Druga polovina XVI vijeka u Engleskoj se naziva Elizabetino doba, po imenu slavne kraljice Elizabete. Kraljica je bila skromna u dijeljenju privilegija i odlikovanja a njena duga vladavina je zemlji donijela procvat i mir, jer se zalagala za dobru spoljnu saradnju. Elizabetino doba se naziva i Zlatno doba engleske istorije, tada su dinastički i isprekidani (povremeni) Građanski ratovi ruža bili davna prošlost. Sukobi između porodica Monteki i Kapuleti u „Romeu i Juliji“ inspirisani su istorijskim sukobima engleske aristokratije, ali su fiktivno preseljeni u Veronu.

Tokom ovog perioda došlo je do značajnog procvata književnosti, posebno drame i poezije. Vilijam Šekspir, Ben Džonson i Kristofer Marlou stvarali su svoja dela u ovom zlatnom dobu, pri čemu dio stvaralaštva najvećeg svjetskog dramaturga, Šekspira (1564–1616), najbolje odražava renesansno shvatanje čoveka.

Šekspir (izvor: Impuls Portal)

Renesansa je naročito u komediji razvila novu tehniku i satirično propitivanje društvenog stanja. U svojim dramama Šekspir je uspješno prenosio i atmosferu svog vremena: kada je atmosfera bila vedra, komedije iz prve decenije njegovog stvaralaštva bile su vesele i duhovite, dok je tragediju ,,Romeo i Julija” napisao 1593. godine, smatra se da je počeo 1592. Njegov književni rad obuhvata oko 20 godina, tokom kojih je napisao 39 drama.

Unutrašnja analiza djela pokazuje da ono pripada ranim godinama Šekspirovog stvaranja, odnosno prelaz iz lirike u dramu. On je objavio svoje dvije velike poeme ,,Veneru i Adona“ i ,,Otmicu Lukrecije“, 1593. i 1594. Najveći broj njegovih soneta bio je već napisan oko 1594. U svojoj prvoj velikoj tragediji, ,,Romeo i Julija“, Šekspir obilato koristi rimovane stihove (njih 486), dijaloge i distihe, čime postiže snažan poetski ritam i muzičnost jezika. U drami je izražena igra riječima, bogat i ukrašen pjesnički govor, kao i česta upotreba antiteze, kroz koju se suprotstavljaju ljubav i mržnja, život i smrt, svjetlost i tama. Ova stilska sredstva doprinose emotivnoj napetosti i naglašavaju tragični sukob koji prožima čitavo djelo.

Kompozicija se sastoji od prologa i pet činova podijeljenih na scene. U prologu se nalazi elizabetanski ili Šekspirov sonet od tri katrena i jednog dvostiha, s rasporedom rima abab, cdcd, efef, gg.

Prvi čin započinje borbom i kavgom na ulicama Verone, koja proističe iz dugotrajne mržnje između dviju porodica – Kapuleta i Montekija, suprotstavljenih blokova. U istom činu, u prvoj sceni, Benvolio Monteki govori o Romeu, opisujući njegovu tugu, zamišljenost i unutrašnja previranja. Patnje i bura u duši protagonista prikazane su na izuzetno slikovit i poetski način, u skladu sa stilskim sredstvima, načinom kazivanja i snažnim opozicijama, čime se ovo djelo opravdava kao univerzalno i svevremensko.

Viđali su ga tamo ne jedanput

Kako u osvit rosu svojih suza

Dodaje rosi jutra svežega,

I kako maglu uvećava maglom

 

Dubokih svojih uzdaha; no čim

Sunce, što svemu bodrost daje,počne

Na istoku dalekome da sklanja

S postelje zori tamne zavese,

 

Svojemu domu sin moj tužni beži

Od bela dana, pa se zabija

U svoj sobičak samotni, i kapke

Prozora svojih zatvara, pa divnu

 

Božjega dana svetlost progoneći,

Veštačku sebi noć priređuje.

Šekspir je rado aludirao na savremene pojave i događaje. Romeova ljubav prema Rozalini ga je navela da dođe na zabavu organizovanu od strane Kapuletija, gdje mu se život drastično promijenio. Rozalina (Capulet) je Romeova prvobitna ljubav, koja ga je i navela da ode na Kapuletov bal, gdje je upoznao Juliju, što je pokrenulo cijelu tragediju. U tom dijelu se antiteza prožima sa oksimorom:

O, mržnjo, što od ljubavi si sva!

Ljubavi, što se kavgom satireš!

Svašta i ništa pre iskona niklo!

Vedrino tmurna! Besposlico važna!

Ovakvo nizanje antiteza je bilo uobičajeno u tadašnjoj ljubavnoj poeziji. Takođe, bogatstvo alegorija i poređenja nisu izuzetak:

K’o što je kakav pupolj kojeg crv

Nagriza gadni pre još no što on

Pred licem dana može mirisne

Listiće svoje i da raširi,

Te suncu svoju daruje lepotu.

Alegorija se odnosi na Romea, koji kasnije odlazi na bal, na šta koristoljubivi i hladnokrvni Tibaldo kaže Kapuletu:

Monteki to je, krvnik naš,

Moj striče. Nitkov taj je doš’o amo

Za inat, da se nama ruga samo

I da nam pir večerašnji oskrnavi.

Ovakve drske riječi ukazuju na to da nesloge i rivalstvo između suprotstavljenih strana i dalje traju. Međutim, Romeo Monteki je obrazovan, osjećajan i druželjubiv mladić, bez zlih namjera. Samo ime Romeo povezuje se s idejom hodočasnika ili poklonika, što se simbolično potvrđuje na balu, gde je maskiran u kostim hrišćanskog hodočasnika (palmera). Nakon susreta i poljupca s Julijom, u njemu se budi nova životna snaga i nada u sreću, jer ljubav pokreće „plemensku krv“ i daje smisao njegovom dotad nemirnom postojanju. Prvi dijalog između Romea i Julije, do prvog poljupca, ima oblik soneta, takva su i oba hora. Izliv emocija je praćen Romeovim riječima:

Romeo: Ko rane ne zna, ožiljku se ruga.

Al’ mir! Šta sinu to kroz prozor tamo? (Julija je gore na prozoru)

Istok je to, a Julija sunce.

Izgrevaj, sunce jasno, život uzmi

Zavidljivici luni, bledoj već

I bolesnoj od jada što si ti,

Pratilja njena, divnija od nje.

Claire Danes is surprised as Leonardo DiCaprio takes her hand to kiss in scene from the film 'Romeo + Juliet', 1996. (Photo by 20th Century-Fox/Getty Images)

Julija, uplašena da bi neko mogao ugledati njenog voljenog Romea, traži od njega da joj se zakune u ljubav, ali istog časa povlači tu molbu, ne želeći zakletvu koja bi mogla biti izrečena u nepromišljenom zanosu.

                                     Romeo: Pa čime onda da se kunem

Julija:   Ničim.

                  Il’, ako hoćeš, svojim divnim bićem,

 Idolom mogao obožavanja,

     Zakuni mi se pa ću verovati.

Romeo se potom, u ranu zoru, upućuje ka monahu Lavrentiju kako bi zatražio oproštaj i savjet, vođen čistim namjerama. Obuzet snažnim emocijama, govori uzvišenim, zavijenim i metaforičnim jezikom, na šta mu plemeniti Lavrentije odgovara smireno, upozoravajući ga na naglost strasti i pozivajući ga na umjerenost i mudrost. Romeo Monteki je govorio u zavijenoj formi, na šta mu Lavrentije odgovara:

Govori jasno, prosto! Ko uvija

Pri ispovesti, sinko, on dobija

I oproštaj uvijen.

Monasi i sveštenici svojstveni su epohi srednjeg vijeka. Ipak, monah Lavrentije čak i prevazilazi taj okvir i može se posmatrati kao svojevrsni „modernizovani“ svještenik, renesansni tip širokih shvatanja. Plemenit i odgovoran, on pristaje da tajno vjenča nesuđene ljubavnike, vjerujući da će njihova ljubav donijeti pomirenje zavađenih porodica. Zajedno s dadiljom, kao likovima bogatim iskustvom i razumijevanjem, pruža podršku odanoj i iskrenoj ljubavi Romea i Julije. Dadilja je rekla Juliji da se samo drži puta kojim je udarila, elem toliko u ime Božije.

Kulminacija započinje u trenutku kada Tibaldo ubija Merkucija, nakon čega Romeo, obuzet bolom i gnevom, ubija Tibalda i biva prognan, ali ne i pogubljen. Poslije Merkucijeve smrti, duboko potreseni Romeo naslućuje dolazak budućih jada i tragičnu sudbinu koja se nadvija nad njegovom ljubavlju.

Bez daljih zala

Kob ovog crnog dana neće proći.

Jad poče tek; za njim će drugi doći.

Romeo je prognan samo iz Verone. Monah Lavrentije mu preporučuje strpljenje, veliki je i širok svijet, ali je za impulsivnog Romea ta užasna kazna jer mu je život bez Julije besmislen, to jest ravan smrti. Sličnu interpretaciju svoje ljubavi ima i Petrarku u ,,Kanaconijeru” (,,Živeti mi je dosadno i dugo; i da nju vidim – već vapim za grobom). Romeo je voljen i sam voli, i u toj uzajamnosti njegova ljubav dobija punoću i snagu, za razliku od Petrarke, čija je čežnja uglavnom samo usamljenička i idealizovana, nedostižna i neumoljiva prema stvarnom svijetu. Julijine patnje i ljubavne jade, a samim tim i Romeove, lično mu prenosi dadilja:

Ništa ne kaže, gospodaru, ona

Već plače, samo plače; sruši se

Na postelju, pa opet ustane,

Tibalda zove, vapi za Romeom,

Pa opet padne.

Monah Lavrentije, zaštitnik zaljubljenih, savjetuje Romea da voli umjereno, jer takva ljubav ima snagu da traje, dok i Julijina dadilja nastoji da ih urazumi i zaštiti od prenagljenih odluka. U Kapuletovom vrtu odvijaju se ključni događaji njihove tajne ljubavi: kod prozora Julijine sobe Romeo i Julija se ponovo sastaju u skrovitosti noći. Na rastanku, riječima izražavaju snažne kontraste, kao stilsko sredstvo i kao odraz težine i bola koje nosi njihova skrivena, zabranjena ljubav.

O, idi! Dan sve belji nas zaliva.

A jad naš crnji i sve crnji biva.

Julija, s teškoćom u srcu govori da kroz prozor dan ulazi, a tada život kroz njega ode (Romeo odlazi kroz prozor). Sljedećim riječima Julija jasno kazuje na šta je spremna da bi pridobila ljubav, govori o mogućoj fatalnoj sudbini:

Monahu idem da leka potražim; al’ ako

Omane sve, umrijeti bar je lako.

Lik Julije i njena požrtvovanost podsećaju na lik Fate Avdagine iz romana ,,Na Drini ćuprija“ (objavljen 1945. god.). Obje slijede svoje srce i odbijaju brak sa osobom koju ne vole, uprkos roditeljskim naređenjima. Njihova odlučnost i hrabrost pokazuju uzvišenost i spremnost da zaštite svoje osjećanje, čak i po cijenu života. Fata je pokušala da pomiri svoje „ne“ sa očevim „da“, tražeći jezivu zlatnu sredinu između dvije sile koje su je vukle. Ali ta sredina postala je njen grob – u trenutku odlučnosti, bacila se sa mosta u Drinu, predajući se sudbini, dok je njeno srce kucalo u ritmu istinske slobode i tragične hrabrosti. Dok Fata čuva ugled svog oca, Julija slijedi ljubav prema Romeu, pokazujući da prava ljubav i lična sloboda ponekad zahtijevaju najveću žrtvu. Julija nije željela da se uda za Parisa, kao ni Fata za Naila (Nailbega) Hamzića ni po cijenu života. Julija nije željela da pogazi zakletvu koju je izrekla na tajnom vjenčanju sa Romeom. Zbog toga joj otac prijeti izbacivanjem i vrijeđa je, na šta pokušavaju da pregovaraju dadilja i gđa Kapulet, ali bezuspješno. Ona voli Romea Montekija i već je tajno udata za njega i brak s Parisom bi značio izdaju prave ljubavi.

Čak i riječi Ane Karenjine i Julije Kapuleti stoje na istoj tragičnoj tački književnosti (umrijeti bar je lako): u času kada ljubav postaje jača od društva, dužnosti i razuma. Ana u smrti vidi osvetu i krajnji izlaz iz sramote i krivice, vjerujući da će tek tada njena ljubav biti shvaćena i oplakana. Julija, s druge strane, u istom beznađu pokazuje spremnost da ide do kraja kako bi sačuvala osjećanje koje je iznad svih zabrana. U slučaju Ane i Vronskog, te Julije i Romea, ljubav dostiže vrhunac upravo onda kada se sudari s granicama svijeta u kojem žive — i tada poprima oblik krajnje, fatalne odluke.

Rasplet započinje trenutkom kada Romeo pronalazi Juliju „mrtvu“, a gradacijska afektivna stanja tada postaju izuzetno burna i intenzivna. Njegova reakcija obuhvata očaj, tugu i osjećaj gubitka, što vodi ka konačnom tragičnom činu:

O, jade! O, bolni, bolni dane! Avaj, pretužni dane! Najbolniji dane.

U „novom životu“ Julija je gajila nadu u sreću koja, međutim, nije bila ostvarena. Romeu stiže vijest da je Julija mrtva, pa on odlučuje da kupi otrov, dok apotekar, svjestan opasnosti i zabrane, ipak pristaje da mu ga proda.

Romeo: Evo ti zlata, otrova još crnjeg

Za ljudske duše, otrova što više

Ljudi na ovom svetu gnusnome

Pomorio je, no što ikada

Pomori smeša ova koju tebi

Prodavati je zabranjeno: ja sam

Prodao otrov tebi, ne ti meni.

Romeo je očajan jer je Julija mrtva (ili on tako misli) i želi da sebi oduzme život. Romeo koristi dramatičan jezik da pokaže težinu svog djela. „Otrova još crnjeg“ simbolizuje mračnu stranu smrti i očajanja. „Za ljudske duše“ implicira da otrov nije samo fizičko sredstvo, već i simbol tragičnih ljudskih strasti i sudbina. Romeo ovde pretjeruje kako bi izrazio koliko je smrt sveprisutna i zastrašujuća. On vidi svijet kao mjesto puno zla i patnje. „Pomori smeša ova koju tebi prodavati je zabranjeno: ja sam prodao otrov tebi, ne ti meni.“ znači da apotekar ističe moralnu i pravnu granicu: otrov je zabranjen, ali Romeo je taj koji preuzima odgovornost.

Ovaj trenutak pokazuje Romeovu odlučnost i samosvjesnost: on zna da preuzima rizik i da je njegova odluka krajnja i fatalna. Prije svoje smrti, u nepredviđenoj borbi, Romeo ubija Parisa. Nakon Romeove smrti sve je završeno, jer njegova smrt nije lažna i konačno zatvara tragičnu priču. U ovoj tragediji veliki je udio nesrećnog slučaja i sudbinske kobi, koju „ljubavnici zvijezde kobne“ predosjećaju.

Zloguka moja duša kobno neko

Pisanje sluti što se za sada

još krije među zvezdama

Ova tragedija je velikim dijelom dramska poema, ili lirska tragedija, pri čemu je veći dio tragedije napisan u pentametru.

Strahovita ubrzanost radnje i događaji koji sustižu jedni druge neminovno vode ka katastrofi. Zaljubljeni Romeo, u trenucima svog posljednjeg susreta s Julijom, ukazuje na ljepotu ljubavi, koja i u smrti ostaje neuništiva i uzvišena.

Smrt, što je med tvog daha popila,

Lepoti tvojoj ništa mogla nije:

Nepođena ti si; još lepša

Lepote rujni steg na licu tvom

I usnicama tvojim, još ga nije

Zastava siva smrti potisnula.

Da su ljubavnici preživjeli, bili bi nesrećni; zato Šekspir paradoksalno kruniše njihovu ljubav upravo smrću. Promašena ljubav bi nastala da je samo jedno od njih umrlo, dok je smrt oboje učinila njihovu ljubav savršeno potpunom. Ljubav Romea i Julije je ogromna i romantična, ne poznaje granice, to je božanska, uzvišena ljubav.

Nakon smrti dviju jadnih žrtava njihove mržnje, članovi porodica Monteki i Kapuleti pronalaze pomirenje. Poput velikih ratova, sklapaju primirje, a iz pepela i prethodnih tragedija nastaju mir i bolji međusobni odnosi.

Velika mladalačka ljubav u nepovoljnim okolnostima, njen razvoj, borba sa teškoćama i konačni tragični ishod predstavljaju srž teme tragedije „Romeo i Julija“. Romeo i Julija predati su u Božije ruke, a njihove porodice nisu mogle oduzeti ono što im pripada u smrti; ipak, nebo će sačuvati njihovu ljubav u vječnom životu. Možda ta božanska ljubav i dalje živi u nebeskom, vječnom postojanju.

Romeo i Julija, foto: Frederic Leighton

Barokne odlike Šekspirove tragedije ,,Romeo i Julija“

Pojavu baroka u engleskoj književnosti prethodila je faza manirizma. Tadašnji engleski kralj Charles I rado je pomagao umjetnost i započeo stvaranje jedne od najljepših kolekcija umjetničkih djela na evropskom kontinentu, oslanjajući se na holandske umjetnike poput Van Dajka i Rubensa.

Šekspir je stvarao u dobu renesanse, te je tragedija Romeo i Julija prvenstveno renesansno djelo, ali s vidljivim baroknim odlikama. Barokni čovjek je često odvojen između hedonističkog svjetovnog života i straha od prolaznosti i smrti; kod njega dominiraju religiozna osjećanja. Romeo se može posmatrati kao takav lik: religiozan je i često traži savjet monaha, što je jedna od odlika baroknog čovjeka.

U Šekspirovim stihovima preovladavaju stilske figure: igra riječima, antiteza, alegorija, poređenje i oksimoron (npr. „hladna vatra“, „bolesno zdravlje“, „stalno budni snovi“) te ukrašeni pjesnički govor. Barok je kitnjast stil, a nagomilavanje stilskih figura poput antiteza, metafora i hiperbola čini ,,Romea i Juliju” dijelom baroknog izraza. Za ovu tragediju karakteristično je odsustvo jednostavnosti, dok su slikovitost, subjektivnost, simboličnost i detaljisanje naglašeni.

Jedan od predstavnika baroka naziva se i „pozni Šekspir“. Iako je ,,Romeo i Julija” renesansna tragedija, prisutne barokne odlike dodatno uljepšavaju i obogaćuju djelo. Zanimljivo je da je Vilijam Šekspir bio savremenik još jednog velikog književnog autora – španskog dramaturga i proznog pisca Migela de Servantesa (1547–1616). Oba autora su iste godine, 1616. napustila životnu pozornicu: Servantes u Madridu, a Šekspir u Engleskoj, kao da je te godine spuštena zavjesa nad dva velika teatarska svijeta. Dramski nasljednik, naročito Servantesa, jeste Lope de Vega, koji je takođe stvarao u zlatnom dobu španske književnosti.

Barokne odlike Servantesovog romana „Don Kihot“

Osnovne karakteristike baroka već su bile prisutne u renesansnoj umjetnosti Evrope, jer barok predstavlja proširenje i završetak renesansnog umjetničkog pokreta i književnih tendencija, u kojima je nastao Servantesov najpoznatiji roman ,,Don Kihot”. Kasnije je barok označavao ono što je pretjerano i neobično, a čitaoca posebno začuđuje Don Kihotova neobična potraga za avanturom – njegova barokna odlika.

Italijanski pjesnik Đan Batista Morino rekao je da čitaoca treba začuditi, što Servantes uspješno postiže bizarnim odnosom junaka prema stvarnosti. Barokne osobine romana ogleda se i u njegovoj obimnosti: u baroknoj epici često su zastupljeni dugački epovi i mnogotomni romani, poput viteških romana. Stil romana obiluje detaljisanjima, hiperbolizacijom (junak mnoge pojave preuveličava kako bi podstakao maštu), bogatom leksikom i raznovrsnim stilskim sredstvima.

Roman je napisan u vremenu kada je renesansa evoluirala u barok, a tada su se u književnosti uobličavali ljubavni, pastoralni, pikarski i viteški romani. Pojavile su se i barokne karakteristike u pojedinim djelima, što pokazuje da nijedan književni pravac nije egzistirao samostalno i bio homogen, već se oni međusobno dopunjavaju i prepliću.

za P.U.L.S.E Demir Mujević

  Barok, Demir Mujević, Julija, Književnost, Renesansa, Romeo, zlatno doba Engleske

Stavovi autora ne odražavaju nužno uređivačku politiku P.U.L.S.A. Impresum.