Bilo je proljeće ili ljeto. Tako toplo kao da je ljeto, tako sjetno kao dolazak svakog proljeća.

I bila je Močvara, ne ona u Louisijani nego ona zagrebačka uz nasip, tamo gdje se lijeno proteže i teče Sava, the rijeka.

Bio je i Niš tamo negdje u južnoj Srbiji, bili su ti neki Nišlije, zvali su se glavom i bradom Igralom.

Na njih me uputio jedan znalac muzike, čovjek koji je znao akorde pjesama ali ne i života. Nebitno.

Pjesme koje su mi odmah prirasle sa zadnjeg albuma zvanom Premalim stvarima bijahu Bolna žena i Dan u životu.

Čitala sam o njima. Spominjao se dah afričkog melosa, dah amerikane i dah tradicionalnog folka. Spominjao se i bluz. Nema što se nije spominjalo pa sam zaključila da su momci prilično eklektični.

I neka im.

Shvatila sam oni kroz priče o svakodnevlju seciraju život onako globalno. Mikrokozmičkim pristupom dohvaćaju esenciju, sto posto su to i htjeli, jer tko budimo realni to ne želi?

Sama imena njihovih pjesama mogu stati u finu rečenicu. Recimo:

“Sunce je obasjalo kafanče dok je kraljev dan u životu počinjao s bolnom ženom opsjednutom premalim stvarima i lešinarima. “

Sukus: Malo rockenrol vudua prožetog lijenom luisijanskom nezainteresiranošću daju nam uvid u beskrajni talenat niških dječaka koji očito vole poeziju ali i život. Mada ih taj život ponekad vodi čudnim putevima no sigurno na dobar muzički put. Uštimani, razigrani, sigurni pred šakom iste takve publike koja je malo nervozno a malo opušteno plesala baš kao i Sava the rijeka, u gradu koji ne živi uz nju, rijeku. Što drugo reći, stotinjak ljudi zadovljno je ispratilo Nišlije i otišlo kućama, tek se bude, početak proljeća je.

za P.U.L.S.E: Ivana Perić

  Igralo, Ivana Perić, Močvara, Muzika