svih drugih neravnopravnosti u društvu. Ona u Vlastitoj sobi baca svjetlo na ključna pitanja koja nju kao intelektualku, književnicu i ženu tište i intrigiraju, a tiču se vidljivosti žena kroz historiju, njihovog portretiranja u tekstovima muških autora, ženskog pisanja, ženske književne tradicije, kauzaliteta finansijske neovisnosti žene i njenog bavljenja spisateljskim radom.

 

Temelji nejednakosti

Smjestivši radnju Vlastite sobe u Oxbridge, Woolf prvenstveno povlači paralelu između muškog i ženskog koledža. Historija je na strani muškaraca. U temelje muškog koledža položena su kraljevsko i plemićko blago, novac, zlato, sve ono što im je osiguralo višestoljetni primat na katedrama, profesurama, lektoratima i stipendijama. Njihov pristup riznicama znanja neposredan je zahvaljujući zavještanom novcu i zlatu na čijoj se bazi duhovno i intelektualno nadograđuju. Muškarci ne samo da neometano “piju” na izvorima znanja (kroz slobodan pristup koledžima, univerzitetima, bibliotekama) već su oni ti koji su njegov izvor. Stoljećima unazad muški autori proizvodili su znanje usmjeravajući historijske tokove i socio-ekonomska kretanja, opisujući svijet oko sebe i propisujući norme. Oni su rizničari monofokalnog znanja. Muški rakurs dominantan je u svim vrstama diskursa te je samim tim zaslužan za stvaranje stereotipa o ženskoj prirodi i za reproduciranje aksioma o inferiornosti ženskog spola. Razlog tome leži u činjenici da muškarci imaju slobodu da operiraju novcem. Ko ima novac ima znanje, a ko ima znanje posjeduje moć. Woolf sebi dopušta autoreferencijalno rušenje romansijerskog narativnog uzusa naizgled jednostavnom i profanom komparacijom sadržaja trpeze muškog i ženskog koledža, pri čemu je ona prva mnogo obilatija i profinjenija. Nije samo trpeza ženskog koledža oskudnija i skromnija. Ni njeni zidovi i temelji nisu sazdani od višestoljetnog muškog akademizma, naučnog naslijeđa i plemićkog zlata. Ženski koledž Fernem nastao je angažiranjem i strpljivim zalaganjem žena, koje ujedno predstavlja njegovu jedinu zaostavštinu. Tradicija vještine zarađivanja novca, baratanja njime i njegovog ulaganja u slučaju žena ne postoji. Historija je žene stavljala u pozadinu dešavanja, u finansijskom smislu, kako zaključuje Woolf, nisu bile sposobne zarađivati, a i da jesu, zakon im je osporavao “pravo da raspolažu novcem koji bi zaradile”. Uživajući u svim političkim, socijalnim i ekonomsko-tržišnim pravima, muškarci su se razvijali i napredovali u svim segmentima ljudskog djelovanja, stvarajući tradiciju i kredibilitet spola, što je utjecalo i na umove muških autora. S druge strane, materijalno siromaštvo i neobezbijeđenost ženskog spola kao i nedostatak literarne tradicije utjecali su na sputavanje, stagniranje i propadanje umova spisateljica. Patrijarhalno ustrojeno društvo dodijelilo je ženi ulogu majke, supruge, domaćice, s pripadajućim spektrom poslova, apriorno im onedostupivši intelektualni, istraživački, naučni i stvaralački rad, učinivši ga domenom uma i genija muškarca.

Vlastita soba

Vlastita soba

Našavši se u knjižnici Britanskog muzeja u Londonu s ciljem istraživanja teme koja ju je zaokupljala danima, suočena s nepreglednom količinom naslova o ženama, autorica spoznaje da su većinu knjiga o ženama napisali muškarci. Tragajući za “esencijom istine”, Woolf dolazi do zaključka da je sasvim beskorisno i otvarati knjige muških autora, “gospode specijalizirane za žene i njen utjecaj na bilo šta”, budući da oni pristrasno i neznalački prikazuju žene insistirajući i istrajavajući na “mentalnoj, moralnoj i fizičkoj inferiornosti” ženskog spola. Dok čita tekstove takvih autora, autoricu obuzima gnjev od kojeg plamti, “prikriven i složen, a ne jednostavan i otvoren gnjev”. Bezvrijednost tih knjiga skrivala se u činjenici da nisu korespondirale s autentičnim i pojedinačnim ženama i ženskim iskustvima, koji su zbog tobožnje naučnosti zanemarivani nauštrb istine. Woolf nalazi da se iz tih tekstova pomalja gnjev autora, koji joj se čini apsurdan s obzirom na činjenicu da su muškarci povlašteni u patrijarhalnom engleskom društvu, gdje uživaju dominaciju i primat u svakoj sferi. Razlog tome, poigravajući se “psihološkim zagonetkama”, pronalazi u načinu na koji muškarci putem unižavanja žena grade svoje samopouzdanje. Inferiornost ženskog spola uzimaju kao prirodnu datost i superiornost nad ženama koju “dobijaju po rođenju” autorica vidi kao “jedan od glavnih izvora muške moći”. Budući da se muškarac u patrijarhalnom društvu konstituira preko uloga osvajača i vladara, on mora osvojiti samopouzdanje nastalo na osnovu lažne, izvještačene, udvostručene slike sebe samog. Tu sliku i viziju svoje “važnosti” muškarac pronalazi u ženi koja, kako Woolf sugerira, već “vijekovima služi kao ogledalo koje ima čarobnu i delikatnu moć da odrazi mušku figuru dvostruko veću od prirodne”. Iz tako definiranih pozicija, s jedne strane, muškarac progovara i djeluje osvajajući svijet i pokoravajući društvo, a ženini se stavovi, mišljenja i u konačnici egzistencija, u isti mah, trivijaliziraju, relativiziraju, izlažu sumnji i podsmijehu, kako se lažna slika suprotnog spola, koju reflektiraju, ne bi razbila i sasula u komade.

 

Pet stotina funti godišnje

Vlastita soba osvijetila je ključne socio-ekonomske i historijske prepreke koje je patrijarhalni ustroj društva postavio pred spisateljice. U njoj Virginija Woolf iznosi na vidjelo suštinu statusa žene koja želi stvarati književnost: “žena mora imati novca i svoju vlastitu sobu ako misli da piše prozu”. Osvještavanjem moći koja izlazi iz njenog novčanika, autorica naglašava važnost finansijske neovisnosti žene u društvu sviknutom da ucjenjuje, unižava i ugnjetava žene zbog njihove novčane neobezbijeđenosti. Zahvaljujući tetki Mary Beaton, koja joj je u nasljedstvo ostavila pet stotina funti godišnje do kraja njenog života, Woolf je stekla slobodu koju je prigrlila s više ushićenja i važnosti negoli akt koji je ženama donio pravo glasa. Kontekstualizirani intenzitet ove komparacije bazira se na činjenici da je Woolf vijest o nasljedstvu i dobijanju prava glasa primila skoro u isto vrijeme. Posjedovanje moći koju joj je novac donio Woolf objašnjava navođenjem poslova i poslića koje je u prošlosti bila prinuđena raditi kako bi preživjela. Oni nisu bili izvor njenog zadovoljstva – već sasvim suprotno. Okolnosti poslovnog okruženja često su je tjerale na “laskanja” i “ulagivanja” muškarcima, a to je bio izvor straha, prezira i gorčine koju je u sebi “njegovala” zbog ovisnosti o tuđem novcu. Ujedno uz poniženja doživljena na raznoraznim poslovima koji joj nisu ostavljali prostor za intelektualno usavršavanje niti su joj predstavljali kreativne izazove, autoricu je tištila činjenica da je oni priječe i odvlače od pisanja i stvaranja književnosti. Spoznaja da su “hrana, kuća i odjeća” zauvijek njeni čiste autoricin duh od mržnje i gorčine, jer posjedovanjem novca osjeća se zaštićeno, kako od napora i najamnog rada, tako i od muškaraca.

Soba Virginije Woolf

Soba Virginije Woolf

Virginija Woolf direktno, neposredno, realno i pragmatično piše o novcu i njegovom utjecaju na proces stvaranja bilo kojeg umjetničkog djela. Ne dodajući tom izvoru svih pogodnosti i osjećaja sigurnosti dimenziju mistifikacije, autorica iznosi zapažanja o tržišnim uvjetima književne produkcije i recepciji književnog djela u svijetu “ozloglašene ravnodušnosti”. Zahvaljujući pojavi žanrova biografije i autobiografije u 19. stoljeću, otvaraju nam se vrata koja vode iza kulisa nastanka djela autora poput Carlylea, Flauberta i Keatsa. Kroz uvid u živote pisaca i pjesnika nameće se zaključak da se proces oblikovanja nekog djela i njegov “izlazak iz piščeva uma” dodatno usložnjava materijalnim okolnostima koje se svemu tome “protive”. Svijetu nisu važna trvenja jednog pisca oko pronalaženja prave riječi ili provjeravanja činjenica, “svijet ne traži od ljudi da pišu pjesme, romane i pripovijetke, njemu to ne treba”. Shodno tome, obeshrabrenost i konfuzija bili su neizbježna osjećanja i kod Keatsa i Flauberta, posebice u mladalačkoj dobi. “Kletva, krik i agonija dižu se iz tih analiza i ispovijesti.” Književnost, dakle, nastaje uprkos svijetu, a ne zahvaljujući njemu. Ona je kontaminirana piščevim mučeničkim osjećanjima pisanja unatoč bijedi i ravnodušnosti svijeta. Woolf, dakle, široko i slojevito analizira književnu proizvodnju i njenu tržišnu vrijednost s naglaskom na njene reperkusije na književno djelo i spisateljski um. Iz navedenog se pomalja neosporna uloga čitalačke publike i njenog ukusa, koji kreiraju odnose ponude i potražnje utječući svojim preferencijama i očekivanjima na sveobuhvatan proces. Unatoč svemu, muškarci su i dalje stvarali, punili police na kojima je kroz historiju pojava ženskog imena bila raritetna. Woolf zaključuje da su žene imale “neusporedivno veće teškoće”. Prvenstveno, žene nisu posjedovale vlastitu sobu za rad (veoma često nisu imale čak ni papir za pisanje). Ako bi htjela pisati, žena bi taj poduhvat morala kriomice izvoditi u bučnim zajedničkim prostorijama, salonima u kojima bi svako malo bila prekidana. Ulančavajući ove činjenice u cjelovitu misao, Woolf dolazi do pretpostavke da su se iz tog razloga žene odlučivale na pisanje romana, a ne poezije, naprimjer. Pisanje poezije zahtijeva visok nivo koncentracije koju je, s obzirom na stalna ometanja u salonu, bilo nemoguće postići. Prozni žanr omogućavao je, s druge strane, da se priča nastavi tamo gdje se prozaična misao prekinula, naprimjer, nečijim ulaskom u prostoriju. Woolf konstatira da je ženski senzibilitet stoljećima bio odgajan pod utjecajem zajedničke dnevne sobe.

Na nju su ostavila trag ljudska osjećanja; lični odnosi su joj stalno bili pred očima. Zato kad se žena iz srednje klase latila pisanja, prirodno je da je pisala romane (…).

Također, plašeći se stigmatizacije zbog pisanja, spisateljice su krile da pišu. Za pripadnice spola o čijim su sudbinama, vjeridbama, udajama, novcu i životu odlučivali muškarci bavljenje umjetnošću bilo je tabu. Taj domen intelektualnog i kreativnog napora bio je namijenjen za “superirorni” spol. Ženino bavljenje umjetnošću često se dovodilo u vezu s njenim moralom. Pod izlikom čuvanja ženine čednosti onedostupljeno joj je pisanje, komponiranje, gluma i mnogobrojni drugi vidovi kreativnog ispoljavanja njenog duha, čije se postojanje ignoriralo, ako ne i osporavalo. Podsmijeh i izrugivanje bili su dominantna popratna reakcija društva na ženu koja bi se prihvatila tog posla, a izopćenje iz društva i javni prijekor bili su neminovni.

Jane Ausren

Jane Ausren

 

Tradicija koju treba stvoriti

Pišući o životu i geniju Williama Shakespearea, Woolf pokušava zamisliti šta bi se desilo da je taj velikan engleske književnosti imao sestru jednako talentiranu kao što je bio on. Autorici na pamet pada čitav niz prepreka koje bi tu izmišljenu sestru dočekale u njenom nastojanju da piše. Prvenstveno, njeni roditelji ne bi imali sluga za želje mlade djevojke niti bi joj gimnazijsko obrazovanje bilo dostupno. Sestrin odlazak u London bio bi nezamisliv, a tek bi joj ulazak u teatar i bavljenje glumom bili apsolutno izvan domašaja. Dakle njen talent ne bi imao ni minimalne šanse da dođe do izražaja, a kamoli da se njeguje, razvija i pretače u velika djela. Projektiranje Shakespeareova život na nju autoricin je metod slikovitog prikazivanja jaza između polja mogućnosti, prava i sloboda koje su uživali muškarci i onih kojih su bile lišene žene. Nesumnjivo je, smatra Woolf, da bi Shakespeareova sestra, kao i “svaka žena sa velikim darom u 16. stoljeću poludjela, ubila se, ili završila u nekoj usamljenoj kolibi na kraju sela, poluvještica, polučarobnica, koje se plaše i kojoj se rugaju”. Smatralo se da žene umjetničkim porivima i idejama zaposjedaju zle onostrane sile pa su često provikane vješticama. Ne čudi, stoga, da su mnoge žene objavljivale pod muškim imenima ili pseudonimima, štiteći svoju privatnost i integritet ne prkoseći javnom moralu. Anonimnost je predstavljala siguran modus da žene pišu, a u isti mah ostanu u okvirima očekivanja društva da budu tihe, neprimjetne, da ne misle i ne iznose svoje mišljenje. Konvencija je nalagala, piše Woolf, da je publicitet kod žena neukusan. Do te je mjere patrijarhat demonizirao prirodu ženina bića da je osporavao njenu mentalnu, duševnu i intelektualnu egzistenciju i kompleksnost. Dakako da se to odrazilo na žene, koje su unatoč inhibicijama okoline pisale i stvarale. Nažalost, iz njihovih djela progovara gorčina koja priječi “bijelom usijanju” njihova talenta da se ovaploti u tekstu. One koje su uspjele potisnuti tu gorčinu izazvanu nepravdom, prepustiti se umjetničkom procesu, osloboditi se straha i mržnje, ne oslanjati se na književnu tradiciju izgrađenu djelima muških autora, izmisliti rečenicu po svojoj mjeri, ispisale su najuspjelije romane.

Glede književne tradicije, Woolf posebno ističe činjenicu da se neko književno djelo nikada ne pojavljuje sporadično, kao samostalno i samoniklo – naprotiv, svako se djelo oslanja na svoje prethodnike. Remek-djela su “proizvod mnogih godina zajedničkog razmišljanja, razmišljanja cijelih naroda, tako da iza pojedinačnog glasa stoji iskustvo mase”. Veliki zaokret događa se kada žene dospijevaju u poziciju da zbog ovog ili onog razloga moraju izdržavati porodice te su stavljene da rade u jednakim okolnostima kao i muškarci. Aphra Behn počela je zarađivati novac pisanjem i otvorila vrata drugčijoj percepciji žena koje pišu. Novac koji je zarađivala svojim radom tom je radu dao viši smisao, opravdanost i “dostojanstvo”, pa žensko pisanje više nije promatrano “kao znak ludosti i rastrojenog uma, već je dobilo praktičan značaj”. Stoga se početkom 19. stoljeća dešava prijelomni trenutak za žene u književnosti – žena iz srednjeg staleža počinje pisati.

Woolf izdvaja Jane Austen i Emily Brontë kao jedine dvije autorice kojima je pošlo za rukom da pišu ne uzmičući pred uzusima i stegama patrijarhata, ističući činjenicu da su one pisale “kao što pišu žene, a ne kao što pišu muškarci”, ne obazirući se na glasove društva koje bi im sugeriralo o čemu i na koji način da pišu. Jane Austin pronašla je “savršeno prirodno uobličenu rečenicu koja je njoj odgovarala i od koje se nikad nije odvajala”. Charlotte Brontë, s druge strane, unatoč većoj darovitosti u odnosu na Jane Austin, “saplela se i pala”, pišući rečenicom “nepogodnom za žensku upotrebu”, a George Eliot je “njome izvršila neopisive grozote”. Takvu rečenicu Woolf determinira kao mušku. Iz nje progovara i iza nje stoji čitava plejada autora i njihovih djela. Woolf navodi još jednu pretpostavku zašto su se autorice primarno odlučivale za formu romana. Ona smatra da su do vremena kad su žene napokon osvojile slobodu da pišu sve druge književne forme “okoštale” i “otvrdnule”, samo je još roman bio dovoljno mlad i podatan da ga oblikuju pod svojim perom.

 

Androginost velikog uma

Vlastita soba ne slovi samo za tekst koji je bio prekretnica u načinu na koji promišljamo i doživljavamo status žene u patrijarhalnom društvu, historiji, književnosti. Ona nije dala samo vjetar u leđa feminističkoj kritičkoj misli. Riječ je o kompleksnom tekstu u kojem je autorica iznijela značajna zapažanja o interpretaciji književnih djela, o historiji književnosti, nauci o književnosti, o prirodi književne produkcije u odnosu na kontekst u kom se odvijala. Virginia Woolf je u njemu zapodjenula dijaloge sa glasovitim naslovima engleske književnosti pružajući inovativan uvid u njihove stilske i poetske značajke, uvijek imajući na umu pretpostavke o okolnostima u kojima su stvarani, insistirajući na neospornom utjecaju tih okolnosti na autorov duh, talent, potencijal, intelekt i proces pisanja.

Emily Bronte

Emily Bronte

Značajna misao kojom Woolf zaokružuje izlaganje započeto u okvirima sigurne fiktivnosti Oxbridgea svjedoči o kompleksnosti njenog poimanja umjetnosti i književnosti. “Fatalno” je ograničavati se samo na jedan spol, hvaleći svoj isključivati drugi, onaj suprotni, na bilo koji način ga unižavati u odnosu na svoj. Da bi se pisala istinska književnost, neophodno je osvijestiti postojanje dviju sila koje sarađuju i egzistiraju u harmoniji unutar jedne cjeline. Tek kada dođe do fuzije “muškog dijela” ženske ličnosti i “ženskog dijela mozga” u muškarcu, “um biva potpuno oplođen i tad koristi svu svoju nadarenost”. U korist ovoj tvrdnji Woolf poseže za parafraziranjem Coleridgea, koji je rekao da je “veliki um androgin”. Sumirajući prethodno rečeno, autorica nastoji podebljati misao o slobodi neophodnoj za stvaranje. Slobodan duh je duh lišen svih socijalnih inhibicija, determinacija, kalupa, etiketa, hijerarhija, normi i diktata po kojima bi nešto morao, trebao i smio raditi. Oslobađanje uma od vlastitih predrasuda i bremena identitarnih obilježja otvara put ka pisanju koje izvire iz autentičnosti pojedinca koji u sebi nosi moć iskonskog stvaranja književnog djela. Djela koja neće biti kontaminirana bilo kakvim izvana nametnutim uzusima, već će neometano poteći iz neopterećenog talenta. Uplitanjem utopijskih zamisli sa blistavim zaključcima i kritičkim stavovima Woolf je teorijska i esejistička zapažanja razvila do neslućenih razmjera imaginativnosti pa nas Vlastita soba svojom polisemičnošću preplavljuje otimajući se hermetičnosti i konačnoj istini – ili konačnoj laži.

Za P.U.L.S.E Amina Bulić

Svitak

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



0 0 glas
Ocenite članak
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments