Dobro jutro, profesore

Ulazim u razred, užasno mi se spava, a kavu nisam stigao popiti. Sinoć sam do kasno čitao Majakovskog, njegovog “Čovjeka”, svjetlo je ostalo upaljeno dok se knjiga takva otvorena spustila niz krevet i zasjela na pod. U jutro sam po običaju pričekao ženu da se prva sredi u kupaonici pa sam nakon nje dobio tih 5 minuta, da operem zube, ispustim sve tekućine iz sebe, umijem lice. Djeca u razredu su bila klasično tiha, neki su se vraćali na svoja mjesta ispred moje pojave na vratima, a neki su se i dalje prešetavali po razredu. Mene kao da se to ništa ne tiče. Radim u školi 14 godina već. Zaposlio sam se odmah nakon završenog fakulteta, blizu Zagreba. Otac mi se iz Apatina doselio 70 – ih godina prošlog stoljeća, tu počeo raditi u teškoj industriji, majku je upoznao na jednom “službenom putu.” Ne znam još uvijek, sada nakon desetljeća i pol skoro, volim li posao nastavnika povijesti, historije. Ono što sigurno volim jest rutina, ne zamaram se i ne pitam se što je i kako je monotno. Profesor iz srednje škole Malković, koji je tada bio skoro u mirovini pokušao me odgovoriti od filozofskog fakulteta, samo se vidjela paučina u njegovim istrošenim očima, nije imao snage obrazlagati razloge. Nisam bio nervozan pred učenicima, opušten skoro, napravio sam kratak uvod i započeo sa satom.

Držao sam nastavu jasno, odriješito, bez zastajkivanja. Djeca su slušala što govorim, poneki bi ponešto zapisali, nisam ustrajao da moraju sve prepisati, da moraju biti aktivni ili nešto slično. Volio sam mir u učionici i to se već moglo shvatiti po jutru. I to su učenici odmah shvatili. Nakon što sam pola sata pričao, deklamirao, prepričavao što se mora, zasjeo sam u svoju profesorsku stolicu, neznatno bolju i udobniju od ovih učeničkih te uzeo nešto svoje raditi, pisati, čitati. Učenici su ostatak sata sjedili i rješavali radne bilježnice. Hvala onom tko je izmislio radne bilježnice, uvijek su me spašavale od te rupe od sata koju sam svojevoljno stvorio zadnjih 15 minuta. Ne osjećam ništa, razred i ja smo stopljeni, ali ništa ne doživljavam, u trenutku ne mogu razabrati pričaju li učenici ili rade, pišu radnu bilježnicu. Sjedim i pronalazim se kako zurim kroz prozor, promatram učenike jednog drugog razreda kako skupno idu na obližnje igralište koje se nalazi iza škole, a sve pod budnim okom nastavnika iz tjelesnog. Prilazi mi jedan učenik, pimjećujuće kako sam negdje drugdje, ili mi jednostavno prilazi bez razloga, nešto mi govori, ali ga ne slušam, ne zanima me što govori i što mi priča, ja sam svoju nastavu održao, sada pišite. Tu malo smetnju otklanjam. Jedan od učenika ponovno pokušava razbiti moje sjedenje na nastavničkoj stolici, ispituje skoro pa glasno ostale učenike jesu li riješili zadatak 4 na stranici 12.  Jedan učenik mu dobacuje odgovor: “Trojanski rat”, što je bio netočan odgovor. Govorim tom učeniku što se javio s odgovorom, da ako će već pomagati kolegi, da se bar potrudi to napraviti točno. Na moje iznenađenje ta opaska kod učenika izaziva smijeh. Taj smijeh učenika me razbudio. Sjedio sam danas na nastavničkoj stolici, donekle udobnijoj od ovih učeničkih, a smijeh me vratio 14 godina unazad, taj smijeh koji je obilježio prvi dan mog posla.

Isto se dogodilo danas, ne možda situacija, ali smijeh koji je nepostojeća supstanca u mojoj učionici, razbudio me kao alarm, dao mi je do znanja da je prošlo 14 godina. Pokušao sam se sjetiti jučerašnjeg dana, i onog dana prije, ali svi su izgledali previše slično. Nastavio sam gledati kroz prozor, pustiti učenike da rade svoje. Ja ću svoje čitati, pisati, što god već, bit ćemo u miru; bez smijeha. Najvažnije je da nitko ne ruši moj mir. “Tišina, tišina”, nejako sam vikao na učenike u želji da se smire.

za P.U.L.S.E: Divljak

Divljak – dreamin wild

Priče i poezija na portalu P.U.L.S.E

  Divljak, Društvo, Priče poezija putopisi