Jednom kada umre Igor Mandić, bit će već kasno. Ako netko poslije bude istraživao tko je bio i čime se bavio taj čovjek, o čemu je, kad i koliko pisao taj pisac, bit će primoran da započne od kraja i od načina na koji se zemlja u kojoj se rodio i odživi o svoj život opraštala od njega. Ne mislimo n a sprovod i na počasti što će uslijediti nakon što se tabloidima, web toaletoidima, te crkvenim i televizijskim propovjedaonicama proširi vijest o njegovoj smrti – tu i ne očekujemo orgijastične nasrtaje na zemne ostatke budućega pokojnika kakvi su masovno nastupili po smrti Slavka Goldsteina; Mandić, ipak, nije Židov, pa da pseudokršćansko slavlje bude baš takvo i toliko – nego je riječ o tome kako se Igora Mandića tretiralo u posljednjih dvadesetak godina njegova života, i kako ga se, na početku svih naviještenih krajeva, tretira u času dok nastaje ova priča, a Mandić je još uvijek živ. Nije da ga se otvoreno progoni, čak ga se ne zalijeva ni kantama govana, povremeno ga se, istina vrlo kontrolirano i u formatima seoskih luda, bradatih žena, dvoglave djece i inih cirkuskih nakaza, pripusti i na televizijske ekrane, ali nijedna njegova izjava, nijedna knjiga niti članak – a članke u Hrvatskoj već odavno nema gdje da objavljuje – ne prođu, a da mu, uza uobičajene rodoljubne uvrede i diskvalifikacije, ne poruče kako on nije hrvatski pisac i kako ne pripada hrvatskoj kulturi. To mu ne poručuju samo anonimci iz septičkih jama podno članaka i potjernica koje se za njim u cilju veće klikabilnosti objavljuju na web portalima, nego mu pripadanje književnosti i kulturi koje je tridesetak godina aktivno stvarao odriču ljudi koji se u onome što se danas smatra živom hrvatskom kulturom predstavljaju glavnim procjeniteljima, trendmejkerima i carinicima koji budno i neumorno stoje na ulazu i na izlazu iz hrvatske kulture i književnosti.

Jednom kada umre Igor Mandić, ovo će biti najvažnije: koliko je puta ovaj pisac za života psovkom i pogrdom ispraćen iz hrvatske književnosti, i koliko je puta njegov ispraćaj prešućen. I još nešto će biti važno: u ovih dvadeset godina o Igoru se Mandiću i njegovim knjigama kompetentnije i s neusporedivo više poštovanja pisalo u Beogradu, nego u Zagrebu. On je njihov!, pobjedonosno će grmnuti carinici. Pa da, upravo o tome i jest riječ: jednom kada umre Igor Mandić, hrvatska će kultura i književnost propustiti posljednju priliku da svojim piscem oglasi onoga koji je tu kulturu i književnost od početka šezdesetih godina stvarao. A stvarao ju je intenzivnije i obuhvatnije nego što su to prethodno činili i Matoš i Krleža. Samo dijelom bila je to stvar njegova talenta i obrazovanja – a talentom je mogao na ravnoj nozi otpisivati obojici velikih prethodnika – a više vremena u kojemu je djelovao, vremena novina, radija, televizije i spektakla. Tada je Mandić sačuvao moć, snagu i dostojanstvo hrvatske žive kulture i književnosti, i tada se ovjerio kao najveći novinski pisac u cjelokupnoj njezinoj povijesti. Izgnati njega veliki je, premda ne i hvale vrijedan pothvat, i nije to samo sto i dvadeset kila žive vage, a mrtvaca još i više, jer mrtvo tijelo u pravilu više teži i gore opterećuje, nego je cijela jedna naročito plodna i bogata epoha nacionalne kulture, u kojoj se Hrvatska modernizirala, avangardizirala i elektrizirala. Mandić je, poput Mojsija, Hrvate – a i mnoge nehrvate skupa s njima – preveo preko pustinje koja je vodila od Mozarta do Stockhausena, od Šenoe do Joycea, od Krleže do Krleže… On ih je, premda na kraju uzaludno, od prvoga do posljednjeg svoga retka – posljednji, kao što rekosmo, u ovom trenutku još nije sastavio i odaslao redakciji (premda ne znam kojoj) – učio tomu da poštuju i razumiju ono čime su iziritirani. On je najveći iritant u povijesti ovog jezika. Iritacijom je vazda umio probuditi i najzaspalije pameti.

Jednom kada umre Igor Mandić, za sve će već biti kasno. Čak i za pošten će sprovod biti kasno. A za pisanje nekrologa, pogotov u. Jednom kada umre Igor Mandić, neće više biti novina u kojima bi bio objavljen pošten nekrolog. Jednom kada umre Igor Mandić, neće u Hrvatskoj biti pisca koji bi taj nekrolog mogao napisati iz perspektive one kulture i književnosti koju je sam Mandić tridesetak godina stvarao. Ako se baš bude insistiralo na potrebi za takvim nekrologom, ako još bude pismenih ili ako se Mandićevom lijesu i lešu obrate u sklopu akcije poticanja čitanja, nekrolog će morati da bude naručen iz Beograda, od Teofila Pančića. Da bi se pisalo o piscu, napisano bi trebalo akceptirati njegov glas; da bi se pisalo o piscu, trebalo bi se s njime biti na ravnoj nozi. I koga bi onda ako ne bi Pančića da Mandiću piše nekrolog?

Jednom kada umre Igor Mandić… Sada bi, pretpostavljam, već bilo dosta. Inače je neprilično ovako zazivati i spominjati nečiju smrt, pa živa čovjeka sladostrasno suočavati s okolnostima njegova budućeg nestanka, ali nas je Mandić izazvao da to činimo, usput sve zamišljajući zgražanje publike. Naime, u “Predsmrtnom dnevniku”, knjizi koja je sredinom studenog 2017. objavljena kod V.B.Z.-a, pisac iz stranice u stranicu, iz nadnevka u nadnevak, u depresivnom, pa u gnjevnom, pa opet u rezigniranom, pa u veselom, duhovitom i ne znam više kakvom tonu, najavljuje vlastitu smrt, razmatra njezine okolnosti, nestrpljivo je požuruje, da bi se odmah zatim samome sebi čudio zašto onda razmišlja o aspektima zdravlja i preživljavanja ako mu se baš toliko umire, tako da je čitatelj pri suočenju s ovom knjigom u teškoj dvojbi: je li ovo knjiga o životu prije smrti ili o smrti prije smrti. Na kraju će biti da je, ipak, drugo: pripitomljavajući smrt, uvodeći je u svoj stan i u svakodnevicu, postavljajući je kao onoga trećeg između sebe i gospođe Slavice, Mandić kao da uvjerava sebe i svog čitatelja da se može živjeti i sa smrću (što, naravno, ne znači da života ima poslije smrti, jer u takvo što on ne vjeruje baš nimalo). Postoji razlog, onaj tragični, zbog kojeg se Mandić ovako obraća smrti. Ali postoji i onaj drugi, drčni, prčeviti, mladenački, neumorno mandićevski, razlog koji je u vječnoj potrebi za pretjerivanjem, za iritiranjem i provociranjem – ali pametnim, emocionalno i intelektualno moćnim. Smrt je u ovoj knjizi ta poželjna figura pretjerivanja i iritiranja. Ona čitatelja nagoni da se ne zaustavlja, da ne prestaje čitati prije nego što pročita posljednji redak, da bjesni na Mandića i da mu se divi (najčešće je to istovremeno). A on, opet, piše kao u najboljim svojim danima. Iako, za pisca od upravo ovih dana nikad boljih nije ni bilo.

Ovo je dnevnik očajnog starca, siromašnog hrvatskog penzionera, ali lišen svake patetike, okrutan prema sebi, savršeno nesentimentalan prema vlastitoj prošlosti i – opet vrijedi napomenuti – hipnotizirajuće upućen na vlastitu budućnost, na smrt. Mandić je duhovit i svjež – svježiji od cjelokupne hrvatske tabloidne inteligencije – dok piše o tome kako je supijan pao i razbio glavu, dok se obračunava s objedama na svoj račun, što mu ih upućuje dobro situirani i adaptirani režimski svijet, dok piše o svojoj kćeri – da, čak je i u tome nesentimentalan i duhovit – ili dok briljantno razlaže i dekonstruira “Zapise o vlastitom umiranju” Vojislava Kuzmanovića. Piše o tome kako je u danima besparice podigao novac koji je godinama ulagao za svoj pogreb, i kako su si njih dvoje za te pare nabavili lijep biftek i butelju vina. A onda i o tome kako ga svakog ljeta počinju ispitivati kad će na more, kad će u Šibenik, uvjereni da on u rodnom Šibeniku ima nešto svoje, naslijeđeno ili stečeno. “Nemam kamo doli, moj šjor jer ništa nisam naslijedio, a sam nisam doli ništa stekao”, odgovara im Mandić. Uzalud, jer ljudi ne čuju ono što im se govori. Zato i upadaju u nevolje. Niti čuju što im se govori, niti čitaju što im se napiše.

Možda je to smiješno reći, kao da govorimo o književnom početniku, ali izvanredan je i raskošan Mandićev literarni dar. Takav da nam se učini da je on sve mogao pisati, a pisao je samo (čuj – samo!) nonfikcionalne tekstove. Smrt mu je na kraju došla kao nonfikcionalna fikcija. Ili kako kaže: “Nemam odmora dok čekam pomora!” Koja lijepa zajebancije, kakva lirska piruetica na malom prostoru, na klizalištu veličine dlana.

Kome će ova knjiga pripasti nakon njegove smrti? To nije pitanje. Pitanje, međutim, jest može li biti žive hrvatske književnosti bez njezinih najvećih pisaca? Može li se stvarati tradicija ako se iz nje isključi, na primjer, Igor Mandić? I može li se ona prethodna tradicija očuvati ako se progna i zatre živa književnost? Na svako od ovih pitanja odgovor je negativan. Ništa od toga ne može. Doći će dan, navješćuju ga oni koji i Mandića protjeruju, kada će hrvatska književnost ovisiti o milosti eventualnog interesa vitalnijih bliskojezičnih susjeda. Premda je upitno koliko su susjedi vitalniji.

Na kraju, s ovoga pustog, osamljeničkog mjesta, živome Igoru Mandiću dovikujem: odlična knjiga, šjor, baš odlična! Jedino je šteta ako je ovo njezin kraj, jer bi se “Predsmrtni dnevnik”, tako kako je započet, trebao pisati do same smrti. Inače, piši propalo, ne valja ništa!

Miljenko Jergović

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  Hrvatska, Igor Mandić, Književnost, Miljenko Jergović