Bog, čovjek i „umjetna inteligencija“

Pitanje opstojnosti Boga fascinira ljudski rod već tisućljećima, a odgovori se povijesno prilagođavaju u rasponu od totemizama do monoteizama, što bi kao trebao biti napredak u njegovoj spoznaji. Spoznaji nečega što je ljudski um zamislio, pa sad u stilu da „besposlen pop i jariće krsti“, razbija glavu o svojoj umotvorini. Baš kao što kaže Mauro Biglino, talijanski esejist, istraživač povijesti religija i prevoditelj sa starog hebrejskog, u knjizi „Biblija nije sveta knjiga“:

„Teologija je naime posebna misaona forma – stvara ideju Boga, određuje mu moguće atribute i onda provodi stoljeća diskutirajući o onome što je ona sama zadala. Ona je u osnovi autoreferencijalna: budući da nema na raspolaganju konkretan predmet studija jer Bog to ne može biti, ne čini drugo nego da proučava samu sebe i ono što sama razrađuje.“,

a lijepo potvrđuje poznati, pokojni jugoslavenski ekonomist Branko Horvat:

„Za mene je religija nešto irelevantno. Znanstveni radnik služi se dokazima – logičkim dokazima. Ako nešto ne možete dokazati, onda u to ili vjerujete (to je onda vjera ili ateizam) ili je to za vas nevažno, nekakv folklor, ili poezija. Znanstveniku je najbliži filozof Wittgenstein, koji je sve iskaze podijelio na one sa smislom i one bez smisla“, („Globus“, 26.1.2001.)

Stoga je prava sramota za sva društva, sve države svijeta i cjelokupnu znanstvenu zajednicu, što njeno proučavanje legalizira kao sastavni dio programa sveučilišta, bez obzira koju vjeroispovijest terminom teologija obuhvatili.

U poslijednje vrijeme „svi“ nešto čavrljaju sa navodnom „umjetnom inteligencijom“ (ChatGPT, uvjetno nazivanom AI), pa rekoh – da joj i ja postavim jedno jednostavno pitanje: „Postoji li Bog?“. Evo njenog odgovora:

“Pitanje postojanja Boga je filozofsko i teološko pitanje koje je dugo vremena intrigiralo ljude širom svijeta. Odgovor na to pitanje ovisi o individualnim uvjerenjima, vjerama i filozofskim pogledima svake osobe.

 Neki ljudi vjeruju u postojanje Boga ili bogova na temelju svoje religijske vjere i iskustva. Vjerske tradicije diljem svijeta imaju svoje koncepte i predodžbe o Bogu ili bogovima i vjeruju u njihovu prisutnost i djelovanje u svijetu.

 S druge strane, postoje ateisti koji ne vjeruju u postojanje Boga. Njihovi argumenti se temelje na logici, znanosti i odsustvu uvjerljivih dokaza za postojanje bilo kakvog nadnaravnog bića.

 Važno je napomenuti da pitanje postojanja Boga spada u područje vjere i osobnog uvjerenja. Nijedan znanstveni ili filozofski argument ne može pružiti definitivan dokaz za ili protiv postojanja Boga. Svaka osoba mora samostalno istraživati, razmišljati i donositi vlastite zaključke o tom pitanju.”

Na pitanje me potakla kratka SF priča Fredrica Browna iz 1954. godine „Odgovor“, što samo ukazuje da strahovi od AI nisu novog datuma. U priči, prilikom puštanja u pogon najnovijeg kibernetičkog stroja koji je sadržavao znanje milijardi naseljenih planeta, na pitanje “Postoji li Bog?”, mašina odgovara: “Da, sada postoji Bog!”, i zauvijek blokira pristup biološkim bićima svojim resursima. Iskreno rečeno, zapravo sam postavio pitanje da potvrdim svoja očekivanja, što je njegov odgovor u potpunosti ispunio. Njime mogu biti zadovoljni svi koji se zadovoljavaju, šahovskim rječnikom rečeno – remijem, odnosno sažetkom:

 „Nijedan znanstveni ili filozofski argument ne može pružiti definitivan dokaz za ili protiv postojanja Boga. Svaka osoba mora samostalno istraživati, razmišljati i donositi vlastite zaključke o tom pitanju.”

Ništa drugo se ni nije moglo očekivati od stroja, mašine koja svoje odgovore formira pročešljavajući mirijade stranica vjekovnih ljudskih razmatranja na temu postojanja Boga. Odgovor savršeno tolerantan spram pristalica i protivnika egzistencije božanstva, samo… Pitanje opstojnosti Boga nije pitanje tolerancije, već pitanje istine, do koje je prema „mišljenju“ mašine nemoguće doći. Akoli je tako, onda pak je njegova spoznajna vrijednost naprosto ništavna! Da ne spominjem izjednačavanje osobnog, ličnog stava prema tom problemu s onim kojega pokušava formulirati nauka. Osobni stav, kao odgovor pojedinaca na postavljeno pitanje, je samo to – pojedinačni, a može ih biti upravo toliko koliko ljudi živi na planeti. Znanstveni odgovor nikada nije osobni, odgovor pojedinca, već on proizlazi iz tisućljetnog iskustva cijele ljudske vrste! Daklem, kao takav, on je nužno obavezan za svako ljudsko biće, ma ga ono intimno i ne prihvaćalo, što u načelu baš ništa ne znači. Prepuni autobus ateista i teista, kad se zanosi na zavoju prisiljava svakoga da praktično – ma i protivno vlastitim uvjerenjima – prizna zakon inercije, čvrsto se hvatajući za rukohvate ili padajući prema vanjskoj strani zavoja, i tu nema izuzetaka! Osobni stav se vrijednosno ne može izjednačiti s naučnom istinom, jer potonja sve prisiljava prilagodbi svakodnevnom iskustvu, za razliku od ličnih mišljenja koja ne obavezuju nikoga sem svojih zastupatelja. Kao što većina ljudi ne shvaća da historija nije povijest njihove obitelji, u kojoj one učestvuju ali njihova tumačenja nimalo ne mijenjaju istinu o globalnim zbivanjima (kao što vladanje pojedinačnih atoma u plinu ne mijenja njegovu makroskopsku karakteristiku), tako niti pojedinačna stajališta ili iskustva o postojanju Boga nisu nikakav dokaz njegova postojanja, odnosno nepostojanja. Znanost pak zahtijeva reproducibilnost svojih odgovora, i mogućnost njihove objektivne provjere. 1+1=2 za sve moguće svemirske civilizacije, ma kako napredne bile i ma kojim jezikom izražavale tu činjenicu, ali iz ničega ne proizlazi da one moraju poznavati i baratati s pojmom Boga. Logički, uvijek prvo mora postojati afirmativna tvrdna koja definira pojmove i njihovu navodnu opstojnost, da bi se tek potom oni mogli negirati ili dokazivati. U suprotnom je to nemoguće, jer ni ne znate što biste nijekali, odnosno dokazivali. Daklem je sasvim jasno na kome leži teret dokazivanja. U tom smislu je jasno da neznanstveni stavovi potječu iz pradavnih vremena; ne stoga što bi bili istiniti, već zato što im je korijen u neznanju, ma kako ga tijekom tisućljeća nastojali sofisticirano ukrasiti kojekakvim verbalnim, metaforičkim uresima. Znanost je sama po sebi projekt cijelog čovječanstva, dok se ta – navodno subjektivna – uvjerenja u postojanje Boga nastoje nasilno objektivizirati objedinjavanjem u religiju, preko koje se žele naturiti cijelom čovječanstvu. Nauka se ne nameće, ona se nužno – slijedom objektivnih, realnih okolnosti – živi, bili vi ili ne bili vjernik, dok se Bog (bogovi) medijski naturava preko religija raznoraznih vrsta, u koje se udružuju pojedinci s navodno samo osobnim stavovima. Zašto ih potom ne nastoje zadržati samo za sebe, već ih nastoje nametnuti cijeloj vrsti? Nemaju naučnici različito mišljenje o prirodnim zakonima, za razliku od religija svih fela i njihovih adepata, koji svaki na svoj način (izazivajući i krvave sukobe) to čine sa shvaćanjima Boga (bogova) u kojega vjeruju. Beskrajno ponavljam da evolucija ne zahvaća u podjednakoj mjeri cijelu vrstu (ma koja ona bila), što je najvidljivije po fizičkoj raznolikosti njenih članova, ali se ljudski rod opire shvaćanju kako nema ni jednog razloga da se to ne odnosi i na psihu, odnosno njenog nositelja – mozak! S tog stanovišta pozitivna je činjenica da jedinke (iz)umiru, a održavaju se (dugoročno gledano) samo pozitivne ideje najrazvijenijih članova kolektiva. Svi smo mi različita i unikatna stvorenja, raznoraznih psihičkih i fizičkih nagnuća, stoga ovo nije nikakav pamflet protiv tolerancije različitosti, ali treba shvatiti da su tolerancija i istina dvije različite stvari, upravo kao znanstveno uvjerenje i vjera. Toleranciji sam čovjek postavlja granice, dok on to ne može učiniti sa istinom. Ona naprosto jeste kakva jeste, i nikakva drukčija ne može biti. Ono što ćete nazivati individualnom, ličnom istinom (bez obzira kako je imenovali), tek je vaša subjektivna interpretacija svijeta u kojemu živite, „istina“ koja vas moguće ispunjava, koju želite podijeliti (a moguće i naturiti) s drugima, ali ih ona na ništa ne obavezuje – ni više ili manje od toga. Neki će, moguće, lakše shvati razliku između istine i njene interpretacije (koja više ne mora biti istinita!) iz slijedeće priče.

Interpretacija

Crijep se, skoro bismo rekli, klatio na rubu krova već mjesecima, valjda očekujući ojači vjetar da prekine njegovu dilemu – ostati u blizini mjesta gdje su ga majstori postavili, ili izvršiti „suicid“ strovaljivanjem s vrha trokatnice. Nije da ga stanari nisu zamijetili, upozoravali jedni druge i vlastitu djecu da paze prolazeći mimo zgrade od sto i više ljeta, koje je neodlučni crijep bio tek indikator ozbiljnijih boljki, a i ne jedan susjed zapazio je njegovu dilemu, no nitko ništa nije poduzimao.

Gospodin M, postariji umirovljenik koji je muku mučio sa svojim srcem – gutajući propisane mu tablete, usput se uzdajući u savjete alternativaca, čovjek sa trostrukim bajpasom na reaktoru koji ga je još uvijek pokretao, sasvim je slučajno prolazio kvartom, mimo rečene višekatnice, misleći misli o vlastitoj oronulosti, a ponajmanje ga je zanimala trošnost građevine pored koje je išao svojim putem.

Desilo se, nekako u taj čas, da je jači nalet vjetra prekinuo crijepovu dilemu, koji se – ne vidjevši ništa što bi ga zadržavalo na mjestu gdje je boravio desetljećima – bacio s krova u zjapeći bezdan pod njim. S visine od dvadesetak metara susret sa tlom obećao mu se za oko dvije sekunde, kad će prestati biti što jeste, pretvorivši se u hrpu krhotina.

Stjecajem okolnosti, gospodin M se našao na putanji „samoubojice“, i – niti ne sluteći što se dešava ponad njegove glave – dijelić sekunde prije no je crijep dosegnuo, ne tlo već njegovu glavu, doživio smrtonosni srčani udar, što je crijep samo potvrdio silinom udara o starčevu glavu.

Mimoidući su se brzo strčali oko nesretnika raspolućene lubanje, uključujući i stanare rečene zgrade, pozvana je hitna pomoć, ali sve bijaše prekasno. Uzrok smrti bio im je jasan. Slijedeće jutro novine su objavile kratku noticu o slučajnoj nesreći uslijed koje je poginuo mimoidući prolaznik – zarad pada crijepa na njegovu glavu.

Slučajnoj? Nesreći? Pada crijepa? Nitko nije propitivao slijed događaja koji je doveo do čovjekove pogibije, samo su stanari zgrade odahnuli što više ne moraju paziti pogledavajući krovište pri svakom izlasku i ulasku u zgradu, i upozoravati djecu na opasnost koja vreba odozgo.

Tek se jedan penzionirani povjesničar, koji je preostalo mu vrijeme kratio proučavanjem uzroka velikih povijesnih zbivanja, doznavši za smrt svojeg susjeda s kojim je često u parku igrao partije šaha, nakratko – prije no je nastavio baviti se svojom zanimacijom – zamislio nad uzrocima prijateljeve pogibije. Nesavjesni stanari? Crijep „samoubojica“? Nalet vjetra? Smrtonosni infarkt? A potom je nastavio proučavanja uzročnika ratova, revolucija, kontrarevolucija i državnih udara, tragajući za istinom koju je naumio pronaći.

Eto, toliko, uz konstatciju da je takozvana „umjetna inteligencija“ (AI) u svakom trenutku upravo onoliko inteligentna koliko i njen tvorac, pa i nije problem u njoj nego u tvorcu. Ali ne u onom metafizičkom, nepostojećem!

Ladislav Babić

Tekst je objavljen a portalu SBPeriskop

a potom ga je preuzeo MagazinPlus