Devet je sati navečer i čekam prijevoz od firme za noćnu smjenu. Prođe tako poneki skockan par ili poneki klošar sa flašom u ruci. Na stanici svega par osoba koje čekaju gradski prijevoz i ja koji razmišljam: „još jedna noć koju neću provesti u krevetu“. Stojim tako na stanici i slušam muziku, dok promatram kako svijet teče oko mene.

Tako zamišljen se trznem u jednom trenutku jer je nebo zaparala svjetlost, kao da je neko svijetljećim mačem presjekao noć. Prvi put vidim zvijezdu padalicu tako blizu da pada. Iako je to samo kamenčić sagorio od atmosfere ali ipak, tako blizu mene da sagori… U svega dvije sekunde tog padanja vidio sam kako sagorijeva i ispušta boje. Boje su bile kao para koja omotava svjetleću kuglu i plešući smjenjivale se iz zelene u plavu. Ali sve to nestade već u sljedećem trenutku. Ja se sa osmijehom zapitah: „putniče gdje li si ti to zalutao“? Odakle si došao? Od kojeg kamena u svemiru si se odlomio i koliko si putovao zemaljskih hiljada ili miliona godina? Šta si sve vidio na tom svom putešestviju i da na kraju sletiš na planet zemlju, i to meni pred oči? Sve sama pitanja na koja nikad neću dobiti odgovor.

Ono što znam zasigurno je to da je taj putnik bio jako usamljen. Putovati toliko u tami i tišini sigurno nije lako, ali opet vidjeti isto što i on sigurno vrijedi te žrtve. Neka bude ovako, umorio se od silnog putovanja i sletio da se odmori. Ali opet da sleti na ovaj plavi kamen u solarnom sistemu što zovemo zemlja i to meni pred oči, e to se ne viđa često.

I dok tako razmišljam sa osmijehom, okrenem se prisutnima na stanici, da bar sa nekim podijelim ovo što se desilo. Jedna djevojka je gledala u mobitel, druga žena je pogrbljeno također gledala u mobitel, dok je dečko koji je stajao, tražio svoj odraz na staklu stanice i rukom namještao šiške. Cijelu tu noć sam razmišljao kako sam pogriješio u tome da je zalutali putnik bio usamljen, on je u stvari bio slobodan. Mi smo usamljeni, a putnik je proputovao i na kraju odabrao planet i tu sagorio dok mi samo blijedimo.

za P.U.L.S.E  Enver Hrustić

  Društvo, Enver Hrustić, kratke priče, zvezda padalica