Voz ludaka – (Nedovršena fantastična pseudodrama u pet činova ili o politički nekorektnom preispitivanju logičkog principa svjetske povijesti)

Čin prvi

Nalazeći se van poretka prostora i vremena, žuti voz kretao se upravo onom brzinom kojom je grupa pijanih kineskih radnika u tišini stotinjak metara ispred postavljala prugu. Iako je bila duboka i maglovita noć, strme i kamenite litice bile su vidljive sa obe strane. Kroz polomljena okna gdje su nekada bili prozori, osim povremenog piska lokomotive dopirao je i lagan povjetarac. Za drvenim stolom u unutrašnjosti jedine prostorije, sjedio je pristojan čovečuljak zaokupljen posmatranjem pokvarenog časovnika koji se nalazio na istočnom zidu vagona.

Mora da je vlast pokvarila sat kako narod ne bi znao kad je vrijeme za promjene, mrmljao je ugledni čovječuljak. Ah taj narod. Pogled mu je lagano klizio prema prozoru očekujući da će se sa sljedećim piskom lokomotive u izmaglici napokon pojaviti obrisi ostalih putnika koje je očekivao. Iako je bio namćorast ovoga puta osama mu nije godila. Vjerovatno su u pitanju bile godine. Čovječuljak je prevalio šezdesetu. Svakako, u pitanju su bile godine. Možda još ponešto. Od kako je završio posljednji rukopis želja za razgovorom svakodnevno se pojačavala. Niko nije sposoban da omrzne knjige kao knjiški ljudi. Uprkos priznanju koje često izostane oni nerjetko smatraju da su im njihove vlastite knjige ukrale vrijeme. Da, moje knjige su uzalud potrošeno vrijeme, obješenog nosa i klimajući glavom šaputao je čovječuljak.

Pisak lokomotive prekinu čovječuljka u razmišljanju. Voz je stao. Išćekujući gosta jer konduktera u ovom vozu nije bilo, pisac naćuli svoje uši izgrebane teškim okruglim naočalama. Vrata se otvoriše i nekakva jednonoga spodoba u uniformi upade u prostoriju.

„Dobro veče“, sa cinizmom tipičnim za nadmeni ego engleskog književnika izgovori pisac. „I tebi“, odgovori gost. Odmjeravajući pridoščicu pisac se nakezi. „Aha znam ja tebe“ dreknu spodoba! „I vi se meni činite poznatim ljubezni gospodine“, odgovori pisac. „Mora da smo se sreli u vojnom zatvoru, tamo sam boravio često za vrijeme poslednjeg rata“, reče vojnik. Začuđen, pisac odgovori: „Ali ja uopšte nisam služio vojsku“!? „Tako sam i mislio“ viknu kljakavi oficir. „Ti si gospodine pica sa dva lica“, vikao je kljakavi oficir mašući čovječuljku ispred nosa srednjim prstom desne ruke, jer osim noge koju je izgubio bježeći od ljubomornog muža brkate kuharice, oficir nije imao ni lijevu šaku zbog čega je ostatak ruke vješto skrivao iza leđa, misleći da mu zbog tog čina ukupno držanje izgleda gospodskije. „Sram vas bilo“, viknu pisac zacrvenivši se u licu i lupnuvši damski svojom tankom rukicom od hrapav hrastov sto. Škrgučući zubima pozelenjelim od loše ovsene kaše i škiljeći kroz svoje okrugle naočare pisac je pokušavao procjeniti namjere pridošlice. Iako je iz iskustva znao za opšti nedostatak hrabrosti francuskih vojnika, pisac je ovom prilikom ipak strahovao od emotivnih ispada neuspješnog francuskog ljubavnika.

„Ohoho, kljakavi je sreo ćoravog“, iznenada začu se glasan povik sa druge strane otvorenih vrata. Iz tame izronio je pogrbljeni brko u nacističkoj uniformi. „Hahaha“, uzviknu kljakavi francuski oficir! „Dakle tu si stari jebcu“! „Izvolte sjesti ljubezni gospodine“, pokušao je da povrati poljuljano dostojanstvo ugledni pisac. Namrgođen, sa rukama prekrštenim na leđima, spasilac njemačkog naroda koračao je nervozno smrdeći na loše bavarsko pivo i sirove kobacise.

Inače, smrdljivi bavarac bio je nervozan jer je patio od probavnih smetnji koje su ga primoravale da prilično često ispušta nevjerovatne količine smrada zbog čega su mu u povjerenju savjetovali da što učlestalije konzumira Šveps zbog optimalnih količina kima koje je blagotvorno uticao na varenje. Kada ga je ugledni engleski pisac jednom prilikom, na sreću nasamo, opomenuo da je to piće engleskih lordova, vodeć računa o osjetljivom egu smrdljivog bavarca, ovaj je neočekivano odgovorio: „Ne mari bratac jer su razlike nas i vas ionako prividne. Znaš bratac“, povjeriljivo mu je kazivao grbavac u nacističkoj uniformi, „ja sam uspio u svojoj namjeri. Mi smo dobili rat jer naš cilj nije bila vojna nego politička pobjeda, a vi ste nam u tome svesrdno pomogli“.

Ugledni englez nije vjerovao u Boga, on je obožavao nauku. Stoga su se njegova nastojanja da argumentovano učestvuje u raspravama redovno pretvarala u duge i dosadne monologe. I upravo dok je farisejski besjedio o tome da je uzrok Trojanskog rata falsifikovan jer su zapravo Grci otimali žene Hetita a ne obrnuto, zbog čega su se od visokih i plavokosih arijevaca degenerisali u niske i crnomanjaste škrtice semitskog tipa, pušeći kravlju balegu u prostoriju je zakoračio krezavi političar sa zlatnom manžetnom. „Dobra noć gospoje evropske“, prekide besjedu engleskog književnika pridošlica iz Novog svijeta, „ja sam“ … „gospodin Kurčeva glava“ upade mu u riječ smrdljivi bavarac … „i alkoholičar sam“, nastavi neometeno pridošlica. „Inače, bio sam švercer robova u mladosti tako da mi ovakvo okruženje posve odgovara“, uvredljivo završi svoje predstavljanje gost. Nako toga dugim koracima osami se u slabije osvjetljeni ugao vagona, prileže na vreće šećerne repe i bez namjere da učestvuje u razgovoru nastavi da puši kravlju balegu.

Dok su pijani kineski radnici kroz prozor u vagon pokušavali da uguraju od prečestog konzumiranja tjestenina debelog i izgubljenog apeninsko-iberijskog moreplovca koji je jadikovao zbog izgubljenih mapa, u unutrašnjosti jedinog vagona ove čudne kompozicije trajala je žustra rasprava. Naime, Sokrat je pokušavao da objasni prisutnima da je napisao više djela ali da su mu ih učenici otuđili zbog čega je ostao upamćen kao obični ljenjivac. U raspravi se naročito isticao engleski pisac, jer je kao član kraljevske akademije nauka imao uvid u nepregledne gomile arhivske građe i za četrdeset godina akademskog rada nije uspio pronaći ni  najmanji dokaz koji bi potvrđivao ovu mogućnost. Za to vrijeme kljakavi francuski oficir je u jednom od svojih čestih napada hipohondrije prepipavao čvornatu izraslinu na završetku svoje amputirane noge. Osjećaji prstiju amputirane noge koji su se povremeno budili zbunjivali su hipohondričnog francuskog oficira a povrh toga njega lično akademska problematika uopšte nije zanimala. Nasuprot, smrljivi bavarac je itekako bio zabrinut za ishod rasprave jer je upravo na vjerodostojnosti filosofskih izmišljotina njegov sveti narod gradio svoj istorijski ugled. Primjetivši u jednom trenutku apeninsko-iberijskog moreplovca kako se nabreklog ljubičastog lica guši zaglavljen u prozoru vagona, učesnici rasprave su za trenutak utihnuli priskočivši u pomoć čovjeku koji je uprkos tome što je za polovinu planete promašio mjesto na koje je išao ipak postao navigator evropske budućnosti. Budući da su pijani kineski radnici zbog pauze stali sa postavljanjem šina, voz se neko vrijeme nije kretao.  Magla se lagano podizala. Noć je jenjavala. Uskoro sviće.

Čin drugi

Uglednog engleskog književnika često je umarao suhi jesenji kašalj. „O zar to cvijet raste u grudima mojim“, nadahnuto je recitovao tom prilikom pisac nastojeći da se na simpatičan način opravda pred saputnicima. Kljakavi francuski oficir bi u tim prilikama ponudio svoju stručnu pomoć – „znam ja rješenje za suhi jesenji kašalj ćoravi“! „Naime, uzmeš malo plastike, zapališ je pa baciš“, vojničkom strogošču odzvanjao je glas kljakavog. Poučne intelektualne onanije kljakavog i ćoravog povremeno je prekidalo glasno stenjanje smrdljivog bavarca koji je igrajući šah protiv Sokrata glasno ispuštao gasove odskakujući sa stolice. Igrajući samo sa bijelim figurama često su dopadali u nedoumicu ko pobjeđuje ali su ipak nekako uspjevali da se dogovore zahvaljujući logičkom umjeću filozofskog ljenjivca sve dok ovaj ne bi poludio od silnog vina. Tada bi se svi prisutni diskretno odmicali na pristojnu udaljenost znajući za sklonosti nastranog ljenjivca. Jedino je poznati moreplovac nepoznatog porijekla u tim situacijama pokazivao neku čudnovatnu odvažnost vjerovatno uslovljenu dugim boravcima na otvorenom moru. Dok bi stari razvatnik lud od vina bauljao okolo gunđajući sebi u bradu nešto u vezi raspada supstancije, moreplovac sa pernatom kacigom u obliku kokošije krijeste ženstveno je uzvikivao citirajući jednog manje poznatog brodskog filozofa: „Oh šta mi još možeš pokazati Sokrate odveć starom da bih bio zaplašen?“ Prozirući moreplovčeve namjere Sokrat je sam sebe citirao: „O vitki portugalče iz Španije talijanskog porijekla, da imaš grudi bio bi žena!“ I ko zna kako bi završile ove homoerotične romanse nastranog filozofskog lenjivca i zbunjenog moreplovca nepoznatog porijekla da ih kao po namjeri u tačno određenom trenutku nisu prekidali povici kljakavog francuza i smrdljivog bavarca o tome kako će se obračunati u dvoboju. Budući da je trgovac robljem iz Novoga svijeta bio autistično nezainteresovan za ostatak svijeta, ulogu sekundanta u ovim nedovršenim dvobojima uprkos verbalnom otporu, crvenilu u licu, klecanju u koljenima i pojačanim znojenjem, morao je da preuzme strašljivi englez. Iako su započinjali uvredama, dvoboji nikada nisu okončani. Tako je jednom prilikom kljakavi francuz uvrijedio smrdljivog baravca rekavši mu da je u rijetkim trenucima svoga boravka na frontu uspijevao precizno da prati kretanja germanskih vojnika na osnovu gomilica njihovog izmeta. Misleći da se kljakavi francuz podsmjehuje hrabrosti njemačkih vojnika, smrdljivi bavarac je zahtjevao dvoboj kako bi odbranio čast svetog Rajha. I prije nego što bi dvoboj i mogao otpočeti smrdljivi bavarac bi se za trenutak udaljavao zbog probavnih smetnji, što je bilo sasvim dovoljno za prekid obračuna jer bi ponovo nastrani lenjivac i zbunjeni moreplovac započinjali svoju romansu.

Čin reći

Iznenadni povici koji dopiraše kroz prozor u unutrašnjost vagona uzbuniše usnule u vagonu. Međutim uzbuna je kratko trajala. Kljakavi francuz i smrdljivi bavarac kao vojna lica su kratkom ekspertizom utvrdili da su se pijani kineski radnici  pod okriljem noći krišom uvukli u obližnje indijansko selo te pohvatali sve pse koje su potom u slasti ispekli na roštilju. Zbog toga je usljedio neobičan napad indijanskog plemena koje je imalo običaj da konje jaše unazad. Jašući cijelu noć indijanci su uspjeli da se približe ovoj čudnoj kompoziciji što su i obilježili glasnim pokličima. U strahu od osvete, pijani kineski radnici su ubrzali svoj posao pa se voz kretao znatno brže, sasvim dovoljno da ljutiti indijanci ostanu na sigurnoj udaljenosti. Međutim povici se začuše opet. Prisutni pogledaše kroz prozor ali na vidiku nije bilo nikoga. Utom začuše muziku sa krova vagona. Pomažući jedni drugima da dosegnu potrebnu visinu i saznanjem utole svoju znatiželju ubrzo su postali svjedoci neobičnog prozora. Na sredini krova u vojničkom šinjelu sjedio je svima poznat sovjetski brko. Držeći gitaru u rukama neuspješno je svirao koračnice. Povremeno je ispuštao instrument kako bi smotao džoint. Izgubivši se u oblacima dima povremeno je podvikivao: „Skidaj gaće rekla je daće, obrni okreni iz našeg sela nije …“ Sovjetski brko se Sokratu dopadao naročito. Naprosto, Sokrata je očaravao hladni autoritarni stav brke i njegovi odsječni pokreti rukom. Zbog toga je Sokrat vrlo često prstima čupkao njegov vojnički šinjel. Nasuprot, smrdljivom bavarcu se nisu dopadale ruske koračnice zbog čega je brižljivo pretraživao vlastiti laptop računar u pokušaju da pronađe svoj omiljeni  muzički spot Ramštajna kako bi pripadniku niže rase pokazao šta je muzika. Istovremeno kljakavi francuz je prisutnima nudio da poslušaju najnoviju pjesmu grupe Zaz koja je na najautentičniji način oslikavala duh francuskog naroda. Čupkajući šinjel sovjetske pridošlice i pažljivo prateći raspravu o razlici njemačke i francuske muzike koja odslikava i antropološku razliku ovih dvaju naroda, Sokrat je svesrdno nastojao raspravu prebaciti na filozofski nivo. „Pa čujte gospodo, razlika između njemačkog i francuskog naroda vidljiva je i na filozofskom nivou – naime Hegel kao karakterističan filozofski predstavnik njemačkog naroda zastupa determinizam dok nasuprot njemu Sartr kao tipični predstavnik filozofije francuskog naroda zastupa indeterminizam“ … Utom Sokrata prekide autistični predstavnik Novog svijeta koji je noseći krmeće pečenje zavijajući glasno uzviknuo:

„Ne seri Sokrate matere ti, ajd uzmi malo ima krtine iza rebara“. Pribrano, suvereno vladajući filozofskim tehnikama ironije i majeutike Sokrat odgovori: „Ne hvala, za užinu ja uobičavam jesti samo krmeće repiće.

Čin četvrti

Voz je ubrzavao. Pijanih kineskih radnika više nije bilo na vidiku. Iako je bilo nejasno ko postavlja šine i kako se voz uopšte kreće, putnici u vagonu kreirajući svjetsku povijest za pomenuti problem uopšte nisu marili. Kada bi se ova čudna kompozicija zaustavila, neko od putnika bi na osnovu ličnog poznanstva nekako uspjevao da iznudi uslugu od lokalnog stanovništva pa bi voz opet bio pokrenut. Najveću zahvalnost putnici su ipak dugovali Sokratu jer je ovaj prilikom jednog zastoja na osnovu ličnog poznanstva sa komadantom neke čudne vojne jedinice koju je sačinjavalo 300 polugolih mišićavih boraca uspio da obezbjedi da ovi momci guraju kompoziciju čitavih 40 kilometara nakon čega su izdahnuli usljed prevelikog fizičkog naprezanja. Kako su se predjeli vidljivi kroz prozor vagona sve brže smjenjivali, rasprava putnika je poprimala sve dramatičnije obrise jer su putnici imali nerješiv problem – naime nastojali su odgovoriti na pitanje o smislu i cilju svog putovanja. Niko od njih nije se sjećao kako je uopšte dospjeo u ovu čudnu kompoziciju. Engleski čovječuljak se naprosto probudio u vagonu nakon što je prethodne noći pretjerao u piću. Kljakavi francuz se u vozu obreo nakon bjega iz zatvora a smrdljivi bavarac nakon bjega iz rata kojim je sam komandovao. Poznati moreplovac nepoznatog porijekla je u voz zalutao usljed gubitka mapa i grešaka u navigaciji. Pridošlica iz novog svijeta je nabasao na ovu kompoziciju bježeći od batina vlastite žene. Sokrat je u voz dopao sasvim logično – naime čekajući brod za Egipat. Sovjetski brko se usljed čestog konzumiranja marihuane još češće budio na sasvim nepoznatim mjestima tako da ga neobično samoprisustvo uopšte nije zbunjivalo. Samo bi ponekad gledajući ostale putnike u vagonu zasukao brkove i pokušavao da citira Berđajeva:

Da, Dionis je prošao ovom zemljom.

Čin posljednji

Nalazeći se van poretka prostora i vremena, žuti voz kretao se upravo onom brzinom kojom bi se kretao da je grupa pijanih kineskih radnika u tišini stotinjak metara ispred postavljala prugu. Iako je bila duboka i maglovita noć, strme i kamenite litice bile su vidljive sa obe strane. Kroz polomljena okna gdje su nekada bili prozori, osim povremenog piska lokomotive dopirao je i lagan povjetarac. Za drvenim stolom u unutrašnjosti jedine prostorije, sjedio je pristojan čovečuljak zaokupljen posmatranjem do tada pokvarenog časovnika koji je iznenada počeo da kuca nalazeći se na istočnom zidu vagona.

za P.U.L.S.E: Nemanja Đukić

Priče i poezija na portalu P.U.L.S.E

  Priče, Priče poezija putopisi, putopisi