Marksova krtica – Noam Čomski

U američkoj se politici posljednjih mjeseci krize ljepe jedna na drugu, od pandemije i protesta protiv rasnih nepravdi do ustanka na Capitolu 6. siječnja. Kakva je budućnost progresivnih politika pod novom Bidenovom administracijom? U ovoj redigiranoj verziji razgovora između Noama Chomskog i voditelja emisije Alternative Radio, Davida Barsamiana Chomsky govori o klimi, rasi, imigraciji i revoluciji. Razgovor je snimljen 15. ožujka 2021. u Oro Valley u Arizoni.

Izašla vam je nova knjiga, Consequences of Capitalism: Manufacturing Discontent and Resistance / Posljedice kapitalizma: proizvodnja nezadovoljstva i otpora, koju ste napisali zajedno s Mary Waterstone, kolegicom sa University of Arizona. Knjiga se temelji na vašem zajedničkom ciklusu predavanja „Što je politika?“ Recite nam nešto o tome.

Knjiga je zapravo prošireni zapis predavanja koja smo održali kroz posljednjih pet godina, za studente i za javnost. Predavanja su podijeljena u serije. Počinjemo s pitanjima o načinu na koji nešto saznajemo i počinjemo vjerovati. Kako se nameće gramscijevski hegemonski zdrav razum? Kako se, da posudim frazu Waltera Lippmanna, proizvodi pristanak? Nakon toga se bavimo određenim problemima, počevši od onih primarne važnosti za preživljavanje – militarizam i nuklearni rat, ekološka devastacija – a zatim prelazimo na različita domaća pitanja: od otpora do društvenih pokreta, što oni mogu postići, što se s druge strane radi kako bi ih se obuzdalo. Svaki tjedan dovodimo predavače koji su pripadnici nekih aktivističkih pokreta da nam opišu što rade, s kakvim se problemima suočavaju, kakve mogućnosti postoje. I ta predavanja svake godine revidiramo, činimo suvremenima. Vrlo živahno iskustvo.

U predgovoru za knjigu pišete: „Hoće li naša vrsta preživjeti? Hoće li organizirani ljudski život preživjeti? Ta pitanja ne možemo izbjeći. Ovo nitko neće moći prosjediti na klupi.“

Sviđalo vam se to ili ne, to je činjenica. O ovoj generaciji ovisi hoće li ljudsko društvo u bilo kakvom organiziranom obliku nastaviti postojati, ili ćemo preći točku bez povratka, i otkotrljati se u totalnu katastrofu. Isto je s pitanjem prijetnje nuklearnog oružja: jednostavno nema alternative, odluka se mora donijeti sada. Ima i drugih problema. Ova će se pandemija nekako obuzdati, po ogromnu i neopravdivu cijenu ljudskih života, ali dolaze druge. I mogle bi biti još ozbiljnije ukoliko na poduzmemo ozbiljne korake kako bismo se za njih pripremili, i u smislu znanstvenog rada i u smislu socijalne pozadine. Onda su tu problemi s preživljavanjem vrsta, ne samo ljudske vrste. Žurimo ususret uništavanju nevjerojatnih razmjera, kakvo se na Zemlji nije dogodilo u posljednjih 65 milijuna godina – mislim na ono koje zovemo 5. izumiranjem – a danas se izumiranje događa mnogo brže nego tada. Danas smo usred 6. izumiranja.

Jedna od tema o kojima raspravljate u knjizi jest veza između Davida Humea, prosvjetiteljskog filozofa iz 18. stoljeća, i Antonija Gramscija, poznatog marxističkog mislioca 20. stoljeća. Kako su povezani?

Hume je bio veliki filozof. Napisao je važan esej “Of the First Principles of Government” (1741), jedan od klasičnih tekstova onoga što danas zovemo političkom filozofijom ili političkom znanošću. Svoju studiju otvara pitanjem. Iznenađuje ga, kaže, lakoća s kojom se ljudi daju podrediti sistemima moći. To je misterij jer, zapravo, ljudi imaju moć. Zašto se pokoravaju gospodarima? Odgovor, kaže Hume, mora biti pristanak: gospodari uspješno, kako to danas kažemo, proizvode pristanak. Oni ljude drže pod kontrolom tako što su ih uvjerili da se moraju podrediti sistemima moći. I Hume kaže da se to čudo događa u svim društvima, bez obzira koliko ona bila brutalna ili slobodna.

Hume je pisao u osvit prve demokratske revolucije, Engleske revolucije, koja je dovela do onoga što zovemo britanskim ustavom, u osnovi, odredbe da će kralj biti podređen parlamentu. Parlament je u tom trenu, manje više, značio trgovce i manufakturiste. O posljedicama revolucije pisao je Humeov bliski prijatelj, Adam Smith. U svojoj je poznatoj knjizi, Bogatstvo naroda (1776), Smith istakao da su, sada suvereni, „trgovci i manufakturisti pravi gospodari čovječanstva“. Oni su koristili svoju moć kako bi kontrolirali vladu i osigurali dobro zbrinjavanje vlastitih interesa, bez obzira na teške posljedice koje je to imalo za engleski narod – i za, još gore, one koji su trpili pod „divljačkim nepravdama Europljana“, pri čemu je Smith, prvenstveno, mislio na britansku vladavinu u Indiji.

Godinu prije nego je Smith izdao Bogatstvo naroda, izbila je Američka revolucija. Otprilike desetljeće kasnije napisan je američki ustav, baš kao i za prvog demokratskog ustanka. U slučaju Engleske, sukob je predstavljen kao sukob između kralja i parlamenta, i rezultat je bio, kako sam rekao, da se kralja podredilo parlamentu, sve moćnijoj klasi trgovaca i manufakturista.

Ali to nije cijela priča. U Engleskoj je u igri bio i narod, koji nije htio biti podređen ni kralju ni parlamentu. Bio je to živahan period pamfletiranja. Putujući su radnici i propovjednici dospjeli do velikog dijela engleske javnosti. U svojim su pamfletima i govorima pozivali na vladavinu sunarodnjaka, koji poznaju narodne potrebe, a protivili su se vladavini vitezova i gospode kojima je jedini cilj bio ugnjetavanje naroda. Zahtijevali su univerzalno zdravstvo, univerzalno obrazovanje, i mnoge druge stvari. U konačnici su, ipak, poraženi. I Hume i Smith pisali su o pobjedi trgovaca i manufakturista u Britaniji, ne samo nad kraljem, nego i nad narodom.

Ovaj se scenarij ponovio u slučaju američkog ustava, kao što to dokumentira Michael Klarman, u svojoj knjizi The Framers’ Coup (2016). Narod je htio demokraciju. Farmeri – bogataši, njih gotovo polovica robovlasnici – baš kao i oni ljudi najveće kvalitete, kako su sami sebe nazivali tokom prve demokratske revolucije, htjeli su se zaštititi pred prijetnjom demokracije. Nije trebalo dugo da James Madison shvati ono što je Smith već ranije shvatio. Madison je 1791. napisao pismo svom prijatelju, Thomasu Jeffersonu, u kojem je prosvjedovao protiv kolapsa demokratskog sistema koji je Madison mislio da su uspostavili: ne previše demokracije, ali barem nešto. Trgovci dionicama – u naše vrijeme to znači financijske institucije – imaju toliku moć, negodovao je Madison, da su postali „i alat i tiranin“ vlade. Rade za vladu, ali ujedno i kontroliraju vladu, gurajući vlastite interese. Mnogi od tih problema postoje i danas. Gramscijevska verzija daje prikaz istih principa u modernim terminima. I javljaju se mnoga korespondirajuća pitanja. Tako da postoji ta veza.

Pričajmo o ulozi intelektualaca – onih, gramscijevim terminima, organskih i onih tradicionalnih. Potonje se nekad potcjenjuje kao stenografe moći. Postoji ideja odgovornih intelektualaca. Gramsci ih je nazivao stručnjacima za legitimaciju. A onda, naravno, tu je i Kissingerov dodatak širećoj definiciji.

Ideja odgovornih intelektualaca dolazi od glavnih liberalnih teoretičara moderne demokracije, ljudi kao što su Walter Lippman (kojeg nekad zovu ocem modernog novinarstva), Harold Lasswell (jedan od pionira moderne političke znanosti), Edward Bernays (jedan od osnivača industrije odnosa s javnošću), Niebuhr (smatran teologom liberalnog establišmenta, vrlo cijenjen). Svi su oni pisali o tome kako bi demokracija trebala funkcionirati. Rekli su da odgovorni ljudi, educirani intelektualci, moraju zadržati moć. Narod je, rekli su, glup i neobrazovan; ljude se ne može pustiti da sami upravljaju vlastitim životima. Mora ih se kontrolirati putem, kako to naziva Niebuhr, nužne iluzije i emocionalno potentnih hipersimplifikacija.

Narod ima svoje mjesto, rekao je Lippman. On je gledatelj, ne sudionik, ali ima svoju ulogu. Narod bi se trebao pojaviti svake četiri godine, staviti križić na papir kako bi izabrao ovog ili onog odgovornog čovjek koji će narodom vladati, a onda se narod ima vratiti svojem poslu i ne smetati nam. Odgovorni ljudi trebaju biti oslobođeni „topota i rike podivljalog krda“. Ne treba nas, kako je to rekao Lippmann, obuzeti demokratski dogmatizam, uvjerenje da ljudi mogu preuzeti kontrolu, da mogu sami raditi u vlastitom interesu. Sjetit ćete se da se u Kennedyjevo vrijeme od nas očekivalo da se pokorimo tehnokratskim i upravljačkim elitama. Najbolji i najpametniji, nazvao ih je David Halberstam.

A onda su tu bili zlikovci: intelektualci usmjereni na vrijednosti, ljudi angažirani oko prava i pravednosti. To su bili oni koje je McGeorge Bundy, Kennedyjev i Johnsonov državni savjetnik za sigurnost te nekadašnji dekan Harvarda, nazvao „divljacima u stanju spremnosti“. Bundy je ovo izjavio 1967. dok je korio ljude što su se drznuli propitivati ne samo taktike elite, nego i njene motive i planove. Bundy je smatrao da ih se trebamo riješiti, ljudi koji su marširali ulicama i intelektualaca usmjerenih na vrijednosti koji su ih podjarivali.

Ovo razlikovanje seže unatrag kroz čitavu povijest. Termin intelektualac u modernom smislu zapravo je nastao krajem 19. stoljeća, u Francuskoj, za vrijeme Dreyfus afere, kada su Émile Zola i drugi pisci kritizirali nadasve nepravedno postupanje s Alfredom Dreyfusom, koji je bio osuđen na temelju izmišljenih optužbi. Pisci su kritizirali vojsku i državu. Te su kritičare onda snažno osudili besmrtnici iz Francuske akademije, jer su se usudili kritizirati ove velike institucije. Kritičari su bili divljaci u stanju spremnosti. Zola je pred napadima morao pobjeći iz Francuske, a ostali su završili u zatvoru. To je historija. Ako si divljak u stanju spremnosti, i usudiš se otkazati poslušnost moćnima, vjerojatno ćeš, na ovaj ili onaj način, trpiti posljedice.

Znači, postoje divljaci u stanju spremnosti i postoje stenografi moći. Kissinger, majstor ovog potonjeg, sam je to jako dobro rekao. Uloga je upravljačkog intelektualca, naime, artikulirati mišljenje onih koji imaju moć, razraditi i definirati njihov konsenzus. Ako se oni nisu baš najbolje izrazili, mi ćemo to učiniti za njih. I tako postaneš cijenjen, odgovoran intelektualac.

Pređimo s knjige na vijesti. Rover Perseverance trenutno nam šalje fotografije s Crvenog planeta. Davno ste pričali o novinarki s Marsa. Kako bi ona pisala o pandemiji i uvođenju cjepiva?

Značajan se broj ljudi u SAD odbija cijepiti. To su mahom republikanci, i navode mnoge argumente: nepovjerenje prema vladi, nepovjerenje prema znanosti. Ali ovaj fenomen nije ograničen na SAD. U Francuskoj se, na primjer, samo 40 posto stanovnika namjerava cjepiti. Sve je više dokaza koliko je cjepljenje važno, ako želimo ovu pošast dovesti pod kontrolu, ali strah i antipatija spram vlade, znanosti i autoriteta dosegli su takve razmjere da su ljudi spremni na vrlo opasne poteze, kako bi izbjegli učiniti ono što se mora učiniti.

Usporedite to s drugim zemljama. Australija je bolest brzo dovela pod kontrolu. Jedan od glavnih razloga je da Australija ima vrlo efikasan zdravstveni sustav, kojem ljudi vjeruju. Spremni su preuzeti kolektivnu odgovornost jedni za druge. Pristali su na stroge lockdowne, koji su bili uspješni, i manje više zauzdali bolest. Isto se dogodilo na Novom Zelandu, Tajvanu, u Sjevernoj Koreji i drugim zemljama. Ali postoje zemlje u kojima je nezadovoljstvo i nepovjerenje toliko jako da ogroman broj ljudi naprosto nije spreman uključiti se u kolektivni napor da se bolest obuzda i suzbije.

Jeste li se vi cijepili?

Prekjučer sam primio drugu dozu. Malo me boli ruka.

Nezadovoljstvo je 6. siječnja krenulo u dramatičnom smjeru, mislim na napad na Capitol. Kako vi gledate na ono što se tamo dogodilo.

Prije svega, to je bio eksplicitan pokušaj puča. Pokušali su svrgnuti izabranu vladu: to je puč. Što se tiče onih koji su sudjelovali, posebno je upečatljivo, pogledajte fotografije, da tu skoro pa nije bilo mladih ljudi. To je svakako neobično; političke prosvjede i demonstracije obično čine mladi. Ovdje se radilo o sredovječnim i starijim ljudima, i svi su bili entuzijastični Trumpovi pristaše. On ih je nahuškavao.

Svi oni, čini se, vjeruju da su izbori ukradeni, da će im zle sile ukrasti zemlju. Sjetite se, gotovo polovica republikanskih glasača vjeruje da je Trump poslan od samog Boga kako bi zemlju spasio od zlikovaca, od demokratskih pedofila, manjina i ostalih koji ugrožavaju i uništavaju tradicionalan kršćanski način života. Na Capitolu smo vidjeli pripadnike nasilnih postrojbi, kao što su Proud Boys. Bilo je to sve skupa dosta nasilno. Pet je ljudi poginulo; a moglo je biti i puno gore. Bio je to očajnički potez očajnih ljudi. Ne smijemo ignorirati tu činjenicu. I veliki je dio zemlje na njihovoj strani.

Zanimljivo je pogledati što se nakon 6. siječnja dogodilo u Republikanskoj stranci. Ljudi koji u osnovi vladaju zemljom, Smithovi gospodari čovječanstva, donatorska klasa koja financira stranku, oni su do sad tolerirali Trumpa; nije da im se sviđao. On je kompromitirao njihovu ideju samih sebe kao produhovljenih benevolentnih ljudi, njihovu poruku „možete nam vjerovati“. Njima se ne sviđa Trumpova vulgarnost, njegove nepodopštine, ali tolerirali su ga jer je bio dobar za njihove džepove. Njegov cijeli legislativni program bio je dizajniran tako da puni novčanike superbogatih, koristi korporacijama, i eliminira regulative koje štite narod ali ometaju profit. Sve dok je to radio, bili su spremni tolerirati ga. Ali 6. siječnja bio je previše. I gotovo instantno, glavni centri ekonomske moći – Gospodarska komora, Business Roundtable, direktori velikih korporacija – spremno su se pokrenuli i Trumpu jasno rekli, sad je dosta, gubi se.

Pa, Trump je sjeo na avion i odletio u Mar-a-Lago. Mitch McConnell, najvažnija figura u Republikanskoj stranci, čuo je glas donatora i počeo oštro kritizirati Trumpa; McConnell i drugi senatori pohrlili su prema izlazu. Ali nisu otišli predaleko: suočeni su s podivljalim masama koje je Trump mobilizirao. Republikanska stranka je, dakle, zaglavila. Hoće li poslušati glas donatorske klase i ponovno uspostaviti pristojniju verziju trumpizma? Ili će se prepustiti silama koje Trump i dalje drži u džepu?

McConnell i Trump se ne podnose, ali imaju zajednički interes: osigurati da je zemljom nemoguće vladati, da Bidenova administracija ništa ne uspije postići. Nije tajna, McConnell je to jasno i eksplicitno objavio još na početku Obaminog mandata. A tada McConnell nije imao Kongres. Rekao je da je njihov zadatak spriječiti Obamu da išta postigne. Pa je srezao poticaje koji su bili potrebni i na druge načine ometao napor da se vlada zemljom i da se riješe neki njeni problemi. Svakako je za očekivati da će isto postupiti i ovaj put.

Trump želi istu stvar s drugim ciljem. On i McConnell ujedinjeni su u naporu da se vladu učini neefikasnom, da narod što je više moguće pati, s očekivanjem da će za propast biti okrivljeni demokrati, i republikancima će biti omogućen trijumfalan povratak 2022. i 2024. O tome se radilo u prijedlogu zakona za pomoć oporavku od posljedica pandemije koji je upravo proveden. Republikanci su trenutno pomalo nalik na staru Komunističku partiju. Oni slijede princip koji je Lenjin nazvao demokratskim centralizmom. Stranka ima politiku. Ta se politika sprovodi odozgo, i svi ju jednoglasno moraju prihvatiti. Ne tolerira se nikakva devijacija. Prema tome, iako neki republikanski senatori možda i podržavaju neke aspekte prijedloga paketa pomoći, pa čak i ako znaju da ih njihovi glasači podržavaju, svejedno moraju glasati protiv njega. U toj se situaciji trenutno nalazimo.

Moram reći da su Bidenovi postupci do sada za mene prilično ugodno iznenađenje. Bolje je nego što sam očekivao. Bidena na ljevici dosta oštro kritiziraju zbog nedostataka i propusta u pitanjima domaće politike. Mislim da su te kritike točne ali pomalo nepravedne. Mogućnosti su ti ograničene kad će polovica Senata, bez obzirao što ti rekao, biti 100 posto protiv tvojih prijedloga. A još će i neki demokrati biti na njihovoj strani, pa ne možeš mnogo toga uraditi. Vanjska politika je druga stvar.

Biste li podržali ukidanje filibustera (mogućnost neograničene debate), instituta koji je Obama nazvao Jim Crow reliktom?

Prije svega, sumnjam da ga se može ukinuti. To je, dakle, retorička rasprava; bi li to bilo poželjno, to je drugo pitanje. Filibuster se koristio u razne, vrlo destruktivne svrhe. Ali, u prošlosti, poslužio je i da se spriječe neki rasistički zakoni. Dublje je pitanje zašto imamo dvije političke stranke, obje ovisne o istoj, malenoj klasi bogatstva i moći, u osnovi, donatorskoj klasi. Jedna od tih stranaka postala je toliko ekstremna da je naprosto napustila parlamentarnu politiku. Sada se očajnički bori da opstane kao manjinska stranka. Mnoge od bitaka koje se trenutno vode ne odnose se toliko na paket pomoći, koliko na druge zakone koji trebaju biti provedeni u Kongresu.

H.R.1, prvi zakon koji je proveden u demokratskom Kongresu, iznimno je značajan. Taj zakon, u osnovi, učvršćuje glasačka prava: to je od kritične važnosti. U tijeku je snažan republikanski napad na glasačka prava. Postoje doslovno stotine legislativnih prijedloga diljem zemlje, u državama gdje republikanci kontroliraju zakonodavstvo, kojima bi se manjine i siromašne spriječilo da uopće glasaju, a s ciljem da republikanci zadrže moć. Republikanci su manjinska stranka; oni na izborima gotovo uvijek izgube, ali drže se na vlasti drugim sredstvima. I to je od sve veće važnosti. Ishod ove bitke imati će značajne posljedice za budućnost.

Republikanci su, što se tiče izbora, u strukturalnoj prednosti, jer su demokratski birači uglavnom koncentrirani u gradovima. To znači da se u našem parlamentarnom sistemu velik broj glasova naprosto gubi. Ako je 80 posto glasova za jednog kandidata dano na jednom mjestu, 30 posto od tih glasova u biti je izbrisano. Nasuprot tome, republikanski su glasovi rasijani po ruralnim okruzima i u malim državama čiji udio u ukupnom broju elektorskih glasova nadilazi stvaran broj njihovih glasača. Sve ovo republikancima daje strukturalnu prednost: mogu pobijediti na izborima makar osvojili 4 ili 5 posto manje glasova. Trenutno su se namjerili učvrstiti tu strukturalnu prednost kako bi mogli zadržati moć, čak ako u budućnosti osvoje i još manje glasova.

To je u skladu s McConnellovim glavnim projektom otkad je na vlasti: pokušati sudstvo, na svakoj razini, natrpati mladim odvjetnicima s ekstremne desnice. Oni će kroz cijelu jednu generaciju biti u poziciji da opstruiraju provedbu progresivnih zakona, bez obzira na to što će narod u nadolazećim godinama možda htjeti. Svi su ovi napori dio našeg vrlo regresivnog političkog sistema, koji bi, čak i u najboljim okolnostima, doveo do ustavne krize. Ona je ugrađena u sam sistem: ne možete funkcionirati kao demokracija pod tako radikalno anti-demokratskim odredbama koje se nalaze u Ustavu. Najekstremniji je, naravno, slučaj Senata, koji svakoj državi daje dva glasa. To znači da Wyoming, sa svojih oko 600.000 stanovnika, ima jednaki udio kao i California, sa oko 40 milijuna. A onda je tu i elektorski koledž.

Ovi, i još mnogi drugi, duboki problemi našeg cjelokupnog konstitucionalnog sistema ne mogu se riješiti amandmanom: male države to neće dopustiti. To su problemi s kojima smo suočeni povrh onih zaista egzistencijalnih problema. Ali ako se ne latimo rješavanja nadolazeće ekološke katastrofe, rastuće prijetnje nuklearnog rata, ozbiljne prijetnje budućih pandemija, sve drugo postat će nevažno.

Zaista, u posljednjih osam predsjedničkih izbora republikanci su samo jednom osvojili veći broj glasova birača. Ali da se vratimo na 6. siječnja, koliko je moćna patka da su izbori ukradeni? Pomišljam na Njemačku nakon Prvog svjetskog rata: nož-u-leđa teoriju koju su nacisti tako efikasno iskoristili. Mi smo dobili rat, rekli su, ali su nas komunisti, socijalisti i Židovi sabotirali i izdali. Hoće li se i danas odigrati nešto u tom stilu?

Ne znam za Trumpa, ali njegovi strastveni pristaše to očito vjeruju. Vjeruju da su izbori ukradeni, da im netko oduzima njihovu zemlju, oduzima im njihove tradicionalne kršćanske, bijele zajednice. I imaju donekle razloga to vjerovati. Prođite kroz neki američki ruralni grad i vidjet ćete kuće na prodaju, napuštene dućane, praznu glavnu ulicu, zatvorenu banku. Možda još ima neka crkva, ali nekadašnje industrije više nisu tu, mladi ljudi odlaze. To više nije bijela kršćanska zajednica, u kojoj su oni drugi znali svoje mjesto.

Ovo je stvarno. I odatle spremnost da se povjeruje u priče kao što su pokradeni izbori, iako su, zapravo, republikanci ti koji su mnogo više pročišćavali glasove, spriječavali glasanje, otežavali glasanje Afroamerikancima. Ali ljudi i dalje snažno vjeruju u njihovu priču. Tako da ne mislim da bismo trebali pričati o licemjerstvu. Radi se o nečem mnogo opasnijem. To je suludo uvjerenje, utemeljeno na elementima stvarnosti. I kao takvo, ono je vrlo opasno, ali ujedno daje i nadu, jer se možete pozabaviti elementima stvarnosti i pustiti da se ostatak uvjerenja uruši, jednom kad promijenite činjenice na kojima se temelji. Istina je da je ruralna Amerika uništena neoliberalnom globalizacijom. To je činjenica.

To se ne mora događati. Te činjenice možemo prevladati. A s njima, otići će i sistem vjerovanja. Neće otići sva uvjerenja, neće otići ona koja se temelje na bijelačkoj nadmoći, na tradicionalnom kršćanstvu i kršćanskom nacionalizmu. Ta su duboko ukorijenjena. To su duboki kulturni problemi. Nećemo se moći na brzinu riješiti činjenice da gotovo polovica populacije vjeruje da će se Drugi dolazak dogoditi za njihovih života. To nećete riješiti rješavanjem ekonomskih problema. Ali ako riješimo stvari koje su unutar naših mogućnosti, kao što su kolaps ekonomske baze u ruralnim zajednicama, propast siromašnih farmera, preuzimanje od strane agribiznisa, možemo ostvariti napredak, i potkopati temelje vrlo opasnog sistema vjerovanja. Nema drugog načina. I sve što možete je nadati se da će uspjeti.

U međuvremenu, klimatska kriza juri u svom smjeru. Početkom veljače, otapanje himalajskih glečera uzrokovalo je poplave i proboje brana što je dovelo do smrti i uništavanja nizvodno, u indijskoj državi Uttarakhand. Samo nekoliko tjedana kasnije ogroman se ledenjak odlomio od ledenog masiva Brunt na Antarktici. Površine 1.200 kvadratnih km, ledenjak je 62 posto veći od New York Cityja. Suočeni s ovim klimatskim kaosom, što nam je činiti?

Možemo opisati te probleme. Bilo tko tko čita znanstvene časopise zna da se redovito identificiraju još veći problemi koji dolaze. I oni će doći, htjeli mi to ili ne. Uzrokuje ih količina ugljikovodika koja se već nalazi u atmosferi. Broj čestica po milijunu uporno raste i dolazi u zonu velike opasnosti, a taj će se rast nastaviti naprosto zbog štete koju smo već napravili. Pitanje koje možemo postaviti jest, možemo li olakšati posljedice i prevladati probleme? Odgovor je da.

Prije nekoliko mjeseci Bob Pollin i ja objavili smo novu knjigu, Climate Crisis and the Global Green New Deal / Klimatska kriza i globalni new deal. Knjiga se uglavnom temelji na Pollinovom iscrpnom i izvrsnom istraživanju načina suočavanja s klimatskom katastrofom. U knjizi skiciramo izvedive mjere koje bi učinkovito ublažile krizu, s izračunima koji ugrubo pokazuju da bi 2 do 3 posto BDP bilo dovoljno da se kriza stavi pod kontrolu, te da se polože temelji za nešto što bi moglo biti mnogo bolja budućnost. Ne radi se o gubitku: govorimo o boljem svijetu za sve nas. Manje zagađenja, bolji poslovi, bolje mogućnosti, bolji lifestyle – sve je to moguće uz postotak BDP daleko manji od onog koji smo potrošili na Drugi svjetski rat.

Naravno, poteže se argument da je Drugi svjetski rat bio rat za preživljavanje. Ovo je mnogo veći rat. SAD bi preživjele i da se svijet podijelio na dio pod njemačkom i dio pod američkom kontrolom, kao što su američki političari, u ranim danima rata, zapravo i planirali. Bio bi to vrlo ružan svijet, ali preživio bi. Ako se ne suočimo s ovim neprijateljem, neće biti preživljavanja.

E sad, da je Trump imao još jedan mandat, moglo se dogoditi da dosegnemo kritične točke bez povratka, ili da im se opasno približimo. Njegovi glavni programi bili su što brže uništavanje okoliša, maksimalizacija upotrebe fosilnih goriva, i eliminacija regulatornog aparata koji iste donekle kontrolira, s ciljem da se povećaju kratkoročni profiti sektora industrije – fosilnih goriva i drugih. To je najmaliciozniji program u ljudskoj povijesti. O njemu se gotovo i ne priča; Trumpa se kritizira iz drugih razloga. Ali sve drugo što je napravio, blijedi u usporedbi s ovim. Još četiri godine toga i mogli smo se naći vrlo blizu kraja.

Na sreću, te smo budućnosti za sad pošteđeni, iako bi se mogla vratiti za dvije, odnosno četiri godine. McConnell-Trump program mogao bi uspjeti, a u tom slučaju bismo se našli u očajnoj situaciji. Ako se ovakva politika ponovi, jedva da možemo predvidjeti ishod. Sad imamo vremena nešto poduzeti. Ali mislim da ćemo se naći u pravoj borbi oko toga hoće li Bidenov program ne samo uspjeti opstati nego hoće li se moći provesti. A ako mislimo preživjeti, mora se provesti. To je nada.

Isto je i s drugim pitanjima. Uzmite paket pomoći, u kojem se nalaze mnoge dobre stvari, za smanjenje dječjeg siromaštva, podizanje prihoda siromašnih, i tako dalje. Ali to su privremene mjere. Ako se ne prošire, neće mnogo značiti. Tako da će se dogoditi bitka za to proširenje, i razvoj mjera dalje od onoga što trenutno pružaju.

To su velike bitke koje dolaze. Republikanci će, izgleda, jednostavno blokirati sve što se stavi pred njih. Teško da će se u skoroj budućnosti ikoga od njih moći odvratiti od te namjere, da onemoguće upravljanje zemljom i da se, nekako, vrate na vlast, možda putem opoziva glasačkih prava i drugim mjerama. To se čini kao nezaustavljiva sila. Ali mnogo se toga može napraviti među demokratima, i mora se napraviti. Svi se sjećamo kad je Obama pobijedio na izborima; pobijedio je uz ogromnu pomoć vojske mladih volontera koji su u tu pobjedu uložili jako mnogo truda. A čim se našao u Bijeloj kući, Obama im je manje više rekao nek idu kući. Hvala vam. Zbogom. Sve je pod kontrolom; vi ste gotovi. Nažalost, otišli su kući. To je značilo da on može iznevjeriti svoja obećanja, što je i učinio, i unutar dvije godine izgubio je Kongres.

Ako i ovaj put ponovite istu grešku, dogodit će se isto. Što god mislili o Bidenu, on će biti pod ogromnim pritiskom od strane konzervativnog sektora Demokratske stranke i clintonovskog neoliberalnog Wall Streetu-orijentiranog sektora. Oni će se oduprijeti progresivnim programima, što će biti loše za SAD, ali za klimu će biti katastrofalno.

Kroz krizu protekle godine, sve su važniji postali napori unutar zajednica, međusobno pomaganje, i solidarnost – banke i smočnice hrane, odjeće, zadruge. Što mogu zadruge? Kao uspješan model često se navodi Mondragon, u Baskiji.

Bio je to dosta zanimljiv fenomen koji se pojavio spontano na mnogo mjesta, okupljanje ljudi u zajednici, kako bi si međusobno pomogli. Ako negdje imamo stariju osobu koja ne može van, donesimo joj hranu. Ako je nestašica vode, donesimo ljudima vodu. Bilo je zaista nevjerojatnih primjera.

Jedan od takvih jest ono što se dogodilo u ekstremno siromašnim dijelovima Rio de Janeira, u favelama, koje su područja bijednih gomila užasnih baraka, a kojima zapravo upravljaju bande. Ljudi nemaju vode. Ne mogu se distancirati. Nemaju zdravstveno osiguranje. Ali organizirali su se, organizirale su ih upravo bande, koje su pokušale pomoći ljudima da prežive ove nemoguće uvjete. A isto se dogodilo i u siromašnim područjima drugdje.

Ovakva se prirodna spremnost na međusobno pomaganje i solidarnost pokazala na razne načine. Već su se i prije pandemije počele razvijati industrije u vlasništvu radnika, kooperative, kolektivi i lokalizam u agrikulturi. Ima mnogo takvih napora, da se pokušaju ublažiti ekstremno teške posljedice neoliberalne globalizacijske politike, koja je nanijela šokantnu štetu stanovništvu gotovo svugdje u svijetu. Ali ima pokušaja borbe protiv tih posljedica. U Rust belt području u SAD, odakle su njujorški i čikaški bankari odlučili iseliti industriju čelika i preseliti ju u Kinu, radnička klasa nije naprosto odustala. Pokušali su sami otkupiti tvornice. No vlasnici na to nisu htjeli pristati. Htjeli su veći profit, a i ne sviđa im se ideja industrije u vlasništvu radnika; to je opasno. Umjesto toga dogodila se proliferacija drugih biznisa u vlasništvu radnika, u rastućoj ekonomiji usluga, zdravstva, obrazovanja, i u drugim područjima.

O tome je mnogo pisao Gar Alperovitz, a s The Next System Project i pokrenuo mnogo takvih inicijativa. Mnogo se toga događa. Ima pokušaja, ne znam koliko će biti uspješni, od strane nekih sindikata, poput sindikata radnika u industriji čelika, da se povežu s nekim vrlo uspješnim konglomeratima u vlasništvu radnika, uglavnom u Baskiji, u Mondragonu, kako bi se nešto slično stvorilo ovdje. Svi bi ti napori mogli biti od velike važnosti, ne tek sami po sebi, već kao putokaz prema većoj kolektivnoj odgovornosti, više participatornoj demokratskoj aktivnosti, prema kojima bismo morali krenuti, ako želimo iz ove krize izaći kao iole korektno društvo. Sve se te stvari događaju. I međusobna potpora u reakciji protiv pandemije, koju ste spomenuli, jako je važan dio tog rada.

Južna granica i imigracija. Sjedite ni sto kilometara udaljeni od granice s Meksikom, gdje djecu bez pratnje, mnogo tisuća njih, drže u pritvoru. Što bi bila ispravna i pravedna imigracijska politika?

Prvi cilj te politike trebao bi biti eliminacija problema od kojih ljudi bježe. Ovi ljudi ne žele biti u SAD, oni žele biti kod kuće. Ali kod kuće nije moguće živjeti, prisiljeni su bježati. Mi snosimo velik dio odgovornosti za činjenicu da je tamo kod njih nemoguće živjeti. Za Reaganovih mandata značajno su eskalirali američki napadi na Srednju Ameriku. Stotine tisuća ljudi je ubijeno. Stotine tisuća drugih je bilo prisiljeno bježati. Mučenja. Destrukcija. Ljudi još uvijek bježe od posljedica uništenja prouzročenog Reaganovim ratovima u Srednjoj Americi. Pa, možemo se pobrinuti za ublažavanje tih posljedica.

Možda ćete se sjetiti da je unatrag četiri ili pet godina najveći broj izbjeglica dolazio iz Hondurasa. Zašto Honduras? Zato što se tamo dogodio vojni puč, svrgnuta je reformistička Zelayina vlada, uspostavljena je vojna diktatura, moć je vraćena u ruke super-bogate oligarhije, a Honduras je postao zemlja s jednom od najviših stopa ubojstava na svijetu. Ljudi su počeli bježati. Eto zašto oni karavani.

Jesmo li to mogli spriječiti? Problem nisu bili karavani, već zašto su dolazili. Dok je ostatak hemisfere osudio puč, Obama i njegova državna tajnica, Hillary Clinton, odbili su ono što se dogodilo formalno prozvati vojnim pučem, jer, da su to napravili, morali bi prestati novčano pomagati huntu. Kad stvoriš sobu za mučenje, ljudi bježe. Znači, prvi korak imigracijske politike jest eliminirati razloge zbog kojih ljudi bježe. To se ne može postići u jednom danu, ali mogu se poduzeti koraci u tom smjeru. To je početak.

Idući je korak prestati regrutirati Meksiko da zaustavlja ljude koji iz Srednje Amerike bježe na našu granicu. Jedina pozitivna stvar koju o toj praksi možete reći jest da Europa ima još goru, okrutniju i više sadističku politiku kojom pokušava spriječiti dolazak ljudi iz supsaharske Afrike, iz Nigera i drugih mjesta. Kako ne bi stali na europsko tlo, pokušava ih zaustaviti u Turskoj. I, nije potrebno spominjati, odnos Europe prema Africi i Srednjem istoku bio je prilično gnusan. Ne moramo to ponovno pričati. Tako da, da, oni su još gori, ali to nije isprika. Mi moramo prestati s takvom politikom.

Nakon toga, trebamo se početi ponašati u skladu sa zahtjevima međunarodnog prava, izbjeglicama omogućiti pristojne uvjete boravka i pružiti im razumne prilike da se traže amnestiju i prijem u zemlju. Sve se to može napraviti. Ali, umjesto toga, mi imamo ovo: u neposrednoj blizini od nas, kao što ste spomenuli, na tisuće ljudi umire u pustinji, doslovce umire u pustinji. Na tom je terenu jako teško preživjeti. Nema vode. U ljeto temperature daleko premašuju 40 stupnjeva.

Od vremena Hillary Clinton, ljude se nastoji natjerati u najokrutnija područja. Zatvoriti područja gdje bi prijelaz mogao biti relativno lagan, gdje bi ih mogla pokupiti humana azilantska policija, i ljude prisiliti da putuju najopasnijim predjelima, gdje će zalutati u pustinju, izgubiti se i umrijeti od gladi. U međuvremenu, koriste se taktike poput nadlijetanja helikoptera Granične patrole (Border Patrol) iznad tih područja, tako da, ako su ljudi u skupinama, morat će se razbježati, izgubit će se, i umrijeti. Postoje pokušaji pomoći u Tucsonu, divne, odlične grupe. Glavna je takva grupa No More Deaths, koja pokušava po pustinji podići male kampove, gdje ljudima, koji do njih uspiju doći, nude medicinsku pomoć. Po pustinji ostavljaju boce vode. A pripadnici Granične patrole rasturaju kampove, prolijevaju vodu, i tako dalje. Prije Trumpa postojala je neka vrsta prešutnog dogovora da se ove grupe međusobno puste na miru. Ali sad je mnogo gore.

Nakon ubojstva Georga Floyda, zemljom su se proširili veliki protesti. Govori se da je ovo trenutak obračunavanja s rasizmom. Za razliku od prije, termini bjelačka nadmoć, bjelačka privilegija, i sustavni rasizam sada su u svakodnevnoj upotrebi. Kamo, po vašem mišljenju, ide pokret za rasnu pravednost?

Eskalacija pobune koja se dogodila nakon ubojstva Georgea Floyda, bilo je impresivno. Nije se dogodilo sve odjednom. Taj je porast rezultat godina organiziranja, edukacije, aktivizma, što je stvorilo mogućnost da, kad se iskra pojavi, triješće gori. I bio je to zadivljujuć ustanak. Solidarnost. Crni i bijeli zajedno. Imao je ogromnu potporu među stanovništvom – oko dvije trećine stanovnika bilo je na njegovoj strani, gotovo neviđena potpora za društveni pokret. Martin Luther King nije tome došao ni blizu, čak ni na vrhuncu svoje popularnosti.

I ta se energija velikim dijelom održala. Dio se izgubio, bilo zbog taktičkih pogrešaka, propusta ove ili one vrste na koje bi trebalo obratiti pažnju. Slogan Defund te Police (De-financiranje policije) vrlo je brzo postao prominentan. To je razumna ideja, i ima vrlo razumnu interpretaciju. Došla je od organizatora pokreta Black Lives Matter, od Alexandrie Ocasio-Cortez i drugih. Policiju treba maknuti od tamo gdje joj nije mjesto. Obiteljske svađe, predoziranja, pokušaji samoubojstva, sa svim tim policija ne treba imati veze. Tim problemima trebale bi se baviti socijalne organizacije unutar zajednice; ostavite policiju da se bavi policijskim poslom. Prošli su tjedan Ocasio-Cortez pitali: „Kako zamišljate Ameriku s de-financiranom policijom?“ Njen je odgovor bio: „Dobra je vijest da to zapravo ne zahtijeva bujnu imaginaciju. Takva Amerika izgleda kao predgrađe. Kao one bogate bijele zajednice koje su odlučile uložiti više novca u mlade, zdravstvo, stanovanje, i tako dalje, nego u policiju“. Ako uhvatite nekog klinca da razbija prozor kako bi ukrao drogu, nećete ga poslati u zatvor na 30 godina. Umjesto toga, potrudit ćete se saznati što ga muči, i to riješiti.

Ali taj je slogan otela desnica. Postao je propagandistička priča: pogledajte ove luđake. Oni žele maknuti policiju iz zajednica, i zajednice ostaviti na milost i nemilost teroristima, kriminalcima i silovateljima. Pa, to nitko ne želi. Bila je to važna tema za desnicu i Trumpovu kampanju. Iz toga se ima što naučiti. Moramo paziti da podupiremo prijedloge sa smislenim i jasnim edukacijskim, organizacijskim i aktivističkim programima, reći: Evo što točno mislim. To je dobra ideja. Dobra je za vas; vi biste ju trebali poduprijeti. Nemojte nasjesti na propagandu koja slijedi.

Ali, sve u svemu, bio je ovo veliki korak naprijed. I mislim da se na njemu može dalje graditi. To i nije jedni primjer. Projekt 1619 u New York Timesu bio je još jedan jako zanimljiv korak. Naravno, sad po njemu lupaju profesionalni historičari: ovaj je detalj netočan, ovo niste spomenuli, i tako dalje. Nema veze. Bilo je to vrlo značajno priznanje onoga što je 400 godina zlostavljanja značilo za Afroamerikance i priznavanje ostavštine tog zlostavljanja. To je veliki pomak. Nekoliko godina ranije, nije postojalo ništa ni blizu tome. Sve su to koraci prema naprijed.

Poglavlje o društvenim promjenama u Consequences of Capitalism mogli biste završiti s Marxovom starom krticom. „Mi prepoznajemo našeg vrsnog prijatelja“, napisao je, „tu staru krticu, koja tako brzo umije da rije pod zemljom, tog odličnog pionira – revoluciju“.

Marx je imao tu sliku revolucionarnog duha koji je tik pod površinom. Vratimo se k Humeu, postoji pristanak, i moć se temelji na pristanku, ali ispod tog pristanka postoji struja koja govori: Ja ovo zapravo ne želim. Ja ne želim da mnome vlada gospodar. I nije potrebno mnogo da ta struja probije na površinu. I kad se to dogodi, onda imate one promjene koje zaista društvo vode naprijed.

Tako da ta stara krtica tamo unutra ruje, i može krenuti u mnogo smjerova. Pogledajte historiju ranih dana radničkog pokreta, kroz cijelo 19. stoljeće i ranu industrijsku revoluciju. Glavna je tema tog pokreta bila da je zaposlenje strašan napad na naša osobna prava i dostojanstvo. Zaposlenje nije nešto čemu se treba veseliti. Na to možete biti prisiljeni, ali ono je napad na dostojanstvo ljudskog bića, na prava slobodnog ljudskog bića. Imati posao znači biti prisiljen živjeti podložan naredbama gospodara kroz veći dio svog budnog života. Tu nema ništa divno. Kvalificirani su radnici u kasnom 19. stoljeću imali vrlo živahno radničko izdavaštvo. Izražavali su nadu da, s vremenom, ljudi neće podleći ovom napadu na njihova prava, da neće, kao normalnu, prihvatiti ideju da moraju biti podložni gospodaru. A ako taj dan i dođe, nadali su se da će doći tek u dalekoj budućnosti.

Pa, taj je dan došao. Ljudi zaista misle da je imati posao najbolja stvar u životu. Ali mislim da je Marxova stara krtica tik ispod površine. Ako postoji prilika da o tome razmislite, prepoznate mogućnost da ne morate biti podložni gospodaru, da možete upravljati vlastitim životom, vlastitim poslom, to znači biti vrlo blizu površine. Štrajkovi koji su se događali dok sam bio dijete, za vrijeme Velike depresije, bili su korak prema osvješćivanju da: ne trebaju nam šefovi, možemo ovo mjesto preuzeti i sami njime upravljati, što je istina.

To je bio tren kad su se stavovi promijenili, i kad je stanovništvo zaista stalo na stranu New Deala. To je bio tren kad je Vrhovni sud prestao blokirati svaku New Deal mjeru, kad su sektori kapitala rekli, gledajte, moramo se prilagoditi nastalim uvjetima, inače ćemo biti u ogromnim problemima. I mislim da se isto nastavlja pojavljivati. The Next System Project, koji sam spomenuo, ide u tom smjeru, govori: možete sami upravljati vlastitim tvrtkama. Ne moraju bankari iz New Yorka biti ti koji će odlučivati hoće li se ova kompanija preseliti u Kinu. Vi odlučite kako njome želite upravljati.

Vi odlučite, u solidarnosti s radnicima u Kini i Meksiku. Imate zajednički interes: učiniti život boljim za sve vas. Velik broj sindikata u svojim nazivima ima riječ internacionalni. Nazivi obično ne znače mnogo, ali mogli bi. I to je u ovom trenu posebno važno. Nalazimo se u periodu kad je internacionalizam u prvim redovima. Pitanje pandemije, pitanje globalnog zatopljenja: to su međunarodni problemi, moramo ih riješiti zajedno. To se ne može postići s jednog mjesta. Ne možete globalno zatopljenje zaustaviti samo na zapadu, ono će se nastaviti drugdje. Pandemija nema granice. Radnička prava nemaju granice. Možemo se tome posvetiti zajedno. To je smjer u kojem bi stvari trebale ići.

Razgovor vodio David Barsamian.

The Boston Review, 08.04.2021.

Prevela Barbara Šarić

Peščanik.net, 05.05.2021.

  Dejvid Hjum, Društvo, Karl Marks, Noam Čomski, Politika, Sociologija