Kintsugi – umetnost zlatnih spojeva. Što činimo kad nam se slomi nešto jako drago, neka lijepa uspomena? Pokušavamo li popraviti slomljeno ili to bacamo? Ili možda čuvamo slomljeno? Odustajemo li prebrzo, tražimo li odmah nešto novo ili ipak uložimo trud i ustrajemo dok predmet opet ne spojimo?
Japanska tradicija njeguje kintsugi, što doslovno znači “zlatni spojevi”, ili kintsukuroi, “zlatni popravak”, umjetnost popravljanja polomljene keramike spajanjem dijelova na mjestu loma pomoću laka pomiješana s nekim plemenitim metalom u prahu – zlatom, srebrom ili platinom.
Kako je nastao kintsugi?
Iako postoji više teorija o nastanku ovog umijeća blisko povezanog s japanskom čajnom ceremonijom, ipak se najčešće dovodi u vezu s japanskim šogunom koji je živio u XV. stoljeću u Kyotu.
Prema tom izvoru, šogun Ashikaga Yoshimasa je jednom polomio svoju omiljenu šalicu za čaj i poslao je u Kinu da je kineski obrtnici poprave. Danas bi bilo pretjerano slati djeliće slomljene šalice u drugu zemlju na popravak. No, da bismo bolje razumjeli duh tog vremena i ono što je Ashikagi i njegovim suvremenicima bilo važno, moramo prvo razumjeti zašto su čaj, a samim time i jedna polomljena šalica za čaj, imali toliki značaj.
Uz čaj se u Japanu već i u Ashikagino vrijeme vezala izuzetno važna tradicionalna ceremonija (chanoyu). Uključivala je posebne prostorije za pripremu i ispijanje čaja, obredna pravila koja su se morala poštovati da bi ceremonija bila uspješna, te poseban pribor, čajnik i šalice. Bio je to dragocjen trenutak mira, vrijeme posvećeno susretu sa samim sobom, ali i susretu s prijateljima. Pomna se pažnja pridavala svakom detalju pa se iz čajne ceremonije razvila i posebna estetika.
Nezadovoljan što mu se šalica iz Kine vratila s ružnim metalnim spojnicama, potražio je rješenje kod japanskih obrtnika i umjetnika. Znajući koliko šogun uživa u lijepim stvarima, a još više potaknuti njegovom upornošću da spasi šalicu, odlučili su isprobati nešto novo. Pukotine između komada keramike popunili su lakiranom smolom i zlatom u prahu, naglašavajući tako mjesto loma i pretvarajući ga u sastavni dio šalice koji joj daje dodatnu ljepotu i vrijednost.
Šogun Yoshimasa bio je istaknuta ličnost u povijesti Japana. Iako neuspješan u ratovanjima i vojnim akcijama, ostao je upamćen kao šogun izrazitog umjetničkog senzibiliteta. Spominje ga se kao središnju figuru u razvoju umjetničkog pravca Higashiyama, za koji se smatra da predstavlja temelj današnje japanske umjetnosti i koji je oblikovao karakteristični japanski pogled na ljepotu kao nešto otmjeno i suzdržano.
Ta je umjetnost pod snažnim utjecajem zen budizma njegovala čajnu ceremoniju (chado), izradu cvjetnih aranžmana (ikebana), klasičnu japansku plesnu dramu (no drama) i slikanje mastilom (sumi-e)
Kintsugi je ubrzo stekao velik broj poštovatelja pa bi imućni ljudi ponekad i namjerno razbijali vrijedne keramičke predmete da bi ih se moglo popraviti zlatnim nitima. Upravo je o tome ostala zabilježena jedna anegdota. Sen no Rikyu, majstor čajne ceremonije i zagovornik filozofije wabi-sabi koja slavi nesavršenosti, prisustvovao je večeri koju je u njegovu čast priredio imućan domaćin. Domaćin se hvalio skupom čajnom zdjelom iz Kine koja je plijenila pažnju svih prisutnih gostiju uživajući u komplimentima na račun svoga istančanog ukusa.
Sen no Rikyu je sve to vrijeme kroz prozor promatrao granu koja se njihala na vjetru i razgovarao s ostalim gostima, ne pridajući pažnju hvaljenoj zdjeli za čaj. Kada je Sen no Rikyu napustio gozbu, domaćin je, zbog njegove ravnodušnosti, u bijesu razbio čajnu posudu. Okupljeni gosti su sakupili slomljene fragmente predmeta te ih poslali na lijepljenje tehnikom kintsugi. Kad je sljedeći put Sen no Rikyu posjetio tog istog domaćina, vidio je staru zdjelu za čaj u novom ruhu i oduševio se njome.
Kintsugi filozofija
Kintsugi nije samo umjetnost ili samo tehnika popravljanja predmeta, već iza toga stoji živa filozofija. Kintsugi je izrastao iz osjećaja žaljenja koji nastaje kada se izgubi nešto što nam je drago i do čega nam je stalo, te iz potrebe da se prihvati promjena s kojom smo suočeni (mushin).
Zato su i spojevi polomljene keramike oslikani motivima prirode – rijeke, potoci – koji nas trebaju podsjetiti da je promjena uvijek prisutna i jedina sigurna, kao što je govorio i Heraklit. Ako se čitavi, naoko stameni planinski lanci transformiraju pod utjecajem vremena, što preostaje nama ljudima osim da se hrabro i svjesno suočimo s promjenama koje vrijeme neizbježno donosi.
Japanska estetika cijeni znakove korištenja i dotrajalosti uslijed upotrebe predmeta. Predmeti postaju profinjeniji zahvaljujući svojoj trošnosti. Pukotine i popravci se smatraju jednostavnim i logičnim slijedom događaja u životu predmeta.
Tehnika kintsugi na djelu
Kada su pronađeni svi razbijeni ili otkrhnuti dijelovi, onda se mjesto loma spaja upotrebom laka ili smole s primjesama praha nekog plemenitog metala. Ta smjesa funkcionira kao ljepilo koje popunjava linijske pukotine. Ako se pak ne mogu pronaći svi odlomljeni dijelovi keramike, onda se onaj komadić koji nedostaje u potpunosti izlijeva od ove smjese, te ona više nema samo funkciju ljepila već i gradivnog materijala predmeta kojem se pokušava vratiti život.
Međutim, koliko god to na prvi pogled djelovalo jednostavno, kod pravih kintsugi majstora popravak većih i finijih komada keramike može potrajati i do mjesec dana, jer tehnika zahtijeva preciznost u postupku i strpljenje za vrijeme sušenja spojeva.
Ne samo da se ne pokušava sakriti šteta, već je popravak doslovno osvijetljen, svojevrsni fizički izraz duha mushina. Mushin se često doslovno prevodi kao “bez uma”, ali nosi konotacije potpuno postojećeg u trenutku, nevezanosti, smirenosti usred promjenjivih uvjeta (…)
Promjene u postojanju tijekom vremena, kojima su podložni svi ljudi, ne bi mogle biti jasnije nego u napuknuću, okrhnuću i lomu kojima je podložno i keramičko posuđe. Christy Bartlett, Flickwerk: The Aesthetics of Mended Japanese Ceramics.
Svakoga od nas kroz život nešto udara i lomi. Što činimo sa slomljenim unutar sebe, s napuklim odnosima i vezama? Potrebno je slomljeno prihvatiti kao prilike koje nam nezaustavljivo dolaze sve dok ne izrazimo neku novu kvalitetu sakrivenu u temeljima svog bića.
Filozofija kintsugija nas podsjeća da tragovi bitaka i prolaska vremena ne umanjuju entuzijazam, već ga naprotiv rasplamsavaju ako svoje slabosti pretvorimo u zlatni prah iskustva. Možda zato bore na nečijem licu tako dobro pristaju uz sjaj u očima.
Autor: Anđela Marković
Izvor: Nova Akropola
Tekstovi sa Nove Akropole objavljeni na portalu P.U.L.S.E
Kintsugi – umetnost zlatnih spojeva napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →