Živeti večno – Jedne martovske večeri u Mandeville Canyonu, djelu Los Anđelesa visoko iznad grada, dnevna soba Normana Leara bila je puna bogatih i uticajnih posjetilaca koji su se okupili da otkriju tajnu dugovječnosti. Kada je prvi govornik upitao ko od prisutnih želi da u dobrom zdravlju doživi 200 godina, gotovo svi su digli ruku. Razumljivo je onda zašto nije bilo gužve oko stola sa marokanskim uštipcima. Kapitalistički preduzetnici vode računa o liniji da bi duže ostali vitalni, naučnici zato što su čitali o blagodetima kalorijskih restrikcija – neki su se i sami bavili tim istraživanjima, a holivudske zvijezde zato što se to kod njih nekako podrazumijeva.

Kada je Liz Blackburn, dobitnica Nobelove nagrade za rad u genetici, otvorila diskusiju za pitanja posjetilaca, glumica Goldie Hawn, kraljevski razbaškarena na udobnoj sofi, počela je maznim glasom: „Imam pitanje u vezi s mitohondrijama. Meni su rekli da molekuli glutationa unapređuju zdravlje ćelija?“ Glutation je moćni antioksidant koji štiti mitohondrije, a one obezbjeđuju energiju za rad ćelija; neki u Holivudu zovu ga „božji molekul“. Međutim, njegovo pretjerano konzumiranje može da zaguši brojne mehanizme tjelesne zaštite, što dovodi do problema s jetrom i bubrezima, ili čak do ubrzanog i potencijalno fatalnog ljuštenja kože. Blackburn pažljivo sugeriše da je najbolja raznovrsna, zdrava ishrana i da nijedan pojedinačni molekul nije rješenje za zagonetke starenja.

Ipak, poruka ove večeri bila je da su odgovori na sva pitanja, a možda čak i sveobuhvatno rješenje problema, tu iza ugla. Žurka je bila uvodni događaj za dodjelu nagrade u iznosu od 25 miliona dolara za dostignuća u ovoj oblasti od strane „National Academy of Medicine’s Grand Challenge in Healthy Longevity“ (Nacionalne akademije velikog izazova postizanja zdrave dugovječnosti). Victor Dzau, predsjednik Akademije, došao je da bi odao priznanje nekolicini prisutnih naučnika. Pohvalio je njihov rad na enzimima koji regulišu proces starenja; na podsticanju gena koji kontrolišu dužinu životnog vijeka kod različitih rasa pasa; i na tehnici koja hirurški povezuje krvotoke starih i mladih miševa omogućavajući starima da se za samo nekoliko nedjelja znatno podmlade.

Joon Yun, doktor koji vodi jedan od zdravstvenih špekulativnih fondova, objavio je da su on i njegova supruga priložili prvih dva miliona dolara za finansiranje ovog poduhvata.

„Moja ideja je da je starenje kodirano“, rekao je. „Ako je nešto kodirano, to znači da može i da se dekodira“.

Nastavio je uz narastajući aplauz:

„Ako možete da otključate šifru možete i da hakujete kod“.

Ovo nije lako dostižan cilj: preko 150 hiljada ljudi umire svakoga dana, većina njih od bolesti u vezi sa starenjem. Ipak, Yun vjeruje da ako ispravno dešifrujemo kod, „s termodinamičke tačke gledišta, nema razloga zašto ne bismo mogli odgađati entropiju u nedogled. Tako ćemo zaustaviti starenje, zauvijek.“

Nicole Shanahan, osnivač kompanije koja se bavi patent-menadžmentom, objavila je da će njena firma nadgledati patente koji se odnose na dugovječnost koje podržava Yun. „Ja sam ovdje s mojim dragim Sergeyom,“ rekla je govoreći o svom dečku Sergeyu Brinu, suosnivaču Googlea.

„Juče me je nazvao i rekao: ‘Upravo čitam knjigu Homo Deus u kojoj na 28. strani kažu da ću umrijeti’. Pitala sam ga: ‘Kažu da ćeš umrijeti ti lično?’ ‘Da’, rekao mi je“

(U toj knjizi autor Yuval Noah Harari pominje Google anti-ejdžing istraživanje i kaže da ova kompanija „vjerovatno neće riješiti problem umiranja i učiniti njegove su-osnivače Larryja Pagea i Sergeya Brina besmrtnima“.) Brin, sjedeći samo par metara dalje, kratko i dvosmisleno klimnuo je gomili glavom, što je moglo da znači: Da, ja sam prozvan da ću umrijeti, ili: Ne, ja u stvari ne planiram da umrem.

Pošto je pohvalio njeno veganstvo, Dzau je pozvao Martine Rothblatt, osnivačicu biotehnološke kompanije United Therapeutics, čija je namjera da uzgaja nove organe iz ljudske DNK. „Očigledno je da je moguće uz pomoć tehnologije načiniti smrt samo jednom od opcija“, rekla je Rothblatt. (Ona je već naručila kopiju svoje supruge Bine, robota po imenu Bina48 koji će imati Binin „klonirani um“.) Starenju je oduvijek nedostajala ona zamjetljivost koja je podizala svijest javnosti o SIDI, ili raku dojke; kao vrsta, očajno podbacujemo u mobilizaciji protiv kolektivnih katastrofa koje nam nisu trenutna prijetnja (pogledati pod: klimatske promjene). Mladi i stari, koji fatalistički utežu lica plastičnim operacijama, ne vjeruju da će ikada ostariti. Zato je Rothblatt sugerisala da je ovo veče trenutak zaokreta. Okrećući se Dzauu, objavila je:

„Izuzetno mi je drago što je sa nama predstavnik establišmenta, vodeća ličnost Nacionalne medicinske akademije koji nam kaže ‘Odlučni smo da učinimo smrt samo jednom od opcija’“.

Skup je gorio riješenošću kakvu ovakvi događaji često iniciraju: vjerom da će baš oni odrediti sudbinu svih ljudi van te sobe.

Andy Conrad je uzeo mikrofon i rekao da fokus ne treba da bude na produženju maksimuma ljudskog životnog vijeka koji danas doseže 115 godina. Conrad je predsjednik Verily, life-science kompanije čiji je vlasnik Googleova roditeljska kompanija Alphabet. Kao i većina naučnika u sobi, on želi da pomogne ljudima da prožive nekoliko dodatnih „kvalitativno-prilagođenih godina“.

„Nije li dugovječnost pogrešan izraz?“, upitao je. Ne radi li se o tome da se živi duže ali u dobrom zdravlju?“

Biolozi su klimali glavama s olakšanjem.

Norman Lear, još uvijek energičan u svojoj 94-oj, zatvorio je skup riječima:

„Prije 7 godina napisao sam pilot scenario za televizijski šou pod nazivom ‘Pogodi ko je umro?,’ o ljudima u jednom penzionerskom domu. Upravo sam danas saznao da je scenario na putu da bude realizovan“.

Demografska slika potencijalnih gledalaca ove serije približna je njegovim: do 2020. na Zemlji će po prvi put biti više ljudi starijih od 65 nego mlađih od 5.

„Dakle, ono što želim da vam ponudim“, nastavio je Lear, „je da ćemo imati pozornicu s koje ćemo biti u stanju da stvari o kojima ste večeras ovdje pričali prenesemo publici širom zemlje“.

Aplauz se pojačao: poruka će se širiti!

Ali koja poruka: smrt nije obavezna? Ili: smrt će morati da pričeka?

***

Decenijama je izgledalo da nas od lijeka protiv starenja dijele tek decenije. U ranim devedesetim istraživanja na C. elegans (Caenorhamditis elegans), majušnoj nematodi koja podsjeća na vuneno vlakno, pokazala su da mutacija jednog gena znatno produžuje život ove vrste, dok se drugom mutacijom blokira to produženje. Ideja da se procesom starenja može manipulisati vrtnjom par kontrolnih dugmadi prouzrokovala je istraživački bum, i uskoro se uz pomoć raznih kliničkih smicalica životni vijek nematoda udesetostručio, a laboratorijskih miševa udvostručio. Naučni konsenzus je pomeren. Starost je od finalne faze života (naslovna strana Time magazina iz 1958: „Stariti korisno“) i društvenog pitanja (Time, 1970: “Stariti u Americi: Neželjena generacija“) stigla do neprijatnosti koja bi se mogla izbjeći (1996: Zauvijek mladi), ili odložiti (2015: „Ova beba mogla bi dočekati 142 godine“). Smrt više nije metafizički, već samo tehnički problem.

Slavlje je bilo preuranjeno. Gordon Lithgow, vodeći istraživač na C. elegans projektu rekao mi je: „Mislili smo da će to biti jednostavno – kao časovnik – međutim do sada smo našli oko 550 gena koji modulišu životni vijek ovih crva. Mislim da je bar polovina od 20 hiljada gena koliko sadrži njihov genom na ovaj ili onaj način povezana sa starenjem”. Ovo važi za crve čije se tijelo sastoji od samo 959 ćelija. A kodna knjiga onih životinja kojima zavidimo na dužini života još je daleko kompleksnija: larva pčele koja se transformiše u vječnu kraljicu obilno se hraneći matičnom mliječi; ajkule s Grenlanda koje žive do 500 godina i nikada ne obolijevaju od raka; čak i skromna morska školjka, vrsta kakvu ćete naći u čorbi od morskih plodova, koja je rekorder u dužini životnog vijeka sa 507 godina.

Za nas ljude, starenje je lagani proces koji završava katastrofičnom disfunkcijom svega. Naši mitohondriji prsnu, naše žlijezde s unutrašnjim lučenjem smekšaju, naša DNK popuca. Naš vid i sluh i snaga nas izdaju, krvni sudovi se začepe, um nam se zamagli i mi posustanemo, predamo se i propadamo. Svako istraživačko dostignuće, svaku objavu pronalaska univerzalnog ključa kojim ćemo to vratiti unatrag prate nove poteškoće i konfuzije. Prije nekoliko godina vladalo je veliko oduševljenje u vezi sa telomerama na kojima je Liz Backburn specijalizirala – DNK baferima koji štite krajeve hromozoma kao što plastične kapice štite krajeve pertli na cipelama. Kako starimo, naše telomere postaju sve kraće i kada potpuno nestanu ćelije prestaju da se dijele. (Kako Blackburn kaže: „Ovo dovedi ćeliju u strašno stanje uzbune“.) Ako bismo mogli produžiti naše telomere, mislilo se, možda ćemo uspjeti proces starenja okrenuti unatrag. Međutim, ispostavilo se da životinje koje imaju dugačke telomere, kao što su to laboratorijski miševi, ne žive obavezno duže – i da je telomeraza, enzim koji podstiče rast telomera, naročito aktivna u velikoj većini ćelija raka. Što više proširujemo saznanja o ljudskom tijelu, sve više shvatamo koliko malo znamo.

I pored svega, istraživači idu naprijed. Razumijevanje nije preduslov za uspješnu intervenciju, ističu oni; kada smo počeli vakcinisati ljude protiv velikih boginja nismo uistinu razumjevali virologiju i imunologiju.

U tami od pitanja na koje nauka traži odgovor, svaki istraživač traži neku dominirajuću metaforu koja će ga inspirisati. Aubrey de Grey voli da upoređuje ljudsko tijelo sa automobilom: mehaničar može da popravi motor i nije neophodno da pritom razumije fiziku unutrašnjeg sagorjevanja, i temeljito restauriran starinski automobil sasvim dobro radi. De Grey je vodeći naučnik u Silicon Valley’s SENS Research Foundation, (Istraživačka SENS fondacija Silicijumske doline), čija skraćenica (SENS) znači: Strategies for Engineered Negligible Senescence (Strategije za inženjering zanemarivog starenja) – pomalo kitnjast način da se kaže „Planiranje vašeg sveobuhvatnog štimanja“. Englez koji je počeo svoju karijeru s 10 godina rada u A.I (umjetnoj inteligenciji), govori brzo i bez predaha često gladeći svoju raspućinski dugu bradu. De Grey tvrdi da ukoliko uspijemo ukloniti 7 tipova fizičkih oštećenja tkiva bili bismo na putu da živimo više od 1000 godina (pod pretpostavkom da izbjegnemo da nas udari autobus ili asteroid).

Kada sam ga sreo u uredu SENS-a u Mountain Viewu rekao mi je:

„Gerontolozi su masovno navedeni na pogrešan put u potrazi za jednim jedinim prauzrokom starenja, a u stvari sve počinje da se raspada istovremeno, jer su svi naši sistemi međusobno povezani. Shodno tome, ovdje treba primijeniti princip zavadi pa vladaj“.

Potrebno je obnoviti elastičnost tkiva, zamijeniti ćelije koje su prestale da se dijele, ukloniti one koje su postale toksične, spriječiti posljedice DNK mutacija i očistiti talog nastao kao nusprodukt svega pobrojanog. Ako bismo mogli razoružati ove ubice, kako predlaže de Grey, trebali bismo dobiti još 30-ak godina zdravog života i u tom periodu doći će do daljih napredaka u podmlađivanju. Postići ćemo stanje koje on naziva „longevity escape velocity“, odnosno stanje u kojem „produžavanje života stalno izmiče brzini starenja“.

De Grey uznemirava mnoge u zajednici koja se bavi pitanjima produženja životnog vijeka, a jedan od razloga mogao bi biti njegov neumjeren životni stil. Rekao mi je: „Mogu da pijem koliko mi je volja i to na mene uopšte ne utiče. Ne moram da budem fizički aktivan, jer sam veoma dobro optimizovan“. Do nedavno je imao u isto vrijeme suprugu i dvije ljubavnice. Sada kaže:

„Vjerio sam se i moji poliamorni dani su prošlost.“

Ipak, glavni razlog za tu iritiranost je proročka aura samouvjerenosti koju nosi sa sobom. Njegova knjiga iz 2007. „Zaustavljanje starenja“ ispunjena je i egzaktnim istraživanjima prepreka na putu do dugovječnosti i prijedlozima rješenja toliko ambicioznim da podsjećaju na naučnu fantastiku. De Greyovo rješenje za problem mitohondrijskih mutacija, na primjer, je da se rezervne kopije DNK iz mitohondrija prokrijumčare unutar zidova ćelijskog jezgra, za šta je evolucija nažalost propustila da se pobrine – vjerovatno zato što bi se bjelančevine potrebne mitohondrijama zgrušale na putu kroz tečno tijelo ćelije. Njegovo rješenje za to, razdvojiti DNK i nastale proteine, je na nivou neke vrste subćelijskog hokus-pokusa. Veliki broj naučnika cijeni de Greya zbog raščlanjivanja problema na 7 izvornih zapreka, ali plan za uklanjanje svih 7 istovremeno – a moraju se ukloniti istovremeno da bi se plan ostvario – oni vide kao posao unaprijed osuđen na propast. Matt Kaeberlein, biogerontolog na Univerzitetu u Vašingtonu kaže:

„To je kao kad kažete ‘Sve što treba da uradimo da bismo putovali do drugih solarnih sistema je ovih 7 stvari: da ubrzamo rakete do tri četvrtine brzine svjetlosti, i tako dalje i tako dalje…’“

Velika većina naučnika koji se bave pitanjima dugovječnosti ne traži besmrtnost (immortalists), već razmišlja o produženom ljudskom vijeku uz dobro zdravlje u dubokoj starosti (healthspanners). Oni nam žele obezbijediti zdrav život iza kojeg će slijediti tzv. „komprimirani morbiditet“ – brza i bezbolna smrt. Ovi naučnici su usredsređeni na vremensku liniju: od 1900. ljudski vijek produžio se za 30 godina – i kao posljedicu tog produženja imamo rak, srčane bolesti, moždani udar, dijabetes i demenciju. Starost je glavni preduslov za mnoge bolesti, toliko da su starenje i bolest postali u biti metonimi. Nesreće i nasilje su vodeći uzroci smrti do 44. godine života, zatim se rak penje na vrh liste, a poslije 65. srčane bolesti. Healthspannersi žele da razumiju etiologiju raka i srčanih bolesti i da ih blokiraju. Zašto gotovo nikad ne obolijevamo od ovih bolesti u prve dvije godine života? Međutim, ako bismo našli lijek za rak, dodali bismo samo 3,3 godine prosječnoj dužini života: rješavanje problema srčanih bolesti dodalo bi nam još 4. Ako bismo eliminisali sve bolesti, prosječan životni vijek produžio bi se u devedesete godine. Da bismo živjeli duže od toga, moramo usporiti sam proces starenja.

Čak i ako bi nam to pošlo za rukom, vjeruju healthspannersi, nećemo živjeti zauvijek – niti trebamo. Njih brine ubrzano iscrpljivanje prirodnih resursa i pitanja socijalne zaštite koja bi uslijedila; mogućnost da staljini ili mugabei drže vlast vijekovima; gubitak novih ideja koje sa sobom donose mladi; istinska dosada predugog života. Amy Wagers, istraživač sa Harvarda mi je rekla: „Jedan aspekt smisla življenja je i taj da umremo“. Stari Grci su nas upozoravali na opasnost posezanja za božanskim moćima. Nije ispalo dobro za Asklepija ili Ahileja, a još gore za Titona, čija je ljubavnica Eja molila Zevsa da mu pokloni vječni život, ali je zaboravila da zatraži i vječnu mladost. Oronuo, senilan i mizeran, Titon se na kraju pretvorio u cvrčka koji je bez prestanka cvrčao, tražeći izbavljenje.

***

Kada sam sreo Neda Davida, mislio sam da ima oko 30 godina. Imao je glatko lice i gustu kestenjastu kosu, na nogama duboke crvene Converse patike, hodao je brzo s rukama zabijenim u džepove farmerica. David ima 49 godina. Biohemičar je i suosnivač novopokrenute kompanije u Silicijumskoj dolini pod nazivom Unity Biotechnology. Unity je fokusiran na ostarjele ćelije u tijelu – koje vremenom počinju proizvoditi  bezbojnu, bezmirisnu štetnu izlučevinu, koju istraživači u Unityju nazivaju „zombi otrov“ zato što izaziva brzo starenje kod susjednih normalnih ćelija i širi hroničnu inflamaciju kroz tijelo. Unity svojim tretmanima odlaže pojavu raka kod miševa, sprečava srčanu hipertrofiju i podiže medijan životnog vijeka za oko 35%. „Mislimo da naši lijekovi mogu da iskorjene trećinu svih bolesti u razvijenom svijetu“, rekao mi je David.

David ne uzima lijekove koje proizvodi Unity ukoliko ovi nisu na trižištu najmanje 7 godina. Njegova mladolikost dolazi od postojećih terapija: uzima metamorfin – lijek za dijabetes koji omogućava starijim dijabetičarima da u prosjeku žive duže od članova kontrolne grupe koju čine zdravi pojedinci – i Retin-A, preparat za kožu. Takođe mnogo vremena provodi u plivanju, pošto je morao prekinuti sa trčanjem zbog osteoartritisa u kičmi.

„Često me ovdje optužuju da za naš rad biram stvari na osnovu mojih ličnih problema koje imam zbog starenja“, kaže David. „Ali zahvaljujući našim lijekovima pretpostavljam da ću jednog dana ponovo moći da trčim.“

Sistematski pristup starenju, koji bi u idealnim uslovima rezultirao time da vam ljekar prepiše „božju pilulu“, je filozofski atraktivan, ali finansijski neisplativ. Farmaceutske i biotehnološke kompanije prave novac samo dok liječe bolesti, a zbog toga što starenje utiče na sve aspekte zdravlja, F.D.A (Food and Drugs Administration) ga ne priznaje kao „indikaciju“ prihvatljivu za medicinski tretman (niti za finansijsku nadoknadu od strane osiguravajućih društava). Tako Unity uzima za svoj cilj da riješi problem sa glaukomom, makularnom degeneracijom i artritisom; frižideri u njihovim laboratorijama ispunjeni su ljudskim očnim jabučicama i hrskavicama koljena. Ovo je uobičajeni serijsko-specijalistički pristup starenju: rješavaju se problemi, simptom po simptom po principu ‘hajde da restauriramo oči, pa ćemo vas poslati po bubreg napravljen uz pomoć 3-D štampača’.

Prošle jeseni, Unity je prikupio 116 miliona dolara od investitora kao što su Jeff Bezos i Peter Thiel, milijarderi radi da produže naše živote, ili u najmanju ruku svoj vlastiti, do granice koju je Thiel definisao kao „zauvijek“. U oblasti koja je prepuna šarlatana „doriangrejski“ utisak koji ostavlja Ned David svakako je imao uticaja na iznos prikupljenih sredstava.

„Jedna kategorija investitora – kakvi su ovi iz Fidelityja, smatra moju mladolikost alarmantnom“, rekao mi je. „Druga kategorija – kakvi postoje u Silicijumskoj dolini, kao što je Peter Thiel – smatraju da je alarmantno kada bilo ko izgleda kao da je preko 40.“

Tradicionalno, ova istraživanja finansiraju sjedokosi tajkuni iz oblasti tehnologija, u nadi da će promijeniti kraj drame zvane ‘putovanje kroz Silicijumsku dolinu’ u kojoj glavni junaci uvijek završavaju kao leševi. Sada starost utiskuje svoj pečat i na startup kompanije. Arram Sabeti, 30-ogodišnji osnivač tehnološke kompanije po imenu ZeroCater, rekao mi je: „Ostvarljivost ideje da možemo živjeti vječno je očigledna. Ona nije u suprotnosti sa zakonima fizike, što znači da ćemo je jednom doseći“. Sabeti provodi svoje slobodno vrijeme čitajući meta-studije o svim mogućim uzrocima smrti, i investitor je u preduzetničkom fondu po imenu Longevity Fund (Fond dugovječnosti) koji je nedavno osnovala Laura Deming. Deming, 22-ogodišnjakinja naziva tržište koje se bavi dugovječnošću prilikom od „200+milijardi dolara“ i dodaje da je „zaista nemoguće reći koliko veliko će (tržište) biti, jer ukoliko izliječite starenje, potpuno ćete promijeniti medicinu.“

Nije čudno da je baš Google izmijenio generalni stav prema starenju u Dolini. Možda samo iznenađuje da je avangarda te promjene bio Bill Maris. Kao osnivač i izvršni direktor Google Venturesa Maris je vodio uspješna investiranja u kompanije kao što su Nest i Uber; on je prijatan, poštovan i finansijski osiguran – i nije tipičan savremeni alhemičar. Međutim, rekao mi je:

„Moja razmišljanja u samoći postaju jako mračna“. Otac mu je umro od tumora na mozgu 2001. kad je Maris imao 26. „Diplomirao sam neurologiju, radio sam po bolnicama, ali dok mi otac nije umro nisam razumio konačnost fraze ‘Otišao da se više nikad ne vrati’“, rekao mi je.

Maris, sada u 42-oj godini, je već dugo vremena vegetarijanac koji vježba na eliptičnom trenažeru svaki dan po jedan sat. Tješi se saznanjem da je ljekar koji je radio snimak mozga uz pomoć 3-D skenera pohvalio zdrav izgled njegovog Corpus callosuma, snopa nervnih vlakana preko kojih se informacije prenose iz jedne u drugu hemisferu mozga. (Maris mi pokazuje blistave polimere modela svog mozga i mozga njegove žene ispod staklenog zvona u svojoj kancelariji.) Ali takve mjere opreza i prednosti koje se njima postižu su kratkotrajne, privremena sredstva koja su od pomoći pojedincu. Kako riješiti problem trajno i za sve?

Zbog toga je odlučio da osnuje kompaniju koja bi trajno riješila problem smrti. Razgovarao je o ovoj ideji s Rayom Kurzwellom, futuristom koji je popularizovao koncept singularnosti – ideju da će se ljudi jednom sjediniti s A. I. (umjetnom inteligencijom) i tako prevazići svoja biološka ograničenja – i Kurzwell je bio oduševljen. Maris je razgovarao o ovome sa Andyjem Conradom, genetičarem koji vodi kompaniju Alphabet Verily, i ovaj nakon promišljanja nije ohrabrio ideju. Prvi problem je to što istraživanje na ljudima uzima puno vremena; vrlo je teško vršiti klinička ispitivanja na subjektu kojem treba 80 godina da umre. (Problem s tim u vezi je taj što nemamo prihvaćen model kako da mjerimo biološku starost, koja često varira u odnosu na hronološku starost. Sedamdesete vjerovatno nisu nove pedesete za, na primjer, Ozzy Osbournea.) Drugi problem je ogromna teškoća utvrđivanja da li je neki uzrok starenja stvaran, ili samo tako izgleda na prvi pogled, a u stvari je u korelaciji s nekim drugim bolje skrivenim procesom.

„Andy je ideju spustio na zemlju“, kaže Maris. „Ali sa osnovnom idejom nije bilo nikakvih problema. On nije rekao ‘Starenje nije genetski problem’ ili ‘Google nikad neće uložiti novac u ovo’“.

Godine 2011. Maris je ponudio ideju za svoju kompaniju Johnu Doerru, prominentnom preduzimaču koji je sad u upravnom odboru Alphabeta.

„Zamislite da ste našli lampu na plaži iz koje izađe džin i ponudi da vam ispuni jednu želju“, rekao mi je Maris. „Ukoliko ste pametni, prva želja će vam biti da vam on ispuni bezgranično mnogo želja“.

Dok je Doerr odobravajući klimao glavom, Maris je nastavio: „Hajde da kažemo da ćete u najboljem slučaju živjeti još 30 godina“. Doerr je upravo navršio 60.

„Ako je svaki dan jedna želja, znači da vam je preostalo negdje između 1000 i 10.000 želja. Ne znam za vas, ali ja hoću puno više od toga – hoću da dodajem nove želje brže nego što mi se postojeće ispunjavaju“.

Suočen sa konačnošću svog životnog vijeka, Doerr je bio izuzetno zainteresovan. Kada je Maris ponudio Googleu svoju ideju, Sergey Brin, koji posjeduje varijantu gena koja ga čini predisponiranim za Parkinsonovu bolest, bio je oduševljen, a Larry Page je izjavio: „Hajde da to uradimo ovdje.“

Godine 2013. Google je pokrenuo kompaniju Calico, skraćeno od: California Life Company, sa početnim kapitalom od milijardu dolara.

„Calico je dao ogromnu potvrdu istraživanju starenja“, rekao mi je George Vlasuk, vodeći u novopokrenutoj biotehnološkoj kompaniji po imenu Navitor. „Oni imaju novac, pamet i vrijeme“.

Međutim, Calico kompanija se u svojim poslovima pokazala ekstremno tajnovitom. Sve što se o njenom radu zna je da prate na hiljade miševa od rođenja do smrti u nastojanju da utvrde „biomarkere“ starenja – biohemijske supstance čiji nivoi predviđaju morbiditet, (stepen obolijevanja); da imaju cijelu koloniju golih krtica (Heterocephalus glaber), životinje koje žive do 30 godina i nevjerovatno su ružne; i da su investirali u lijekove koji obećavaju napredak u liječenju dijabetesa i Alchajmerove bolesti. (Kompanije je odbila ponudu za komentar.)

Veliki broj naučnika koji rade na polju dugovječnosti ne kriju svoje razočarenje u smijer kojim ide Calico. Nir Barzilai, jedan od vodećih genetičara na polju istraživanja starosti rekao mi je:

„Istina je, mi ne znamo šta oni tamo rade, ali šta god da je, čini se da se ne bave pravim problemom“.

Još jedan naučnik koji je upoznat sa radom u Calicou rekao je da oni razumno slijede svoj cilj, ali da je kompanija startovala loše, kao projekat nastao iz taštine.

„Kompanija radi samo za sebe kao što su Medičijevi gradili renesansne kapele u Italiji, ali uz još malo ekstra narcizma tipičnog za Silicijumsku dolinu. Ona je utemeljena na frustraciji gomile bogatih i uspješnih ljudi da je život odveć kratak. Oni kao da kažu: ‘Imamo sav ovaj silni novac, a živjećemo samo koliko obični ljudi.’“

Maris, koji se penzionisao u Google Venturesu veoma se protivi ovakvom stavu. „Ovdje se ne radi o milijarderima iz Silicijumske doline koji hoće da žive vječno hraneći se krvlju mladog svijeta“, rekao je. „Radi se o budućnosti iz ‘Zvjezdanih staza’, gdje niko ne umire od bolesti koje mogu da se spriječe, gdje je život fer prema svima.“

***

Ukoliko milijarderi Silicijumske doline uspiju da se održe uz pomoć mlade krvi, ispuniće se drevna ljudska čežnja. Godine 1615. jedan njemački doktor sugerisao je da bi „uzavrela krv mladića u starome bila kao izvor vječne mladosti“. Godine 1924. ljekar, boljševik po imenu Aleksandar Bogdanov započeo je sa transfuzijama mlade krvi i njegovi revolucionarni drugovi pisali su da „(Bogdanov) izgleda kao da je 7, ne, 10 godina mlađi“. Potom je Bogdanov umro nakon što je sebi ubrizgao krv studenta koji je bolovao istovremeno od malarije i tuberkuloze. Parabioza, hirurško povezivanje krvotoka, kod ljudi je u većini završavala groznim posljedicama – kada je ovo pokušano kao očajnička mjera na bolesnicima raka 1951. dvogodišnji dječak izgubio je dio stopala usled gangrene – takođe i kod glodara, koji su odbijali ovakvo spajanje. Studija iz 1956. upozorila je:

„Ako dva pacova nisu prilagođeni jedan drugom, jedan će ujedati drugog dok ga ne ubije.“

Nastavilo se i dalje s pokušajima. Godine 2005. Stanford laboratorija, koju vodi neurolog i biolog-specijalista za matične ćelije Tom Rando, objavila je da heterohronična parabioza, ili izmjena krvi između mladih i starih miševa, podmlađuje jetru i mišiće kod starih.

Vampiri su napokon dobili zasluženo priznanje. Prošle jeseni, u popularnoj emisiji „The Late Show“, njen domaćin Stephen Colbert upozorio je tinejdžere da će predsjednik Trump zamijeniti postojeći sistem zdravstvenog osiguranja – Obamacare, sa obaveznom parabiozom:

„Zabiće vam plastičnu cjevčicu kao da ste voćni sok.“

Preduzetnici i kapitalisti takođe imaju svoje cjevčice spremne. Rando kaže:

„Imao sam puno sastanaka sa mladim milijarderima iz Silicijumske doline i svi oni manje-više žele da znaju kada će istina izaći na vidjelo iz dva razloga, da mogu da se uključe u ono što će biti sljedeća ‘velika stvar’. Ja im govorim ‘Ovo nije internet aplikacija. Ako ulazite u domen biologije sa tehnološkim načinom razmišljanja bićete razočarani, zato što je tempo ovdje mnogo sporiji’.“

U poslednjih nekoliko godina došlo je do sukoba mišljenja po pitanju parabioze. Da li je ključ podmlađivanja u proteinima iz mlade krvi, ili odsustvu nečega poput SASP-a (Senescence-Associated Secretory Phenotypes – materija koja sa starenjem ćelije izaziva inflamaciju i kancerozne procese.) Da li bi to mogao biti ćelijski nusprodukt jednog od miševa ili efekat stvoren posuđivanjem jetre mlađeg miša? Godine 2014. harvardska naučnica Amy Wagers zaključila je da je faktor upotrebe mlade krvi, naročito protein zvani GDF11, stabilizovao starog miša i pomogao obnovu ćelija njegovog mozga. Većina njenih kolega dovode u pitanje rezultate ovog istraživanja, farmaceutska kompanija Novartis odmah je uradila ispitivanje nakon kojeg je došla do upravo suprotnog zaključka: da treba da se blokira GDF11. Wagersova mi je rekla:

„Različite grupe su o ovome imale različite nalaze, jedni su rekli da količina GDF11 proteina treba da se poveća, drugi da se smanji, a treći da bi trebala ostati ista tokom starenja“. Turobno se osmjehujući dodala je: „Očigledno je da su barem jedni u pravu.“

Nakon što je Randoov kolega Tony Wyss-Coray pokazao da mlada krv može podstaći nastanak novih neurona u predjelu hipokampusa mozga starih miševa, kao rezultat njegovog rada nastala je kompanija Alkahest koja je počela s prosijavanjem više od 10.000 različitih proteina u nadi da bi koktel s pravim omjerom proteina mogao da izliječi Alchajmerovu bolest – očekuje se da ovaj proces prosijavanja potraje narednih 25 godina.

Kada sam nedavno posjetio Alkahest, Joe McCracken, potpredsjednik odjeljenja za razvoj, stavio je jedan pored drugog dva videa u kojima dva genetički identična i jednako stara miša treba da prođu kroz tzv. Barnesov lavirint: disk s crnim krugovima od kojih su svi iscrtani osim jednog koji predstavlja laboratorijsku verzija rupe u koju miševi mogu da se sakriju od pikirajućeg jastreba. Za vrijeme prijašnjih testova, miševi su bili trenirani da zapamte lokaciju otvora. McCracken, sa dvojicom svojih kolega, objasnio je da je prvi miš bio tretiran placebom od fiziološkog rastvora. Posmatrali smo ga kako njuška tamo i ovamo, nesigurno, dok na kraju ne bi natrapao na izlaz. To mu je uzelo minut i 20 sekundi. Ljudi su zatapšali dlanovima, da odagnaju nervozu. „Ovo sam ja na parkingu kad tražim gdje sam parkirao auto“, rekao je Sam Jackson, izvršni direktor medicinskog odjeljenja kompanije. Potom je McCracken pustio drugi video s mišem kojeg su nafilovali ljudskom krvnom plazmom – uzetom od 18-ogodišnjaka. Miš je kao da zna šta mu je činiti pojurio u dio lavirinta gdje je lociran otvor i našao ga za 18 sekundi. Rukovodioci su vrtjeli glavama široko se osmjehujući: mladost.

Svaki eksperimentator na polju dugovječnosti ima svoj talisman u formi fotografije ili videa dva miša: jedan je stidljiv, trapav, olinjalog krzna, drugi gladak, živahan, u njemu sve bruji od čudesnog eliksira. Ali, jesmo li mi i miševi isto? Naša empatija nas zavarava. Kad pročitate kako je miševima na pokretnoj traci dato pet minuta da se zagriju i pet minuta na kraju da se ohlade vi mislite, to je jako obzirno. Međutim, miševi ne dobijaju srčane udare, i njihova mišićna masa počne propadati odjednom i naglo, a ne postepeno kao naša. Miševi takođe ne obolijevaju od Alchajmerove bolesti, već je naučnici kreiraju odgajajući miševe sa genom uzetim od ljudi.

Ali pošto obolijevamo od Alchajmerove bolesti tek kad ostarimo, primjena tretmana na mladim miševima često navodi na pogrešan trag. To što se koristi radijacija da izazove umjetno starenje i što laboratorijski miševi žive mnogo duže od miševa u prirodi dodatno otežava stvar. Tonny Wyss-Coray mi je rekao:

„Ljudi kažu ‘Mladi miš nađe izlaz iz lavirinta – okej, daj mi tretman’. A ja im kažem ‘Mi još ne znamo je li to bezbjedno, ne znamo da li za ljude važi ono što i za miševe – moraćete još da pričekate’. Izliječili smo rak kod laboratorijskih miševa na desetine puta i omogućili da žive duplo duže, pa ipak ovi rezultati se ne prenose odozdo na gore“. „Miševi su nas razočarali već toliko puta“, žali se genetičar Nir Barzilai.

***

Vladajuće mišljenje među naučnicima koji se bave problemom dugovječnosti je da starenje nije cilj evolucije, već njen propust: mi smo dizajnirani da živimo dovoljno dugo da prenesemo gene na sljedeću generaciju, i ono što će se s nama desiti kasnije nije mnogo bitno. Kao što je napisao gerontolog Richard A. Miller:

„Miševi čija je energija usmjerena ka ishrani i razmnožavanju proći će bolje nego oni koji se koriste u eksperimentima kod istraživanja bolesti očiju ili za posmatranja u svrhu borbe protiv raka“.

Mi sazrijevamo mnogo sporije od miševa i živimo mnogo duže od njih, zato što je rizik da budemo pojedeni u prvim godinama života, isto kao i kod kitova ili golih krtica, mnogo manji. Ipak, poslije 30-e ili 40-e, pošto smo već dobili potomke, mi živimo vrijeme koje je sa stanovišta evolucije bez ikakve svrhe. Eric Verdin, izvršni direktor Buck instituta za istraživanje starenja (Buck Institute for Research of Aging), vodeće neprofitne organizacije u ovoj oblasti, primijetio je da „ako biste nastavili da starite tempom kojim ste starili između 20-e i 30-e živjeli biste 1000 godina. Ali, poslije 30-e godine sve počinje da se mijenja“. Od tog momenta, rizik smrtnosti se uvećava duplo svakih 7 godina. Mi smo kao lososi, samo što umiremo jako usporeno.

Bitka između healthspannera (produživača života) i immortalista (tragača za besmrtnošću) je suštinski takmičenje između evolucione sile određene prirodom i potencijalne evolucione sile kojom upravlja čovjek. Healthspanneri nas vide kao subjekt linearnog progresa: istraživanje na životinjama uzme vremena koliko uzme; životna nauka kreće se onom brzinom kojom se odvija život. Primjećujući da srednja vrijednost životnog vijeka raste za oko 2,5 godine po dekadi, Verdin mi je rekao,

„Ako bismo mogli da održimo taj ritam narednih 200 godina i tako produžimo naš životni vijek za 40 godina, to bi bio nevjerovatan uspjeh.“

Immortalisti imaju različite poglede i na istoriju i na naše mogućnosti. Oni vide kako su vijekovi primitivnih teoretisanja (da starenje može da se vrati unazad zagrijavanjem tijela, ili udisanjem istog vazduha sa mladim djevicama) naglo zamijenjeni kompjuterski dizajniranim lijekovima i genskim terapijama. Bill Maris kaže:

„Zdravstvena tehnologija, koja je 5.000 godina bila simptomatična i epizodična – ‘Donesite pijavice’ – postaje informacijska tehnologija, gdje možemo čitati i uređivati naše vlastite genome.“

Mnogi immortalisti gledaju na starenje ne kao na biološki, već kao na fizički proces: entropija uništava mašinu. A ako je već mašina, zašto ne bi mogla biti kao kompjuter? Progres razvoja kompjutera, ili uopšte, poluprovodnika, podliježe Mooreovom zakonu, eksponencijalni zamajac koji duplira svoj kapacitet svake dvije godine. Kod linearnog progresa, nakon 30 ponavljanja napredovali ste za 30 koraka; kod eksponencijalnog progresa, za isti broj, otišli ste za 1,07 milijardi koraka naprijed. Tokom mapiranja ljudskog genoma u početku je izgledalo kao da je linearan – a potom se, kad je dupliranje značajno naraslo, otkrilo da je eksponencijalan.

Veliki broj novopokrenutih kompanija nastoji da obuzda ove eksponencijalne krive. BioAge koristi mašine koje skupljaju i obrađuju genomske informacije u potrazi za biomarkerima preko kojih se može predvidjeti smrtnost. Kristen Fortney, 34-verogodišnja izvršna direktorica kompanije, rekla mi je da počela s testiranjem kompjuterski dizajniranih lijekova u potrazi za nepoznatom supstancom koja bi snažno uticala na ove markere. Upravo se sprema da traži sljedeću rundu finansija za poduhvat i veoma je optimistična:

„Biotehnologija je nešto što preduzetnički kapitalisti ne razumiju, ali mašine koje su u stanju da uče kao i ogromne količine podataka, to oni razumiju.“

Izgleda da starenje nije program već više lista pravila o tome kako propadamo. Ipak, ubjeđenje da ono mora biti isprogramirano je teško otkloniti iz algoritmičnih umova Silicijumske doline. Da jeste, vraćanje procesa starenja unazad bilo bi jednostavno stvar lociranja i popravke rekurzivne petlje koda (rekurzija je u informatici programski konstrukt u kojem ista funkcija poziva samu sebe sve do izvršenja zadatog naloga). Poslije svega, istraživači sa Univerziteta Columbia objavili su u martu da su smjestili cijeli kompjuterski operativni sistem (i plus jednu Amazon poklon karticu od 50 dolara) na jedan lanac DNK. Ukoliko je DNK samo jedan veliki Dropbox za svu papirologiju uz pomoć koje se održava život, koliko teško može biti da se isprave pogreške?

***

Prošlog jula, Brian Hanley, 60-ogodišnji mikrobiolog koji živi u Davisu u Kaliforniji započeo je s procedurom na sebi koja bi mogla biti ekvivalentna nadogradnji operativnog sistema: ubrizgao je u svoje lijevo bedro gene analogne hormonu faktora rasta, GHRG (growth-hormone-releasing-hormone). GHRG normalno nastaje u mozgu, ali je Hanley transformisao djelić tkiva veličine gumice na olovci iz svog bedra u žlijezdu koja proizvodi molekule koji stimulišu rad srca, bubrega i timusne žlijezde. On vjeruje da je tretman djelotvoran. Nivo njegovog testosterona i dobrog holesterola se povećao, njegov puls je usporio a nivo lošeg holesterola je pao, poboljšao mu se i vid. Pojavio se i čudna propratna pojava: euforija. Na jednoj vožnji biciklom, kad je počeo gubiti ravnotežu, uz smijeh se pustio da padne.

Međutim, kad sam ga sreo, vrtio se oprezno oko svog trpezarijskog stola i nije bio u stanju da dugo sjedi. Nekoliko dana prije toga zaradio je herniju diska pokušavajući da podigne frižider. Bila je to njegova četvrta ozbiljna povreda otkako je počeo sa svojom genskom terapijom, ali me je pokušao uvjeriti da je ovo uobičajen problem s ljudima koji su na terapiji regenerativnih lijekova: osjećaju se toliko dobro da pokušavaju da urade previše toga. Kada je George Church, harvardski genetičar čija laboratorija sarađuje s Hanleyevom, čuo za njegove povrede, rekao mi je:

„Zvuči kao da je terapija više uticala na njegov mozak nego na njegove mišiće.“

Za one isfrustrirane veličanstvenim napretkom istraživanja na životinjama, od glista do muva, miševa, pasa i majmuna postoji obilje spekulativnih tretmana. U Montereyu, u Kaliforniji, klinika će vam dati dozu mlade krvne plazme za osam hiljada dolara – iako nemate pojma kako to djeluje na vas. Peter Nygard, dobrodržeći 75-ogodišnji finski Kanađanin, dizajner odjeće koji se obogatio tako što je omogućio ženama da izgledaju mršavo u pantalonama pristupačnih cijena, primao je injekcije s matičnim ćelijama proizvedenim iz njegove DNK. On vjeruje da je tako obrnuo proces starenja unazad. U jednom intervjuu od prije nekoliko godina izjavio je: „Ja sam jedini čovjek na svijetu koji ima vlastitu verziju sebe prije rođenja u petrijevoj posudi.“

Iako je Hanley „sam svoj majstor“ tip – iza njegovog kauča je spakovana hiperbarična komora – on je i posvećeni istraživač. S obzirom da F.D.A (Food and Drug Administration – Američka uprava za hranu i lijekove) zahtijeva odobrenje za bilo kakav novi test na ljudima, on je krenuo da probava tretmane na sebi. Iščitavao je literaturu na temu autoeksperimentisanja i bilježio rezultate: 8 smrtnih slučajeva (uključujući i onaj Aleksandra Bogdanova) i 10 Nobelovih nagrada. Dvije strane istog novčića.

Hanley je priznao da njegovo istraživanje kao obrazac za preoblikovanje životnog vijeka ima nekoliko bazičnih problema. Prvo, veličina uzorka je – jedan; drugo, izabrao je terapeutski metod čiji rezultati neće potrajati; treće, geni koje koristi imaju regenerativne, a ne transformacijske efekte. Da bismo se sveobuhvatno reprogramirali, trebamo korektivne gene unijeti u virus koji će ih raširiti svuda po tijelu, ali bi to moglo da uzbuni naš imuni sistem.

Pojava CRISPR-a, instrumentarija za editovanje gena, uvjerila je istraživače da smo na samom početku ere genetskih terapija. George Church i njegovi harvardski postdoktoranti izdvojili su 45 obećavajućih varijanata gena, ne samo kod „super stogodišnjaka“ – ljudi koji su doživjeli 110 godina života – već takođe i iz ćelija kvasca, glista, muva i dugovječnih životinja. Ipak Church primjećuje da je identifikacija gena dugovječnosti ekstremno teška:

„Problem je u tome da grenlandski glatki kitovi, kapucin majmuni ili gole krtice, vrste koje žive mnogo duže od svojih bliskih srodnika u životinjskom svijetu, u stvari i nisu tako bliski tim srodnicima u genetičkom smislu – udaljeni su od njih za nekih desetine miliona osnovnih genetičkih parova“. Molekularni genetičar Jan Vijg kaže: „Ne možete samo prekopirati jedan mehanizam od kornjača koje mogu da žive do dvjesto godina. Morali bismo u stvari promijeniti cijeli svoj genom u kornjačin – i onda bismo postali kornjače.“

Da djelimično postane kornjača ne bi obavezno uznemirilo Briana Hanleya. Ako bismo samo uspjeli pronaći prave gene i načiniti njihovu viralnu transmisiju bezbjednom, izjavio je, „omogućili bismo transformaciju ljudi koji bi se mogli porediti sa superherojima iz Marvelovih stripova. Super-muskulatura, ultra-izdržljivost, super-otpornost na radijaciju. Mogli biste imati ljude koji bi živjeli na Jupiterovim mjesecima koji bi ovako modifikovani crpili energiju iz gama zračenja kojem bi bili izloženi.“

***

Mada je Ned David uspio da održi svoj izgled „odojčeta“, boreći se sa vlastitim starenjem na brojnim frontovima, uključujući tu i odabir marke patika, njega proganja ideja da je glavni neprijatelj svih nas samo jedan. David poredi istraživanja na dugovječnosti s ogromnim stablom i vjeruje da su svi dosadašnji napori, uključujući i terapije na kojima radi njegova kompanija, samo dotakle grane tog stabla. „Niko ne radi na deblu“ rekao mi je ražalošćen. U decembru, međutim, javila mu se nada da je „deblo“ konačno na vidiku.

David je dugo pretpostavljao da je epigenom (mehanizam koji određuje koji dijelovi DNK su uključeni ili isključeni) centralan za dugovječnost. Ako je genom naš ćelijski hardver, onda je epigenom njegov softver: kod koji aktivira DNK, određujući da li će ćelija postati makrofaga ili neuron – i omogućujući joj da tu svoju ulogu memoriše. Sam epigenom je kontrolisan od strane agenasa koji proteinima dodaju ili oduzimaju hemijske grupe, poznatije kao „znakovi“. Biolozi sumnjaju da kada epigenom vremenom akumulira previše ovih znakova, signali koje šalje ćelijama dramatično se mijenjaju – i ovi novi signali proizvode efekte koji izazivaju starenje. Ovakav proces objašnjava, na primjer, kako koža stare osobe regeneriše svoje ćelije svakoga mjeseca, a pri tome nova koža izgleda staro kao i ona ranije.

Godine 2012. Tom Rando i njegov kolega sa Stanforda Howard Chang objavili su rad u kojem su naveli da oplođena ljudska jajna ćelija ima u sebi elemente vječne mladosti: sperma i jajašce mogu da ostare, ali svaki embrio resetuje biološki sat. Chang, dermatolog i naučni istraživač genoma, otkrio je da epigenom u ostarjeloj koži, jednom kad akumulira dovoljno znakova, uključuje u genomu proteine zvane NF-kB na način  koji izaziva upale i starenje kože. Kada je blokirao NF-kB u genetski modifikovanim miševima, njihova se koža podmladila. Randoov rad na parabiozi izgleda da se zakačio na sličan proces: navodeći matične ćelije da se podmlađuju. Naučnici pretpostavljaju da bi „idealno bilo da se biološki sat resetuje, ali da se diferencijacijski program ostavi nedirnut“ – to jest, da se matične ćelije pokrenu da osvježe tkivo i organe, bez da se vrate u fazu prije diferencijacije, što bi prouzrokovalo pojavu tumora zvanih teratome. Cilj je dakle, Brad Pit iz filma „Benjamin Button“ samo u fazi mladića.

Poslije objave tog naučnog rada, Rando se vratio parabiozi, a Chang je počeo raditi na kremi koja kožu čini desetine godina mlađom. Objasnio mi je:

„To je ono što ljudi žele“. Takođe je dodao da se zajednica zainteresovanih za dugovječnost pokazala odveć krhka: „Ovo je najteža oblast u kojoj sam do sada radio, a nisam želio da moj naučni život bude određen svim ovim svađama.“

U decembru, Juan Carlos Izpisua Belmonte, sa Salk instituta u San Dijegu, objavio je da je uradio ono što su Rando i Chang predlagali. Poslije 4 godine eksperimentisanja s miševima, otkrio je način kako da stavi u pokret Yamanaka faktore, 4 gena koji su odgovorni za resetovanje oplođenih jajnih ćelija. Kada su laboratorijski miševi pili vodu sa doksiciklinom – ali samo dva dana u nedjelji – životni vijek im se produžio za više od 30 odsto. Kod običnih miševa podvrgnutih istom tretmanu došlo je do podmlađivanja mišića i pankreasa.

Poput svih savremenih napora da se izbjegne starenje, Belmonte je obmanuo organizam – tako što je iz embriona uzeo moćan mehanizam i oprezno ga primijenio na odrasle jedinke. Rekao mi je:

„Hoćemo da iz srčanih ćelija nastanu nove srčane ćelije, ali da se pritom ne pretvore u matične ćelije, što bi dovelo do prestanka rada srca. Naš eksperiment je veoma sirov i nekontrolisan i prouzrokovaće mnoge štetne posljedice, kao i mnoge za sad nepoznate efekte. Ipak, rezultati su obećavajući“.

Modifikovanje ćelijskog softvera je mnogo manje opasno nego igranje s njenim hardverom, rekao je, i, kako to biva sa softverom „nova verzija programa pristizaće svake naredne godine“. Belmonte je bio dovoljno oprezan da umanji značaj očiglednog pitanja koje je njegovo istraživanje nametnulo: Ako bismo bili u stanju da konstantno resetujemo naš sat, zašto ne bismo mogli živjeti zauvijek?

„Ideja nije da se produži život, već da funkcionišemo bolje“, rekao mi je. Dodao je uz smijeh: „Očigledno, ukoliko poboljšate sve ćelije u vašem tijelu, indirektna posljedica biće ta da ćete živjeti duže.“

Podstaknut Belmonteovim radom, Ned David je letio za San Diego dva puta ove zime da se sretne s njim i vidi postoji li način „da se dokaže da je upravo ovo sat koji otkucava naše vrijeme“ i „da možemo skoknuti nazad u svoje 20-e“. Sredinom marta, razgovarali su o daljoj proceduri. Da li je moguće napraviti markere koji bi ćelijama koje su se uz pomoć lijekova podmladile, promijenili boju – i onda ih promijenili u neku drugu boju ako je podmlađivanje otišlo predaleko? Može li ova ekipa naučnika aktivirati telomerazu u cilju podmlađivanja epigenoma? Mogu li pronaći gene koji će djelovati kao kočnica za slučaj opasnosti, u procesu reverzije? Bilo je tu toliko sistemske logike za promišljanje.

Davidu je mogućnost da ugleda stablo drveta o kojem je ranije govorio bila jako primamljiva, ali još uvijek nije bio siguran: „Mi bismo mogli „silom“ da podmladimo neka tkiva ali još uvijek nismo pronašli kako da, kao u eksperimentu Francisa Cricka promijenimo sve. Ako bih znao kakav je to eksperiment bio, ja bih to već sam probao“. Čak i kada bi Belamonte i David pronašli supstancu koja bi savršeno podmlađivala ćelije i odredili pravu dozu još uvijek bi vjerovatno bilo neočekivanih posljedica – kao što kuk nije povezan samo s butnom kosti, već sa svakom kosti u tijelu. Da biste popravili tkivo, morate podmladiti matične ćelije. Ali matične ćelije moraju da se dijele da bi obavile posao, a proces dijeljenja podrazumijeva i slučajne mutacije – koje onda izazivaju rak.

Veliki broj naučnih radova o dugovječnosti završavaju tajnovitim upiranjem prsta u pravcu nepoznatih „sistemskih faktora“. Razrješenje problema starenja nije samo „ko“, već i „kako“ i „gdje“ i „zašto-o-zašto“. Tom Rando pretpostavlja:

„Nije u pitanju da A uzrokuje B, B uzrokuje C, C uzrokuje D a D uzrokuje starenje. U pitanju je dijagram mreže čvorova i veza – s povratnim petljama u kojem posljedice postaju uzroci – koji vremenom postaje sve nestabilniji“.

Ako je tijelo set lampica na novogodišnjoj jelki – a nije – onda svaki put kad ukopčate novo svjetlo – neke lampe se upale, a neke isključe. Stabilizacija jednog dijela mreže uzrokuje dalju destabilizaciju drugog dijela. Ono što nas gradi ujedno nas i razgrađuje i proces življenja neraskidivo je uvezan s procesom umiranja.

***

Sve do sada, najmoćnije intervencije kojima možete da produžite život su one koje vam je doktor toliko puta već izdeklamovao. Prestanite s pušenjem (10 dodatnih godina) i vežite se u autu (još 2 godine). Ako pretpostavimo da ste to već uradili, fizički vježbajte redovno i pazite šta jedete. Pankaj Kapahi, istraživač na Buck Institute, nedavno mi je pokazao 2 kutije napunjene staklenim flašicama s vinskim mušicama, sa 2 vrste hrane na njihovom dnu: narandžasta masa u jednom setu flašica, i žuta u drugom.

„Ove mušice se hrane pljeskavicama, a ove su na spartanskoj dijeti“, rekao je pokazujući na kutije. „Njihovo zdravlje može se mjeriti po tome koliko brzo se penju uz zidove flašica“.

Potom je snažno udario po objema kutijama. Mušice iz bočica s pljeskavicama su se penjale uz staklene zidove s mukom, dok su se spartanske mušice vinule u vis s lakoćom.

„Neke od ovih dijeta mogu da dupliraju njihov životni vijek“, kazao mi je.

I kalorijske restrikcije i vježbanje izgleda da zagušuju mTOR, signalnu rutu koja reguliše celularni metabolizam. Izloženo naporu, tijelo razumije da nije vrijeme za reprodukciju, već da treba popraviti ćelije i povećati otpor na stres. Naučnici vjeruju da na ovaj način priroda reaguje na glad: skupi se i čekaj bolja vremena za razmnožavanje. Izgleda da postoji veza između uzdržavanja od seksa i produženja života, zato što, kako to Francuzi kažu mala smrt očigledno ubrzava veliku. Imunosupresant rapamicin produžava život kod miševa, ali im u isto vrijeme osuši testise. S tim u vezi, najpouzdaniji način da čovjek poživi 14 godina duže od prosjeka je da postane evnuh. Uz svaku dobru vijest ide i jedna loša.

Izgladnjivanje, što ne iznenađuje, ima mana. Ako hoćete da kalorijska restrikcija ima šansi da uspije, potrebno je smanjiti unos kalorija za 35 posto, a najbolji način – povremeni post – je i neprijatan po subjekte koji mu se podvrgavaju i nemoguć za istraživače da patentiraju. Dakle, cilj je da se razviju moćni lijekovi koji će pod kontrolu staviti mTOR a da se pri tom ne osjećate umoreni glađu. U međuvremenu, internetska stranica „Društva za kalorijsku restrikciju“ upozorava da budete pažljivi kako ograničavate unos kalorija:

„Iznenadno uvođenje kalorijske restrikcije kod odraslih miševa skraćuje njihov životni vijek“. Internetska stranica nastavlja: „Postoje i drugi rizici kojih biste trebali biti svjesni“ – nakon čega slijedi kraj stranice.

Leonard Guarente, profesor biologije na M.I.T (Massachusetts Institute of Technology) koji je radio važno istraživanje na mTOR-regulišućim enzimima – sirtuinima – koji su se prije desetak godina činili kao mogući master ključ za tajnu starenja – je suosnivač i vodeći naučnik kompanije po imenu Elysium Health. Elysiumov prvi ljekovito-prehrambeni (nutriceutični) proizvod po imenu Basis obećava „metaboličku reparaciju i optimizaciju“. Za 50 dolara mjesečno jedna pilula dnevno obezbjeđuje hemijske supstance koje ishranjuju sirtuine. Ne postoje klinički podaci da li Basis djeluje korisno na ljude, i kada sam ga posjetio u njegovoj kancelariji na M.I.T-u upitao sam ga da li je primijetio ikakve pozitivne efekte otkako ga uzima.

„Jesam“, odgovorio mi je. Bacio je brz pogled u pravcu Elysiumove PR osobe. „Mogu li da kažem? Je li u redu?“ Ona mu je odmjereno klimnula glavom, i on je nastavio: „Moji nokti rastu brže“. I šta to treba da znači? „Ne znam. Valjda nešto.“

***

Svi vodeći imortalisti započeli su karijere u tehnološkom biznisu, i svi su imali očeve koji su umrli mladi (kao otac Raya Kurzwella koji je umro kad je ovaj imao 22), ili ih napustili rano (kao otac Aubreya de Graya koji je otišao prije nego što se ovaj rodio.) Oni dijele zajednički rani gubitak nevinosti i duboku vjeru da ljudski um može da usavrši čak i ljudsko tijelo. Larry Ellison, suosnivač kompanije Oracle, izgubio je svoju maćehu koja je bolovala od raka dok je bio na koledžu – i kasnije donirao 370 miliona dolara u istraživanje starenja.

„Smrt za mene nikad nije imala smisla“, rekao je piscu njegove biografije. „Kako neka osoba može u jednom trenutku postojati, a već sljedećeg nestati?“ Bill Maris, koji je ustanovio Calico, rekao je da, kada je promišljao neminovnost smrti: „Osjetio sam da je možda naša misija da to prevaziđemo, i da sačuvamo svijest vječno.“

Imortalisti se svrstavaju u dva tabora. Oni koje bismo mogli nazvati Meat Puppets (Lutke od mesa), predvođeni de Greyom, vjeruje da možemo da popravimo našu biologiju i ostanemo u našim tijelima, i drugi, RoboCops, (Robokopovi) predvođeni Kurzweilom, koji vjeruju da ćemo se eventualno integrisati sa mehaničkim tijelima i/ili sa internetskim oblakom (cloud). Kurzweil je dugogodišnji „majstor i unapređivač“: u prvim danima svoje karijere izumio je ravni skener i mašinu koja čita naglas, za slijepe. Ovi pronalasci u svojim narednim iteracijama su dramatično unapređeni i on je danas uvjeren da će ono što on zove „zakon ubrzanih ponavljanja“ početi da se primjenjuje i na polje istraživanja dugovječnosti.

S Kurzweilom sam se sreo u Googleu, gdje radi kao direktor inženjeringa, ali je podvukao da sa mnom govori u svojstvu privatnog futuriste. Iako tek par dana od svog 69. rođendana izgleda mnogo mlađe. Nakon što je u svojim 30-im otkrio da boluje od tip 2 dijabetesa, radikalno je promijenio svoj životni stil i počeo s uzimanjem suplemenata. Dnevno proguta nekih 90 pilula uključujući metmorfin; Basis; koenzim Q10, za jačanje mišića; fosfatidilholin, za elastičnost kože. „Kako ti izgleda?“ upitao me je, štipkajući svoju podlakticu. „Elastično“, odgovorio sam.

Kurzweil smatra ovakve napore, koji pokušavaju da uspore starenje koristeći postojeće tehnologije, kao ‘Most broj jedan’ koji ćemo preći na putu ka vječnom životu. Međutim, on takođe vjeruje da je tijelo u osnovi kompjuter sastavljen od podataka koji mogu da se izmijene, i aplikacija koje mogu da se unaprijede. Prema tome uskoro ćemo se naći u sred biotehnološke revolucije, koja će ponuditi individualno skrojene imunoterapije za rak, kao i organe uzgajane od naše vlastite DNK. Ovo je ‘Most 2’, do kojeg ćemo doći u narednih 15 godina i koji će nas, vjeruje on, odvesti u fazu „longevity escape velocity“ (život će izmicati starenju).

„Ja sam u stvari malo optimističniji od Aubreya,“ rekao je. ‘Most 3’, za koji on očekuje da će biti pređen u 2030-im, su nanoboti – mašine veličine krvnih ćelija koje će lutati našim tijelom i mozgom, čisteći i popravljajući štetu koju de Grey želi da popravi medicinskim intervencijama. „Ja sam imao običaj takvu aplikaciju zvati ‘ubistvena aplikacija’ zdravstvene tehnologije“, kaže Kurzweil, „ali sam shvatio da to baš nije zgodno ime.“

Kada pređemo ‘Most 4’, ovi nanoboti će biti u stanju da se povežu s našim mozgom preko neokortikalnog priključka na internetski oblak, kada će se naša inteligencija ubrzano umnogostručavati (milijardostručavati). Onda kada se ta transformacija dogodi, u 2045, desiće se singularnost, postaćemo nešto slično bogovima.

„Za neko vrijeme bićemo hibrid između biloškog i ne-biološkog mišljenja, ali, kako oblak nastavi da raste, nebiološka inteligencija će preovladati“, kaže Kurzweil. „Tada će biti anahrono imati tijelo“.

Neznatno je podigao ruke uvis i zaškiljio, kao stolar koga nervira čvor u drvetu koje obrađuje.

Kurzweil priznaje da je bio duboko pogođen ranom smrti svoga oca, Fredrica. Fredric je bio briljantan dirigent i pijanista, ali je morao bez predaha raditi da sastavi kraj s krajem, i često je bivao odvojen od porodice. Kurzweilova majka jednom je primijetila, „Raymond je to teško podnosio. Trebao mu je otac – a oca nikad nije bilo u blizini“. Kurzweil je sačuvao 50 kutija očevih stvari, od njegovih pisama i fotografija do računa za struju, sve skupljeno u jednom magacinu u Newtonu, u državi Massachusetts. On se nada da će jednog dana stvoriti virtuelnog avatara svog oca, i dvojnikov um ispuniti informacijama iz stvari koje je sačuvao, kao i svojim vlastitim sjećanjima o snovima svoga oca, uskrsavajući tako verziju broj 2 Fredrica Kurzweila.

Potrošili smo milenijume racionališući tragediju smrti. „Ona je prirodna, to je krajnji cilj života“, rekao mi je Kurzweil. „Ali to nije ono što osjećamo kad čujemo da je neko koga smo voljeli umro“. Ućutao je na momenat, a onda se vratio pitanju koliko realističan bi bio avatar njegovog oca, koliko utješan.

„Prolaz na Turingovom testu za Fredrica Kurzweila, biće svakim danom sve lakši“, rekao je suvo se osmjehnuvši, „zato što su ljudi koji su ga poznavali, kao ja, svakim danom sve stariji“.

***

Meat Puppets, koji se bore protiv starenja, moraju se takmičiti s evolucijskom nepredvidljivošću. Jan Wijg, koautor nedavno objavljenog rada koji tvrdi da je naš životni vijek u osnovi ograničen na 115 godina, rekao mi je: „Naša su tijela sistemi za procesuiranje informacija. Ali da bi se tijelo popravljalo kao kompjuter, potrebno je dubinsko znanje o onome šta se događa u ćelijama na molekularnom nivou. A mi ni ne znamo koliko tipova ćelija ima. Stvoriti čovjeka nije ni blizu lako koliko stvoriti umjetnu inteligenciju, zato što smo mi rezultat zbrke i neinteligentnog dizajna slučajnih promjena nastalih na prirodnoj selekciji.“

Robocops moraju da se uhvate u koštac s granicama do kojih seže definicija čovjeka. Osman Kibar, izvršni direktor biotehnološke kompanije po imenu Samumed, rekao mi je:

„Mi ljudi smo veoma kreativni. Kada dosegnemo te granice, mi varamo – kao Kurzweil, koji kaže ‘Hajde da promijenimo definiciju čovjeka’. Kako se koja naša funkcija zamjenjuje, u određenom trenutku prestajemo da ih zovemo ljudske i nazivamo ih umjetnom inteligencijom (A.I)“.

Već imamo tehnologiju koja radi unutar naših tijela, kao što su pejsmejkeri i kohlearni implanti. Paralizovan čovjek nedavno je uspio otkucati 8 riječi u minuti koristeći moždani kompjuter ugrađen u motorni korteks mozga. Koliko će još proći prije nego što se produkti precizne mehanike budu mogli koristiti svuda u tijelu?

Institut 2045, osnovan od strane jednog bogatog Rusa, inspirisan Kurzweilovom vremenskom linijom, vjeruje da u najmanju ruku već možemo da počnemo uplaćivati prve rate. Internetska stranica Instituta ima „dugme besmrtnosti“, kojim „startujete razvoj vašeg ličnog avatara“. Možete da odaberete između robotske kopije s daljinskim upravljanjem, prostetičkog tijela na koje je presađena vaša glava, potpuno umjetno tijelo u koje je ‘uploadovana’ suština koja vas određuje, čime će se „postići savršenstvo forme koja se ni u čemu neće razlikovati od stvarnog ljudskog tijela.“

Glavna prepreka izgleda da je ta – šta da se čini s glavom, naročito s mozgom. Futurista Juan Enriquez mi je rekao:

„Bićemo u stanju da izvršimo transplantaciju glave na miševima u narednih pet godina. I tu stvari postaju jako interesantne – hoće li se Miki Maus sjetiti svoje Mini?“

U ovom momentu, međutim, niko još nije izračunao kako da osvježi biologiju Mikijevog mozga, bez ozbira na čije je tijelo prikačena. Neuroni se ne regenerišu a mi ne stvaramo nove osim u hipokampusu. Ništa ne pomaže ako se matične ćelije unesu u mozak; one tamo miruju, dok na kraju ne izumru.

Benjamin Rapoport, specijalizant neurohirurgije u Weill Cornell centru za mozak i kičmu (Weill Cornell Brain and Spine Center) koji radi na projektu koji bi direktno spojio mozak sa umjetnom inteligencijom, kaže:

„Pitanje je šta je to što nas fundamentalno čini onim što jesmo? Većina ljudi misli da je to um. Ali može li um opstati jedino u vlažnom biološkom supstratu od 1,5 kg težine, koji pluta u tečnosti poput meduze? Ili možemo li zamisliti da postoji negdje drugdje?“

Recimo u kompjuteru. Protok informacija u oba pravca između umjetne inteligencije s umom biće moguć u roku od jedne decenije, a naučnici već pokušavaju da mapiraju 100 milijardi neurona u mozgu i preko 100 biliona veza među njima – „konektom“, kao su to neprikladno nazvali. Trenutno, moguće je modelirati nečiji mozak na sinaptičkom nivou jedino seciranjem, nakon što je osoba umrla. Vremenom, međutim, izgleda da će biti moguće postići „imitaciju cijelog mozga“ na živom subjektu. Imaćemo permanentne kopije naših mozgova koje bi – nadamo se – imale vlastitu svijest.

Ali, hoćemo li to biti mi? Čak iako ostavimo po strani pitanje koliki je dio onoga ko smo – somatski – to jest koji dio naših identiteta proizilazi iz posljedica taktilnog, senzorskog i emotivnog iskustva da smo od krvi i mesa, a ne recimo red „D“ u farmi kompjuterskih servera – koji ne možete isključiti zbog problema s memorijom. Za razliku od kompjuterske, ljudska memorija nastaje kada elektrohemijski input, koji mozak uporedi s postojećim obrascima, i na osnovu toga kreira output. Ne postoji fizička lokacija vaše uspomene na prvi poljubac. Sjećanje se mijenja u zavisnosti od stimulacije koja ga izaziva, zavisi da li ste se poljupca sjetili sljedećeg dana, čitali o njemu u pismu, ili ste naletjeli na bivšu djevojku poslije 20 godina. Dakle, ako ‘konektom’ projekat uspije, i pređemo u silikonsku formu, možda ćemo biti otporni na fizičko propadanje, i sposobni za zapanjujuće podvige učenja i zaključivanja, ali lišeni sjećanja na miris šafrana nakon proljetnje kiše. Ali, možda nećemo sačuvati ni sjećanje da smo za to nekad marili.

***

Ray Kurzweil i Aubrey de Grey, obojica imaju rezervni plan ako njihov rad ne napreduje onoliko brzo koliko očekuju: kad umru, zamrznuće ih u tečnom azotu, s instrukcijama da ih probude onda kad nauka završi popločavanje puta ka besmrtnosti. Njihov optimizam je za divljenje, i vjerovatno da je uznemirenost koju uzrokuju njihovi planovi u stvari standardna ljutnja koja se javlja kod onih koji su se kasno uključili u proces ili su za njim zaostali.

„Ljudi se obeshrabre kad čuju o ovim stvarima“, kaže mi Kurzweil. „Onda kažu, ‘Ne znam da li bih htio živjeti toliko dugo.’“ Za Kurzweila, koji ima dvoje djece, prihvatanje neminovne smrti nije ništa razumnije od prihvatanja prerane smrti. „Uobičajeni je filozofski stav da smrt daje smisao životu, a u stvari smrt je ono što otima svaki smisao“, rekao mi je. „Otima nam ljubav. Ona je kompletan gubitak nas samih. Ona je tragedija.“

Pa ipak. Prošle godine genetičar Nir Barzilai bio je domaćin prikazivanja dokumentarnog filma o dugovječnosti, i nakon projekcije postavio je pitanje ljudima u publici, bilo ih je oko 300. Ispričao mi je:

„Rekao sam ‘U prirodi, dugovječnost i razmnožavanje su međusobno zamjenjivi. Prema tome, opcija broj jedan je, da postajete besmrtni, ali nema više reprodukcije na zemlji, nema trudnoće, prvih rođendana, prvih ljubavi’ – i nastavio da im nabrajam“. Nasmijao se svojoj rješenosti da im oteža situaciju. „Opcija broj dva, rekao sam, je da živite 85 godina a da nijedan dan ne budete bolesni, sve je sjajno, zdravo i samo se jedno jutro više ne probudite“. Glasanje je bilo ubjedljivo, nastavio je. „Opcija broj jedan dobila je 10 ili 15 glasova. Svi ostali podigli su ruku za Opciju broj dva.“

Želja da sačuvamo život kakav poznajemo, čak i po cijenu umiranja, je duboko ljudska. Mi smo kodirani vjerom da je smrt majka svih ljepota. Takođe smo kodirani, s kontradiktornom riješenošću da ostanemo tačno onakvi kakvi jesmo, zauvijek – ili barem malo duže, prije no stignemo do kraja.

Tad Friend, The New Yorker, 03.04.2017.

Preveo Vladan Kosorić

Izvor: Peščanik

Tekstovi o nauci na portalu P.U.L.S.E

10.06.2017.

  DNK, Društvo, Genetika, Peščanik, smrt, starenje, Zdravlje