Memoari jednog ludaka
Oscara sam upoznao jednoga običnog travnja, davne 1941 g. Kada je naveliko tutnjio rat i razbacana ljudska tijela ležala su prosuta po ulicama, poput lutaka, koje je netko pobacao namjerno. Jer, kome su potrebni zastarjeli modeli istrošenih lutaka.
No, još je strašniji bio onaj rat koji je bjesnio u našim glavama. Ona eksplozija koja tvoju lobanju pretvara u rupu izbrisanih sjećanja, a ti postaješ čudovište vlastitog mraka..
Pokupili su ga negdje na cesti jer je naglas čitao H. Heinea. Popratna pojava njegova čitanja bili su obrazi zgrčeni od plakanja i sablasna grimasa njegova lica nakon svakog naglašenog sloga.
Strpali su ga na brzinu u kola.
Kao što se nabrzinu ubacuje u seoska kola stoka koja ide put klaonice.
Nitko nije znao njegovo ime, ni odakle je došao. Niti kamo zapravo ide.
Nadjenuo sam mu ime Oscar, jer je u mojim očima imao svu veličinu i ljubav jednog Čovjeka.
Podsjetio me na moga oca. Sa tim svojim ludačkim sjajem u očima i zamislima koje je pretvarao u djela.
Ta toplina njegovih riječi pomjerale su sve planine svijeta.
Bio sam fasciniran njegovim pričama, avanturama, dogodovštinama i divio se tom velikom srcu koje su zlotvori bezuspjepšno stotinu puta probadali svojim mačevima..
Rekao mi je da piše “Knjigu nad knjigama”. I da ima sina Brana. Koji je izabram da bude predvodnik svijetlosnim ratnicima.
I da će doći dan. Dan kada će mjesec pokušati zamračiti um ljudima.
Ali, čovjek će nadvladati sile tame, ali će morati putovati kroz vrijeme da bi se vratio na sva ona mjesta gdje je činio loša djela i moliti za oprost svoj.
Tek tada će svijet postati rukotvorina od ljudskih djela sačinjena.
Volio sam Oscara. Volio sam tu njegovu glavu u kojoj je vrvjela mašta.,
Tko zna, možda je to nešto dato samo ludacima.
Mašta i fantazija pored koje publika nikada ne ostaje ravnodušna.
Ljubav koja je uvijek pokretač.
Sloboda koja nije tek opsjena. Nego težak i bolan porođaj..
Te noći, usnio sam čudan san.
I on i ja bili smo na nebeskim visinama. Zaljubljeni u istu zvijezdu koja je svojim treperenjem obojici namigivala. Znaš, Oscare, mislim da ova zvijezda tebi pripada. Ja sam naviknut da budem sam. Potrebna mi je ta moja samoća..
Oscar se osmijehnu na neobičan način. Njegove su usne ličile na usne tužnoga klauna, čija je zabava bila promašaj..
Tada se zvijezda ugasila.
Jutro je sobom donijelo moj loš nagovještaj. Krevet do mene bio je prazan. A moj unutarnji krik toliko snažan da su na prozorima sobe popucala sva stakla.
Ostale su samo rešetke kroz koje je ulazio opor i hladan zrak..
Uzalud je bilo tražiti objašnjenja.
Bolesnicima poput nas nije dopušteno postavljati pitanja.
Uskoro napuštam ovaj prokleti, hladan zamak
Moj liječnik tvrdi da su se iz moje glave povukla sva čudovišta.
Nevažno mu je što ću raditi kada izađem van.
Ali, ja znam.
Potražit ću Oscarovog sina. I reći ću mu da sam sa njegovim ocem proveo najljepše dane svog života.
I da mu pridonosim taj život u čast svega dobroga.
Tada sam se počeo smijati kao najveći ludak svijeta.
Ludilo. Jedna od najgorih opsjena, obmana, prijevara.
Rekoh to samome sebi.
Držeći u ruci kartu koju mi je na odlasku ostavio Oscar..
Nekoliko riječi o umetnosti
„Umjetnici su ljudi koji najčešće žive na granici siromaštva, otuđeni namjerno od drugih ljudi i svijeta. Ne posjeduju ništa osim svoje mašte. Oni svoje ništa pretaču u svoje stvaralaštvo. Nesebično dajući drugima istinske ljepote svijeta.
Oni hrabro koračaju po oštrici života, a smrt je za njih samo obmana.
Oni se ne plaše smrti jer znaju da je smrt samo beskraj..
Pravi je umjetnik uvijek dobrovoljan zatočenik vlastite samoće. Najčešće ga ne zanima materijalno. Njemu je dovoljno njegovo pero, njegov kist ili njegovo glazbalo.
Dovoljan mu je tek komadić plavoga neba i livada na kojoj može sanjariti.
On je gladan.
Ali gladan te želje da stvara. On se plaši jedino toga da neće stići reći svijetu sve svojim djelima..
Umjetnik je namjerno okovan samoćom.
Namjerno osamljen.
Ali nikada ne i usamljen.
On se povlači u svoju osamu da bi se prepustio svojim sanjarenjima. On ne plače pred vama. Ali njegov je unutarnji krik toliko glasan da može poput tornada poharati sve pred sobom..
On je vječno dijete..
Ono iskreno, nevino, čisto dijete koje se neprestano igrajući proučava život.
On vam nesebično daje sebe, cijeloga, do srži i ostaje tako iscijeđen do kraja ponosno sam sa sobom.
Umjetnost nije laž.
Nije opsjena.
To je neobičan dar.
To je čarobna šuma u kojoj obitavaju najlepši stvorovi koje je priroda dala.
A šumski put iz te šume vodi ravno do vašega srca.
Umjetnik će vam podariti bezuvjetnu ljubav i posljednju kap svoje krvi jer jedino na taj način on se osjeća živim..
On se ne predaje niti kada ga bolest pokušava svladati.
On se bori da da sve od sebe do svoga posljednjeg izdisaja.
On živi slobodan u svome svijetu koji je izmislio sam..
Umjetnik je vječiti sanjar zapleten u vlastitim snovima.
Osjetljiv, slab na istinu i nepravdu, krhak kao staklo koje će se raspunuti za tren ako ga samo dotaknete svojim prstima..
On je besmrtnik koji boluje od neizlječive bolesti koja se zove ljepota stvaranja..“
za P.U.L.S.E Snježana Novaković
Memoari jednog ludaka…. added by Snježana Novaković on
View all posts by Snježana Novaković →