Vremenski (u)stroj

(sezona kiselih krastavaca 2)

“Sezona je kiselih krastavaca, dakako u novinarstvu, mada i za večeru dobro dođu oni pravi, ohlađeni a na suncu ukiseljeni s dodatkom kopra, hrena ili naprosto običnog kruha radi poticanja procesa kiseljenja. Svašta se može naći po žurnalima, na internetu ili u televizijskim vijestima – neobičnosti svakojake vrste koje nam uzavreli mozak na blizu 40 celzijevaca nekako lakše prihvaća i svrstava u kategoriju „zaista je ovaj svijet čudan, lud i raznolik“. Nekome iz oka izvadili crva od 13 cm, drugi je ugrizao morskog psa koji se sav unezvjeren dao u bijeg, trećega su posjetili Marsovci pa sad u novinama daje stenograme svojih razgovora sa vanzemaljskom inteligencijom, četvrti igra bilijar sa svojim psom,… Sve to, pritisnuti užarenim zrakom, hladeći se u moru, rijekama, jezerima ili lavoru, ispijajući na litre piva ili srodne osvježavajuće tekućine prihvaćamo, ako ne kao stvarnost a ono barem kao mogućnost u beskonačnom svemiru koji nastavamo. E, pa ako možete progutati džukelu sa bilijarskim štapom kako svome gazdici ucviljenom od poraza blagonaklono nudi revanš, onda ćete valjda nekako progutati i moje – možda baš i ne dovoljno ukiseljene – „krastavace“ koje vam niže nudim.” (“Sezona kiselih krastavaca”)

Literatura, kako znanstvena tako i popularna, a napose ona naučno fantastična – od H.G.Wellsova “Vremenskog stroja” naovamo – prepuna je priča o vremenskim putovanjima, na ma koju od dvije moguće strane sadašnjosti. Najvjerojatnije takve čežnje potiče koliko želja za spoznavanjem prošlosti, aktualno sadržane u sterilnim dokumentima i rekonstruirane prilično ofrlje povjesnim knjigama, koliko možda i viže žudnja za promjenom izvjesnih stavki vlastitih života, ali i priželjkivanjem saznanja što se krije iza „uglova“ do kojih tek moramo stići. Uzalud vam trud, svirači! Ne samo što, otkad je svijeta i vijeka, nema ama baš nikakvih podataka o mogućnosti vremenskih itinerara (da je to moguće, sadašnjost bi vrvila turistima iz budućnosti, tvrde neki, dok uglavnom vrvi „palima s Marsa“), nego i jednostavna logika(?) proturječi tome. Unatoč imaginarnih vremena, zatvorenih vremenskih petlji i teorijama relativnosti, takva je opcija naprosto nemoguća! Istina, “Teorija relativnosti” zaista predviđa različiti tijek vremena za uzajamno gibajuće promatrače, usporenog za onog tko se u odnosu na mene giba ogromnom brzinom (bliskom svjetlosnoj), međutim bitna stvar onemogućava spoznaju o vremenima kojima istovremeno ne pripadamo – nemogućnost interakcije među putnicima, zbog ograničene brzine širenja informacija svjetlosnom brzinom (eventualno, daljnja istraživanja lokalnosti i nelokalnosti interakcija mogu uvesti nove elemente u problem).

Što je vrijeme, nije znanosti poznato; ono što joj je trenutačno dostupno su njegova izvjesna svojstva, poput sposobnosti različite brzine tijeka za uzajamno gibajuće opažače. Neupitnim nam izgleda (s obzirom na ograničenost iskustava u različitim fizikalnim situacijama to i ne mora biti istina) neraskidiva povezanost vremena i objekata svemira (i subjekt je u široj perspektivi tek objekt). To naprosto znači, da su svojstva tijela (barem makroskopskih) u danom trenutku neraskidivo vezana uz trenutak. Kad bi fizikalno i bilo ostvarivo putovanje u prošlost, putnik bi – sem ako nije u kapsuli izoliranoj od globalnog vremenskog tijeka okoline (što nitko ne zna kako bi se postiglo) – postajao sve mlađi, a dostizanjem trenutka koji ga je donio na svijet prestao bi postojati. Pitanja, kako bi vremenski stroj stvoren danas mogao postojati jučer, se ni ne dotičemo. Put u budućnost bio bi savim iluzoran, sem ako smatramo da negdje postoji njen deterministički zapis, pa onda i onaj o budućem životu samog putnika! Vrijeme i evoluciju skoro bismo mogli smatrati sinonimima; pojmovi vremena i promjene neizbrisivo i neraskidivo su združeni. To ne znači vezanost za neku unaprijed zadanu, teleološku svrhu – od metafizičkog entiteta odabran cilj prema kojem se sve kreće, već naprosto mijenu. „Proticanjem“ vremena zbivaju se i promjene; kako nikome nije znan slučaj da vrijeme stoji (osim, možda, fotonima – kvantima svjetlosti), tako je nepoznato u ljudskoj i prirodnoj povijesti da odsustvuje mijena. Osnovni fizikalni zakoni su reverzibilni u odnosu na varijablu vremena (što znači da se mogu koristiti za predviđanja kako budućeg, tako i prošlog vladanja nekog sistema), međutim je praktično preferiran samo jedan smjer vremenskog tijeka. Razbijena čaša se neće sponatno sastaviti, što je posljedično ekvivalentno očekivanju da možete otputovati u prošlost i spriječiti njeno razbijanje. Zašto ne zapažamo takvu pojavu objašnjava nauka, iako u mikroskopskoj domeni postoji mogućnost promjene smjera proticanja vremena. Kaže se da vrijeme postoji i na mikro nivou, ali smjer vremena samo na makro nivou, što je povezano s prijelazima sistema iz manje vjerojatnih u vjerojatnija stanja.

Jedino moguće vremensko putovanje – isključujući interakciju sa prošlošću ili budućnošću, što bi dovelo do nerješivih paradoksa – je izučavanje povijesnih dokumenata ili artefakata (prirodnih i umjetnih) te učenje iz tog iskustva, kako bi se predikcije budućnosti što više poklopile sa stvarnim interesima cjelokupnog čovječanstva. Nerazriješeni su logički paradoksi tipa: tvorac vremenskog stroja otputuje u prošlost i ubije svoje roditelje prije no su ga donijeli na svijet, a potom se vrati u sadašnjost. Kako se ponovno moguće naći u sadašnjosti kad konstruktora ni ne bi smjelo biti, a time niti vremenske mašine koja mu je omogućila kriminalni čin u prošlosti, još nitko nije smisleno razriješio, ukoliko se sve to navodno zbiva samo u “našem” svemiru. Svemir sam je oblik globalnog vremenskog stroja koji nas nosi u budućnost koju, usput budi rečeno, sami oblikujemo – ali samo aktualnim djelovanjima u sadašnjosti – ipak i mimo toga postoji realna mogućnost putovanja u budućnost, oblikovanju koje putnik nikako nije mogao doprinjeti. To omogućuje upravo Teorija relativnosti, temeljem predviđanja (dokazanih!) o različitom tijeku vremena za uzajamno se gibajuće opažače. Astronaut koji je brzinom usporedivom sa svjetlosnom putovao do neke zvijezde, vrativši se na Zemlju nju će zateći (primjerice) tisuću godina stariju no kad ju je napustio, dok je on ostario svega par godina! Eto, vidio je budućnost, formiranju koje nije ama baš ništa doprinjeo, propustivši učešće u aktivnostima života koje su je iznjedrile. Stojeći tu, “nasred” planete opustošene nuklearnim ratom ili među stvorovima koji su ga i zaboravili (za njih je on neke vrste artefakta prošlosti), u za njega neprepoznatljivom svijetu – što sad? Uostalom, želite li zaista znati svoju budućnost, posebno ako je ne biste bili sposobni mijenjati? Da ćete umirati u mukama ili ostati bez obje noge, ili izgubiti djecu, ili skapavati od radioaktivnosti, ili…, spomenimo tek neke mogućnosti koje bi opterećivale vaš život u čekanju da se ostvare. Doduše, mogli biste na vrijeme brisnuti od mogućih ratova (izuzetno plodnih na ovim prostorima), ali – jeste li se pitali o smislu igranja nogometnih i bilo kojih drugih utakmica, ako je rezultat unaprijed poznat? Tako smo došli do još jednog odnosa, onog između vremenskog putovanja i determiniranosti ljudskog djelovanja. Ukoliko ste upoznali budućnost, onda je ona unaprijed određena (kako biste je inače mogli spoznati?), no – ako ste se vratili s mogućnošću da je ipak promijenite, onda je niste niti upoznali, zar ne? S jednakim uspjehom mogli ste sjediti kod kuće i razmišljati o aktivaciji potencijalnog djelovanja (uvijek postoje mogućnosti izbora!) – vas i ljudskog roda u cjelini – kako bi izbjegli ono najgore; za to nikuda nije trebalo putovati. Još jasnije, ideja putovanja u budućnost direktno je kontradiktorna idejama o slobodi ljudske volje i djelovanja (indeterminizmu), na koje se filozofi vole pozivati.

Događaji u mikrosvijetu se zbivaju s određenom vjerojatnošću, to jest – postoji izvjesna mogućnost da će se zbiti ne nakoliko određenih načina, no nismo sigurni koji kanal zbivanja će “odabrati” dani događaj (za nas se oni zbivaju bezuzročno, slučajno, kako im se „sprdne“ – barem prema pretpostavkama kvantne teorije, a na golemo zgražanje jednog od njenih tvoraca). Kad se čovjek nalazi pred važnom životnom odlukom, postoji vjerojatnost – ovisna od njegove psihičke konstitucije i vanjskog konteksta – da će se odlučiti ovako ili onako (ustvari, svaki trenutak života vezan je za donošenje odluka; makar o tome kako se postaviti spram onih koje su drugi donijeli o nama). Analogija je dosta impresivna. Kao što postoji fantazijska mogućnost da se elementarna čestica raspala na neki drugi način no što smo mi vidjeli, ali u nekom drugom svemiru, mogli bismo razmišljati o pretpostavci da će neka naša replika iz „drugog“ svemira izabrati drukčiju odluku kojom usmjerava svoju povijest u različitom smjeru od našega. Ali, to već nije vremensko putovanje. Donekle sve nalikuje filmskoj traci – metafori vremena, neraskidivo povezanoj sa sadržajem na njoj (metaforom svemira) – koju po volji možemo vrtjeti unaprijed i unatrag, ali bez interakcije sa zbivanjima na njoj. Naravno da škarama (ili sofisticiranije, elektronički u video zapisu) možemo intervenirati preraspodjeljujući “vrijeme” (u odnosu na danu scenu!), ali time automatski „rađamo“ svemir koji nije više onaj „naš“, početni – ishodišni. Na filmskoj vrpci sudbina svemira (snimljenih zbivanja) je unaprijed određena, što nije slučaj sa “našim” svemirom, ljudskim rodom i njegovim pripadnicima (barem tako smatramo, vodeći se nedokazanim pretpostavkama indeterminizma i slobodne volje). Doduše, valja biti oprezan s obzirom da kozmologija ima različite scenarije sudbine kozmosa, u zavisnosti od njegove srednje gustoće (koja nam je tek vrlo aproksimativno znana), što će reći da ona deterministički određuje njegovu budućnost. S druge se strane, mikroznanost – kvantna fizika – tek vjerojatnosno odnosi spram predviđanja pojava. Kako onda uklopiti nas, ljudska bića, u kontekst spram kojeg se i stvaraju mjerila „mikro“ i „makro“? Jeli nam sudbina predodređena ili nije, možemo li ili ne možemo utjecati na nju? Jedinom smislenom poveznicom mikro, makro i mezosvijeta (ovog ljudskog) čini se pretpostavka da sami svojim djelovanem utječemo na sudbinu svega postojećeg! A to opet znači kako je prošlost nepovratno iza nas jer smo je – takvu kakva jeste – mi sami kreirali, sadašnjost je u tijeku konstruiranja o ishodu kojeg će ovisiti budućnost, o kojoj pak ništa više ne možemo znati no nam mogu reći dalekovidi proroci.

Nejasno je zašto nauka ne usvoji kao aksiom – točnije, prećutno je usvojen ali ga svako malo netko dovodi u pitanje (što i nije loše, jer u znanosti sve mora biti podvrgnuto skeptičnom preispitivanju kako ne bi postalo dogmom) – nemogućnost vremenskog putovanja, kad je svoje temelje zasnovala na Euklidovim aksiomima koji, ne da su krivi ali svakako ne sveobuhvatni jer se odnose na samo dio, u osnovi nepostojećeg, zamišljenog dijela prostora (primjerice, ravnina kao beskonačna, neograničena površina, u stvarnosti ne postoji). Oni se odnose tek na prvu aproksimaciju (približenje) naše slike stvarnog prostora! Za sada, ponovimo, tek u mikrosvijetu postoji takva mogućnost, a čak je matematički razrađena ideja o interpretaciji pozitrona (elektronovoj antičestici) kao elektrona koji se kreće unatrag u vremenu. Pozitron se po ničemu, sem po suprotnom naboju negativnom elektronu, ne razlikuje od istoga. Kad im je vrijeme, kiseli krastavci se najbolje i najbrže zakisele umetanjem poneke formule, a da ih ne prekiselimo neka to bude pojednostavljena srednjoškolska (od čega će se „štreberi“ zakiseliti i prije ugorka, a ukoliko čitate tekst znajte da ga je admin dignuo u komatoznom stanju):

v= (-e)*E*t/m

Ona opisuje brzinu (v) kretanja negativnog elektrona (-e) mase (m), u električnom polju (E). Dakako da onda za po svemu, sem po naboju, jednaku česticu (pozitron) ona izgleda ovako:

v= e*E*t/m

Kao što vidimo (stvarno?), razlika je tek u tome što će se pozitron kretati u suprotnom smjeru od elektrona. No, ljudi se ponekad igraju s formulama ništa ne mijenjajući:

v= (-e)*E*(-t)/m

Ova formula posve je jednaka prethodnoj („minus puta minus je plus“ – sjećate se?), sem njene interpretacije. Odnosi se na pozitron, sada shvaćen kao elektron (-e) koji se ne kreće smjerom rastućeg vremena (t) u budućnost, već upravo obrnutim – u prošlost (-t)! Za razliku od prevladavajućih nazora u fizici, kako je prediktivnost najvažnije njeno dostignuće, ovaj autor misli da je mnogo važnija interpretacija, napose za našu spoznaju o svijetu kojega smo dio. E, sad, imamo dva prikaza pozitrona: onaj koji ga razlikuje od elektrona po predznaku električnog naboja i drugi, da se naprosto radi o elektronu koji se kreće u prošlost, tek trenutak projurivši kroz sadašnjost. Mada oba dovode do istih rezultata, ostavit ćemo ljubiteljima kiselih kukumara da dokažu ispravnost jedne od njih, a mi – hvaleći boga na nebesi zajedno s adminom koji polako dolazi sebi – bježimo glavom bez obzira od formula. Ne glede na uspjehe predviđanja spomenute teorije, uvjeren sam da ona ne predstavlja više negoli tek uspješan matematičko-fizikalni trik za konstrukciju modela svijeta kako ga mi zamišljamo. Kao što kvantna mehanika predviđa u mikrosvijetu opaženu pojavu, analogon koje bi u makrosvijetu bio nonšalantni prolazak čovjeka kroz metar debeli zid – što nitko nikada nije registrirao (mada izvjesna vjerojatnost toga postoji), a kad bi se zbiljski desilo religije svih fela proglasile bi to čudom nad čudima i dokazom božje intervencije – slično je i s vremenskim putovanjima makroskopskih putnika. Pouka nemogućnosti vremenskog putovanja je, između ostalog, da se ne nadate kako će Kronos ikada moći povratiti (ispljunuti) svoj obrok u prvobitno, „nesažvakano“ stanje. Obrok smo, dakako, mi sami! Pa, makar nas kultura ponašanja uči da gostima za stolom poželimo prijatno iliti dobar tek, bezobrazno ćemo ovom nepozvanom svežderu uskratiti tu gestu. Unatoč tome, On će hladno nezainteresirano nastaviti prežvakavati nas, a ne mi njega!

„Eh, tko je izdržao do sada – svaka mu čast. Zaslužuje da se uroni u talase plavetnila koji ga mame i jedva čekaju da izbrišu iz glave sve što je do sada rečeno. A nakon toga, sigurnosti radi, uklonimo tragove ovog teksta još i flašom hladnog piva – svejedno koje vrste. Barem sam u tome tolerantan. Ugodna vam najnovija ‘sezona kiselih krastavaca!’“, (1)

P.S.

Početno slovo “u” iz naslova, nikakve veze nema sa ustašama, mada su oni ostvarili izvjesnu modifikaciju vremenskog putovanja – ako ne možemo mi u prošlost, onda ćemo nju dovući k nama!

za P.U.L.S.E: Ladislav Babić

tekst je prvobitno objavljen na sajtovima Magazin Plus SBPeriskop

prethodni tekst: Kiseli krastavci vremena

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Malva Rosa
3 months ago

Нема потребе замишљати временски строј. Све временске димензије пролазе кроз једну ,,петљу нулте тачке,, у извесним околностима.Нпр. у тренутку наше смрти. Има и другачијих околности за пролазак кроз ову ,,тачку,, али овде није згодно место за објашњавање тих ствари.