„Početak bune protiv dahija“ – kao žanr fantastike (novo čitanje)

Početak devetnaestog vijeka i godina 1804. nesumnjivo spadaju u najznačajnije datume srpske istorije. To je početak vijeka i početak srpskog proljeća, odnosno, početak oslobađanja Srbije od viševjekovne turske okupacije i povratak na svjetsku scenu naroda. Na sve te početke, posebno na I srpski ustanak, nadovezuje se i srpska narodna pjesma „Početak bune protiv dahija.“ Ovaj tekst, međutim, neće se baviti toliko istorijskim činjenicama, istorijskim kontekstom, već će biti posvećen razmatranju elemenata fantastike u ovoj narodnoj pjesmi. Iz tog razloga za najpotpunije sagledavanje smisla ovog teksta, treba se izdići iznad istorijskih okolnosti zbog kojih je pjesma opjevana i posmatrati je nezavino, posmatrati je onako kako bi je posmatrao stranac koji nije čuo za istoriju ovih prostora.

Namjera je da se pokaže da „Početak bune protiv dahija“, ukoliko se izuzme poseban istorijski kontekst (i sama pjesma ne prati doslovno istorijske činjenice), predstavlja umjetničko djelo koje se odlično uklapa u okvire žanra fantastike, a možemo reći i epske fantastike. Kao što će se vidjeti, dijelovi ovog žanra književnosti negdje se pokazuju sasvim eksplicitno, a negdje provejavaju skriveni, pa je potrebno uložiti dodatni napor kako bi bili osvjetljeni. Svi oni elementi koje očekujemo u žanru fantastike, bar oni glavni poput, magije, družine, akcije, mitoloških i natprirodnih bića, ovdje će biti prikazani kao vezivno tkivo koji povezuju ovu pjesmu sa fantastikom.

Kako pripada ciklusu pjesama o oslobođenju Srbije i Crne Gore, znači da je opjevana kasno, pa iz tog razloga na raspolaganju ima svu silu riznice narodnog predanja, te tako baštini iskustvo stečeno pjevanjem pjesama svih prethodnih ciklusa. Zbog toga je blagougodno uživati u samoj kompoziciji pjesme koja vrlo dobro prepliće istorijske činjenice, usmena predanja i fantastične motive.

„Bože mili! Čuda velikoga!
Kad se ćaše po zemlji Srbiji,
Po Srbiji zemlji da prevrne
I da druga postane sudija,“

Ovi početni stihovi pokazuju trenutne okolnosti koje vladaju na zemlji. Pokazuju dokle su odnosi došli i da se ispod površine krije vulkan koji se sprema da eksplodira i tako snagom svoje eksplozije uništi neodrživo stanje. Ovaj kratki uvod čini tako svojevrsni prolog u događaje koji slijede, u događaje koji su već pokrenuti, iako ne još uvijek u punom zamahu. Takav prolog svakako asocira na mnoga štiva fantastike koji opisuju stanje koje je čitalac zatekao otvarajući prve stranice knjige, a koje će uskoro da se promjeni.

„Tu knezovi nisu radi kavzi,;
Nit’ su radi Turci izjelice,
Al’ je rada sirotinja raja,
Koja globa davati ne može,
Ni trpiti Turskoga zuluma;
I radi su Božji ugodnici,:“

Ovdje možemo da izvedemo zaključak o klasama i staležima koji trenutno vladaju u Srbiji, ali i šire, mada će još po neki stalež da se pojavi kasnije u toku pjesme.

KNEZOVI koji se ovdje pominju nisu plemići (vlastela), već narodni prvaci čija uloga je posredovanje između vlasti i samog naroda. To je, dakle, administrativna funkcija sa svim pogodnostima koji idu uz nju. Turci ih zovu još i pašama. Razlog za to su istorijske razlike između dva naroda.

TURCI su vladajuća kasta, da se tako izrazimo riječnikom fantastike, iako se, naravno, radi o etničkoj, a ne staleškoj pripadnosti.

BOŽIJI UGODNICI su viša sila, bića koja ne obitavaju na Zemlji, ali imaju svoj interes da se mješaju u zemaljske stvari.

U svrhu otklanjanja nedorečenosti, treba spomenuti i već dobro poznatu stvar da sukob koji tinja i koji će tek da eskalira nije samo klasni, već je primarno etničko – vjerski.

„Jer je krvca iz zemlje provrela,
Zeman doš’o valja vojevati,
Za krst časni krvcu proljevati,
Svaki svoje da pokaje stare.“

Ovo je sada već sasvim otvorena i neskrivena najava događaja koji slijede. Radi se o dva, svakako, najpoznatija motiva koja je fantastična književnost njegovala sa posebnom pažnjom – slobodi i osveti. Sa istorijske tačke gledišta, stvari su potpuno jasne, sa strane književne fantastike, to je obećanje o dinamičnosti radnje koja tek teba da uslijedi.

„Nebom sveci staše vojevati;
I prilike različne metati
Viš’ Srbije po nebu vedrome;
‘Vaku prvu priliku vrgoše:
Od Tripuna do svetoga Đurđa
Svaku noćcu mesec se vataše,;
Da se Srblji na oružje dižu,
Al’ se Srblji dignut’ ne smjedoše.
Drugu sveci vrgoše priliku:
Od Đurđeva do Dmitrova dana
Sve barjaci krvavi idoše;
Viš’ Srbije na nebu vedrome,
Da se Srblji na oružje dižu,
Al’ se Srblji dignut’ ne smjedoše.
Treću sveci vrgoše priliku:
Grom zagrmi na svetoga Savu;
Usred zime, kad mu vreme nije,
Sinu munja na časne verige,
Potrese se zemlja od istoka,
Da se Srblji na oružje dižu,
Al’ se Srblji dignut’ ne smjedoše.;
A četvrtu vrgoše priliku:
Viš’ Srbije na nebu vedrome
Uvati se sunce u proljeće,
U proljeće na svetog Tripuna,
Jedan danak tri puta se vata,;
A tri puta igra na istoku.“

Došli smo i do znamenja. Znamenja mogu biti dobra i loša. Ova, konkretno, su dobra i pokazuju prilike za najbolji ishod ustanka. Međutim, ustanak treba podići, a vođe nema, a kao što smo to ranije vidjeli, osim raje, nikom drugom se ne dira u status quo. Postojale su četiri prilike i sve četiri su propuštene, a svaka je nosila dobar ishod. Možda je, ako čovjek bolje razmisli, to i uzrok propasti I srpskog ustanka, jer podignut je van ovih dobrih znamenja. Inače, ovo nije nepoznat motiv, jer je poznato da su ustanci, bune i ratovi podizani onda kada je smatrano da postoji podrška i naklonost bogova. Zato se proricalo, gledalo u zvijezde i gatalo iz utrobe prinjetih žrtvi.

Međutim, važno je vidjeti i ko ovdje šalje ili pokazuje dobro znamenje za podizanje bune. To su upravo oni Božiji ugodnici, poznatiji kao sveci. Njima su posvećeni određeni dani, ljudi im se mole, a oni intervenišu u zemaljskim pitanjima i prave dobre uslove i otklanjaju prepreke za pobjedu. Dakle, vremenski okviri su propušteni i konačna pobjeda (za koju znamo iz istorije, ne iz ove pjesme) je izgubljena.

„To gledaju Turci Bijograci,
I na grada svi sedam dahija:
Aganlija i Kučuk-Alija,
I dva brata, dva Fočića mlada,;
Mehmed-aga i šnjime Mus-aga,
Mula Jusuf veliki dahija,
Derviš-aga gracki taindžija,
Starac Fočo od stotine ljeta,
Sve sedam se sastalo dahija;
Bijogradu na Stambol-kapiji,
Ogrnuli skerletne binjiše,
Suze rone, a prilike glede:
„Ala kardaš! Čudnijeh prilika“
„Ono, joldaš, po nas dobro nije.“;

Dolazimo do jednog kratkog, ali značajnog dijela, gdje se dešava nekoliko stvari. Naime, upoznajemo glavne negativce ovog epskog čitanja, oligarhiju koja se odmetnula i od samog svog cara, odnosno sultana i svojom osionošću i bahatošću na sebe navukla gnjev raje. Ova mala grupa turaka je imenovana, a istovremeno predstavljena je još jedna klasa – dahije. Dahije, dakle, pripadaju turskom etničkom korpusu (mada, pošto su janičari, nije isključeno i da su drugog etničkog porijekla zbog danka u krvi), ali je sam naziv dahija zvanično postavljenje koje služi da olakša upravljanje carstvom. Prema tome, ovaj kratki pasus veliki je izvor informacija.

„Pa od jada svi sedam dahija
Načiniše od stakla tepsiju,
Zagrabiše vode iz Dunava,
Na Nebojšu kulu iznesoše,
Navrh kule vrgoše tepsiju,;
U tepsiju zv’jezde povataše,
Da gledaju nebeske prilike,
Što će njima biti do pošljetka,
Oko nje se sastaše dahije,
Nad tepsijom lice ogledaše;;
Kad dahije lice ogledaše,
Sve dahije očima viđeše,
Ni na jednom glave ne bijaše.“

Ovdje je predstavljen MAGIJSKI SISTEM pjesme i svijeta koji opisuje. Po svojoj suštini, a to će tek kasnije biti jasno, on je paralelan, ali i sakriven od ustanovljenih, vladajućih dominantnih religija. Rituali u njemu se izvode tajno i namjenjeni su uskom krugu ljudi koji ih održavaju. Konkretno iz ovog odlomka možemo da vidimo predskazanje o budućim ne događajima, već o sudbini konkretnih ljudi. Ne može se vidjeti kako će se događaji odvijati, već samo njihov krajnji ishod. Ne vidi se, dakle, zašto i kako će dahije umrijeti, već se samo vidi da će umrijeti.

Ono što ovdje, takođe, može da se primjeti je upotreba magijskog predmeta koji je potreban da bi se ritual izveo. Taj predmet ovdje predstavlja staklena tepsija, a opisan je i magijski ritual. Potrebno je, dakle, napraviti sam magijski predmet, a onda u njega zahvatiti vodu i magijski ritual treba da bude obavljen na tačno određenom mjestu, što je ovdje predstavljeno kao Nebojša kula, te tako može da se vidi budućnost. Primjećuje se, naravno, da sama magija djeluje blisko stvarnosti, a opet dovoljno udaljeno od nje da bi bila magija. Naime, u odrazu vode u staklenoj tepsiji, dahije gledaju u zvijezde, pa tek tako kombinacijom magijskog predmeta i sastojaka magijskog rituala, može da se dođe do rezultata, jer direktno gledanje u zvijezde nema efekta.

„Kad to viđe sve sedam dahija,
Potegoše nadžak od čelika,;
Te razbiše od stakla tepsiju,
Baciše je niz bijelu kulu,
Niz bijelu kulu u Dunavo,
Od tepsije nek potroška nema,“

Na prvu loptu, tumačenje ovih stihova odnosi se na srdžbu zbog nepovoljnog ishoda predskazanja. S druge strane, pažljivim čitanjem, zaključuje se da ovim se završava magijski ritual, jer uništenjem magijskog predmeta prestaje i magijski ritual, odnosno njegovo djelovanje. Moglo bi se dodati i da je to zbog toga što svaki ritual je izvedba za sebe, a ujedno se i pokazuje da bez onih koji znaju tajne izvođenja magijskog rituala, tog rituala i nema.

„Pak povika sve sedam dahija:
„K nama brže, hodže i ‘vaizi!
„Ponesite knjige indžijele,
„Te gledajte, što vam knjige kažu,
„Što će nama biti do pošljetka.“
Potekoše hodže i ‘vaizi,
Donesoše knjige indžijele;
Knjige glede, grozne suze rone,;
Dahijama ovako govore:
„Turci, braćo, sve sedam dahija“
‘Vako nama indžijeli kažu:
„Kad su ‘nake bivale prilike
„Viš’ Srbije po nebu vedrome,;
„Ev’ od onda pet stotin’ godina,
„Tad je Srpsko poginulo carstvo,
„Mi smo onda carstvo zadobili,
„I dva vlaška cara pogubili:
„Konstantina nasred Carigrada;
„Ukraj Šarca, ukraj vode ladne,
„I Lazara na polju Kosovu;
„Miloš ubi za Lazu Murata,
„Al’ ga dobro Miloš ne potuče,
„Već sve Murat u životu bješe,;
„Dok mi Srpsko carstvo osvojismo,
„Onda sebi vezire doziva:
„Turci braćo, lale i veziri!
„Ja umrijeh, vama dobih carstvo,
„Nego ovo mene poslušajte,;
„Da vam carstvo dugovječno bude:
„Vi nemojte raji gorki biti,
„Veće raji vrlo dobri bud’te;
„Nek je harač petnaest dinari,
„Nek je harač i trideset dinari;;
„Ne iznos’te globa ni poreza,
„Ne iznos’te na raju bijeda;
„Ne dirajte u njihove crkve,
„Ni u zakon, niti u poštenje;
„Ne ćerajte osvete na raji,;
„Što je mene Miloš rasporio,
„To je sreća vojnička don’jela:
„Ne može se carstvo zadobiti,
„Na dušeku sve duvan pušeći;
„Vi nemojte raju razgoniti;
„Po šumama, da od vas zazire,
„Nego paz’te raju k’o sinove,
„Tako će vam dugo biti carstvo;
„Ako l’ mene to ne poslušate,
„Već počnete zulum činit’ raji,;
„Vi ćet’ onda izgubiti carstvo.“

Gornji stihovi govore o istorijskoj osnovi pjesničkog svijeta koji se ovdje pojavljuje, tj. o uzrocima, o onome što se dogodilo, a sadašnjost se rađa kao posljedica toga, kao kazna za greške iz prošlosti. Isto tako, možemo da vidimo da za razliku od prethodnog dijela, gdje je upotrebljena magija i pokazan magijski sistem, ovdje su na djelu zvanične vjerske knjige koje upozoravaju sve ljude na postupke koji bi mogli da imaju loše posljedice.

Naravno, ako se pjesma posmatra realistički i istorijski, jasne su reference na ono o čemu se ovdje govori, na Kosovski boj i na nekih pet stotina godina istorije. Ovo se zaista može posmatrati kao istorijska pouka, ali i kao istorija svijeta u kom se likovi nalaze i sve je to zapisano u zvaničnim svetim knjigama. Za razliku od magijskih rituala koji su usmjereni na pojedinca ili malu grupu ljudi, religija je okrenuta ka gomili, odnosno svima, usmjerena je na široke narodne mase. Ono što je zapisano u zvaničnim knjigama nije upozorenje i uputstvo samo za ove dahije, već za sve one koji pripadaju vladajućim strukturama i čije odluke imaju veću težinu i veće posljedice.

„Car umrije, a mi ostadosmo,
„I mi našeg cara ne slušasmo,
„Već veliki zulum podigosmo:
„Pogazismo njihovo poštenje,;
„Svakojake b’jede iznosismo,
„I grijotu Bogu učinismo,
„Sad su ‘nake postale prilike,
„Sad će netko izgubiti carstvo;;
„Ne bojte se kralja ni jednoga,
„Kralj, na cara udariti ne će,
„Niti može kraljevstvo na carstvo,
„Jer je tako od Boga postalo;
„Čuvajte se raje sirotinje;;
„Kad ustane kuka i motika,
„Biće Turkom po Mediji muka,
„U Šamu će kade proplakati,
„Jera će ih raja ucv’jeliti.
„Turci braćo sve sedam dahija!;
„Tako naši indžijeli kažu,
„Da će vaše kuće pogoreti,
„Vi dahije glave pogubiti;
„Iz ognjišta pronić’ će vam trava,
„A munare popast’ paučina,;
„Ne će imat’ ko jezan učiti;
„Kud su naši drumi i kaldrme,
„I kuda su Turci prolazili
„I s konjskijem pločam’ zadirali,
„Iz klina će proniknuti trava,;
„Drumovi će poželjet’ Turaka,
„A Turaka nigde biti neće,
„Tako knjige indžijeli kažu.“

Ovi stihovi su predskazanje iz knjiga zvanične vjere, međutim ovaj dio se nadovezuje na događaj koji se zbio na Nebojša kuli. Ono što je važno primjetiti je da se sada govori o događajima mnogo većeg obima jer gledanje u zvijezde iz staklene tepsije odnosi se samo na mali segment tih događaja koji treba da pokažu ulogu, odnosno posljedice koje će osjetiti dahije. Sada vidimo sliku koja govori o mnogo većim događajima koji će imati posljedice po više društava, po samo carstvo pa zato ovdje može da se primjeti element epske fantastike.

„Kad to čuše svi sedam dahija,
Sve dahije nikom ponikoše,;
I preda se u zemlju poglaše,
S knjigom ne zna niko besjediti,
Ni kako će knjizi odkazati.
Starac Fočo podavio bradu,
Pa je b’jelu sa zubima grize,;
Ni on ne zna s knjigom besjediti,
Već se i on tome poslu čudi;
Ne poniče Fočić Mehmed-aga,
Ne poniče, već junak pokliče:
„Dišer more, hodže i vaizi!;
„Molt’te Boga i jezan učite
„Svaki danak a sve po pet puta,
„Ne brin’te se nama dahijama:
„Dok je nama zdravlja i pameti,
„I dok nam je biogradskog grada,;
„Mi smo kadri upraviti gradom,
„Oko grada sirotinjom rajom.
„Kad kraljevi na nas vojštit’ ne će,
„Kako će nam raja dosaditi,
„Kad nas ima u sedam dahija,;
„U svakoga po magaza blaga?
„Kakva blaga? Sve meka dukata,
„A sve pusta blaga ležećega;
„U nas, braćo, četiri dahije,
„Aganlije i Kučuk-Alije,;
„I u mene i Mula-Jusufa,
„U svakoga ima pusta blaga
„Nebrojena po dvije magaze;
„Nas četiri kada ustanemo,
„Ustanemo na noge lagane,;
„A magaze s blagom otvorimo,
„Prosućemo rušpe po kaldrmi,
„Na dukate pokupiti vojsku;
„Nas četiri velike dahije
„Na četvero razd’jeliti vojsku,;
„Na četvero k’o četiri brata,
„Poći ćemo iz našega grada
„Kroz našije sedamn’est nahija,
„Isjeć’ ćemo sve Srpske knezove,
„Sve knezove, Srpske poglavice,;
„I kmetove, što su za potrebe,
„I popove Srpske učitelje,
„Samo ludu đecu ostaviti,
„Ludu đecu od sedam godina,
„Pak će ona prava biti raja,;
„I dobro će Turke poslužiti.“

Do sada se ova pjesma mogla posmatrati kao veliko predskazanje i upozorenje šta će se desiti ako budu povučeni određeni potezi. Međutim, sada radnja dobija svoj puni zamah, sada dolazi do prave akcije. Naime, upozoreni dva puta da im sudbina zlo sprema jer su na zlom putu, dahije se ne obaziru, već pokušavaju da učine nešto kako bi spriječili ispunjenje proročanstva, odnosno predskazanja. Proročanstva, kao što znamo, nisu tu da bi nešto promijenila, već da bi se ispunila, a kako se ovdje radi o dvostrukoj potvrdi loših znamenja, to je jasno da nema izlaza za dahije. Međutim, upravo iz očajanja, iz ludosti da se pokuša promjeniti ono što se promijeniti ne može, dahije sami kroje svoju sudbinu od koje žele da pobjegnu. To pomalo podsjeća i na jedan stari grčki mit o kralju Edipu koga njegov otac Laj kao bebu sklanja iz kraljevstva, jer je bilo prorečeno da će ga Edip ubiti. Na taj način Laj u pogon stavlja samo pročanstvo, jer Edip ubija Laja ne znajući da mu je otac. Tako su i same dahije u jednoj vrsti cugcvanga, odnosno svaki potez koji povuku, samo ih bliže dovodi ka njihovoj zlosrećnoj sudbini.

„Dok pogubim kneza Palaliju
„Iz lijepa sela Begaljice,
„On je paša, a ja sam subaša.
„Dok pogubim i Jovana kneza;
„Iz Landova sela malenoga,
„On je paša, a ja sam subaša;
„I Stanoja kneza iz Zeoka,
„On je paša, a ja sam subaša.
„Dok pogubim Stevu Jakovljeva;
„Iz Lijevča gn’jezda hajdučkoga,
„On je paša, a ja sam subaša;
„I Jovana kneza iz Krsnice.
„Dok pogubim do dva Čarapića
„Iz potoka B’jelog od Avale,;
„Koj’ su kadri na Vračar izići,
„U Biograd Turke zatvoriti,
„On je’ paša, a ja sam subaša.
„Dok pogubim Crnoga Đorđija
„Iz Topole sela ponosita,;
„Koji s Bečkim trguje ćesarom,
„On je kadar svu džebanu kupit’
„Od bijela grada Varadina,
„I oružje, što je za potrebe,
„On je kadar na nas zavojštiti,;
„On caruje, a ja subašujem.
„Dok pogubim protopop’ Nikolu
„Iz lijepa sela Ritopeka,
On pašuje, a ja subašujem.
„Dok pogubim Đorđija Guzonju;
„I njegova brata Arsenija
„Iz lijepa sela Željeznika,
„Koj’ je kadar Topčider zatvorit’:
„Dok pogubim protopopa Marka
„Iz lijepa sela Ostružnice,;
„On je paša, a ja sam subaša.
„Dok pogubim do dva igumana,
„Adži-Đeru i Adži-Ruvima,
„Koji znadu zlato rastapati
„I sa njime sitne knjige pisat’,;
„Nas dahije caru opadati,
„Oko sebe raju sjetovati,
„Oni paše, a mi smo subaše.
„Dok pogubim Birčanin-Iliju,
„Obor-kneza ispod Međednika,;
„Evo ima tri godine dana,
„Od kako se vrlo posilio:
„Kudgođ ide, sve kr’ata jaše,
„A drugoga u povodu vodi;
„On buzdovan o unkašu nosi,;
„A brkove pod kalpakom drži,
„On Turčinu ne da u knežinu,
„Kad Turčina u knežini nađe,
„Topuzom mu rebra isprebija,
„A kad Turčin stane umirati,;
„A on viče na svoje hajduke:
„“More, sluge! tamo pašče bac’te,
„“Đe mu gavran kosti naći ne će.““
„A kad nama porezu donese,
„Pod oružjem na divan iziđe,;
„Desnu ruku na jatagan metne,
„A lijevom porezu dodaje:
„“Mehmed-aga, eto ti poreze,
„“Sirotinja te je pozdravila,
„“Više tebi davati ne može.““;
„Ja porezu započnem brojiti,
„A on na me očima strijelja:
„“Mehmed-aga! zar ćeš je brojiti?
„“Ta ja sam je jednom izbrojio.““
„A ja više brojiti ne smijem,;
„Već porezu ukraj sebe bacim,
„Jedva čekam, da se skine b’jeda,
„Jer ne mogu da gledam u njega;
„On je paša, a ja sam subaša.
„Dok pogubim kneza Grbovića;
„Iz lijepa sela Mratišića,
„On je paša, a ja sam subaša.
„Dok pogubim i Aleksu kneza
„Iz lijepa sela Brankovine,
„I Jakova brata Aleksina:;
„Car i ćesar kad se zavadiše,
„Kod ćesara obršteri biše,
„I nosiše od zlata kaškete,
„Popl ‘jeniše sve Turske palanke,
„Porobiše, vatrom popališe,;
„Car i ćesar kad mir učiniše,
„A oni se caru predadoše.
„I kod cara knezovi postaše,
„Mloge Turke caru opadaše,
„Sedam paša, što su opadnuli,;
„Opadnuli, pa ih pomorili;
„Oni paše, a mi smo subaše.
„Dok pogubim kneza Tavnavskoga,
„Iz Ljutica Stanka obor-kneza;
„Dok pogubim kneza Mačvanskoga,;
„S Bogatića Martinović-Lazu,
„On je paša, a ja sam subaša.
„Dok pogubim kneza Pocerskoga,
„S Metkovića Ružičić-Mijajla,
„On je paša, a ja sam subaša.;
„Dok zapalim Raču ukraj Drine,
„I pogubim Adži-Melentija,
„Koj’ je iš’o preko mora sinjeg,
„Te je vlašku ćabu polazio,
„Pak se uzgred u Stambol svratio,;“

Iz ovog odlomka možemo da zaključimo dvije stvari. Prvo je pravljenje spiska za odstrel, odnosno razmatranje koga od srpskih knezova, tj. narodnih prvaka treba pogubiti. Drugo, kada se posmatra sa strane fantastike, pokazuju se toponimi, odnosno naselja i mjesta koja treba obići, čime se iscrtava mapa svijeta u kome se odvija radnja (istina, mapa nije rezervisana isključivo za žanr fantastike, ali je često upotrebljavan, naročito kada je riječ o izmaštanim svijetovima ili svijetovima koji su pretrpjeli velike izmjene – apokalipsa i alternativna stvarnost). Prema tome, polako se sklapa jedinstvo mjesta i radnje, pa imamo klase koje su suprostavljene i zbog antagonizama koji vladaju među njima, dolazi do sukoba, a imamo i mjesto gdje se taj sukob odigrava.

„Starac Foča poče govoriti:;
„Nuto momka! i nuto pameti!
„S kojom riječi na pašaluk sjede!
„Uzmi sinko, Fočić Mehmed-aga,
„Uzmi slame u bijelu ruku,
„Mani slamom preko vatre žive:;
„Il’ ćeš vatru sa tim ugasiti,
„Ili ćeš je većma raspaliti?
„Vi možete, i Bog vam je dao,
„Tako silnu pokupiti vojsku,
„I poć’ćete, sinko, kroz nahije;;
„Jednog kneza prevarit’ možete
„I na vjeru njega domamiti;
„Svoju ćete vjeru izgubiti,
„Jednog posjeć’, a dva će uteći,
„Dva pos’jeci, četiri odoše,;
„Oni će vam kuće popaliti,
„Vi dahije od njih izginuti.
„Al’ vi tako nemojte raditi,
„Nego mene starca poslušajte:
„Ja sam gled’o u našem indžilu,;
„Ovo, naše, dugo biti ne će,
„Nego će se prom’jeniti carstvo,
„Već se, sinko, podobrite raji:
„Od harača raji otpustite,
„Nek je harač, k’o što Murat reče:;
„Prođite se globa i poreza;
„S knezovima vi se pobratite,
„Knezovima ate poklanjajte,
„Kmetovima osrednje paripe,
„S popovima u dosluku bud’te,;
„Ne bi l’ i mi uz njih preživljeli,
„Jera naše dugo biti ne će.
„A šo će nam više pusto blago?
„Da meljete, izjest’ ne možete.“

Ovo je glas razuma koji sada iz perspektive naknadne pamti pokušava da spriječi neizbježno, jer vidi kuda sve to vodi. Pokušava da spriječi ekstremizam i ekstremne postupke, međutim, kao što to obično u životu biva, za takve glasove često nema sluha. I u stvari je uzaludno, jer protiv zapisane sudbine se ne može.

Kad to viđe Fočić Memed-aga,
Odmah pozna, do gore uradi,
I odmah se bješe pokajao,;
Al’ se veće dockan pokajati,
Već povika dvanaest delija,
I Uzuna svoga kavedžiju:
„Čujete li, moji sokolovi!
„Brzo dobre konje posjednite,;
„Pak trčite u selo Topolu,
„Ne bi l’ Crnog pogubili Đorđa:
„Ako li nam sad uteče Đorđe,
„Neka znate, dobra biti ne će.“
Kad to čuše dvanaest delija,;
Odmah dobre konje posjedoše,
I pred njima Uzun kavedžija,
Otidoše u selo Topolu
U subotu uoči neđelje;
Na osvitak neđelji dođoše;
Prije zore i bijela dana,
I Đorđijne opkoliše dvore,
Udariše s obadvije strane,
A sa dvije strane povikaše:
„Iziđ’ amo, Petroviću Đorđe!“;
Tko će ljuta zmaja prevariti?
Tko li njega spavaćiva naći?
Đorđe se je junak naučio
Prije zore svagda uraniti,
Umiti se i Bogu moliti,;
I popiti počašu rakije:
Bješe Đorđe prije uranio
I otiš’o u donje podrume.
Kada viđe oko kuće Turke,
On se njima javiti ne ćede.;
Javi im se mlada Đorđijnica:
„Da Bog s vama, Turci, noćas bio!
„Što tražite ovđe u to doba?
„Đorđe sada pred kućom bijaše,
„Tu sad bješe, pak nekud otide,;
„A ja ne znam, kud je otišao.“
A to Đorđe i gleda i sluša.
Kad je Đorđe izbrojio Turke,
Čašu popi, a pušku potpraši,
Uze dosta praha i olova,;
Pa iziđe svojemu oboru
Među svoji dvanaest čobana;
A kad dođe, čobane izbudi,
I ovako čobanima reče:
„Braćo moja, dvanaest čobana!;
„Ustanite, obor otvorite,
„Iz obora išćerajte svinje,
„Neka idu, kuda kome drago;
„A vi braćo, mene poslušajte,
„I šarene puške potprašite;;
„Ako Bog da, te se ono steče,
„Što sam danas radit’ naumio,
„Čestite ću vas sve učiniti,
„Okovati u srebro i zlato,
„A u svilu obuć’ i kadivu.“;
Svi čobani jedva dočekaše,
Išćeraše svinje iz obora,
Pak šarene puške potprašiše
Na mah oni za Đorđem pođoše.
Ode Đorđe pravo svome dvoru,;
A kad Turke s čobanima viđe,
Onda Đorđe ovako govori:
„Čujete li, dvanaest čobana!
„Svaki jako glajte po Turčina,
„Al’ nemojte pušaka metati,;
„Dokle moja najprije ne pukne,
„Ja ću gledat’ Uzuna Memeda,
„Viđećete, što ć’ od njega biti.“
To izreče Petroviću Đorđe,
Zemlji pade, pušci oganj dade,;
Puče puška, ostat’ pusta ne će;
Đe je gled’o, Đorđe pogodio,
Mrtav pade Uzun sa kulaša.
Kad to viđe dvanaest čobana,
Na mah puče dvanaest pušaka,;
Mrtvi pade onđe šest Turaka,
Šestorica na konjma pobježe.
Na mah Đorđe viknu po Topoli,
Te sakupi jošte više društva,
Sve po tragu Turke poćeraše,;
Do Sibnice sela doćeraše,
I tu Turci u han pobjegoše,
Kami majci da ostati mogu!
Tu ih Đorđe opkoli sa društvom,
Pa on viknu u selo Sibnicu,;
Sibničani svi mu dolećeše;
tu se sasta stotina junaka,
Na mah Srblji hana zapališe,
I trojica Turak’ izgorješe,
A trojica pred njih istrčaše,;
I Srbini sva tri pogubiše.
Na sve strane Đorđe knjige posla
U svih gradskih sedamn’est nahija
Na kmetove selske poglavare:
„Svaki svoga ubijte subašu;;
„Žene, đecu u zbjegove krijte.“

Kad to čule Srpske poglavice,
Na mah oni poslušaše Đorđa:
Svi skočiše na noge lagane,
Pripasaše svijetlo oružje,;
Svaki svoga ubiše subašu,
Žene, đecu u zbjeg odvedoše,
Kad je Đorđe Srblje uzbunio
I s Turcima veće zavadio,
Onda Đorđe prođe kroz nahije,;
Pa popali Turske karaule,
I obori turske teferiče,
i udari na Turske palanke,
Sve palanke on Turske popali,
Žensko, muško, sve pod mač udari,;
Teško Srblje s Turcima zavadi.
Turci misle, da je raja šala,
Al’ je raja gradovima glava;
Usta raja k’o iz zemlje trava.
U gradove saćeraše Turke;;
Trči Đorđe od grada do grada,
I građane svagđe dovikuje:
„Čujete li, vi Turci građani!
„Na gradov’ma otvarajte vrata,
„Izmeđ’ sebe dajte zulumćare,;
„Ak’ hoćete mirni da budete,
„Da gradova caru ne kvarimo:
„Jer ako ih vi dati ne ćete,
„Izmeđ’ sebe Turke zulumćare,
„Te gradove raja načinila,;
„Gradila ih po devet godina,
„Kadra ih je za dan oboriti
„I sa carem kavgu zametnuti;
„A kada se s carem zavadimo,
„Da ustane svi sedam kraljeva,;
„Da nas mire, pomirit’ nas ne će;
„Bićemo se, more, do jednoga.“
Tad građani suze proljevahu,
I Đorđiji ‘vako govorahu:
„Beg Đorđije, od Srbije glavo!;
„Davaćemo štogod raja ište,
„Ne kvarite carevih gradova,
„Ni sa carem zamećite kavge,
„Mi ćemo Turke zulumćare.“
Pa građani ustadoše Turci,;
Na gradov’ma otvoriše vrata
Izmeđ’ sebe daju zulumćare,
Zulumćare izjelice Turke,
Predaju ih u Srbinjske ruke.
Bože mili i Bogorodice!;
Kada Srblji dokopaše Turke
Zulumćare u bijele ruke,
Pa ih staše Srblji razvoditi
Preko polja bez svijeh haljina,
Bez ćuraka i bez anterija,;
Bez saruka, u malim kapama,
Bez čizama i bez jemenija,
Gole, bose topuzima tuku:
„More, baša! kam’ poreza naša’“
U po polja Đorđe sablju vadi,;
Zulumćarske odsijeca glave.“

Posljednja trećina pjesme donosi i nekoliko novih momenata. Tu se vidi kulminacija radnje, odnosno neizbježna sudbina zbog samog proročanstva koje se ogleda u tome da i pored sječe knezova nije posjećen najvažniji, Karađorđe, a upravo on je neposredni uzrok smrti dahija. Drugo, ova antidružina kako bi mogli da nazovemo dahije, dobija svoj pandan u Karađorđevoj družini, koja iako tako samo započinje, prerasta u opštenarodni bunt. Može se zapaziti da fokus koji je dvije trećine pjesme držan na dahijama, na njihovoj sudbini, na njihovim djelima, sada se pomjerio ka ustanku, odnosno Karađorđu koji taj ustanak podiže i svemu onome što čini tokom podizanja ustanka. Dakle, negativci koji su bili glavne ličnosti skoro cijelo vrijeme pjesme, prestaju da postoje, odnosno doživljavaju svoju fizičku smrt, bukvalno ostavši bez glave onako kako je i prorokovano, a rađa se novi junak, rađa se jedna nova ličnost pred kojom predstoje herojski podvizi.

„A kad Đorđe isiječe Turke,
Isiječe Turke zulumćare,
Onda Đorđe u gradove uđe;
Što bi Turak’ po gradov’ma b’jelim,;
Što bi Turak za sječe, is’ječe;
Za predaje što bi, to predade;
Za krštenja što bi, to iskrsti.
Kad je Đorđe Srbijom zavlad’o,
I Srbiju krstom prekrstio,;
I svojijem krilom zakrilio
Od Vidina pak do vode Drine,
Od Kosova te do Biograda,
‘Vako Đorđe Drini govorio:
„Drina vodo! plemenita međo;
„Izmeđ’ Bosne i izmeđ’ Srbije!
„Naskoro će i to vreme doći,
„Kada ću ja i tebeka preći
„I čestitu Bosnu polaziti.“

Da ne potoji nauka zvana istorija, ovo bi bio dobar epilog književnog djela u kome junak koji je jedva spasao živu glavu, obara zlo i ispravlja vjekovnu nepravdu. To bi bila zemlja godine nulte i sa iskustvom iza sebe. Ne ulazeći u istorijske činjenice, već isključivo sudeći po književnim mjerilima i to žanra fantastike, primjećujemo da je dobro pobjedilo zlo, da je mač (puška) pobjedila magiju, da je sloboda pobijedila ropstvo, a pravda trijumfovala. Valja na ovom mjestu, onako uzgred spomenuti i male fantastične osobenosti. Često su štiva fantastične književnosti serijali, pa bi kraj ove pjesme, da nije vezan za istorijski kontekst, mogao da bude dobra udica (cliffhanger) za neki budući nastavak. Još ako tome se doda Karađorđu rečenica koju će Miloš Obrenović izgovoriti jedanaest godina kasnije : „Evo mene, eto vas, rat Turcima!“

Ovdje treba istaći i spomenuti i RELIGIJSKI SISTEM. On leži u osnovi sukoba Srba i Turaka, ali se njegove pojavne strane ovdje slabo pokazuju, već se pojedini elementi mogu izvlačiti pažljivim čitanjem i otkrivanjem onoga što pripada tom sistemu, od vjerskih objekata, vjerskih vođa do vjerskih knjiga i spisa. Ovdje će biti izdvojeni samo neki elementi. Opet treba imati na umu da se pjesma oslanja na istoriju, ali ako se zanemari taj podatak, dolazi se do značajnog koncepta za worldbuilding kao elementa fantastike.

„Pak povika sve sedam dahija:
„K nama brže, hodže i ‘vaizi!
„Ponesite knjige indžijele,
„Te gledajte, što vam knjige kažu,
„Što će nama biti do pošljetka.“
Potekoše hodže i ‘vaizi,
Donesoše knjige indžijele;“

Vidimo da postoje vjerske vođe, u ovom konkretnom slučaju u islamskoj religiji, što pokazuje organizovano ispoljavanje vjere i knjige indžijele koje su u stvari svete knjige koje prate i koje su izvor religije kao takve. Postoje, dakle, sveti spisi. To su dva vrlo važna elementa: propovjednici, odnosno vjerske vođe i sveti spisi kao izvor religije.

„Ne dirajte u njihove crkve,
„Ni u zakon, niti u poštenje;“

„Ne dirajte u njihove crkve.“ Crkva kao vjerski objekat, hram, mjesto ispoljavanja vjere, okupljanja, sabornosti. Religijski sistem tako se proširuje za dodatni element pored religijskih vođa i svetih spisa.

„A munare popast’ paučina,;
„Neće imat’ ko jezan učiti;“

Munara kao dio džamije pretpostavlja postojanje vjerskog objekta, ali vjerskog objekta suprotne vjere od one koja se ispoljava u crkvi. Dakle, opet je za nijansu prošireno polje koje obuhvata objekte obe religije koje se ovdje pominju, ali takođe pokazuje i jednu vjersku praksu kao što je ezan, odnosno poziv na molitvu, koji se obavlja upravo sa munare. Prema tome, pored vjerskih objekata pokazuje se da postoji konkretna vjerska praksa.

„Isjeć’ ćemo sve Srpske knezove,
„Sve knezove, Srpske poglavice,;
„I kmetove, što su za potrebe,
„I popove Srpske učitelje,“

Ovdje se pokazuje i vjerski vođa, pop, sveštenik hrišćanske pravoslavne vjere, koji ne samo da obavlja vjersku službu, već obavlja i mnogo širu društvenu funkciju učitelja što ukazuje na upućenost ljudi koji pod pritiskom zuluma čvršće zbijaju svoje redove i okreću se jedni drugima i naravno prema svojim vjerskim vođama kao najpismenijim i najškolovanijim među njima.

„Dok pogubim protopop’ Nikolu
„Iz lijepa sela Ritopeka,
On pašuje, a ja subašujem.

„Dok pogubim protopopa Marka
„Iz lijepa sela Ostružnice,;
„On je paša, a ja sam subaša.
„Dok pogubim do dva igumana,
„Adži-Đeru i Adži-Ruvima,“

Ovi pasusi pokazuju stanje u religijskom organizovanju. Kako već postoje vjerske vođe, ovo pokazuje da među njima postoji i hijerarhija, odnosno da postoje viši i niži vjerski velikodostojnici. Stavljajući ovo u realni istorijski kontekst tu nema ničeg novog, ali posmatrajući ovo iz perspektive građenja svijeta (worldbuilding) u fantastičnoj književnosti, to je momenat kojim se pokazuje slojevitost takvog djela.

„Dok zapalim Raču ukraj Drine,
„I pogubim Adži-Melentija,
„Koj’ je iš’o preko mora sinjeg,
„Te je vlašku ćabu polazio,“

Ovdje se pokazuje još jedna religijska praksa, a to je hodočašće, odnosno odlazak na grob Isusa Hrista, što daje materijal koji se tiče samog praktikovanja vjere i onoga što ona podrazumjeva.

I na kraju treba spomenuti i svece, Božije ugodnike, koji iako smo ih svrstali u natprirodna bića, što oni to i jesu, nefizički su entiteti, oni su takođe i dio crkvenog korpusa, dio su vjere, jer se pripadnici crkve njima mole i poštuju ih.

Dakle, posmatrajući „Početak bune protiv dahija“ više kao književni biser, a manje kao istorijsko svjedočanstvo, možemo primjetiti elemente fantastike i fantastične književnosti. Ovakav ugao gledanja je, naravno, stvar preferencija i bez ikakvih je pretenzija na ustaljeno mišljenje na klasično tumačenje ove pjesme. Ovo je pokušaj interpretacije stvari iz novog ugla, pa tako i treba razumjeti ovaj rad.

Elementi fantastike su zasigurno prisutni, pa to i treba istražiti, a kao što se i vidjelo, postoji široki dijapazon takvih motiva u ovom književnom djelu (iako je gotovo sigurno da narodnom pjevaču to nije bila namjera) od glavnog junaka, družina, magije, natprirodnih bića, religijskog sistema i akcije. Tačno je da svjet iz pjesme nije izmaštan, ali ga to ne čini ništa manje fantastičnim.

za P.U.L.S.E: Goran Došen 

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  fantastika, Goren Došen, Književnost