“Prošlost je grozan, mutan bezdan, što u taj sumrak ode, ne postoji više, i nije nikad postojalo.”, piše Crnjanski u “Seobama”. Naravno, to je tako ukoliko negde ne ostane zapis – ali ja sam zapise slabo pravio, dnenik nisam pisao, a sećanje mi nije od one vrste kako imaju neki posebni ljudi koji su sposobni da i nakon decenija mentalno obnove neki događaj, da nabroje sve prisutne u prostoriji na sastanku koji se desio jako davno ili da rekonstruišu odvijanje jednog letnjeg dana koji zbio u ko zna kojoj prohujaloj godini.
Vudi Alen je napravio komično-satirični film o Zeligu, neobičnoj (fiktivnoj) osobi koja se sticajem mistorioznih okolnosti često nalazaila u blizini raznih istorijskih zbivanja ili čuvenih osoba, a niko nije mogao da objasni kako i zašto, niti su ga u momentu događaja uopšte primetili (već tek kasnije prepoznali na snimku) dok je stajao u blizini Hitlera, Ruzvelta, Staljina i drugih. I moj posao mi je u ono davno doba ponekad ličio na Zeligovu ulogu. Diskretni mlađi diplomata zaglavljen početkom devedesetih godina XX veka na važnoj geopolitičkoj raskrsnicu – Briselu – u ono doba narastajuće buke i besa koji će se pretvoriti u ratni vihor. Sticajem okolnosti i zaduženja fizički prisutan, a ipak neuključen u najvažnije razgovore, dogovore, pregovore – donekle važan a uglavnom manje – više neprimetan. Onaj po kome se ništa neće zvati.
I bez zabeleški (iako je onih službenih ostalo tušta i tma – one dremaju u nekoj podrumskoj arhivi čekajući da ih na svetlo dana jednom izvuče neki mladi istoričar-istraživač) mozak čuva poneku sliku, prizor, rečenicu, glas, utisak. I pored monumentalnog zaborava -pravog brisača slika sa zamućenog šoferskog stakla u mozgu – u sećanju ostaje ponegde ponešto, mrvica, slab odjek iz prošlosti, fleš slika iz tame. Jednom kada se iskra aktivira, stvori se sled iskrica poput svetlucanja lampica na prazničnom drvetu.
Podstaknu se i druga sećanje na okolne, bliske događaje, poneki lik, situaciju. Setimo se neke osobe, lica, onda imena, glasa ili nekog pokreta, pa onda, po sistemu asocijacija, još ponečeg.
Prošlost je samo skrivena, čuči u tami, lebdi u neuronima, poput skrivenog zmaja, povijenog tigra, čeka da iskoči iz žbuna neuronske mreže, jednom kada je neki impuls – zvuk, miris slika, razgovor – podstaknu.
+++
Brisel. Zgrada „Šarlemanj“. Kasno je veče, predbožićni decembar, šesnesti po redu godine Gospodnje 1991. Sedimo, kolega I. i ja u pres centru Saveta ministara Evropske zajednice, i osećamo se – nas dvojica poslednji preostali jugoslovenski diplomate u Briselu – poput brodolomnika na čamcu koji se ljulja i tone dočekujući nove udare vetra i uzburkane talase. Nema pomoći.
Uz to sam nahlađen, jedva se držim, najradije bih kući, da legnem. Ali to je nemoguće. Situacija je napeta, gore na vrhu zgrade, na poslednjem spratu u sali, ministri zemalja Evropske zajednice već satima zasedaju. Čeka se deklaracija za koju svi znaju da će doneti najavu o uslovima priznanja „novih država u Istočnoj Evropi (tj. SFRJ) i Sovjetskom Savezu“. Moramo da sačekamo konačan dogovor dok malo-malo, saradnici i portparoli ministara silaze da prenesu razvoj pregovora grupicama pospanih novinara (među koje smo se i mi umešali). Stvari su se otegle, ne toliko što neko još pruža ozbiljan otpor zahtevima Nemačke i Austrije da se priznaju Hrvatska i Slovenija, već što je grčki ministar tvrdoglavo uporan i istrajan u odbijanju priznanja Makedonije pod njenim ustavnim imenom. Satima pregovaraju, davno je prošla ponoć.
Nailazi Emilio, moj dobar prijatelj iz sekretarijata Saveta. Nizak, mali brčići. Ovaj put nema uobičajenog osmeha i veselog pozdrava „Duuuusko!“. Rezigniran, širi ruke, sleže ramenima a u sebi, verovatno, sekira se što u ovo predprazničko vreme još uvek ne može da planira put u neku od svojih kuća i stanova, strateški raspoređenih oko obala Mediterana. Italijan Emilio se godinama bavio Jugoslavijom, lepo smo sarađivali i uvek nam je bio od pomoći. Ali večeras, stvari nisu u domenu njegovih mogućnosti i uticaja. Teši me. „Isplivaćete Duško, ne očajavaj. Ponovo ćeš isplivati“. Koristi prave izraze, baš u skladu sa našim osećajem o brodolomu. Razvlači svoj engleski sa onim zvučnim, simpatičnim latinskim akcentom koji mi je i danas u ušima. „Ali Bosna, Emilio, pokušavam da ga prodrmam, niko ovde ne vodi računa o tome šta se može desiti u Bosni. Preti rat“
Gleda me sažaljivo, ima dobro srce, taj Emilio. „Većina onih gore nema pojma o Bosni. Ne znaju ni gde je to. O Makedoniji pregovaraju. Ostalo (odluka o uslovima priznanja jugoslovenskih republika) je dogovoreno.“
Čini mi se da mi temperatura raste. Gde li bih u mogao naći neki aspirin.
Noć se vuče, spora, mračna, preteća. Bez izlaza.
+++
Brisel. Hotel Hilton. 1991. Nekakvi pregovori se vode oko budućnosti tri naroda u Bosni. Ili samo privid pregovora, čini se. Pored hotelske recepcije, gde se motam skupa sa raznim novinarima, tajnom policijom u civilu i raznim nedefinisanim likovima i hotelskim gostima, promiču poznata lica. Eno ga Alija, prođe Mate Boban, tadašnji vođa bosanskih Hrvata, tu su negde i bosanski Srbi…
Svaki od „vođa“ prolazi okružen grupicom svojih saradnika, savetnika. Izlazi Nikola Koljević ispred hotela. Dok nekoga čeka, koristim priliku da se obavestim o stanju stvari. Kaže iskreno da ne očekuje ništa. Vrti glavom. Nije optimista da će biti mira. Srbi pokušavaju da naprave sastanak sa Hrvatima, ali…
“Znate, kaže kako bi mi približio situaciju, ja sam kao mlad prvi posao imao u cirkusu.“ Pitam se da li to govori da bi meni objasnio svoj položaj, ili se to obraća samome sebi.
Kasnije, u hotelskom noćnom baru, okružen slušaocima, sedi Karadžić. Drži neku vrstu predavanja, dok ga svi pažljivo slušaju. Objašnjava kako se međunarodna situacija brzo i dramatično menja. Uskoro, za deset godina, možda i pre, ništa više neće biti isto.
„Nemačka nema budućnosti, raspašće se u dvadeset državica…Nemce niko ne voli, propadaju…“ Razlaže dalje svoju futurističku viziju, pesnički, poneseno…Vođa koji promišlja, pun sebe…
Slušam te sanjarije koje kao da dolaze iz nekog drugog sveta. Pitam se da li on zaista veruje u to što priča ili to radi samo da zabavi slušaoce, kako bi zvuk njegovog glasa popunio prostor…I da li mu ovi što slušaju u tišini stvarno veruju, ili samo tako izgledaju.
Kasnije, pričamo, jedna novinarka izbegla iz Sarajeva i ja, sa nekim debelim, masivnim tipom kome ime nisam zapamtio ali koji je nosio nekakvu funkciju srpskog „sekretara predsedništva“ ili tako nečega. Čini se da ima astmu. Posle svake rečenice, hripa. „Neka vas ovde, kaže utešno, ne znate vi šta se tamo događa“. Čujem šuštanje iz njegovih pluća. I kao da neka jeza lebdi između njegovih uzdaha…O čemu on to govori, pritam se.
„Neka vas ovde“, ponavlja, šušteći.
+++
Brisel. Aerodrom. 1992. Čekam dolazak delegacije novog premijera „skraćene“ Jugoslavije – SRJ, Milana Panića koji stiže specijalnim letom. Izlazimo na pistu gde se već ukotvio ogroman JAT-ov Boing 727 kome je ovo bio posebno dozvoljen let. SRJ je naime pod drastičnim sankcijama UN, nema robe,, nema letova, nema finansijskog poslovanja…Neko pored mene savetuje da se popnem u avion kako bih pozrdravio premijera i delegaciju. Kao otpravnik poslova u Misiji SRJ ja sam im formalno domaćin.

Naše stjuardese otvaraju vrata aviona i ja se penjem u ogromni avion koji je dovezao tek desetak ljudi, zvaničnu delegaciju iz Beograda. Pozdravljam žovijalnog premijera i kupim pasoše jer svi, zbog hitnosti dolaska, treba da dobiju ulazne vize na licu mesta. U stvari, vidim da nisu svima potrebne vize jer skoro polovina članova jugoslovenske delegacije ima američke pasoše. Rat je i teško stradanje, a poseta jugoslovenskog premijera Briselu – Amerikanca sa stranim akcentom, koji se radije izražava na engleskom (koji takođe govori sa stranim akcentom) liči na kombinaciju montipajtonovskog filma koji se prikazuje u izbegličkom logoru. Ili je to neki nezvanični nastavak popularne Top liste nadrealista.
Imama tehnički složen zadatak. Nemam vozača pa sam vozim u koloni koja se munjevito probija kroz briselski saobraćaj. Istovremeno učestvujem u razgovorima i nastupima Panića, pa čim kolona stane pred nekom od zgrada za sastanke, ostavljam auto nekome od drugih vozača i trčim da sustignem delegaciju pre nego što odmaknu.
Panić je dobronameran, samo njegove reči se ne poklapaju sa stanjem surove stvarnosti na Balkanu. Govori o miru, o saradnji i pomirenju dok grme topovi nad bosanskim gradovima. Drži svaki čas konferencije za štampu. Njegova ekipa je vrlo profesionalna i američki priležno spremaju izjave za štampu, stavove za novinare. Panić nakon svakog nastupa dovikuje preko glava članova delegacije i pita svog glavnog savetnika (nekadašnjeg američkog ambasadora u Beogradu Skenlona) „jesam li bio ok? Koja je ocena?“ Skenlon nešto mrmlja, klima glavom i uglavnom podiže palac. Ponekad daje sugestiju.

Tu je i Panićev drug iz srednje škole, penzionisani diplomata koji je je bio šef kadrovske službe u vreme kada su me primali u SSIP. Seća me se iz tog vremena i hvali me. Delagacija je puna dobronamernih ljudi. Tu je doduše i Slobin ministar koji se drži malo po strani. Diskretan. Čeka da prođe ova američka gungula, pa da opet preuzmu kontrolu.
Panić nas poziva – mene i kolegu D. iz ambasade na ručak. Prijatan je čovek, pričljiv, zabavan. Ima lepu i mladju ženu. Pevačicu.
„Da li vi radite za UDBU?“ odjednom pita bez uvoda, pola u šali, pola sa zanimanjem. Malo smo zbunjeni. Nije baš svaki diplomata policajac i špijun. Posebno ne u to doba pri kraju SFRJ. Ali kako to objasniti nekome ko je čak u SAD pobegao od komunizma.
Osim toga nije sasvim pogrešio, mislim se u sebi. Znam da moj kolega ima zadatak da sve „otkucava tamo gde treba“. Uključujući i o tome kako se ja ponašam i šta pričam.
Posle Panić odlazi. Srdačno se pozdravlja i maše sa vrha avionskih stepenica.
Nećemo ga više videti.
nastaviće se