Ove godine navršava se 51 godina od objavljivanja „Atom heart mothera“ petog studijskog albuma Pink Floyda. Album je nastajao između veljače i kolovoza 1970.g u Abbey Road Studiu u Londonu a objavljen u listopadu 1970.g i posve neočekivano zasjeo na vrh britanske ljestvice, dok je u Americi dosegao br. 55.

Prije svega, neophodno je navesti da ovo vrhunsko ostvarenje ne bi postojalo bez učešća  Ron Geesina, glazbenika i skladatelja koji je već tada bio poznat po vrlo neobičnim kreacijama i novim primjenama zvuka. Kao takav bio je idealan suradnik Floydovcima koji su oduvijek experimentirali i istraživali nova zvukovna rješenja. Zapravo bend se našao u beznadno mrtvoj točki kako „obući“ i dovršiti naslovnu pjesmu A strane – Atom heart mother pa su pribjegli spasonosnom rješenju angažiravši vanjsku pomoć Ron Geesina koji je te iste godine s Rogerom Watersom radio na nekonvencionalnom filmskom soundtracku OST-u “Music from the Body” i tada se dogodlio nešto što je izgledalo nemoguće, što nitko prije njih nije uspio učiniti: uspješno su integrirali klasičnu glazbu, puhački i simfonijski orkestar ,mješoviti zbor u rock fuziju. Elemente lirko-dramske forme. Rezultat je najenigmatičniji i najzanimljiviji album koji je do tada nastao u suvremenoj glazbi.

Ideja naslova albuma potiče iz novina: te godine trudnica koja je imala prometnu nesreću i bila je komatozna, život joj se održavao umjetnim srcem pejsmejkerom, alimentiranom atomskom energijom do poroda.  “Majka atomskog srca …” dio je naslova članka koji se svidio bendu i time su ga naslovili.

Umjetnička naslovnica albuma jedna je od najneobičnijih u povijesti glazbe, dizajnirao ju je Hipgnosis, članovi benda htjeli su na naslovnici prikaz nečeg običnog. Storm Thorgerson, inspiriran poznatim “zidnim tapetama s likom krava” Andyja Warhola, izjavio je da se jednostavno odvezao do seoskog područja i fotografirao prvu kravu koju je vidio. Po prvi put na naslovnici nema  ime benda niti bilo koje fotografije grupe. Krava, imenom Lulubelle postaje najslavnija krava na svijetu. Zanimljivo da je diskografska kuća platila  vlasniku farme oko tisuću funti za prava objavljivanja tih fotografija.

Vjerojatno ni jedan album u povjesti rocka nije izazvao toliko kontraverze kao “Atom Heart Mother” počev od oduševljenih hvalospjeva rock kritičara koji ga svrstavaju u remek djelo do potpunog ignoriranja a to se uvijek događa kad nastaje nešto novo, drugačije i do tada nikad viđeno a ovaj se album uistinu razlikuje od ostalih i bio je veliki iskorak od  „Ummagumme“ (1969) Tada je to predstavljalo evoluciju i novi ciklus u atmosferi eksperimentalne faze u kojoj su se psihodelične ideje apsorbirale s tendencijama fuzije klasične i rock  glazbe. Međutim ovaj album je bio raskrsnica i oproštaj Floydovaca s psihodeličnom fazom i odlazak u izvjesniji smjer koji je nakon Meddle skrenuo u „uspješno-komercijalne“ vode. Pobornici starog Floyda pogotovo iz perioda Syd Baretta u koje se i sam ubrajam, s nostalgijom su se opraštali s vremenom u kojem su zvukovi otvarali nove svjetove i ugođaje u kojem se rađala kreativna i individualna svijest.   

U predstojećim godinama i decenijama “Atom Heart Mother” je  plutao  kao podcjenjeno djelo u odnosu na ostale albume koji je od oficijelne rock kritike  ocjenjen prosjećnim ocjenama i imao se dojam da strši kao anakronizam na razvalinama neshvaćenosti jer su ga s rock aspekta promatrali kao pomaknutu – alternativno-psihodeličnu simfoniju,  isuviše specifičnog  ugođaja ne vidjevši da je s aspekta prog-arta ona mnogo više od toga.

Zanimljivo je da i sami Floydovci nisu ludi za njim a neki ga se i odriču što je  neshvatljivo, njihov favorit je „Wish you vere here“ koji je uistinu briljantan album ali se po snazi, hrabrosti i dubini inventivnosti ne može mjeriti s onom ljupkom kravom na omotnici. Možda im se album nije uklapao u cjelinu opusa ili nisu zadovoljni s vlastitim učinkom zbog kreativne dominacije Ron Geesina.

Na A strani albuma je naslovna pjesma, Atom heart mother – suita koja zauzima cijelu jednu stranu LP-a, a iako je nominalno u 6 dijelova, traje 24 minuta, vrlo je cjelovita, pastoralna kompozicija, za koju je zaslužan Ron Geesin stvorivši sklad i dušu ploče sa svojim klasičnim aranžmanima izgrađenim s orkestralnim instrumentima (tromboni, rogovi, mellotron, klavir, bas, violina) i mješovitim zborom, koji daje snažan i upečatljiv motiv, vrhunac staze je crescendo hor a slijedi vijolončelo s pozadinskim glatkim zvukom orgulja Richarda Wrighta i nekoliko solo-djela Davida Gilmour-a, sve teče vrlo mirno dok tonovi postaju eksplozivni s psihodeličnim aranžmanima koji opet vode glavnom motivu. Po mom skromnom mišljenju sve navedeno je vrhunsko konceptualno dostignuće prog- art- rocka koje i danas inovativnošću nakon 50.g ima svježinu avangarde.

Na B strani su pojedinačni uradci svih članova banda osim Masona – „ If“  Rogera Watersa, vrlo mirna melodija uz akustičnu gitaru koja podsjeća na „Grantchester Meadows“ s „Ummagumme“ ali nema tu jačinu izraza.

Summer’68 je od Richarda Wrighta, pjesma s klasičnim klavirom.

Nakon toga slijedi Fat Old Sun od Davida Gilmour-a.

Ove 3 solidne pjesme se nekim čudom uklapaju u album ali zapravo se mogu slušati kao pripremu za posljednju pjesmu: “Alan’s Psychedelic Breakfast“,  koja je vrlo zanimljivo melodično i konceptualno strukturirana. Podijeljena je u tri dijela koju prati dijalog i zvučni efekti pripreme doručka  koju je Mason snimio u svojoj kuhinji i sve se ujedinilo s glazbenom izvedbom koja je snimljena u Abbey Roadu.

Koncertni nastupi Pink Floyda AHM bili su uglavnom osrednji i pokazalo se prezahtjevni zbog složene strukture albuma. Izvedbe s nedorećenim aranžmanima bez puhačkog orkestra i zbora, skraćene izvedbe koje su trajale 15 minuta umjesto 25.  bila je izostavljana kolažna sekcija i zaključne reprize glavne teme.   Vidjevši beznadežnost ovakvih nastupa grupa je posljednji put izvela suitu 22. svibnja 1972. godine na Olimpijskom stadionu u Amsterdamu zaustavivši sakaćenje tog kultnog djela.

Vremenom je “Atom Heart Mother” u umjetničkim muzičkim krugovima dobijao sve više pobornika pa su koncertne izvedbe tog djela postali kulturni događaji „par excellence“

Geesin je tijekom Chelsea Festivala izveo “AHM” s talijanskom tribute skupinom Mun Floyd dvije noći zaredom, 14. i 15. lipnja 2008. godine.

Jedna od najboljih koncertnih izvedbi bila je 2012.g u Paris – Theatre du chatelet u kojoj je sudjelovao i sam Gessin

Godine 2013. Geesin je objavio knjigu „The Flaming Cow“ koja je pratila njegovo iskustvo u radu s Pink Floydom.

Počast remek-djelu Pink Floyda, za njegovu pedesetogodišnjicu obilježit će Koncert – Udinestate 2020, održat će se na sugestivnoj lokaciji dvorca Udine. Castello di Udine. Na pozornici će biti Accademia Musicale Naonis, (Pink Floyd Tribute bend) i zbor Friuli Venezia Giulia, u režiji Paola Paronija/ nedjelja 2 kolovoza / Dvorac Udine.

Prvi put sam AHM slušao davne 1973 godine  i pomislio: „kakva čudna blasfemija i šta će im ta krava?!“ Bio sam mlad, s sviješću bilijarske kugle. Tek kad sam je kupio par godina kasnije, postala je nešto od čega se nisam razdvajao, to je kao nekakva čudna omađijanost u bezuvjetnom pripadanju, urezana kao pečat u svijesti. Ona je nešto poput vrećice ljekovitog bilja koja istovremeno hrani i čisti dušu. Pratila me od mladosti i neobuzdanosti sve do ovih zrelih godina. Od slušanja LP bi se istrošio pa sam ga nanovo nekoliko puta kupovao. Ta ploča mi je bila poput  povratka u sigurnost doma, mantra zvukova gdje sam obnavljao svoja uporišta. Svakako da sam kao ovisnik progresivnog rocka cijenio i njihove slijedeće radove koje su imale  umjetničku snagu i bogatstvo  zvuka ali Atom heart mother“  mi je oduvijek ostajao najdraži album. Odlaskom Rogera Watersa iz grupe splasnulo je moje zanimanje za Pink Floyd.

Za P.U.L.S.E: Slobodan Kokotović Libero

  Atom heart mother, Muzika, Pink Floyd, Slobodan Kokotović – Libero