Viktor Frankl i logoterapija

Viktor Frankl i logoterapija

Sve može biti oduzeto čoveku, osim jednog: poslednje od ljudskih sloboda – pravo da izabere svoj stav u bilo kojim okolnostima.

 – Viktor Frankl

Mnogi ljudi se u nekom trenutku u životu zapitaju zašto smo ovde, koji je smisao našeg života i svrha našeg postojanja, kakvo je naše mesto u ovom svetu, kako život treba da izgleda, da li može da bude bolji…

Jedan od efikasnih načina da se pomogne čoveku u pronalaženju i ostvarivanju smisla života je logoterapija. Utemeljivač ove metode je Viktor Frankl, austrijski psihijatar i filozof, koji je u toj oblasti postigao velike naučne, ali i praktične rezultate.

 

Viktor Frankl

Viktor Frankl je rođen 26. marta 1905. godine u Beču, u činovničkoj jevrejskoj porodici. Još kao dete je bio veoma radoznao i govorio je da će postati lekar. Studirao je medicinu i filozofiju na Bečkom univerzitetu i specijalizirao neurologiju i psihijatriju. Zanimljivo je da je bio veoma mlad kada je, već 1924. godine u uglednom psihoanalitičkom časopisu International journal of psychoanalysis objavio svoj prvi rad posvećen Šopenhaueru. Organizovao je besplatna savetovališta za mlade, a prvo zaposlenje je dobio na Univerzitetskoj psihijatrijskoj klinici u Beču. Svoju privatnu psihijatrijsku praksu je započeo 1937. godine.

Kada je nacistička Nemačka anektirala Austriju (1938.) Viktor Frankl je bio primoran da se odrekne svoje privatne prakse. Oduzeli su mu doktorsku licencu, radio je u Rotšild bolnici (jedinoj u Beču u kojoj su mogli da rade lekari Jevreji) i dobio naziv „specijalista za Jevreje“. Frankl je sa užasom posmatrao kako nacisti sprovode istrebljenje njegovih pacijenata obolelih od psihičkih bolesti kroz nacistički program eutanazije. U očajanju je pokušavao da falsifikuje medicinsku dokumentaciju, pokušavajući da spasi svoje pacijente.

Dobio je priliku da emigrira u SAD u vreme kada je antisemitizam u Austriji bio na vrhuncu. Sa američkom vizom u džepu šetao je ulicama Beča i razmišljao kako da postupi: vizu su dobili on i supruga, ali ne i njegovi roditelji. Vrativši se kući, zatekao je oca kako popravlja predmet iz oštećene sinagoge – tablu sa Božjom zapovešću: „Poštuj oca svojeg i mater svoju“. Tog trena je odlučio da ostane u Austriji. Iz takve odluke su nastale njegove lične patnje, ali je iz tog iskustva nastala i metoda koja je predmet ovog razmatranja.

Logoterapija je forma egzistencijalne analize. Svoju teoriju i terapiju Frankl je zasnovao na sopstvenom iskustvu iz nacističkih logora Aušvic, Terezijenštat i Dahau u kojima je bio zatočen od 1942. do 1945. i u kojima su mu stradali roditelji, brat i supruga (koja je bila trudna). Zatočeničko iskustvo mu je otkrilo da čovek može podneti i najteže uslove ukoliko ima zbog čega da živi.  

Nakon rata, Frankl se vratio u Beč i već 1945. godine napisao je svoju najpoznatiju knjigu, koja je prevođena kao Čovek u potrazi za smislom, Od koncentracionog logora do egzistencijalizma i Zašto se niste ubili? (naslov originala: Trotzem Ja Zum Leben Sagen: Ein Psychologe erlebt das Konzentrationslager) Ponovo se oženio i postao direktor Neurološke klinike u Beču. Doktorirao je 1948. godine, a 1950. postao je predsednik austrijskog udruženja psihoterapeuta. Godine 1970. osnovao je katedru za logoterapiju na Međunarodnom univerzitetu u San Dijegu (Kalifornija). U čast osnivača logoterapije, u Beču je 1992. osnovan Institut Viktor Frankl. Takođe je ustanovljena i nagrada sa njegovim imenom – jedan od dobitnika ove nagrade je i Majka Tereza.

Viktor Frankl je bio izuzetno vitalan čovek i držao je predavanja sve do svoje osamdeset pete godine. Autobiografiju je završio kada je napunio devedeset godina. U šezdeset sedmoj godini je stekao pilotsku dozvolu, a bio je i strastveni planinar. Može se reći da je bio nadasve čovek koji je čitavog života živeo svoju profesiju. Umro je u Beču, 2. septembra 1997. godine.

Unuk Viktora Frankla, Aleksandar Veseli, putovao je po svetu i intervjuisao prijatelje i kolege svog čuvenog dede. Rezultat njegovog rada je jednočasovni dokumentarni film Viktor i ja koji daje jedinstven lični pogled na Viktora Frankla. Ovo je film o čoveku koji je imao briljantan um i toplo srce, koji je voleo život, porodicu i ljude, svoju profesiju, koji je uspeo da sačuva smisao za humor u uslovima ogromne lične patnje. Svi volimo heroje i (mada bi doktor Frankl verovatno imao prigovor na ovakvu karakterizaciju) za mnoge je upravo on heroj.

 

Doživljaji jednog psihologa u koncentracionom logoru

Viktor Frankl je godinama pisao knjigu Lekar i duša i kada su ga deportovali u logor, pokušao je da je sakrije u postavu kaputa. Međutim, rukopis koji je već bio pripremljen za štampu, oduzet mu je. Jaka želja da ponovo napiše to delo pomogla mu je da preživi sve surovosti logorskog života. Kada je u logoru oboleo od tifusa, počeo je na komadićima papira da pravi beleške pomoću kojih će kasnije sastaviti rukopis, ako doživi dan oslobođenja. To mu je pomoglo da izbegne opasnost sloma.

O ovom iskustvu, Viktor Frankl je zapisao:

Želim da podsetim na ono što je bilo moje možda najdublje iskustvo u logoru. Šanse da preživim nisu bile veće od 1:20, što se statistički lako može proveriti. Nije bilo moguće spasti rukopis moje prve knjige, koju sam stigavši u Osvjencim sakrio u svom kaputu. Morao sam da se pomirim i prebolim gubitak svog duhovnog čeda. Izgledalo je da me ništa neće nadživeti: ni moje fizičko, ni duhovno čedo! Bio sam suočen sa pitanjem nije li moj život, u takvim okolnostima, izgubio svaki smisao. Ali odgovor na to pitanje s kojim sam se često mučio već je bio u mom posedu i ubrzo sam ga našao. Dogodilo se to u trenutku kada sam morao da izručim svoju odeću i umesto nje dobio otrcane dronjke nekog logoraša poslatog u gasnu komoru. Umesto mnogih stranica mog rukopisa, u džepu dobijenog kaputa našao sam jedan jedini list istrgnut iz molitvenika, koji je sadržao glavnu jevrejsku molitvu – Šema Yisrael. Kako sam drugačije mogao da protumačim tu podudarnost nego kao poziv da živim svoje misli umesto da ih samo stavljam na papir?

U borbi da preživi i ne izgubi razum u surovim uslovima logora, da se ne preda, Frankl počinje da traži i nalazi smisao svog života zamišljajući sebe za profesorskom katedrom, želeći i očekujući ponovni susret sa svojom suprugom, tražeći lepotu u zalascima sunca i oblacima neobičnih oblika. Bodrio je i svoje sapatnike ubeđujući ih da šansu da prežive imaju samo oni koji pred sobom vide budućnost, koji imaju neki zadatak, cilj, ili nekoga ko ih čeka s ljubavlju.

Na osnovu tajnih beležaka iz logora, u decembru 1945. je za samo devet dana pisanja završio i iduće godine štampao knjigu koja nosi poruku da život uvek ima smisao i zadržava ga u svim uslovima i okolnostima.

 

Logoterapija

Logoterapija se naziva i „treća bečka psihoterapija“ (prve dve su Frojdova i Adlerova). Sam termin logoterapija može se prevesti kao „lečenje smislom“ ili „isceljenje smislom“. Teorija i terapija Viktora Frankla ima svoje osobenosti i on sam ju je prvenstveno nazivao „egzitencijalistička analiza“. Ipak, da bi izbegao zbrku jer postoje srodna, ali drugačija učenja sa sličnim ili čak istim imenom, uveo je termin logoterapija. Ovaj naziv je smatrao adekvatnim jer se u središtu logoterapije nalazi čovekova potraga za smislom (logos – smisao, duh, um), kao i zato što je ona više od puke analize, ona je lečenje (terapija). Logoterapija je usmerena na čovekovo duhovno biće, koje smatra jezgrom ličnosti. Za razliku od psihoanalize, ne čeprka po nagonima u podsvesti i prošlosti, već se bavi sadašnjošću i okrenuta je budućnosti. Svakom čoveku pristupa na poseban način, bez šablona i strogih zahteva, pomažući mu da pronađe smisao života.

Na molbu jednog prijatelja da mu objasni razliku između logoterapije i psihoanalize, Frankl je duhovito odgovorio:

Kod psihoanalize, pacijent mora da legne na kauč i da vam priča stvari koje nikako nisu za priču, a kod logoterapije pacijent može ostati da sedi, ali mora da čuje stvari koje nikako nisu za slušanje.

Ovakav odgovor liči na dosetku, ali nam govori da je logoterapija manje retrospektivna (manje istražuje prošlost pacijenta) i manje introspektivna (manje ispituje pacijentovu savest) nego što je psihoanaliza. U središtu logoterapije je pretežno budućnost, to jest smisao i zadaci koje pacijent treba da ispuni u svojoj budućnosti. Po Franklu, nastojanje da se u životu pronađe smisao je primarna motivaciona snaga u čoveku.

Cilj logoterapije kao psihoterapeutske tehnike jeste da pacijent postane svestan onoga što nesvesno želi i čemu istinski stremi i to ne samo u nagonskom i psihološkom, već i u duhovnom smislu. Dakle, zadatak terapeuta nije da pacijentu nađe smisao života, već samo da mu u tome pomogne: sam pacijent mora da nađe lični smisao svoje egzistencije i da ga vlastitim naporom otkrije (a ne da ga izmisli).

Doktor Frankl je svoje pacijente ponekad pitao: „Zašto se niste ubili?“. U njihovim odgovorima je nalazio glavnu građu za svoj psihoterapijski postupak: u nečijem životu postoji ljubav prema deci na koju će se terapeut nadovezati, u nečijem talenat koji se može iskoristiti, u nekome možda žive još jedino uspomene vredne sećanja. Po njemu, cilj i izazov logoterapije je „satkati od tih tankih niti slomljenog života čvrst kostur smisla i odgovornosti“. Svaki čovek je osoben, jedinstven i otuda svaki čovek traži svoj poseban izazov kako bi mogao da ostvari svoj individualni, lični smisao.

Pojedinac može da nađe smisao u nemogućim, krajnje nehumanim uslovima i beznadežnim situacijama. Tvorac logoterapije koji je kao logoraš označen brojem 119104 na svojoj koži osetio svu silinu ljudskog zla, ali je došao do smelog i prkosnog zaključka da život uvek, u svim uslovima, može imati smisao. Frustracije i nedaće nisu samo nešto isključivo negativno i štetno po mentalno zdravlje i psihički razvoj, jer često nevolje i patnje jačaju osobu. Čovek tokom života neizbežno pati i doživljava bolove. Od nesreća, gubitaka, bolesti, bola i patnje on ne može pobeći, ali može da nađe smisao u njihovom stoičkom i dostojanstvenom trpljenju. Jedno od glavnih načela logoterapije je da je osnovna briga čoveka traženje smisla u životu, tako da će čovek biti spreman čak i da trpi, uz uslov da njegovo trpljenje ima smisla.

Po Franklu, čovekova sloboda volje ubraja se u fundamentalna, neposredna i neporeciva iskustva. Čovek nije apsolutno slobodan (od uslova društvene, biološke, fizičke prirode), ali je slobodan da zauzme stav prema svim tim često nepromenljivim uslovima, kao i prema samom sebi. Sloboda čoveka takođe povlači i odgovornost za izabrane stavove i vrednosti, učinjene postupke, za ono što je postao kao konkretno ljudsko biće. Za vlastite izbore, čovek je odgovoran – Bogu, drugim ljudima, samom sebi i svojoj savesti. Frankl upravo u odgovornosti vidi suštinsku odliku ljudske egzistencije. Logoterapija nastoji da pacijenta učini svesnim sopstvene odgovornosti i zato njemu treba prepustiti da izabere za šta, čemu ili kome je odgovoran.

 

Egzistencijalni vakuum i prolaznost život

Egzistencijalni vakuum ili besmislenost življenja je široko rasprostranjena pojava savremenog doba. Doživljava se kao stanje dosade, praznine, besmislenosti, potištenosti. Po Franklu, neki masovni neurotični poremećaji (alkoholizam, narkomanija, samoubistvo) rezultat su savremene ljudske situacije, koju karakterišu dezorijentacija, gubitak čvrstih orijentira i jasnih putokaza.

Tipični savremeni poremećaji su nedeljna neuroza i kriza penzionisanja. Ljudi su nedeljom potišteni jer postaju svesni besmislenosti svog života, koju inače potiskuju obavezama tokom radne nedelje. Isto tako, dešava se da čovek oseti prazninu kada prestane aktivno da radi (kada više nema svoj profesionalni zadatak) i da ga tada savlada osećaj besmisla. Ljudi tada ne znaju šta će sa sobom jer zaboravljaju mudrost sadržanu u rečima Harvija Kušinga:

Jedini način da se izdrži život jeste da uvek imate neki zadatak koji treba završiti.

Jedini pravi lek je naći novi životni zadatak, nove vrednosti koje zaslužuju da se ostvare i koje će ispuniti egzistencijalnu prazninu i osmisliti život u penziji.

Još jedan od poremećaja je prinudni i prekomerni rad – vorkoholizam. Mnogi ljudi previše rade kako kako bi „zatrpali“ osećanje unutrašnje praznine. Manijakalna posvećenost poslu i sticanju ekonomske moći je kompenzacija za isprazan, besmislen život i sredstvo za samoomamljivanje. Veliki broj samoubistava se takođe može objasniti egzistencijalnim vakuumom.

U našoj savremenoj kulturi je posebno intenzivan i rasprostranjen strah od prolaznosti, starenja i smrti koja nas neminovno čeka u budućnosti. Frankl smatra da logoterapeuti mogu da ukažu na to da je zapravo mnogo teže mladim ljudima, pred kojima se tek nalaze mnoge neizvesnosti, velike teškoće, prepreke i patnje, nego starima koji su već uspešno prevazišli mnoge teškoće i patnje. Oni već imaju „raskošan trezor“ u kojem su smešteni lepi doživljaji, uspesi, mnoge već dostignute vrednosti i realizovane mogućnosti na koje mogu biti ponosni.

Kod današnjeg čoveka veoma je jak strah od smrti. Mnogi ljudi danas smatraju da, pošto su smrtni, život nema smisla i padaju u depresiju i očajanje. Logoterapeuti tvrde da „prolaznost života ni najmanje ne oduzima od njegove smislenosti“. Upravo zato što je prolazan, smrtan čovek je odgovoran da otkrije i ostvari prave vrednosti u svom životu, da nađe svoje pozvanje i svoj lični smisao. Frankl kaže da čovek mora da prihvati da „kao što je i kraj deo priče, tako je i smrt deo života“. On smatra da su prolazne jedino šanse koje nam život nudi: čim ih iskoristimo, one postaju stvarnost, sačuvane su i predate prošlosti, gde su osigurane od prolaznosti. „U prošlosti ništa ne propada, sve je sačuvano“. Stoga prolaznost nipošto ne čini našu egzistenciju besmislenom, ali utemeljuje našu odgovornost: sve zavisi od našeg razumevanja naših prolaznih životnih šansi.

 

Logoterapijske tehnike

Viktor Frankl je poznat po nekim specifičnim terapeutskim tehnikama, kao što su paradoksalna namera i derefleksija. Paradoksalna (obrnuta, suprotna) namera se zasniva na činjenici da se često zbog straha obistinjuje ono čega se čovek plaši, a da sa druge strane hiperintencija (preterana namera) sprečava ono što se želi postići.

U knjizi Zašto se niste ubili Frankl navodi primer pacijenta, knjigovođe koji je imao grčeve u rukama dok je pisao. Grčevi su bili toliko jaki i onemogućavali mu pisanje do te mere da mu je pretila opasnost otpuštanja sa posla. Terapija se sastojala u tome da pacijent, umesto da se trudi da piše što čitkije i urednije kao do tada, piše što neurednije, da škraba. Kada je namerno pokušavao da žvrlja, više nije mogao. Takođe navodi primer poremećaja spavanja: strah od nesanice nastaje zbog hiperintencije da se zaspi, što pacijenta najčešće sprečava da uopšte zaspi. Terapija se sastoji iz toga da pacijent nastoji da ostane budan koliko god može – hiperintencija da se zaspi zameni se paradoksalnom namerom da se ne zaspi, te će ubrzo uslediti san. Paradoksalna namera naravno nije lek za svaki problem, ali može biti pogodna za lečenje opsesivnih, kompulzivnih i fobičnih stanja, naročito kada se zasnivaju na anticipiranom (unapred očkivanom) strahu.

Druga tehnika je derefleksija, kojom preteranu okupiranost sobom i problemom menjamo usmeravanjem pažnje na nešto vredno u svom životu. To nešto bi trebalo da bude izvan nas – sam doživljaj nečeg vrednog ili korisno vredno delo – muzika, slikanje, pisanje, pomaganje drugima… Neki problemi se mogu rešiti ako se pažnja prebaci sa sebe na druge. Derefleksija je moguća jedino uz uslov pacijentove pravilne orijentacije na njegov specifičan zadatak i njegovu životnu misiju.

Logoterapija kao psihijatrijska metoda poslednjih godina doživljava svoju punu reafirmaciju i postaje sve aktuelnija i prihvaćenija od novih generacija prihoterapeuta. Danas se psihoterapeut sve češće suočava sa pitanjima: Šta je život? Šta je trpljenje? Često se događa da pacijenti saleću terapeuta sa čisto ljudskim problemima, izazvanim savremenim načinom života.

Mnogi ljudi koji se danas obraćaju terapeutu bi se nekada obratili svešteniku, pastoru ili rabinu, što znači da je on često suočen i sa filozofskim pitanjima, pored emocionalnih konflikata. Iz svega toga proizilazi da je logoterapija kao metoda sve primerenija novim zahtevima koji se pred psihoterapeute postavljaju u savremenom svetu.

Za P.U.L.S.E Bojana Komarica

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

6 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
darko
3 years ago

lep tekst o V.Franklu,i izuzetna prica o jednom od beckih psihijatara,iz kruga jevrejskih doktora koji su maltene u svoje vreme bili gotovo andergraund kruzok u odnosu na javni becki establisment.Njihova prirodno mocna imaginacija,generacijama brusena na iscitavanju svitaka Tore,je omogucila da hrabro zaplove u ispitivanje i objasnjavanje ljudskog Nesvesnog.Treba,ako ni na cem drugom,Austrijskom carstvu zahvaliti sto je svojim postojanjem omogucilo da stvore tu finu atmosferu u kojoj je ovaj kruzok beckih psihijatara postojao i delovao.Hvala urednistvu PULSE na clanku.

trackback

[…] pulse […]

Duška
Duška
3 years ago

Čitajući ovu životnu priču, razmišljala sam o nečemu što možda drugi ne bi vidjeli na isti način. Naime, mislim da se Frankl ogriješio i o svoje roditelje, a posebno o suprugu i nerođenu bebu. Naime, imao je šansu da spasi i sebe i njih dvoje i odabrao je da to ne učini, zato što nije mogao spasti i roditelje. Kao roditelj, nikada svom djetetu ne bih dozvolila da sebe, svoju suprugu i svoje potomke dovede u opasnost radi mene. Da je pitao svoje roditelje, vjerujem da bi mu odgovorili isto.

trackback

[…] Jedan od efikasnih načina da se pomogne čovjeku u pronalaženju i ostvarivanju smisla života je logoterapija. Utemeljivač ove metode je Viktor Frankl, austrijski psihijatar i filozof, koji je u toj oblasti postigao velike naučne, ali i praktične rezultate, piše Puls.rs. […]

Panajotovic
Panajotovic
3 years ago

Covek moze sve da podnese, ako ima zasto da zivi. Posto ja vise nemam zasto da zivim, onda mogu da se ubijem i bez ikakvih zivotnih teskoca, mhm?

Neno
Neno
3 years ago

@Duška apsolutno nebitno.
@Panajotovic možeš samo napred znaš ti to.