Po obrazovanju sam fizičar. Metafizika me u principu suviše ne zanima. Međutim, i neka metafizička pitanja mogu biti zanimljiva, a bome – isto tako i odgovori. Koji možda neće doprinjeti fizikalnom razjašnjenju neke pojave, ali daju gradivo za razmišljanja o čovjeku i njegovoj povezanosti sa kozmosom.
Na članak me potaknulo relativno novo otkriće o ubrzanom širenju svemira. Doduše, neki tvrde kako je to krivo rečeno – ne širi se svemir nego se galaksije ubrzano razmiču jedna od druge. Do nedavno je prevladavalo mišljenje – izraženo sijasetom znanstvenih radova – da se svemir u svom „širenju“ (i dalje ću koristiti taj termin) mora, zbog djelovanja gravitacije usporavati. Tumačenja novotkrivenog fakta idu za tim da je za ubrzanje kriva tzv. tamna energija koja bi trebala sačinjavati oko ¾ svemira – svojim antigravitacijskim djelovanjem koje nadvladava djelovanje gravitacije. U sve to umiješan je i Einstein te njegova „najveća pogreška“ u životu, a može biti i „najveći trijumf“ – kozmološka konstanta. No, dok se fizičari i kozmolozi spore, mjere i međusobno prepucavaju u pokušajima iznalaženja objašnjenja za novootkrivenu, zaista iznenađujuću činjenicu, ponudit ću sasvim drukčije – metafizičko „objašnjenje“. Navodnike sam stavio jer sam, kao što rekoh – fizičar. Tko želi, neka ih u mislima makne – ništa lakše.
Ljudski rod od davnina proučava vasionu i ima kojekakve teorije o njenoj građi i postanku, pa i o navodnoj svrhi. Međutim, tek od otkrića spektralne analize i Hubbleovog sjajnog otkrića uzajamnog razilaženja galaksija postoje pravi uvjeti za razvoj znanstvene, opažačke kozmologije. Gdje se svaki teorijski konstrukt može provjeravati direktnim, ponekad i veoma dugotrajnim skupljanjem opažačkih podataka. Ove godine, trojica astrofizičara (Saul Perlmutter iz Nacionalnog laboratorija Lawrence Berkeley i Sveučilišta u Berkeleyju, Brian P. Schmidt s Australian National Universityja i Adam G. Riess s John Hopkins Universityja i Instituta Space Telescope Science) nagrađena su nobelovom nagradom za istraživanje eksplozija supernova vršena potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, koja su doprinjela otkriću da se svemir širi sve brže. No, to nas sada – u kontekstu našeg “objašnjenja” – ne treba zanimati.
Od Ptolemejevog geocentičnog sustava do pojave Nikole Kopernika prošlo je oko 1400 godina. Od Kopernika do Edvina Hubble-a 400 godina, a od njega do najnovijeg otkrića – svega nešto više od stotinu godina. Već iz ovih podataka je vidljivo kako se ubrzano mijenja slika svijeta, a tome doprinosi – jasno – eksponencijalni rast ljudskog znanja o sebi i svijetu oko sebe. Kako navodi dr.sc. Milan Ivanović s Elektrotehničkog fakulteta u Osijeku, u članku poduljeg naslova („Projektni model stručne prakse na elektrotehničkom fakultetu Osijek u službi transfera tehničkog iskustva i razvojnog znanja“)
-„Sve znanje čovječanstva od postanka prvi puta se udvostručilo početkom nove ere. Slijedeće udvostručavanje dogodilo se oko 1500. g. Za sljedeće je trebalo 250 godina (oko1750. g.), naredno oko 1900. (potrebno 150 godina), a sada je brzina dosegnula razdoblje od 1-2 godine.
-Znanje koje je stečeno tokom prvih sedam dekada XX. stoljeća je premašilo sve znanje koje se sakupilo tokom cjelokupnog razvoja civilizacije unazad 20.000 godina.
-Prema procjeni istraživača Sveučilišta Stanford ljudsko znanje se prvi puta udvostručilo 1900. godine; slijedeće udvostručavanje dogodilo se 50 godina kasnije (1950.), slijedeće poslije deset godina (1960.) i naredno kroz samo 7 godina. To pokazuje eksponencijalan rast.
-Uznanosti i inženjerstvu znanje se udvostruči približno svakih pet godina, a u nekim poljima i mnogo brže; oko 2020. g. znanje će se udvostručavati svakih 170 dana.
-Ray Kurzweil, suvremeni američki teoretičar umjetne inteligencije, ističe mogućnost duplog eksponencijalnog rasta ljudskog znanja pomoću inteligentnih strojeva.“
Kakve sad veze ima eksponencijalno širenje (rast) ljudskog znanja sa širenjem svemira, pitate se? Polako, rekoh vam da smo na području metafizike! Ključna riječ koja povezuje ove dvije pojave je širenje ali, naravno da ima nešto još ključnije od obične riječi. Da to razjasnimo, kročimo malo na tlo filozofije.
Od vajkada je čovjek pristupao svijetu oko sebe na dva (naizgled) nepomirljiva i suprotstavljena načina – materijalistički, odnosno idealistički. Pojednostavljeno rečeno (nećemo komplicirati, jelte) onaj prvi daje prednost materiji nad duhom – koji bi trebao biti samo posljedica evolutivnog razvoje prve, dok idealisti drže duh primarnom, a materiju sekundarnom tvorevinom. „Neka bude svijetlo“ je (navodna) božja riječ – i sve je po njoj nastalo, uključivo i nas same. To bi trebalo biti dovoljno da istakne razliku između ova dva polarizirana pogleda na stvarnost. Sasvim usput, čini se kako se cijeli ljudski život odigrava na pozornici polariziranih osobina (muško-žensko, ljubav-mržnja, svijetlo-tama, privlačenje-odbijanje, val-čestica, duh-materija,…). Jasno, postoje i gledišta koja nastoje pomiriti i sintetizirati suprotnosti između duha i materije, što je – čini se – najizgledniji način da nekako ipak shvatimo svijet. Svakako da između duha i materije postoji interakcija. Već samo po sebi mora biti tako, s obzirom da je sjedište duha unutar materijalne tvorevine – tijela. Konačno, i mnoge psihosomatske bolesti upućuju na njihovu uzajamnu ovisnost i obostrani utjecaj jednoga na ono drugo. Sada smo došli do bitnoga – interakcije duha i materije! Pretpostavimo (dobro, dobro – zamislite da je 1.april i da je sve to samo prvoaprilska šala!) kako ljudski duh i duhovni procesi imaju direktniji utjecaj na kozmos negoli smo to do sada mogli zamisliti. Pretpostavimo da nagomilano znanje morate spremiti u neku kutiju, još bolje – elastični balon (eh, znam – sad će početi pljuštati optužbe za „vulgarni materijalizam“ i preporuke za psihijatra!). Kako? Pojma nemam, kao što ni vi (ni znanost) pojma nemate što je tamna energija i kako ona utječe na širenje vasione. Zato, idemo dalje – dok nas znanost ne demantira ili psihijatri ne izliječe. Shvatimo li svemir kao neku vrstu elastičnog balona u koji treba nagomilavati produkte ljudskog duha – ljudsko znanje (spoznaju) – onda se gomilanjem tog sadržaja, balon iliti svemir, neizbježno mora širiti. Što je brži tempo gomilanja znanja to se on – zbog „manjka prostora“, jelte – također brže mora prilagođavati kako bi bio u mogućnosti primiti cjelokupno znanje. I – eto nam širenja, k tome još ubrzanog – svemira! A zašto to (ubrzanje širenja) do sada nismo primjetili? Pa upravo zbog eksponencijalnosti cijelog procesa. Ispočetka je to išlo laganim tempom koji se sve više ubrzavao, otprilike kao vrijednost brojeva u nizu 1, 2, 4, 8, 16, 32, 64, 128, 256, 512,1024,… Eto, u samo 11 koraka stigli smo od jednog eura do 1024 Eu – tko to ne bi shvatio (i prihvatio)? I kada se ljudsko znanje – krajem prošlog stoljeća – toliko eksponencijalno povećalo, da je daljnji tempo njegovog povećanja uzrokovao opazive promjene u strukturi svemira – trojica spomenutih nobelovaca to su i otkrila. Zamislite samo implikacije ovog stava – postoji praktički neograničeni kontejner ljudskog znanja koji se povećava u skladu sa sadržajem koji mora primiti. Kako to dugo može ići (trajati)? Sve dok se čovječanstvo bude sposobno razvijati u pozitivnom duhovnom smjeru, stvarajući sve nove i nove sadržaje kojima će puniti ovaj rezervoar. Moj psihijatar (onaj kojemu ste me uputili) s neskrivenom dozom podsmijeha (misli da sam tol’ko lud da nisam primjetio), mi kaže – „Sve dok balon ne pukne!“. Bilo kako bilo, vidjet ćemo; tko čeka, dočeka!. Bit će to onda najveći Big-Bang, nakon onog pradavnog koji nas je stvorio. A u protivnom? Ne znam, odakle bih ja to znao. Moguće će se, prestankom produkcije novog znanja, svemir stabilizirati na nekoj konačnoj veličini a čovječanstvo će komformistički uživati u pasivnosti dostignutoga. Ako pak izumre ljudski duh (zajedno sa duhom drugih kozmičkih civilizacija koje nismo uzimali u razmatranje), može početi sažimanje do singulariteta, što će reći – ničega. Kao da nas nikada ni nije bilo!
Čiča miča – gotova je priča!
Izvor: SBPeriskop, Magazin Plus. Tačno.net i BH magazin
Metafizička bajka – Ladislav Babić napisao/la Ladislav Babić dana
Pregled tekstova autora – Ladislav Babić →
Nepodnošljiva lakoća simplificiranja i površnosti L. Babića.
Tvrdnja da je “od vajkada čovjek pristupao svijetu oko sebe na dva (naizgled) nepomirljiva i suprotstavljena načina – materijalistički, odnosno idealistički” je trivijalno činjenično netočna. Prije svega, gotovo kao nulta lekcija (a ne prva), spektar metafizičkih pogleda na prirodu stvarnosti je daleko pluralniji i nikako se ne može svesti na binarnost idealizam vs materijalizam. Termin “materijalizam” je zastario i danas se više u suvremenoj filozofiji niti ne koristi osim kao povijesna konotacija, zamijenjen je terminom “fizikalizam”. Isto kao što je i pojam “duha” ispao kao znanstveno filozofski idiom i zamijenjen je pojmom “uma” (mind). Uz to, ne postoji niti “Idealizam” s nekim velikim “I”, postoje različite vrste idealizama s različitim prinicpima argumentiranja, pozadinskim razlozima i motivima. Subjektivni idealizam jednog Berkeleya nema veze s idealizmom jednog Platona (koji je zapravo realizam u pogledu univerzalija). Idealizam jednog Kanta, opet, je epistemološka pozicija, a ne metafizička, jer ne negira da postoji stvarnost neovisno o čovjeku (jedino je mi kakva je po sebi ne možemo spoznati). Babić brka u tekstu epistemologiju i metafiziku (iako se to dvoje u određenom trenutku ne može do kraja odvojiti i prožima se), time pokazuje da nije razumio tanku, ali ključnu granicu između toga “kako znamo” i “što jest ili postoji”. Prema Russellu metafizička podloga suvremene znanosti nije fizikalizam, nego neutralni monizam – na temeljnoj razini stvarnosti termini poput duha, materije i sl. postaju zastarjeli, neadekvatni i razlike se gube, treba nam neka neutralna kategorija koja nije ni materijalna, ni duhovna. Neutralni monizam ima dugu tradiciju. Primjerice, kad je Anaksimandar postulirao “apeiron” time je postavio jedan princip koji nije ni duhovni, ni materijalni, nego nešto van tih kategorija. Tako se popeo na jednu vrlo apstraktnu razinu, a upravo monstruozna apstraktnost i univerzalnost jesu temeljna karakteristike metafizike.
Inače, sintagma “metafizička bajka” uopće nije jasna. Imam dojam da Babić time samo nesvjesno raskrinkava svoje dogmatske iluzije i neznanje o metafizici (neka pročita tekst o metafizici na Stanfordskoj enciklopediji filozofije poradi elementarnog informiranja). To sum up: tekst pokazuje da Babić nije razumio ni povijesni pluralizam, ni suvremenu terminologiju, ni apstraktnu razinu na kojoj metafizika funkcionira. Intelektualno poštena osoba ostat će suzdržana od ovakvih izjava ako o temi ne zna puno (tim više kad još priznaje da ga to niti ne zanima), i neće si dopuštati ovakve izlete.
U svezi širenja i rasta znanja, nema sumnje da je znanje danas postalo ogromno, no tekst zanemaruje i drugu stranu priče, a to je prilična kriza i nepostojanje novih revolucionarnih ideja u znanosti. Upućujem u tom smislu na sljedeći tekst u kojem se raspravlja ta problematika: chrome-extension://efaidnbmnnnibpcajpcglclefindmkaj/https://kozmologija.icpn.hr/files/kozmologija//kozmologija-dundovic-slucaj-stema.pdf
Nikada ne bih očekivao da će me netko, povodom bajke, k tome još nazvanomm metafizička (u smislu točke 2. definicije dane odmah ispod), početi podučavati osnove filozofije (kako je kritičar zamišlja), uz proglašenje autora bajke intelektualno nepoštenim, k tome još šaljući svoju opširnu kritiku na moju mejl adresu. Kako ne mislim povodom teksta koji nije esej, niti je to pretendirao biti, već naprosto oblik SF pričice – i to više metafizičkih negoli znanstvenih korjena – ulaziti u diskusiju sa autorom kritike, dajem dolje definicije niza pojmova čije mi nepoznavanje spočitava, većinom izvućenih iz odgovora AI , jer mi se zaista ne da detaljno baviti primjedbama autora koji ne razumije što riječ bajka (istaknutu i u naslovu teksta koji kritizira) označava. Pa neka raspravu, ako ga toliko zanima, nastavi sa tzv. “umjetnim inteligencijom”
– Metafizika:
1. fil. grana filozofije, od Aristotela do danas, prema mnogima, smatrana središnjom; raspravlja o prvim i temeljnim stvarima, o smislu i bitku i prapočecima bitka; teži za razumskim spoznavanjem stvari (pojmova) i njihove biti, neovisno o načinu na koji ih osjetilima precipiramo; obuhvaća ontologiju, kozmologiju i teologiju
2. a. nadnaravnost, natprirodnost b. svaka opća apstraktna teorija
https://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=e1pnXBM%3D&keyword=metafizika
– Bajka:
1. a. knjiž. kratka poetska priča fantastična sadržaja b. priča o nevjerojatnim doživljajima realnih bića i susretima s nerealnim bićima [kao u bajci]
2. razg. svakojako pretjerana priča o nečemu [pričati bajke]; izmišljotina
https://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=eF9hWA%3D%3D&keyword=bajka
– Jeli filozofija znanost:
Pregled umjetne inteligencije
Ne, filozofija nije znanost; obično se kategorizira kao humanistički predmet i koristi logiku i razum, a ne empirijska mjerenja, kako bi istražila temeljna pitanja o stvarnosti i postojanju. Dok se znanost temelji na promatranju, eksperimentiranju i testiranju hipoteza kako bi razumjela prirodni svijet, filozofija analizira koncepte i argumente kako bi razumjela znanje, vrijednosti i postojanje.
Filozofija nasuprot znanosti
Metodologija : Znanost se oslanja na znanstvenu metodu – empirijsko promatranje, eksperimentiranje i analizu podataka – kako bi formirala provjerljive hipoteze o prirodnom svijetu. Filozofija koristi logičko zaključivanje, konceptualnu analizu i argumentaciju kako bi ispitala pitanja koja se možda ne mogu empirijski provjeriti.
Predmet : Znanost se usredotočuje na specifične objekte i pojave u prirodnom i društvenom svijetu. Filozofija se bavi širim pitanjima o stvarnosti, znanju, vrijednostima i samoj prirodi istraživanja, uključujući i temelje same znanstvene misli.
Klasifikacija : Sveučilišta i akademski odsjeci grupiraju filozofiju s humanističkim znanostima, uz područja poput povijesti, književnosti i likovnih umjetnosti. To je razlikuje od prirodnih i društvenih znanosti, koje se smatraju zasebnim disciplinama.
Odnos : Povijesno gledano, mnoga znanstvena područja proizašla su iz onoga što se nazivalo “prirodnom filozofijom”. Danas se filozofija može smatrati disciplinom koja promišlja metode i pretpostavke znanosti, pružajući okvir za razumijevanje što je znanost i kako funkcionira.
– Duh i um:
AI pregled
Razlika između duha i uma je u tome što je um kognitivna funkcija zadužena za razmišljanje, logiku i analizu, dok je duh širi pojam koji obuhvaća život, svjesnost i osjećaje, te predstavlja vezu između uma i tijela. Um je alat za obradu informacija, a duh je ono što daje smisao i život tim informacijama i samoj egzistenciji.
Um:
Povezan s razmišljanjem, logikom, sjećanjem i analizom.
Odgovoran je za obradu podataka iz vanjskog svijeta.
Duh:
Obuhvaća život, svjesnost, radost i jedinstvo.
Djeluje kao veza između uma i tijela, dajući im smisao i smjer.
Um bez duha bio bi bez iskustva, a tijelo bez uma bez smjera, dok duh sve to povezuje u cjelinu.
– Fizikalizam
AI pregled
Fizikalizam je filozofski stav koji tvrdi da sve što postoji mora biti fizičke prirode i da se filozofski problemi moraju rješavati fizikalnim metodama i jezikom prirodne znanosti. To znači da je sve što postoji objašnjivo ili prepoznatljivo kroz načela suvremene fizike, a sve što se ne može objasniti fizikalno, zapravo ne postoji ili je nevažno.
Temeljna ideja: Fizikalizam smatra da je fizika temelj za razumijevanje svih aspekata stvarnosti.
Metodologija: U skladu s tim, smatra da su filozofska istraživanja koja se ne temelje na fizikalnim metodama uzaludna.
Srodni pokreti: Fizikalizam je povezan s neorealizmom i neopozitivizmom.
– Filozofski aterijalizam
Premnogi brkaju pojam materije sa pojmom tvari. To su dvije različite stvari, od kojih prva obuhvaća potonju (moja primjedba)
AI pregled
Filozofski materijalizam je stav da je materija temeljna zbiljnost svega što postoji, a mišljenje i svijest su samo proizvodi materije. Suprotstavljen je idealizmu, koji tvrdi da je duh ili ideja temelj stvarnosti. Materijalizam kao filozofski pravac tvrdi da se svi mentalni, duhovni i društveni fenomeni mogu objasniti materijalnim procesima.
Temeljni princip: Materija je osnova svekolike stvarnosti.
Podrijetlo svijesti: Mišljenje i svijest smatraju se proizvodima materije, a ne nečim što postoji neovisno o njoj.
Suprotnost: Glavna suprotnost materijalizmu je idealizam, koji zastupa stav da je svijet rezultat duhovnih principa ili ideja.
Vrste materijalizma: Postoje različiti tipovi, uključujući:
Kozmološki materijalizam: Sve u prirodi podvrgnuto je fizikalnom razvoju.
Psihološki materijalizam: Sva psihička zbivanja svode se na procese koji se odvijaju u mozgu.
Historijski materijalizam: Društvene odnose i povijesna zbivanja primarno određuju ekonomski uvjeti.
– Filozofski idealizam
AI pregled
Filozofski idealizam je pravac koji kao osnovu stvarnosti vidi ideje, misli ili svijest, za razliku od materijalizma koji kao temelj vidi materiju. To znači da idealizam smatra da su ideje primarnije od materijalnog svijeta, a može se manifestirati kroz različite oblike, poput subjektivnog, objektivnog ili apsolutnog idealizma.
Idealizam polazi od pretpostavke da je ideja ili duhovna supstanca primarna, te da materijalni svijet postoji kao rezultat ili projekcija tih ideja.
Materijalizam, koji je suprotan idealizmu, smatra da je materija primarna, a da su misao i svijest proizvod materijalnih procesa.
Različiti oblici idealizma naglašavaju različite aspekte:
Subjektivni idealizam: Stvarnost postoji samo kao rezultat naše percepcije ili uma.
Objektivni idealizam: Postoji neki objektivni, neovisni duhovni princip koji je osnova stvarnosti.
Apsolutni idealizam: Sve je dio jedinstvenog, apsolutnog duha ili uma.
Povijesni kontekst: Idealizam je bio temeljni princip u misli nekih filozofa kao što su Platon, a bio je prisutan u pokretima za napredak, kao što su renesansa i pokreti za građanska prava, jer idealisti često vjeruju u mogućnost boljeg svijeta i teže ostvarenju idealnih vrijednosti, piše Nova Akropola.