Zvuk tišine – Mirjana Marsenić Vujović

U prirodi se sve događa s razlogom. Ona je ogledalo duše, ako se zna gledati.

Ima trenutaka kad pogled zadrhti. Ne od straha, ne od nesigurnosti, već od prepoznavanja. Kada se pred čovjekom otvori svijet u kojem nema glasova, a sve govori. To nije šapat – to je srž. Nije prizor – to je osjećanje. U tim trenucima, čovjek nije više samo posmatrač, već postaje svjedok. I tada zna: priroda nije izvan njega. Ona nije stvar koju koristi, nije prostor koji osvaja – ona je on sam. I ako izgubi nju, izgubio je sebe.

U svjetlosti koja ne dolazi iz sunca, već iz samog oka koje posmatra, u tišini koja ne znači odsustvo zvuka, već prisustvo istine – stoji izložba, stoji svjedočanstvo, stoji opomena. Stoji rad Mirjane Marsenić Vujović. Ne riječju, ne pokretom, već slikom koja progovara tišinom. Ulja na platnu, nijeme hronike prirode i čovjeka, u kojima ništa ne provocira perceptivne mehanizme, ništa ne insistira na svom prisustvu, ali sve gori, sve govori, sve se otkriva.

Priroda nije tu kao kulisa. Ona nije scena. Ona nije okolina. Ona je biće. I ne biće u prenesenom značenju, već u onom istinitom, u onom iskonskom – priroda ima lice, ima dušu, ima moć i slabost, ima dubinu. U djelima Mirjane Marsenić Vujović, kao takva je prikazana. Na platnima nema figure čovjeka, ali čovjek se gleda. Gleda sebe u vodi, u listu, u granici između svjetla i sjene. Gleda ono što jeste i što nije htio da zna da jeste. Nema pitanja, nema odgovora, sve je u prikazu, u toj boji što se sliva, u toj atmosferi što lebdi, u toj prisutnosti koja se ne da razložiti.

Instalacija, lokvanji, plutaju. Nisu cvjetovi. Nisu čak ni predmet. Oni su stanje. Oni su dokaz. Plutaju po prostoru kao rezidualne forme prošlosti. Najlon, plastični dah, pokret ruke koja ne zna granicu. To nije simbolika – to je stvarnost u obliku simbola. Nema puta natrag u toj bjelini i zelenilu, sve što ostaje jeste pogled ka dolje, ka sebi. Jer svaki posmatrač mora da se nagne, mora da se umiri pred susretom, mora da se suoči. Lice i lice prirode – odraz i posljedica. Bez vrijednosne presude, bez naglašene retorike, bez deklarativnog slogana – samo egzistencijalni susret kao epistemološki čin.

Zvuk tišine ne dolazi spolja. Nema akustičkog sloja koji bi zaklonio unutrašnji dijalog, nema vjetra, nema vode. Ali zvuk se čuje. U svakom potezu, u svakoj prozirnosti, u svakom sloju boje. Tišina nije odsustvo. Ona je prisustvo neizrečenog. Ona je glas dublji od govora. I u toj tišini – čovjek ne može da se sakrije. Nema riječi da ga opravda. Sam je. Sa sobom i sa prirodom. Dvoje koji su jedno.

Oslobođeno je konvencionalne stilizacije i formalnih okvira. Sve je vječno i sada. Sve je izvan toka. Sunce, noć, zvijezde, voda – sve su tu ne da bi se prepoznalo, već da bi se osjećalo. Boja nije alat, već smisao. Svjetlo nije efekat, već otkrivenje. Nema krajolika – sve je unutrašnji pejzaž. Čovjek ne gleda pejzaž – pejzaž gleda čovjeka. A ono što vidi – jeste praznina, jeste gubitak, jeste unutrašnji odjek nevidljive promjene.

Djela Mirjane Marsenić Vujović posjeduju rijetku senzibilnost za ontološki sloj stvarnosti – sloj koji ne govori, ali se u njemu sve zna. Njeno slikarstvo je kontemplativno jezgro koje zadržava promatrača u stanju aktivne tišine, tamo gdje se estetika pretvara u samospoznaju.

Nije to nostalgija. Nije to idealizacija. To je borba. Ali ne borba mišljenja, ne borba ideologije – već borba prisustva protiv nestanka. Slika protiv praznine. Umjetnost protiv zaborava. Samo pogled. Samo osjećaj. Samo istina u tišini.

Ali nije tišina praznina – to je prostor gdje stvarnost prestaje da viče, i počinje da misli. Ovdje priroda nije pejzaž, već podsjetnik. Ne ono što gledamo, već ono što nas gleda. Kao kod Šagala – gdje zemlja nije pod nogama, već iznad glave, i sve lebdi da bi bilo stvarnije – tako i ovdje, sve što je na platnu, ustvari je u nama. Kao kod Mirjane Marsenić Vujović – tišina je mjesto gdje priroda govori posljednji put, ali dovoljno glasno da nas probudi.

Kristina Senić

istoričarka i teoretičarka umjetnosti

Tekstovi o slikarstvu na portalu P.U.L.S.E

  Kristina Senić, Mirjana Marsenić Vujović, Slikarstvo